Ujutro sam se sjetio da večer ranije nisam naručio doručak. Nema veze, recepcioner ga može napraviti naknadno. Samo plati, sve može. Vrijeme je bilo još gore nego dan ranije, magla je jedva dozvoljavala da se vidi cesta, a kamoli ostalo. Time su konačno pale u vodu moje nade da bi bar danas ujutro krenuo na Slieve League. Još sam sinoć odlučio da mi je najbolje krenuti prema Belfastu kojeg uopće nisam planirao. Jer ako je vrijeme ovdje tako glupo, onda će biti i satima vožnje na okolo, nešto kao što sam doživio u Škotskoj godinu ranje. Belfast je na drugoj strani otoka pa su veće šanse da vrijeme bude bolje.

Vozeći se Donegalom prema istoimenom gradu Donegal primijetio sam kako bi se vrijeme moglo popraviti pa sam stao da vidim šta se događa. Kao opčinjen promatrao sam okolna brda i granicu magle. Dole se vidi, gore ne. Ako se granica podiže, znači da magla odlazi. Ali granica je zajebavala. Malo gore, malo dole. Ništa. krenuo sam dalje, nema tu kruha a ni litica. Prošavši ljepuškasti Killybegs od nikuda pojavilo se sunce. Sunce, ej! Stao sam na jedan parking i gledao. Sunce je nestalo ali vidjeli su se komadići plavog neba. Zvao sam hotel iz kojeg sam se to isto jutro odjavio. Kakav je pogled na Slieve? Ima li poboljšanja, išta? Nade, bar male? Nisam čuo ono što sam toliko želio čuti. Da, magla se podigla ali samo do određene granice. Slieve je i dalje zaklonjen pogledima i nema nikakve garancije da i danas neće tako ostati. Mogao bi pogledati malo kasnije, tamo oko 13 ili 14 dobio sam savjet. Je, čak i da se magla skroz povuče i onda krenem gore ovako kasno, pa onda opet dole. i onda onako umoran voziti 280 km do Dublina. Navečer. Ne, ponekad treba biti razuman.

Tračak sunca me zavarao, dobio sam informaciju da se magla ne pomiče. Trenutno. Morao sam si dati zadnju šansu, vratio sam se 20km unatrag do onog prvog vidikovca gdje sam promatrao granicu magle na okolnim brdima. Mogao sam samo konstatirati da promjena nije bilo i da sam se uzalud vraćao. Došao je trenutak kada sam se napokon morao oprostiti od te velike želje da vidim Slieave League i One Man Pass. Teška srca ponovo sam usmjerio auto prema Belfastu i obećao sebi da se ne vraćam pa taman oblaci čudom nestali.

Obećanje sam lako održao jer oblaci nisu imali namjeru poći nikamo. Za utjehu stao sam na još jednoj plaži gdje me ulovila kišica uvjerivši me da od lijepog vremena neće biti ništa. Bar ne tog dana. Ako ne mogu gledati stijene bar da još malo po pijesku gacam. Slaba utjeha. Općenito me se ova Irska nije nešto posebno dojmila. Stalno sam očekivao nešto više i više, stalno ju uspoređivao sa nekim drugim krajevima. Nije u redu ali bilo je jače od mene. Kažu da bi Irsku, Škotsku i Norvešku (pogotovo Lofote) trebalo razgledavati upravo tim redoslijedom. I u pravu su, jer se uvijek vidi samo bolje, bolje i bolje. Stjecajem okolnosti ja sam ih pogledao obrnutim redoslijedom. U uvijek vidio manje, manje i manje. Nisam čak ni previše brljao po slikama prije polaska ostavljajući mogućnost da me nešto iznenadi. Nije baš pomoglo. Irska je lijepa, ali nije baš da oduzima dah ili tjera na ničim izazvani smijeh.

Stao sam u gradu Donegal. Mali centar je lijep, zbog oslikanih fasada zgrada bilo mi je krivo da nije malo prostraniji. Centar je lijep i zagušen prometom. Dvorac je zato bez veze. Tako je izgledao izvana pa mi nije padalo na pamet pokušati ući unutra. Išao sam dalje, da bar nešto od Belfasta vidim kad je već ovako ispalo.

Kako sam skrenuo na cestu prema Sjevernoj Irskoj gustoća prometa je naglo opala. Kakve li promjene. Prošavši pored tabele koja diskretno označava granicu promet se nije promijenio. A nije ni krajolik, jednom kada se udalji od obale sve je više-manje jako slično. Mogao sam se samo čuditi prometnim rješenjima. Kuće uz autocestu imaju sasvim normalan prilaz na tu autocestu, baš kao da se spajaju na najobičniji put. S odmorišta uz autocestu direktno se priključuje natrag na jureće trake. Trake za ubrzavanje ovdje ne postoje, kao da svi imaju raketni pogon u guzici i istog trena ubrzaju na željenu brzinu.

