U 05,15 sam ustao i u društvu nekolicine turista iz susjednih soba otišao na dvosatnu vožnju po Gangesu, ovaj put u zoru kad je najinteresantnije. Spustili smo se rijekom do malo niže od džamije i vratili se nazad. Vozeći se tako čamcem skoro sam pao u nesvijest. Čak i tu, usred rijeke, u čamcu, daleko od obale, trgovci te opsjedaju. Te noćne more imaju svoje čamce pune svega i svačega i tu po Gangesu jurcaju za turistima nudeći između ostalog i plutajuće svijeće i latice koje se za sreću ili zbog nekog drugog razloga puštaju niz rijeku. Očito prodaja ide, budući da je rijeka puna ovih plutajućih artikala. Ganges je bolesno zagađena. Uzvodno je industrija koja pušta nefiltriranu otpadnu vodurinu, kanalizacija se također izlijeva u rijeku, u njoj se brčkaju krda bivola, baca se pepeo mrtvaca kao i sami leševi u određenim slučajevima. Kao da svega toga uopće nema, ljudi se kupaju gdje god je to moguće, peru zube, piju je jer je sveta, dječica bezbrižno plivuckaju, a ja je nisam htio ni prstom dotaknuti. Za njih je možda sveta, za mene je ona otrov. Sveta rijeka, sveti grad, vjeruje se da su stanovnici Varanasia sretni ljudi jer žive na takvom mjestu. Želja svakog Hindusa je da bude spaljen na obalama Gangesa. Nakon smrti, naravno. Gledajući na cjelokupno indijsko stanovništvo, samo nekolicini se ta želja ostvari. Bilo je tako nestvarno biti u zoru na tom mjestu i gledati ljude u njihovom ritualnom kupanju, baš kao na TV-u. Koštalo me 50 Rs, siguran sam da sam ja ugovarao cijenu da bi prošao nešto jeftinije. Veslač je čak bio i simpatičan.

Nakon povratka pokušao sam malo odspavati. Sve je ostalo samo na pokušaju. Struje nije bilo, a stropni ventilator bez struje je mrtav, zreo za spaljivanje. Ne samo da je bez njega pretoplo nego nema ni onog meni tako ugodnog šuma koji bi pokrio bjesomučno lupanje na katu u izgradnji iznad mene. Eh da, hotel se još uvijek nadograđivao. Muškarci su bili gore, na mjestu gradnje su tuckali i zidali dok su žene bile zadužene kao fizički radnici. Nosile su na glavi oveće posude krcate pijeskom, šljunkom i ostalim građevnim materijalom. Radnice su bile svih uzrasta od starijih žena pa do djevojčica koje bi u nekom drugom svijetu sjedile u sobi i igrale se lutkicama. Na njihovim licima vidjeli su se tragovi napora iako su se smiješile svaki put kad bi prošle pored nas. To su inače gastarbajteri iz Bangladeša, ako se ovdje ubijaju za bijednih 50 Rs na dan, kako im je tek kod kuće?

Oko 13,00 sam s Belgijancima otišao u Sarnataku, malo mjesto nedaleko Varanasia gdje je Buda (nisam baš siguran) doživio prosvjetljenje ispod stabla ili radio tko zna šta drugo. Lutali smo tamo oko 2,5 sata ali ništa meni zanimljivo nisam vidio. Bili smo u muzeju u kojem je izložena kopija kipa koji se nalazi na indijskim novčanicama i na indijskom grbu. I ovdje vrijedi ista praksa kao u većini muzeja da oko izložaka nema nikakvog objašnjenja, tako da unajmiš vodiča kojeg naravno treba dodatno platiti. Hvala lijepa. Na kraju je to za mene nažalost predstavljalo samo dosadnu hrpu statua. Razgledao sam još jednu kulu u izgradnji, izgradnja traje više od 1000 godina, nekakve ruševine, naravno bez ikakvih tabela sa objašnjenjima, i na kraju me se najviše dojmio tek izgrađen budistički hram nalik onima sa dalekog istoka. Bilo je zanimljivo gledati majstore koji su pozlaćivali Budine kipove. Imali su malene zlatne listiće koje su pažljivo lijepili po kipu da bi ih kasnije još dorađivali kistićima. Posao samo za ljude čeličnih živaca kojima je nervoza nepoznanica, dakle baš za kosooke istočnjake koji su to i obavljali. Iznenadio me je i obližnji park sa životinjama, neka vrsta zoološkog vrta, gdje je bilo dosta lokalnih stanovnika. Mi stranci smo bili dovoljna atrakcija Indijcima da bi Belgijancu tutnuli malo dijete u naručje i svo troje nas slikali za uspomenu. Niti su nas ikad vidjeli prije niti poslije, ali zato znam da je moja slika spremljena u nekom dalekom indijskom domu i da će se to dijete jednom kad odraste pitati tko su bili ti čudni ljudi, što ih je natjeralo na put tako daleko od kuće… i koji kurac su ih starci uopće i slikali s njima.

