Došao je i dan za ostvarenje mog sna – put u Nepal i Himalaje, kraljevinu između Indije i Kine, mjesto na zabačenom dijelu planeta o kojemu sam jako malo znao a koje me istovremeno jako privlačilo. Da nije bilo Nepala ne bih vidio ni Indiju, to je sigurno.

Konačni put u Nepal je napokon počeo! Jedva da sam i dočekao jutro. Ukrcao sam se ponovno s Belgijancima u rikšu, samo što sam ovaj put ja sjedio ispred, po tko zna koji put viseći na pola van skupa sa svom prtljagom. Dobro da je ovaj vozio polako za razliku od onog jučerašnjeg bolesnika. To i nije baš bilo tako teško za postići, ali voziti brže od njega ja nemoguće.

Nekako smo se dovukli do mjesta polaska autobusa. Poprilično sam se iznenadio kad sam skužio da su svi putnici bijelci. Bio je to prvi put da sam vidio toliko bijelaca na jednom mjestu. U cijenu karte je bio uračunat i doručak. Doručak… jedno tvrdo kuhano jaje pojedeno u nekom malom super prljavom dvorištu se baš ne može nazvati doručkom iz snova, ali ovo je ipak Indija, sa svim svojim ljepotama i gadostima. To dvorište je u biti bila štala bez krava, tko zna možda ih samo izbaci van tokom jutra da primi turiste? Tragično kako ti neke stvari postanu normalne i kako se prestaneš uzbuđivati zbog njih. Kao npr. događaj na željezničkoj stanici gdje su svi preskakali vjerojatno mrtvu staricu, a za koji su mi sinoć pričali Talijani. Ni oni se nisu uzbuđivali oko toga nego su samo nastavili dalje. Doma bi vjerojatno nastala cijela panika, ali ne ovdje. Ovdje je to normalno.

Iako nas je tip iz hotela uvjeravao da ćemo ići turističkim autobusom, autobus je samo čudo držalo na okupu. Obični linijski autobusi kojima sam dotada putovao su bili u daleko boljem stanju od ove kršine. Najlošiji autobus u kojeg sam ikada sjeo bio je marke ”Tata” kao i sva ostala teška vozila u ovoj zemlji. Tip iz hotela nas je uvjeravao da ima dovoljno mjesta za noge ali je zaboravio napomenuti da za ljude visine veće od 150 cm to ne vrijedi. Brojeva na sjedalima nije bilo, neka sjedala su bila i poprilično klimava, vidjelo se da je konstruktor imao cilj oboriti rekord ”što više sjedala na što manjoj površini”. Osim hrpe bijelaca tu se našla i jedna stara Indijka. Veliki ruksak sam uspio ugurati u haubu dok je još bilo mjesta, ostali su svoje morali staviti na krov. Znao sam da to i mene čeka jednom kad dođem u Nepal.

Znajući da tip iz busa u toku vožnje ne može znati koji je od silnih ruksaka moj i da je ruksak samim tim siguran odbio sam mu dati dodatnih 10 Rs koliko je tražio povrh cijene karte. Nisam bio usamljen u tome, i mnogi drugi su odbili platiti taj harač. Tip je kukao da ima doma gladnu djecu, nisam se previše obazirao na to a riješio sam ga se tek kad sam mu slagao da su mi ostali samo US dolari. Prečisto je izgledao za nekoga kome djeca trpe glad, bile su to samo uobičajene pričice za novopridošle strance. Na linijskim autobusima sam redovito plaćao taj dodatak, u protivnom sam mogao vrlo lako ostati bez ruksaka. Uvijek je bilo nas nekolicina stranaca u autobusu, a mi smo jedini i imali sa sobom pravu prtljagu budući da je Indijci očito baš i ne koriste. Ako je i koriste onda je dovoljno malih dimenzija da je čovjek uzme u putnički prostor sa sobom.

Krenuli smo oko 09,00. Tek na cesti sam se uvjerio u očajno stanje kantusine u koju sam se ukrcao. Loš ovjes u kombinaciji sa nikakvom cestom je davao strahovito neudobno vozilo. Cijelo tijelo mi se abnormalno treslo. Kažu da sva vozila ovdje proizvode s tvrdim ovjesom kako bi što dulje trajala drndajući se po razrovanim i grbavim cestama. Čudna neka logika, indijska. Da nismo svako toliko stali raspao bih se na milijun komadića. Prilikom tih stanki neki stanovnici bi stali tek koji metar od nas i netremice zurili u čudesne bijelce. Kad ih nešto zanima oni to i proučavaju, stanu ispred tebe i gledaju te, bez imalo srama. Iritantno. Ostaje mi samo da se gledam s njima ili da se okrenem na drugu stranu.