Jedno takvo odmorište mi je posebno ostalo u sjećanju radi kroničnog smrada gnojiva. Svugdje oko mene bile su poljoprivredne parcele i pripadajući objekti. Smrad je bio toliko intenzivan da sam se pitao kako ti ljudi žive ovdje? Čak je ulazio i kroz ventilaciju kilometrima dalje. Da sam sjedio u štali možda bi čak mirisniji zrak udisao. Žurio sam prema Belfastu, valjda je urbana sredina oslobođena gnojiva?

Falls road je jedna od poznatijih ako ne i najpoznatija ulica u gradu. Ne baš po dobru. 1970. je u tom kvartu započeo dobar sukob između IRA-e i britanske vojske. Pucnjava, neredi, maltretiranja i sve ono što uz takve stvari ide. Danas tih 30-ak godina natezanja donosi turiste jer i danas postoje mnogi politički oslikani zidovi kuća. Neki natpisi su blaži, neki stariji ali stekao sam dojam da se održavaju upravo radi turizma. Tako samo došao i ja u tu ulicu, parkirao i krenuo u šetnju sa zimskom jaknom na sebi. Greška, jer ovdje je bilo sunčano proljetno vrijeme. Od Falls road nisam očekivao ništa posebno niti sam to na kraju dobio. Više od murala zanimljiviji mi je bio kvart sam po sebi. Fasade od opeke su omniprisutne. Bar ne moraju farbati ništa, sve je isto.

Kuće u sporednim ulicama su sve iste, i sve su malene. Ne znam koliko bi kvadrata mogle imati ali djeluju tijesno. Jedna spojena na drugu, jedan prozor i ulazna vrata tik do njega. I onda opet, jedan prozor i ulazna vrata tih do njega. I tako 20, 30, 50 puta, ovisno o dužini ulica. Cijeli niz kuća pokriven jednim duuugačkim krovom. Vjerojatno je tu nekad živjela radnička sirotinja. Mada, ni danas ovdje neće živjeti povlaštenija klasa. Ulice su pune djece, igraju svoje igre između asfalta i opeka. Policijskih borbenih vozila nema, ni jednog. Već godinama ih nema.

Ubrzo sam krenuo dalje prema centru jer nisam vidio smisla pronalaziti apsolutno sve murale u tom kvartu. Parking sam našao u jednoj sporednoj uličici u centru, Hope street. Jako dobro ime, trebala bi ga nositi neka veća ulica. Avenija čak. Aaah, ta urbana sredina, velika promjena u odnosu na Donegal. Ogromna promjena. Vrijeme je i dalje bilo predivno, stalno me kopkala misao da li se i na Slieveu razvedrilo? Teško, ali bilo mi je to mjesto nemoguće izbaciti iz misli. Još uvijek nisam uspio progutati neuspjeh.

Da vidimo napokon kako stvarno izgleda taj Belfast, grad o kojem sam još u djetinjstvu slušao često na televiziji. Uvijek vezan za loše stvari. Opet, nisam očekivao ništa. Nisam istraživao, koliko sam znao grad nema nekih posebnih mjesta radi kojih bi se ubio da ih slučajno propustim tako da sam opušteno šetao i skupljao dojmove.

Jednom kad sam iskoračio iz Hope street, za koju se nadam da će jednog dana bolje izgledati, slika se promijenila. Smucajući se pored operne kuće pa sve do henryevog kipa odmah sam vidio da se radi o tipično uređenom UK gradu. Sve je na svom mjestu, sve posloženo, sve uredno. Veliki grad a opet nezagušen nekim ogromnim građevinama. Boja cigle izbija po svuda, iz fasada, iz crvenkastog asfalta… uostalom da je ovdje nema falila bi.

Nekako me mrzilo kopati po google mapama na smartphonu pa sam gradsku vijećnicu koja je nekakav pravi centar grada potražio na onaj starinski način. Pitajući ljude. A možda sam se samo zaželio malo razgovora s nekim, pa taman ovako banalnog kao što je potraga za nekom lokacijom. Nakon dva tri upita uspio sam uloviti smjer. Veće su šanse ovdje naići na stranca nego lokalca koji će te odmah uputiti na tako jednostavno mjesto kao što je centar.

Ono što mi se svidjelo na ulicama Belfasta, bar u centru, su kupole i tornjevi koji se tu i tamo uzdižu iznad zgrada. Nema ih baš puno ali primjećivao sam ih gdje god se nalazili. Dobar su kontrast susjednim zgradama daleko novijeg datuma izgradnje. Oko impozantne gradske vijećnice bilo je dosta štandova. Nisam provjeravao šta ima na njima, druge stvari su me zanimale. A i treba iskoristiti to šta mi žene nema u blizini i izbjegavati bilo kakvu trgovinu. Ispred vijećnice se okupilo zanimljivo društvo, ekipa iz Mad Maxa. Ne znam gdje su parkirali svoja čudnovata vozila ali oni su se sa svojim čudnovatim frizurama i osebujnim načinom oblačenja upravo kreveljili u centru grada. Lagano obliveni alkoholom… ili samo sprženi pa su djelovali tako. Tko će ga znati, nisam imao baš neku želju istraživati.

