Doručak se u ovom hotelu plaća ekstra, nije baš jeftin ali vrijedi ga uzeti pogotovo što je cijena sobe niska. Rekao bi da je to pametan način kreiranja cijena sa strane vlasnika. Jer ako nećeš ovdje doručkovati, gdje ćeš? Osim ako nemaš namjeru doručkovati kekse ili neki sendvič. Prije neke fizičke aktivnosti, dobar doručak je poželjan.

Vani oblačno. Hotel se nalazi sa sjeverozapadne strane od Slieve League, pristup mu je s južne i jugoistočne strane. Vrh je još uvijek bio u oblacima, bez kiše ali u oblacima. Recepcioner mi je savjetovao da pričekam sat ili dva dok se vrijeme ne razbistri i da odem u neki lokalni muzej. Mhm, nije mi padalo na pamet i nisam ga poslušao. Ljepše vrijeme pričekati ću vani. Isto je savjetovao da odem gore istočnom rutom a ne južnom jer je ova druga puna klizavog kamenja. Dakle opasnija je. Ali je i ljepša, dakle ni ovo drugo ga nisam poslušao. Mogu izaći na kraj s klizavim kamenjem. Ta moje drugo ime je ”klizavo kamenje”.

I tako, uzeo sam mapu, sjeo u auto i krenuo. Vrijeme stvarno nije obećavalo, oblaci kao da su se zalijepili za vrhove. Došao sam ovdje radi ovoga i ne znam kakva bi kiša trebala pasti da odustanem od pentranja. Možda onakva koja bi me isprala skroz dole dopodnožja. Zadnji kilometar ceste vodi po liticama iznad mora, a na kraju je uređeni vidikovac kao stvoren za slikanje. Slieve League je još uvijek pod oblakom kojeg sam u tom trenutku mrzio više od ičega na svijetu. Ukrao sam fotografiju barem donje polovice litice i krenuo uzbrdo na gornju polovicu. Prošlo je možda nekih 20 min od tog laganog uspona kad je krenuo debakl. Morska magla. Prokleta i superprokleta morska magla. Krenula je s mora i vrlo brzo prekrila sve uništivši vidljivost na možda 10 ili 15 metara. I šta sada? Šta sada?? Čekati? Krenuti dalje? Plakati? Moliti Boga? Meditirati? Baciti se dole na glavu? Luđački se smijati? Usranog li osjećaja. Upravo sam bio prošao prvu veću uzbrdicu i dosegao neku visinu, nalazio sam se odmah iznad prve male plaže ispod litica. Ispod sebe mogao sam čuti hukanje mora ali vidjeti više nisam mogao ništa. Nalet vjetra i magle pratila je gusta kišica.

Nakon oklijevanja krenuo sam natrag i na tom silasku sreo par Nijemaca koji su unatoč vremenu išli dalje. Znaju li oni nešto što ja ne znam? Prognozu ili su si nešto odgatali? Ni ovi nisu baš bili za neke razgovore, nešto slično kao oni iz Portrusha. Ali morao sam s nekim razmijeniti mišljenje u vezi ovoga pa sam ja navlačio razgovor. Čini se da je ona moja teorija da su putnici koje srećem izvan Europe daleko druželjubljiviji od ovih na koje nailazim unutar Europe točna. Nisam znao šta bi, ali mislio sam da je moj postupak ispravan, napuštanje programa penjanja. Malo niže naletio sam na još jedan par vjerojatno Iraca. Ali ovi kao da su pali s mendule. Vjetar šamara, kišica, magla… a oni bez jakne i u laganim cipelama. Njemu je čak i majica vijorila izvan hlača pa kako je bio povećih dimenzija dio leđa i trbuha mu je bio otkriven. I nije mu bilo zima? Njoj isto? To je onaj model turista koji kod nas krenu na Biokovo u japankama i sunčanim naočalama. Minimum šta su trebali imati je pristojna obuća i bar nekakvu jaknu. A ovi kao da ih je nešto prebacilo s Kariba ravno ovdje.