Naš unajmljeni vozač zaslužuje definitivno jedan poseban odlomak, on, njegova motorna rikša i luđačka vožnja. Vozio nas je u oba smjera, rikša je bila nova, njemu se jaaako žurilo, a max. brzina je bila 50 km/h. Iznad toga nije srećom mogao a ispod toga nije želio, osim kad bi morao stati zbog zakrčenog prometa. Nemoguće je tu vožnju opisati riječima, ni kamera ne bi puno pomogla čak i da sam ju imao, još jedna od onih stvari koju treba doživjeti da bi se moglo vjerovati u nju, ali – baš je treba doživjeti. Ni Schumaher nas ne bi stigao, fascinantno je kako je uspijevao zadržati koncentraciju izbjegavajući sve prepreke po cesti. Oko nas su kao u crtiću prolijetali pješaci, autobusi, rupe na cesti, krave, bla, bla… Nakon tri tjedna u ovoj ludoj zemlji ovo je bez konkurencije bila najluđa vožnja koju sam doživio, čak se ni vožnja iz Jaipura odmah nakon kiše ne bi mogla usporediti s ovom. Koliko god je to bilo zastrašujuće i opasno ja sam uživao i smijao se kao lud, pogotovo kad sam vidio blijeda i uplašena lica svojih suputnika. Bit će da sam luđi od šoleta. Scena kao u filmu: htio je proći između autobusa koji se približavao zidu i tog istog zida, tek za koji centimetar smo se provukli punom brzinom. Izbjegavši to, tek za koji milimetar smo izbjegli svetu kravu koja je izronila niotkud, valjda iz asfalta, a dok se šole okretao za netom izbjegnutom kravom diveći se valjda svom vozačkom umijeću išli smo ravno punom brzinom na starca koji je prelazio cestu vukući malo dijete za sobom! Šole je vratio pogled u smjeru vožnje u zadnjem trenutku, trznuo volanom dok je starac povukao dijete u zadnji djelić sekunde. E pa njih smo izbjegli tek za koji atom! Dopalili smo pred hotel kao u box F1, došlo mi je da iskočim i da munjevito počnem mijenjati mu gume u 6 sekundi. Svi prisutni ljudi su odskočili u stranu da bi izbjegli vrlo izgledno gaženje. Bit će da je to bio lud dolazak pred hotel sudeći po smijanju svjedoka. Nikad neću zaboraviti tu bolesnu vožnju, trebali bi ih uvesti u luna parkove. Kasnije sam u toku dan vidio muškarca kako je na vespi vozio četvero djece, jedno ispred njega i troje iza! A bo? Vjerojatno je to zarazno među lokalnim vozačima.

Kad sam navečer otišao telefonirati i kupiti kekse za sutrašnji put sreo sam moje prijatelje Talijane iz Jaisalmera. Ponekad sam stvarno imao osjećaj kao da se nalazim na nekom poznatom mjestu i da je sasvim normalno da srećem poznate ljude. Od našeg zadnjeg susreta dijelila su nas dva tjedna i više od tisuću kilometara. Nakon što smo popili piće na terasi njihovog hotela sa odličnim pogledom na rijeku otišli smo zajedno na večeru. Restoran je bio krcat ljudima, bilo je stvarno ugodno večerati s ljudima za koje sam imao osjećaj da ih poznajem sto godina. Jedva su pristali da ja platim večeru, nije ni bio baš neki trošak s obzirom na njihove cijene, skuplje bi me vjerojatno došao hamburger kod kuće. Pokušavali smo uporno naći nekoga da nas slika pred vratima restorana, ali svi koji su ulazili (sami Indijci, očito dobrostojeći) su nosili naočale. Uporno smo tražili nekoga sa dobrim vidom i izgledalo je da smo ga našli, sve dok nije izvukao naočale iz džepa prije nego nas je konačno slikao. Ako se onda nismo srušili od smijeha, nećemo nikad. Slika je na kraju ipak dobro ispala bez obzira na naše glupe predrasude. Zaista mi je bilo krivo kad sam se morao rastati s njima, sa Sabrinom sam i danas u kontaktu, šalje mi razglednice kad god negdje otputuje.

Nakon što sam se obrijao morao sam se slikati s gazdom jer je rekao da ga podsjećam na jednog poznatog indijskog glumca!? Sliku sam mu obećao poslati, istina malo sam kasnio s time, isto kao i slika koju sam obećao poslati Sikhu iz Jodhpura. Na kraju su slike ipak poslane.