Portrush, Derry, Glencolumbkille, 20.05.2015.

U 05.00 buđenje, sunce nemilice mlati kroz slabo zaštićene prozore. Nisam se odmah digao, šta da radim tako rano? Još sam se do 07.00 vukao po krevetu između sna i jave. Da je još netko u zgradi osim mene dalo se naslutiti jedino iz zvukova zajedničke kupaonice. To je netko od ono dvoje iz susjedne sobe koje još nisam vidio. Sve ostalo bilo je pusto. Nigdje nikoga. Dole u kuhinji čekao je spreman doručak. Ništa specijalno: kruh, marmelada, čaj i slične jednostavne stvarčice. Bila je to pomalo sablasna atmosfera. Potpuna tišina, čaj je topao, sve je spremno, dakle nedavno napravljeno… a nigdje nikoga. Kao da su odjednom svi nestali u maniri najobzirnijih duhova.

Baš kad sam sjedao za veliki stol eto ti ono preostalo dvoje gostiju. Mladi par iz Njemačke. Prebrzo sam se poveselio da još netko diše ispod istog krova. Ovo dvoje kao prvo jedva da zna engleski a kao drugo nisu uopće bili zainteresirani za ikakvu komunikaciju. Čak ni međusobnu. Brzo sam to shvatio, nakon samo dvije rečenice. Moje naravno jer da oni nešto kažu vjerojatno bi umrli.

I tako, jeli smo nas troje u savršenoj tišini. Mučnoj. Bolje je bilo kad sam bio sam, tada sam si mogao zamišljati da oko mene sjede duhovi. Sada sam pred sobom imao dvije stvarne mumije. Pomislio sam na prvu da su oni u nekoj svađi pa da međusobno ne pričaju ali ne, odmah se vidjelo da su si sasvim ok. Biti će da se ptičice srame pričati pred nekim drugim. Ili to ili su ih zidovi odgajali. Jedva sam dočekao pobjeći iz te super glupe atmosfere. Jebate, poznavao sam police za knjige koje su bile druželjubljivije i ljudskije od ovo dvoje.

Curetak mi je ostao dužan 4 funte od sinoć. Kako nije imala siće rekla je da će mi to danas ujutro dati. Šteta što nije bilo nikoga da mi vrati kusur. Pogledao sam po majušnoj recepciji i vidio upravo 4 funte. Vjerojatno su za mene, uzeo sam ih i ostavio poruku tako da znaju da ih nisu ove mumije ukrale. Najbolje da ih čekam do podneva.

Portrush je jedan mali vrlo lijepi gradić smješten na poluotoku tako da ga s tri strane okružuje more. Mirne ulice, lijepe šetnice, zelenilo i pučina. Dalo bi se ovdje fino provesti cijeli dan dangubeći po obali. Vjetar nije bio prejak a nebo je bilo samo poluoblačno. Ulice praktički puste i od svake je more udaljeno tek na nekoliko koraka. Dao sam si malo oduška i malo prošetao, ima vremena za vožnju cijeli dan.

Malo sam se dvoumio da li da stanem u Londonderry ili ne. I opet, vremena sam imao dovoljno, zašto propustiti grad koji mi je gledajući ga na mapi iz nekog razloga bio zanimljiv? Nisam ga smatrao za ništa posebnim ali grad koji ima dva imena, Londonderry za Britance i Derry za Irce, bi baš volio vidjeti. Vozeći prema njemu preko beskonačnih kružnih tokova uvjerio sam se da grad ima i treće ime: L’Derry. Valjda da se nitko ne osjeća zakinut. Bah. I onda nama na jugoistoku Europe govore da smo čudaci.

Nisam se puno razmišljao oko parkinga, pravac garaža najbliža centru. Od garaže do niskih gradskih zidina koje su nekad štitile stari Derry ima tek nekoliko minuta hoda. Grad nije ništa posebno. Nekako najbolji pogled sa zidina je onaj na katedralu na koju ciljaju topovi. Nekoliko većih topova se nalazi i na drugoj strani zidina ali zato tamo nema nekih posebnih panorama. Osim pogleda na jedan sasvim običan grad. Sa zidina se može obići i jednu malu crkvicu sa starim grobljem na kojem se odavno nitko ne pokapa. Tamo se mogu vidjeti neke nadgrobne ploče koje su same po sebi sada već spomenici s obzirom na njihovu starost.

