U neko gluho doba jutra oni isti koji su kasno došli po tiho su se spremali. Da nisu prali zube nad umivaonikom u sobi možda ih ne bi ni čuo. Dok sam se ja digao većina sobe je već bila prazna. Ili love rane letove ili idu dalje ili odlaze u razgledavanje. Meni se nije previše žurilo, bar jedno jutro da odležim bar do osam.

Doručak se služi u prizemlju, u duguljastoj prostoriji koja me podsjećala na blagovaonicu u Harry Potteru. Ne znam po čemu, moguće da je na to utjecao dugački stol koji se proteže s kraja na kraj prostorije. Doručak je klasika: tost, marmelada, maslac, čaj. I još ponešto od te sorte. Princip – posluži se, ili help yourself. Ljudi se ovdje očekivano druže samo ako su iz istog društva. Stranac sa strancem ne razgovara, ta ipak sam u Europi. Tako da sam dalje šutio, žvakao i gledao svoja posla. Za doručkom se može vidjeti presjek ljudi koji spava na ovakvim mjestima. Ima svega, od još maloljetnih mulaca čiji je nos stalno zabijen u nekakav mali monitor pa do skoro pa penzionera. Ok, ovi zadnji su stvarno rijetkost ali nađe se i njih. Namjerno žive i putuju svijetom. Ukras cijelog tog šarenila bila je lagano tamnoputa ljepotica, neka se i ovdje nađe barem nešto vrijedno zapažanja. Kažem ja, mix rasa je mrak.

Još sinoć sam namjeravao auto ostaviti u dvorištu nakon što se odjavim i pješke krenuti u grad. Nešto hladnije glave dan poslije zaključio sam da je to glupo jer ću samo gubiti vrijeme. Auto ide sa mnom u centar, platiti ću parking koliko god treba i vrijeme do poslijepodneva kada sam imao let potrošiti na obilaske a ne na trčanje hostel-centar, centar-hostel.

Ostavivši hostel za leđima uskoro sam parkirao na jednom malenom parkingu u Werburgh St. Iznenadilo me da u centru Dublina, na tek nekoliko koraka od glavnih atrakcija, imaju jednu ovakvu površinu. Neasfaltirani seoski parkingić, ali ga zato uredno naplaćuju i opako prijete svima koji neće platiti. Mjesta je bilo na pretek, jedino sam se brinuo da mi ga netko ne ošteti jer ovdje se parkira po nahođenju. Gdje pustiš auto valjda je dobro, nema označenih mjesta, samo parking sat. Werburgh St. mi se svidjela radi neprekinutog niza starih trokatnica potpuno opekarskih fasada. To beskrajno cigleno crvenilo ponekad zna biti jako ugodno oku.

Dvorac Dublin se nalazi upravo iza ćoška. Da sam bliže parkirao pregazio bi blagajnicu koja prodaje karte. Taj dvorac nije nešto posebno poznat pa zato nisam ni očekivao ništa posebno. I bolje, ima veliku povijesnu vrijednost za Irsku ali zato razmaženim posjetiteljima poput mene neće pružiti baš previše eksponata za razgledavanje. Prelijevao sam se iz prostora u prostor gladan pravog dvorskog kiča. I ostao sam gladan. Umjetnine na zidovima, umjetnine na stropovima, tu i tamo poneki komad starog namještaja i obilje praznog prostora. Mda, nema sumnje… jedno od onih mjesta koje je ljepše izvana nego iznutra. Travnjak ispred dvorca mi se više svidio nego bilo koja njegova prostorija.

Nije baš bilo vremena sa duboke analize šta mi se i zašto sviđa, vrijeme je jurilo. Zastave i zastavice, double deckeri, milijarde cigli, pubovi i slikovite fasade… ugodne su dublinske ulice, barem u ovom kvartu. Nema nebodera koji napadaju prolaznika, nema rijeke ljudi koja gazi sve šta joj se nađe na putu. I tako lagano nogu pred nogu sve do Trinity college, sveučilišni prostor pun neizbježnih prostranih travnjaka i velikih zgrada. Pravi kompleks, grad u gradu. Pun turista i valjda, studenata. Prastara Knjiga Kellsa se ovdje čuva i može ju se vidjeti. Dok nisam vidio da ju se spominje u vodiču nisam ni znao da postoji pa sam ju eto, lako propustio.

Propustio sam i veći dio Nacionalnog muzeja Irske, sasvim slučajno sam čuo od vratara kako nekim ljudima govori da je ulaz besplatan. E pa kad je besplatan a ja sam samo u prolazu, mogu baciti oko. Ušao, kratko se zadržao i jedva izašao vani. Bilo je naravno puno stvarni koje su me zanimale, ostati će za onu nepopularnu drugu priliku.

St. Stephen’s Green park je prava zelena oaza mira u urbanoj sredini. Nije baš da se ovdje oskudijeva u parkovima ali ovaj park sa svojim jezercima, drvećem, patkama i općenito dobrom atmosferom mami čovjeka da se rastegne na prvom slobodnom komadu trave i – da bezbrižno zaspe na suncu. Bilo bi lijepo ovdje provoditi sate i sate. Ulicama u kvartu pojavljivali su se vikinzi. Bus amfibija, pun rogonja. Svaki je putnik imao prepoznatljivu rogatu kapu i čini se da ih je vozač s mikrofonom jako dobro zabavljao. Vjetar i ulična buka su njegove riječi činile nerazumljivim, šteta jer i ja bi se rado smijao.