Ponovo me put vodio beskrajnim ravnicama i rižinim poljima, preko širokih rijeka i kroz smrdljiva naselja. Naselje bilo kakve veličine u Indiji nema zaobilaznicu, vjerujem da takvo što niti ne postoji u njihovom rječniku. Jednostavno to ovdje kao ni mnoge druge stvari ne postoji. Autobusi, kamioni i sva ostala prometala sporo gmižu centrima gradova gurajući se i neprekidno trubeći samo pojačavajući i onako dovoljno kaotičan promet. Na otvorenoj cesti smo povremeno nailazili na drvene brklje pored kojih su stajali ljudi. Mislim da je trebalo platiti prolaz. Smiješno, kao da kod nas netko naplaćuje lokalne cestuljke. Pred kraj dana sam napokon ugledao plantaže banana. Malo sam se iznenadio kad sam vidio da one ustvari rastu prema gore. Kad bi stali na nekom odmorištu u tom području, neumorni prodavači bi nam uporno nudili banane za bagatelnu cijenu. Ugođaj je bio pravi tropski. Tek navečer kad je postalo osjetno svježije vidio sam da na prozoru pored mene fali pola prokletog stakla! Dio stakla koje je još postojalo pokrivalo je samo pola otvora, tako da je bilo stvarno neugodno voziti se sa konstantnim hladnim propuhom oko glave. Da bih to izbjegao legao sam na prazna sjedala pored mene ispod razine prozora i bio spašen.

Tek oko 19,00 smo stigli u Sunauli, malo pogranično mjesto na indijskoj strani granice. Ništa naročito, samo hrpa sklepanih koliba poredanih uz cestu. Primijetio sam da pola stranaca nema nepalsku vizu baš kao ni ja, pa su mi odmah nestale brige oko toga da li ju je moguće dobiti na samoj granici. Ured za imigraciju se nalazio u jednoj od tih kolibica, a činovnik na indijskoj strani koji je pregledavao ispunjene formulare prepisivao je u red niže na istom papiru sve ono što sam ja napisao, da bi tek onda konačno lupio pečat u putovnicu. Glave prekrivene nekom krpetinom izgledao je kao Jeremija iz Alan Forda. Lice mu je obasjavalo slabašno stolno svijetlo. Naravno ni ovdje nisu nikad čuli za Croatiu, i naravno ni ovdje ne znaju to ime pravilno izgovoriti. Bit će da sam jedini Hrvat koji je prešao iz jedne u drugu zemlju na ovom mjestu.

Sam granični prijelaz nije bio asfaltiran. I jedna i druga strana su dovele asfalt stotinjak metara od granične crte i tu iz meni nepoznatih razloga stali. Ali zato je na graničnoj crti bio podignuto nešto nalik na veliki kvadratasti prolaz kroz koji je prolazila masa ljudi u oba smjera. Sa svake strane su bile nacrtane zastave pripadajuće države.

Još samo koji korak i – zakoračio sam u toliko sanjani Nepal! Nisam mogao vjerovati. Slijedilo je ponovno ispunjavanje formulara. Dao sam jednu sliku i pljunuo 30$ za vizu. Dok sam čekao nestalo je, a što bi drugo nego struje. Lako za to, ali napali su me rojevi kukaca koji su dotada zujali oko sijalice hvatajući se za sve dijelove lica i tijela. Nikad nisam doživio ništa slično. Bio sam svjestan da se nalazim u tropskom području, ali ipak… Iznenadila me ljubaznost i vedro raspoloženje ljudi koji su izdavali vize. Za razliku od ulaska u Indiju ovdje me dočekalo jedno srdačno ”welcome”. Odmah se vidjelo da je ovo bitno drugačija zemlja i bitno drugačiji ljudi od one od kuda sam ulazio u kraljevinu. Nepalac je dobre dvije minute prelistavao moju putovnicu čudeći se mojoj zemlji porijekla. Malčice me razočarao običan izgled nepalske vize.

Nakon graničnih formalnosti pješice sam otišao u obližnji hotel u kojem je spavanje već bilo uračunato u cijenu karte. Radilo se ustvari o spavaonici. Nije mi ni bio neki problem znajući da će oko mene biti samo stranci: Australac, Japanac, dva Talijana, neki x i ja. Nisam ni stigao a već me maher u restoranu htio preveslati kod naplaćivanja računa.

Za razliku od ružnih, prljavih i potrošenih indijskih novčanica nepalske su jednostavno prekrasne. Na naličju svake je poneka divlja životinja. Dva tigra krasila su novčanicu od 500 NRs (nepalskih rupija). Više su mi izgledale kao sličice nego kao novčanice. Na sreću nitko nije hrkao a kreveti su bili iznenađujuće čisti i nesmrdljivi… ili sam ja oguglao na sve. Čak mi je i smrad nogu prestao smetati nakon 5 minuta.