Vrlo brzo sam opet sjedio u autu krećući se ponovo prema Irskoj i Donegal county. Granica je tek 10km od centra grada. Prešao sam ju a da nisam ni primijetio, nikakvih tabela nema. Samo sam vidio da su automobilske tablice na parkiranim vozilima drugačije i da je brzina na znakovima opet u km/h. Mudro sam prolazio pored nekoliko benzinskih stanica nećkajući se bi li stao ili ne bi. 5km dalje kada mi je u glavi napokon zazvonilo da vozim prema kojekakvim zabitima u kojima benzinske neće iskakati jedna za drugom, okrenuo sam auto i vratio se natrag u Muff. Gorivo nije bilo na rezervi ali nije bilo ni jako daleko. Vratio sam se do prve benzinske udaljene tek nekih 600m od granice. Iako sam bio u Irskoj prihvaćali su plaćanje i eurima i funtama. Ah, ti divni mali pogranični običaji…

Mailin Head je najsjevernija točka irskog otoka koja se nalazi na najvećem irskom poluotoku Inishowen. Puno je tih naj naj ovdje. Vrijeme se rapidno kvarilo a naselja su se pretvorila u samotne kućice raštrkane po krajoliku. Cesta je uskoro postala uska jednotračna ali za razliku od onih škotskih, ova nije imala mjesta za mimoilaženje. Nisam naletio ni na koga na nezgodnom mjestu pa ne znam šta se u tim slučajevima radi. Da li se netko vraća negdje, da li se nekako mimoiđu i tamo gdje se ne može ili se samo jednostavno pobiju? Irci ne gnjave vozače sa bedastim ograničenjima brzine na cestama ali u jednom malom mjestu nedaleko sjevernog rta bilo je ograničenje na samo 25 km/h i iznad toga znak da se radi o cesti s koje nešto pršti prilikom prolaza vozila. Taj znak sam do sada vidio samo u auto školi a to je bilo jaaaako davno. I eto ga sada ovdje na sjeveru Irske. Prvo sam ga zanemario, ih ne’š ti prštećeg kamenja, trebaju oni vidjeti po kojim cestama se mi vozimo. Ali kad su ti kamenčići počeli glasno udarati o donji dio auta brzo sam došao pameti i smanjio brzinu. Dovoljno je bilo da pomislim kako je potrebno da samo jedan nezgodno odskoči i napravi manju štetu na karoseriji pa da ostanem bez nešto eura. Stvarno glupa cesta, zar nisu mogli napraviti jednu pravu? Čak i običan makadam je bolji odo ovoga jer s njega kod normalne vožnje ne udara ništa. A ovdje, imao sam osjećaj kao da cijelo vrijeme netko puca po meni. Nije bilo druge nego polako proći tih nekoliko kilometara.

Dok sam došao do vidikovca s kojeg se vidi Mailin Head kiša je već pristojno padala praćena vjetrom. Na vrhu brda je to još više izraženo. Tješio sam se da ima i goreg vremena od ovoga, magla kad ne vidiš ništa. Nekoliko turista je došlo do gore, okrenulo se oko sebe, fotka ili dvije i natrag prema jugu. Negdje. Jedino se jedan par malo okuražio pa su otišli u šetnju čim je kiša malo stala. Ja se baš nisam usudio na takvu egzibiciju. Hotel je još daleko i ne bi mi bilo baš ugodno ostatak dana provesti mokar. Na kraju nisam se samo jednom okrenuo oko sebe poput ostalih, okrenuo sam se tri put, malo se muvao oko ostataka manjih građevina iz drugog svjetskog rata i tek onda otišao.

Vozeći se prema nešto južnijem Dunfanaghy vrijeme se malo popravilo. Barem nije više bilo kiše, sunce nisam ovdje ni očekivao. Dunfanaghy je malo mjesto tik uz obalu. Ne previše zanimljivo koliko su zanimljive njegove ogromne beskrajne plaže. Čini se da ih jahači znaju iskoristiti jer su kao stvorene za natjeravanje konja preko kilometara pijeska uz more.

Bilo je vrijeme za jedan pravi obrok i ovo selo malo je kao stvoreno za to. Sve ugostiteljski objekt do ugostiteljskog objekta. Pub, bar, restoran, svega ima i sve su mali prostori. Površine jedne njihove tipične kuće. Nakon eci peci pec ušao sam u nešto gdje služe pizzu. Pizza i pivo, hmmmm. Pizze ima ali piva nema. Kako sad to? Lijepo, nemaju dozvolu za alkohol pa uz pizzu služe vodu i, o grozote, sokove. Ništa, pregrmjeti ću i tu nevolju, jesti pizzu i piti vodu. Iako sam bio jedina mušterija dobro sam se načekao. Mlada ispirsana djelatnica bila je zauzeta isporukom dostave, zato je moja narudžba morala malo pričekati. Starija mi je kasnije bez previše riječi donijela naručeno na stol. Divno, ne samo da moram piti vodu nego na pizzi ima i ananasa. Čini se da mi je to promaklo u opisu pa sam i tu drugu grozotu morao otrpjeti. Srećom moja majka je rodila junaka tako da sam sve to stojički podnio. I vodu, i ananas, i staru konobaricu, i čekanje.