Daljnja šetnja pješačkom zonom samo je učvrstila moje uvjerenje da je Dublin vrlo ugodan grad. Predivno vrijeme je nesumnjivo pogodovalo takvom razmišljanju. Zastao sam pogledati program jednog uličnog zabavljača. Nevjerojatno koliko čovjek može biti simpatičan sa svojom samokritikom usmjerenom prema nekim neuspjelim trikovima. E njega staviti u obližnji park i chillati satima na travi, to bi bilo popodne koje bi volio provesti. U nekom drugom životu možda i hoću… Do tog drugog života moram skupljati suvenire prije dolaska doma. Očekivano, većina ih je u zelenoj boji tako da kupiti nešto drugo bi bilo ravno bogohuljenju.

Do pivovare Guinness sam se odvezao autom i parkirao u blizini. Echilin street je imala slobodnog mjesta na pretek. Na plaćanje naravno. Tek 200m dalje je ulaz u onaj jedini pravi svijet mašte svakog, pa bar i površnog, ljubitelja piva. The pivovara! Ima jedna sitnica, ljubitelja piva je jako puno pa je zato pred vratima red. Na trenutak sam dvojio da li ću čekati ili idem dalje jer je trenutak odlaska na aerodrom bio sve bliži i bliži. Prokleo neshvatljivo glupa ideja da pivovaru ostavim za kraj umjesto da mi to bude broj jedan… ali ipak sam stao u red, bar mogu pokušati pa ako ne ide barem ću se moći tješiti da sam vidio vrata. Auuuu, vraaataaa..

Suprotno mom strahu red je ipak išao onako, brzo. Taman sam se ponadao kako samo šta nisam upao kad sam se opet sudario s realnošću, odmah iza glavnih ulaznih vrata ima još jedan red, onaj zmijuljavi cik-cak, sa bezbroj ljudi. Iz momentalnog očaja trgnuo me pogled na poseban prazan ulaz – onaj za ljude koji su si kartu kupili on line. Pored mene ekipa petlja nešto s tim on line. Blink! Sinula mi je ideja – i ja ću tako. Smartphone, moja najdraža glupa pametna spravica. Povežem se na njihovu web stranicu, kupim si kartu i voila – brzinski ulet preko reda. Još imaju i besplatni WiFi, ovo bi bio zločin ne iskoristiti.

Ubrzo sam se iskoprcao iz reda, platio svoju kartu (koja je on line jeftinija nego na šalteru) i pričekao nekoliko minuta da ju serveri prožvaču i registriraju. Nakon toga mogao sam komotno svoju kartu podići na automatu i ući zaobilazeći cijelu vojsku čekača pred šalterom. Od silne sreće što sam se uspio snaći najradije bi im se svima izbeljio ali mislim da to baš ne bi bilo dobro prihvaćeno. Moguće da bi me i istukli. Smiješno je šta većina od tih ljudi u džepu isto ima smartphone i karticu.

Cijeli taj prostor je posvećen povijesti Guinnessa, marketingu i priči o pivu. Prave proizvodne hale se vide tek izvana, proizvodnju nije moguće vidjeti. Na vrhu tog pivskog Disneylanda je krcati Gravity bar, mjesto odakle se vidi ne baš zanimljiva panorama Dublina i gdje se dobije Guinness uključen u cijenu ulaznice. Prebrzo sam ga popio, zadnje minute su mi upravo isticale i morao sam izaći.

Zadnji pogled na tvornicu šankerskih snova i mogao sam se uputiti prema aerodromu. Nisam dugo vozio slobodno, za to se pobrinula gužva. Stojiš na mjestu a vrijeme leti li ga leti. Tu i tamo netko proleti s lijeve strane po traci za bus i taksi… a nisu svi taksisti. Vrijeme leti i dalje a ja se pomičem brzinom geparda, ali crknutog. Nervoza raste proporcionalno sa proteklim minutama. Zašto li već jednom ne izmisle sat koji stalno stoji stalno nabijen na bar jedno oko? A ne ovako da si konstantno izvrćem ruku. Pored mene i dalje prolijeću neki podobniji, ili možda samo odvažniji. Sat, krkljanac, aerodrom, sat, krkljanac, aerodrom i hop – eto mene isto u lijevoj traci. Puko sam, pod cijenu kazne krenuo sam rezerviranom trakom, stisnuo se u sjedalu, nagazio gas do daske i procijedio kroz zube:
– Ma ‘ko vas jebe!
Neka mi psuju tablicu irsku, neka plaču, ridaju i vrište od muke ali ja ću sada prozujati pored svih njih glupih koji uredno čekaju u koloni. To moje prozujavanje je trajalo brat bratu nekih 50 metara. Nakon toga ta dodatna traka prestaje i ostaje mi normalna cesta na koju sam se morao ubaciti pod uvjetom da me netko od tih… khm… dobrih ljudi pusti. Srećom pa Irci nisu kako se čini vični prevelikoj bezobraznosti u prometu pa sam se lako ugurao. Bio mi je to divan potez, za pamćenje.