Opet sam stao i razmišljao o svojoj odluci. Nijemci idu gore. Ovi fićfirići se ovako korpulentni i polugoli šeću po kiši, magli i vjetru tu po ovom mokrom kamenju ne znajući da li bi radije pali dole u more ili se skotrljali natrag na parking. I oni se kreću prema vrhu. Već ih je magla progutala a ja sam i dalje stajao na mjestu i razmišljao. Ok, ako treba čekati pola sata, čekati ću. Ma čekao bi i tri, četiri sata, koliko treba, samo da se malo razbistri. Može kiša, može vjetar, može tučnjava sa divokozama, sve može samo da se malo magla raziđe. Trpjeti ću gore na vrhu, na vjetrometini, bilo gdje ali samo da se mogu nadati da magla ode.

Okrenuo sam nos u smjeru uspona i ponovo po drugi put toga dana krenuo uzbrdo. Yeah, nitko mi ništa ne može. Idem naprijed pa taman mi munje pucale pod nogama. Vremenske nepogode su za curice u roza haljinicama. Ki će mi ća, ća će mi ki! Zvučao sam taaako kineski. I onda opet šamar. Polugoli Irci se vraćaju!? Ok, oni valjda nisu ni mislili ozbiljno ovdje šetati. Nastavio sam dalje. Yeah, i dalje mi nitko ništa ne može. Ako su mogli oni Nijemci mogu i ja. Uslijedio je još jedan šamar, ovaj put jači. Nijemci se vraćaju isto dole, kažu da nema smisla nastavljati. Fuck. Tu sam stao. Šta ću opet sada? Znaju li oni i dalje nešto što ja ne znam?

Šćućurio sam se iza jednog velikog kamena u zavjetrinu i opet razmišljao. Pokušavao sam se mobitelom povezati na mrežu i vidjeti najsvježiju prognozu. Potrajalo je jer je nešto signala bilo dostupno tek kada bi izašao na otvoreno, a tamo mi je mobitel opet bio na udaru kiše. Prognoza je bila jasna i govorila mi je bez ustručavanja: ag fuck tú, danas nećeš ovdje vidjeti ništa!

Došlo je vrijeme za kapitulaciju i prestanak pružanja otpora. Za taj dan više nije bilo nade da će se išta popraviti. Ona izreka ”ako je vrijeme loše, pričekaj malo promijeniti će se” nije vrijedila. A tako sam se pouzdao u nju. Obećao sam sam sebi da čak i ako ću opet nekoga sresti kako ide u kontra smjeru da ću nastaviti silazak. I nadao sam se da neću nikoga sresti jer sam znao da bi to obećanje mogao lako prekršiti ako me netko uvjeri da griješim. Toliko sam želio vidjeti liticu da me se vrlo lako moglo uvjeriti.

Nisam sreo nikoga, nitko nije blesav po tom vremenu ići igdje. Svi oni koji su došli u zadnjih sat vremena stali su dole na vidikovcu kojeg je isto uzela magla. Ne onako gusta kao malo više ali bila je tu i potpuno je prekrivala Slieve League.

Preostalo mi je da se u autu osušim i vidim gdje da odem dalje. Malo nezgodno jer cijela regija se vrti oko prirode i ako je vrijeme loše teško da će se negdje naći barem tračak neoblačnog neba. Možda ako se dovoljno udaljim? Nacionalni park Glenveagh sam ranije mislio zaobići ali u nedostatku boljih meta zaputio sam se opet na sjever do njega, nekih 80 km dalje. Jurio sam malom Toyotom po irskim cestama ne bojeći se radara i sličnih malih gadosti s kojima drugdje policija plaši poštene ljude. Ignorirao sam GPS-ove upute koje su me vodile na sporedne ceste. Ne danas, ne danas. Držao sam se glavne ceste kako bi što prije došao do cilja.