Htio sam vidjeti dio ”zida mira”, ironično nazvane barijere između katoličkog i protestantskog dijela zapadnog Belfasta. Visoki zid koji se nastavlja ogradom. S jedne strane katolici, s druge protestanti. Mole se istom bogu ali na različiti način. Dobar razlog za se pobiti. Prava istina i razlog sukoba nije ni izbliza tako jednostavan ali zid postoji već dobrih 40 plus godina. Tamo gdje sječe ulice napravljena su velika metalna vrata. Zadnjih nekoliko godina neka od tih vrata su otvorena… ali samo danju, noću se obavezno zatvore. Ostala vrata su i dalje trajno zaključana, kao npr. ona u Percy street dokle sam uspio doći pješke iz centra. Visina barem tri metra. Bodljikava žica, za slučaj da netko krene preskakati. Ispred njih dečki napucavaju loptu. S druge strane ograde njihovi protestantski susjedi isto tako imaju gdje napucavati loptu. Teško da će se ikada družiti iako ih djele tek metri. Okolo male kuće u nizu sa još manjim dvorišima. Cvijeće, djeca, dvorišni roštilji. Sve izgleda tako normalno… osim tog nakaradnog zida.

Nedaleko tih zatvorenih vrata nalazi se Divis toranj, nepopularni neboderčić čija su dva kata desetljećima bila okupirana sa strane policije u svrhu nadzora. Sve do 2005. Do nedaleke Shankill road u protestantskom djelu nisam išao. Počeo sam osjećati malo umora pa sam se okrenuo natrag prema centru. Shankill je poznata isto po muralima, protestantskim za razliku od onih u Falls.

Nije samo taj ”zid mira” ono što unosi nemir, sve firme, čak i dvorišta lokalnih pubova, su zaštićeni visokim ogradama i bodljikavim žicama. Miriše na latinsku ameriku. Neki manji natpisi još uvijek žive na ogradama ili zidovima kuća. Pravi sukob je prestao, ali animozitet ostaje. Da ga nema danas ne bi bilo zida a kamoli zatvorenih prolaza. U Belfastu bi bilo dobro pogledati i dio grada uz rijeku ali vremena je bilo još malo a do večeri sam trebao biti u Dublinu.

Operna kuća nedaleko koje sam parkirao dva puta je bila zbombana 90-ih od strane IRA-e. Kako se nalazi odmah pored hotela Europa koji je tada koristio veliki broj novinara, govorili su da je IRA namjerno bombe postavila u blizini kako se novinari ne bi morali odvajati od šanka da prenesu vijest.

Izlazak iz grada nipošto nije traumatičan, čak je dosta brz. Kako mi je ostalo nešto sitno funti stao sam u Dromore, gradiću uz autocestu tek nekih 20min vožnje od centra Belfasta. Nema se tu šta za vidjeti, samo ljudima pretrpani fast food. Ekipa s druge strane pulta radila je poput robota. Letjeli su hot dogovi, hamburgeri a za njima i moj chickenburger. Stvarno mi je bilo teško razabrati sasvim jednostavne riječi od lokalaca, kao da ne pričaju engleski. Srećom kupovao sam samo nešto od smećehrane pa smo se nekako razumijeli.

I opet, da ne nosim višak sitnih funti odlučio sam točiti gorivo s ove strane granice. Nakon Dromorea čim se ukazao znak benzinske skrenuo sam s autoceste. Kad sam sišao na lokalnu, više nikakvih znakova nije bilo. Ni znakova ni benzinske. I šta sad? Potražio sam ju preko GPS-a jer sam ga imao, ali ta benzinska je kilometrima udaljena od autoceste!? Drugih nema. Ako je već tako, da li bi London bankrotirao da su stavili još putokaz ili dva? Za one jadnike koji nisu rođeni u kvartu a zla sudbina im je nametnula točenje goriva negdje u sjevernoirskim selima.

Prelazak granice s Irskom pratio sam preko GPS-a koji mi je bio pred nosom. Nikakve posebne oznake osim obavijesti da je od te točke brzina u km/h. Prođeš crtu a da to ni ne znaš. Nastavio sam laganu vožnju prema jugu. Nisam se nigdje žurio, više manje sve je išlo po planu. Planu B naravno, plan A mi je bio propao s lošim vremenom u Donegalu.