Bio sam jedina mušterija. Ako s nekim i razmijenim koju riječ to onda bude samo to – poneka riječ. Kao da se krećem zemljom duhova. Odlučio sam se malo namjerno izgubiti. Skrenuo sam s ceste prema jednoj nasumice odabranoj točki na karti pa da vidim kako tamo izgleda. Prolazio sam pored usamljenih farmi oko kojih su brijale mnogobrojne ovce. Kako sam se više penjao boja je iz zelene prelazila u smeđu a farme su potpuno nestale. Ostao je samo uski grbavi put napravljen valjda od nabačenog asfalta. Zanimljivo ali ograničenje brzine na tom putu je 80 km/h!? 40 je već dobra brzina za te uvjete, sa 60 se riskira život a 80 je potpuna besmislica. Osim možda za jednog Sebastiena Loeba.

Na kraju puta je malo grbavo okretište gdje se može ostaviti auto i protegnuti noge malo uzbrdo do vidikovca. Na vrhu je još jedna davno napuštena betonska osmatračnica sa natpisom IRA. Ništa čudno da je u ovoj zabiti preživio natpis podrške toj nekada opasnoj organizaciji. Pa tko bi normalan skroz ovdje to došao brisati? Ovaj bezimeni vidikovac me malo podsjećao na Ryten na Lofotima. Ali vrlo, vrlo malo. Istim puteljkom pazeći da ne prekoračim 80 km/h sam se vratio do glavne ceste i onda još dalje na jug. Nije mi se dalo skretati do Burtonporta kao što sam ranije planirao. Unatoč svojoj nedavnoj prošlosti ipak je to samo jedno od malih mjesta u Donegalu. 70-ih je postao poznat po ”vrištavcima” ili ”screamers”, grupi ljudi koja je vjerovala u terapiju oslobađanja od stresa vrištanjem i mahnitim mahanjem glave. Službeno su se zvali Atlantis. Budući da su odskakali od svega imalo normalnog povukli su se u najveću zabit koju su u Irskoj mogli naći a to je bio upravo Burtonport. Uskoro su prešli na otok Inishfree koji je nasuprot mjestu kako bio bili još više izolirani od svijeta, jer mještani su brzo shvatili da su došljaci malo drugačiji. Bilo je to zanimljiva komuna, živjeli su svi zajedno u grupi, i svatko je radio ono što mu se u tom trenutku radi. Ako je žena htjela spavati s nekim od muškaraca trebala je samo reći i on bi to morao ispoštovati. Ako je netko iz nekog razloga htio nekoga udariti, jednostavno bi ga bio tresnuo i ovaj drugi se nije imao što buniti. Uglavnom jedna suluda priča koja je nekima jako odgovarala dok su drugi u panici pobjegli s otoka. Nisu lokalci jednom na plažu izvlačili iznemogle i gole bjegunce iz te komune. Jedan je poslije svjedočio kako su ga tukli bez razloga, očito je jadan mnogima išao na živce iz nekog razloga pa je prošao loše. Inače vrištavcima se mogao priključiti bilo tko na nekoliko mjeseci pa onda otići. Danas se mogu naći svjedočanstva ljudi koji su boravili u toj zajednici da bi tek kasnije uspjeli sami sebi priznati neke stvari. Zbog svog načina života vremenom su privukli pažnju vlasti nakon čega je dio sa vodstvom zajednice emigrirao ni više ni manje nego u kolumbijsku džunglu na područje koje je kontrolirao FARC. Koju godinu kasnije sin osnivačice je ubijen u sukobu s Kolumbijcima u nerazjašnjenim okolnostima. Sasvim sigurno povezano s lokalnim kriminalom. Dok sam čito o vrištavcima upalila mi se lampica: kad sam prije koju godinu bio u Kolumbiji sreo sam jednog Irca koji mi je pričao kako je kao dijete živio u Kolumbiji i da su došli tamo zato jer su bili dio zajednice koja je odselila iz Irske. Njegova obitelj se poslije vratila u Irsku. Tada nisam imao pojma kakva je to zajednica bila, sada sam napokon doznao. Vrištavci danas još uvijek žive u Kolumbiji.