Glenveagh ima dvorac, jezero, brda i nešto prirode. Odmah do ulaza u NP ima staza ”Nature walk”. Pa zašto ne? Nisam očekivao majmune kako vise s lijana ali ova šetnja kroz šumu i otvoreni prostor bila mi je i više nego dosadna. Gubitak vremena, bolje da sam ga iskoristio negdje drugdje. Do dvorca se može doći trikilometarskim hodanjem ili minibusom. Odabrao sam minibus, nisam ima vremena a ni neke prevelike volje za hodanjem. Vozač je bio simpatičan, poštapalicom ”lovely” markirao je svaku drugu rečenicu koju bi izrekao. Iz nekog razloga dao mi je nekoliko savjeta u vezi vrtova i dvorca naglasivši kad kreće zadnja vožnja minibusom prema izlazu. Bilo nas je jako malo na sjedalima pa se mogao posvetiti pojedincu.

Dvorac se može razgledati samo s vodičem, potrebno je pričekati da tura razgledavanja krene. Moja skupina je bila mala. Osim mene samo jedna obitelj s malom nemirnom curicom. S olakšanjem sam gledao kako dijete divlja i kako ju otac često odvodi u neku drugu prostoriju: divno, dijete ne da mira a nije moje. Niti mene gnjavi niti ja moram išta napraviti u vezi toga. I mogu sve pogledati što me zanima i sve slušati. Ovaj puta je neki drugi tata bio na mukama. Vodičica je bila zanimljiva, šteta šta je obilazak završio nakon 30 min… umjesto unaprijed objavljenih 40 min.

Malo me razočaralo saznanje da je dvorac star samo 140 godina. U stvari to je bila kuća jednog irskog špekulanta zemljištem u Americi koja je napravljena po uzoru na škotske dvorce. Čovjek se vratio s vrećama novaca i nakupovao puste kvadratne kilometre. Nije mu to bilo dovoljno pa je jednog dana odlučio deložirati 44 obitelji s kupljenih terena kako mu ne bi kvarili pogled iz novosagrađenog dvorca na prirodu. Reklo bi se da nije baš bio voljen susjed. Nekih sto godina kasnije kupio ga je čovjek koji ga je poslije prepustio državi. I danas u vrtovima Glenveagha može uživati svatko s kupljenom ulaznicom. Jedino što bi iz vrtova izbacio su statue s Balija. Uklapaju se u okolinu kao crnac na kongresu KKK-a.

Nešto dalje od dvorca, u šumi, izgrađene su poduže stepenice koju su danas pod ključem. Ne znam zašto nije dozvoljen pristup jer bi na vrhu tih stepenica trebao biti nekakav vidikovac. Moglo bi se preskočiti ogradu ali iz nekog razloga mi se nije činilo pametno. Pogleda na te stepenice usred šume koje naizgled ne vode ni otkuda i ne vode nikamo je nadrealan. Nekoliko među stablima jurećih šumskih duhova bi se savršeno uklopilo.

Nije bilo vremena da se popnem na brdo iznad dvorca, to je ono vrijeme koje sam na početku izgubio na ”nature walk”. Vjetar je malo pojačao tako da je sitnu kišicu uvijek nosio na objektiv fotoaparata čineći svaku sliku polu mutnom. A i da sam imao vremena, opet je vidljivost na visinama bila problematična. Tako je bilo cijelim putem od Slieve Leaguea do ovdje, doline su sve vidljive, vrhovi su svi pokriveni.