Na ulazu u grad ugodan mladi drvored između dvije trake. Na ovoj sjevernoj strani Dublina probijen je tunel kroz čiji prolaz je potrebnu istresti dobrih 10 eura. Puno i prepuno kad postoje okolne ulice i ceste preko kojih se dođe na isto mjesto besplatno. Tako sam i napravio, izbjegao sam tunel pred samim njegovim ulazom i došao na drugu stranu bez stresa ili nekih velikih gužvi. Možda je takva cijena da bi se ljudi natjerali na plaćanje pretplate, možda se s pretplatom ubrzava protok kroz tunel? Mogao sam samo nagađati i tako sve do mog hostela kad sam trebao nagađati gdje se kod njih može parkirati auto. Ma može, s boka u dvorištu iza velikih strujom pokretanih metalnih vrata. Mjesta je uglavnom bilo.

Ovaj dublinski veliki hostel je već prava industrija. Prepuno ljudi, uglavnom mlađarije, osoblje užurbano. Sve i svi su u pokretu, razna vrata unutar prostora se niti do kraja ne zatvore a već ih netko drugi otvara, iz svake prostorije ili netko ulazi ili izlazi. Nema mira, nema tišine ni mirnog kutka. Mjesto je u pokretu nonstop. Na recepciji rade Španjolac i Hrvatica… valjda je Hrvatica, osim ako nije negdje iz Bosne… ali nije ni bitno. Uvijek je lijepo neočekivano čuti svoj jezik. Ovdje u Irskoj je osjećaj udaljenosti od kuće dovoljno jak da ga susret sa sunarodnjacima ne ruši. Al’ sam kompliciran…

Soba je na katu. Dobio sam kartice za otvaranje glavnih vrata, vrata mog odjela i konačno vrata moje sobe. Koja je ovaj put bila puna. Odavno nisam spavao u spavaonici punoj ljudi. Ormarić nisam znao koristiti, točnije brava mi je izgledala razbijena. Pa jebemu, od svih ormarića baš moj? Ne, ormarić i pripadna mu bravica su bili sasvim u redu. Do tog zaključka sam došao nakon što sam s recepcije dovukao jednog od osoblja. Trebalo ju je samo početi koristiti i vidio bi da je ispravna. Bilo me je sram. Jako. Dovukao sam čovjeka ovdje nebu pod oblake za ništa. Bio je pristojan i bar naizgled nije zamjerao ali lako moguće da mi je iza profesionalnog pogleda spominjao rodbinu u kontekstu ljubavnog klinča. Ja njemu bi da sam na suprotnim stranama.

Svi su kreveti bili zauzeti a u sobi je bio sam o jedan tip, izgledao je kao Peruanac, uglavnom iz onog djela svijeta. Valjda je u sobi samo kako bi se odmorio? Kako sam nešto tražio po koferu tako sam našao ključ sobe od prethodnog hotela. Ijaoo! Ništa, sutradan sam im ga namjeravao poslati čim naletim na neku poštu. Bar sam njih viđao tu i tamo i to u najvećim selendrama.

Odšetao sam do centra. Grad je živ, vrvi ekipom u potrazi za zabavom. Kako sam se približavao centru broj barova je rastao i tako sve to Temple Bar, kvartu južno od rijeke Liffey koji služi samo zabavi. Bar pored bara, pub tu, pub tamo. Samo biraj. I to sve puno ljudi. Veselih. U jednom od svega nekoliko brzinskih pokušaja da nešto tu večer slikam, jedan mi je takav veseljak gole trbušine namjerno iskočio kreveljeći se pred fotoaparat na stativu. Taman nakon šta je prestao snimati. Tip je bio zanimljiv, sebi i svojim pajdašima. Ja sam ga potpuno izignorirao, s pijancima ću se natezati kad i sam budem pijan. Ovako trijezan ne bi imalo smisla. Kako god, slika je i ovako ispala mutna… nije joj bilo suđeno.

Umor me već dobro nagrizao pa sam se zadnjim snagama dovukao do svog kreveta. Peruanac je opet u sobi… ili možda, još uvijek je u sobi. Taj ne izlazi. Osim njega bio je još jedan dugokosi tip, stil kose nešto kao kod Isusa. Taj je nakon pitanja da li smije zatvarao sve, i svjetlo i ogromne zastore. Kaže da ne može spavati ako ima tračka svjetla. Ako ne može zaspati neka se pokuša onesvijestiti. Efekt bi trebao biti isti.

Većina ekipe iz sobe je došla u neko gluho doba noći. Partijali su vani. Tako i treba, Dublin je grad za partijanje ako se dođe u društvu.

_________________________________________________________________________

parking ulica, Belfast- 1 GBP
chickenburger u Dromore – 3,95 GBP
autocesta M1 (Belfast-Dublin) – 1,90 euro
noćenje s doručkom, Dublin International Hostel – 19 euro