Divan potez mi je bio i kalkuliranje da ne vratim auto sa baš punim autom do čepa. Zašto i bi kada se kazaljka počinje spuštati tek nakon 30-ak km, ili čak nešto više. Međutim ova kazaljka je stajala nešto ispod gornje crte što sam protumačio da sam se negdje zeznuo. Stajala je tako i kad sam natočio onih nekoliko litara do vrha što znači da sam dobro računao ali mi je promaknula bezvezna gornja granice kazaljke. Osim toga glupa automatska benzinska mi je odbijala debitnu karticu pa sam petljao sa kreditnom što ne bi bio neki problem da nisam žurio. Spoznaja da sam se bez veze zaustavljao u trenutku žurbe tjerala me da počnem udarati glavom o volan.

Da bi našao benzinsku skrenuo sam s glavnog pravca za aerodrom. Parking rent a cara je putokazima označen samo na glavnom pravcu, na ovim drugima očito nije. I tako, dođoh do aerodroma i ne znam kamo ću s autom. Znam da je parking udaljen ali opet sam napravio grešku da krenem s parkinga bez da na GPS-u markiram mjesto gdje ću se za nekoliko dana vratiti. Aaargh!

Tika taka, tika taka, vrijeme je otkucavalo, kao da sam sjedio na bombi. Da nisam onoliko polog pustio bacio bi im auto pred glavni ulaz pa neka si ga poslije voze gdje hoće. Da, zato polog i postoji, da bi izbjegli slične scene. Na jednoj benzinskoj… hm, da, na kraju ima jedna odmah ispred aerodroma… potražio sam pomoć kod jednog od taksista. Taksisti su po defaultu antipatični ljudi čija je jedina svrha postojanja da poštenim putnicima uzmu lovu. Ovaj nije takav, osim te svrhe imao je i da pomogne pogubljenom čovjeku.

Kada sam dobio informaciju mogao sam uletjeti u auto i gas do daske. Pritom sam poput pravog teleta skočio na kriva vrata… lijeva. Onaj osjećaj kad se u djeliću sekunde osjetiš vrlo, vrlo, vrlo glupo. Glavom uvučenom među ramena od srama, uspio sam naći prava vrata a nešto psujućih minuta kasnije i parking.
– Imate li nekih primjedbi? – upitao sam čiču koji je pregledavao auto prilikom predaje.
– Ne… a vi? – protupitao je on, napokon malo humora.

Uspio sam vratiti auto u 16.00. Rok je bio 16.30, u nekim trenucima prometne gužve činio mi se nedostižan. Nakon toga mogao sam sasvim smireno kombijem otići do zgrade, fulati hodnik na aerodromu (nije još bio označen izlaz pa sam nagađao) i pričekati kraj leta. Ključ hotelske sobe u Donegalu je još bio kod mene. Iako sam prethodnih dana tu i tamo nailazio na poštu, u zadnjih 24 sata nisam vidio ni jednu. Javio sam se hotelu, rekli su da su primijetili nestanak ključa. Jebi ga sad, da su mi bar javili odmah isti dan, bar SMS-om mogli su ga imati u roku od dan, dva. Ovako je ključ krenuo u Hrvatsku sa mnom odakle sam im ga poslao. Nikad nisam dobio čak ni poruku da su ga primili a tokom kratke pismene komunikacije djelovali su mi napilano. Mogli su, a mogao sam i ja zavitlati ključ s ovećim privjeskom u prvi kontejner i otići dalje svojim poslom. Ali kako sam ja dobra anđeoska dušica, poslao sam ga natrag.

Bio sam prvi putnik koji je došao na izlaz, vrlo brzo su se počeli okupljati i ostali. Nažalost čak i ona skupina žena s dolaznog leta. Kako su se približile tako sam se ja hitro odbližio. Nekoliko redova dalje, koliko god sam mogao a da još uvijek vidim izlaz. Usprkos mojoj munjevitoj reakciji nisam mogao a ne čuti:
– A gdje si ovo kupila? Je li bila tamo u…kokodak… kokodak…
Bio sam brz pa nisu ostale veće posljedice na psihu. Još i to, nakon propalog ”uspona” još da slušam i šopingarske priče.

Nakon što sam u avionu sa svog mjesta do prozora s guštom izbacio ženu koja ga je zauzela jer eto, jadna nije dobro pročitala kartu, mogao sam se opustiti i odletjeti. Ravno u mali grad na jugu Europe gdje neki drugi ljudi postave jednog policajca da isprekontrolira cijeli avion putnika. Dobro došli dragi putnici, pripremite se… ovdje smo si ‘vak’i.

_________________________________________________________________________

parking u Werburgh St. – 2,50 euro/sat
parking u Echilin St. – 1,50 euro/sat
ulaznica za dvorac Dublin – 6,50 euro
ulaznica za Guinness, online – 16,50 euro