Pogled na jezero je bio očekivano tmuran ali siguran sam da sa lijepim vremenom ovo mjesto oživi drastično mijenjajući ugođaj. Ja ovaj put samo nisam imao sreće. Razmišljao sam si da odem u Letterkeny, veći gradić u Donegalu. Hmmmmm.nee. Radije sam se vratio natrag na jug. To je samo nekakav gradić a mooožda se kojim čudom vrijeme dole promijenilo pa ću moći napokon na liticu? Ne, nije se promijenilo. Ostalo je potpuno isto, usrano. To sam vidio već kad sam stigao do Ardare gdje sam odlučio pronaći neki pravi ručak. Našao sam nešto gdje služe obroke s obiljem kobasica. Lokalni restorančić. Starijoj ženi koja poslužuje Internet je tako apstraktan pojam da nije niti bila u stanju dati mi korisničko ime i lozinku. Poslala je mlađu. Lozinka je od 14 nasumice izvučenih slova… pet puta sam provjeravao da li sam sve dobro upisao. Nije da su NASA ili KGB… Piva nemaju ni ovdje. Nemaju dozvolu za to. Glupi zakoni, opet sam lokao vodu.

Ardara je jedan ni po čemu poseban gradić. Dobar za nešto pojesti i za krenuti dalje. Zapadno se nalazi jedan malecni poluotok kojeg sam obišao. Klasične uske, valovite i grbave cestice. Ponegdje prostrane potpuno prazne plaže. Kućice i ovce. Bezvezno vrijeme ne popušta. Do hotela nisam išao glavnim putem preko prijevoja nego sporednim uskim cestama. Uspon takve cestice u brda čiji su vrhovi u potpunosti prekriveni mračnim niskim oblacima djeluje pomalo zlokobno. Kućice su ostale daleko iza mene, dole na morskoj obali. Ovdje gore brijale su jedino ovce. Nije bilo ljudi, nije bilo ostalih vozila. Srećom jer bi bilo problema za mimoilaženje.

Nekoliko stotina metara prije nego sam autom uronio u jedan takav mračni oblak stao sam kako bi malo ”popričao” s ovcama. Ležale su po svuda uz cestu i po cesti. Maknule bi se tek kad bi im se autom približio. U trenutku kad me nazvala moja šestogodišnja kćer taman sam se micao s ceste pazeći da se ne sunovratim dole na pašnjake.
– Ej tata, di si?
– Evo tu na nekoj planini okružen ovcama. Posvuda su na cesti. – odgovorio sam joj ali nije vjerovala. Mislila je da ju zajebavam. Povjerovala je tak kad su se ove počele glasati dovoljno jako da ih može čuti preko telefona.
– Šta stvarno su ovce oko tebe?? – pitala je u nevjerici, jer kod nas nije baš da ovce iskaču iz svakog kutka.

Nastavio sam dalje preko brda, ploveći kroz oblak oliti maglu i nadajući se da mi neće netko doći u susret. Beskrajna bjelina blokirala mi je pogled na okolicu. Mrzio sam ju. Kuća tamo gore nema, možda po koja vikendica. Nešto kilometara dalje spustio sam se opet na cestu gdje je vidljivost bila normalna. Na vrijeme jer je mrak već počeo padati. Magla, mrak i auto na kozjoj. hm, ovčjoj stazi? Nakon cijelog danja lutanja? Ne baš, ne ako ne moram.

U hotelu me dočekala hladna soba. To je jedno od onih mjesta gdje ti grijanje gase kad te nema i kao, pale kad se vratiš . Ovaj ga je, kako kaže, zaboravio ponovno uključiti. Argh! A tako sam se veselio povratku u topli prostor. Sada sam se morao natjerati veseliti se zagrijavanju radijatora. Kasno navečer kada sam pokušavao zaspati morao sam slušati graktanje nekulturnih gostiju točno ispred mog prozora. Prozor je do ulaza, vrata preko puta recepcije. bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi. I eto ga, lajava kokoš stala nešto baljezgati točno ispred mog prozora. Da je bila samo koja rečenica u prolazu ne bi ni primijetio ali ova je krenula voditi cijeli razgovor. Onaj osjećaj kad poželiš imati harpun, barku i pristup otvorenom moru bez svjedoka.

_________________________________________________________________________

doručak u hotelu – 5 euro
bus u Glenveagh NP, povratna – 3 euro
ulaznica za dvorac Glenveagh – 5 euro
autocesta M1 (Dublin-Belfast) – 1,90 euro
ručak u Ardari – 16 euro