Nakon Dungaloe opet sam skrenuo s glavne ceste prema zapadu. Meni kao turistu su te uske grbave ceste bile još i zanimljive ali vjerujem da je gnjavaža svakodnevno se truckati kilometrima po njima. Donegal s pravom nosi epitet zabiti iako ga nisam doživio kao npr. škotske zabiti gdje su prostranstva bez pravih naselja i s rijetkim kućama dosta veća. No, ako ništa drugo ne moraju se brinuti kazni za prekoračenje brzine u prometu jer su sve te cestice pod 80 km/h. Glavne su ograničene na 100 km/h, iste onakve po kojima se kod nas vozi uvrh glave 80 ali češće 60.

U nekim od tih obalnih mjesta kao da proizvode kamenje. Kameni zidovi su posvuda i primjetno utječu na panoramu. More, trava i kamenje u obliku zidova. Tu i tamo zalutala kuća… i neizbježne ovce. Izgleda da samo one mogu ovdje živjeti i veseliti se životu i kamenju. Ili možda samo moraju? Ruta kojom sam vozio se pompozno po znakovima naziva ”Wild Atlantic Road”. Zvuči lijepo ali ono ”wild” komotno mogu izostaviti. Možda zamijeniti sa ”scenic”? Ali onda ne bi djelovalo tako uzbudljivo.

Cesta je postajala sve uža, sve grbavija i sve nepreglednija. Mjesta za mimoilaženje nisu baš česta ali ni promet nije neki, rijedak je. Da mi je tu vidjeti dva auta koji jedan prema drugome ovdje hitaju 75 km/h ne kršeći naredbe prometnih znakova. Ako se kojim čudom i održe na cesti u trenutku susreta prošli bi jedan kroz drugog a da niti ne shvate što ih je snašlo. Mnoge ruševine bez krova svjedoče o teškom životu u ovim krajevima. Ljudi otišli ili umrli, nitko ih nikada nije zamijenio. Nije bilo interesa. Gledao sam kuće na osamama, kilometrima i kilometrima uskog puta udaljenih od najbližih mikro naselja. Da li su ti ljudi odabrali živjeti u tim vukojebinama ili jednostavno moraju jer je to jedino što imaju?

Putem sam se mimoišao s jednim većim traktorom, srećom vidio sam ga dosta unaprijed pa sam iskoristio jedno od rijetkih ugibališta. I da nema ugibališta s ovime se vjerojatno nije problem mimoići, njemu cesta ni ne treba. Knockfola je jedno od tih zabitih malih područja, nakon njega dolazi osvježavajuća normalna cesta. Dosta je bilo puteljaka, počeo sam navijati za normalan put koji bi me konačno odveo do mog slijedećeg hotela.

Donegal ima i jedan pravi prijevoj, Glengesh. Nije to ništa spektakularno, ima možda dva ozbiljnija zavoja, ali uvijek je lijepo doći na prijevoj i pogledati dolinu iza sebe. 20km dalje je Glencolumbkille, mjesto kojemu se nikada nisam potrudio zapamtiti jezikolomilačko ime. Ono što ga čini atraktivnim je blizina Slieve League, najviše litice iznad mora u Irskoj, 601m nadmorske visine. Najviše sam radi te litice i prolaza ”one man pass” koji vodi do njenog vrha došao upravo u ovaj dio Irske. A hotel ispred kojeg sam upravo parkirao nudio je najbolju cijenu za sobu u vjerojatno cijeloj regiji.

Čovjek na recepciji, vjerojatno vlasnik, djelovao je kao vrelo informacija. Odmah po dolasku mi je sam obećao da će mi pružiti informacije o svemu i svačemu što je vezano za tu lokaciju. Pozicija sobe blizu recepcije i ulaznih vrata mi se nimalo nije svidjela. Ne miriše na dobro, miriše na buku s recepcije. Kad god je recepcija u blizini uvijek ima glasnog ”bla, bla, bla”. Nisam se bunio, valjda sam bio preumoran. Dobio sam sobu s kupaonicom po cijeni hostelskog kreveta. I limenku cidera. Čovjek ih ne prodaje (moguće da ni nema dozvolu za to) ali je imao nešto tamo ispod stola, pa već kad sam pitao gdje se šta može popiti dobio sam ju i to mukte.

Soba ima normalna ulazna vrata i još jedna koja vode vani na parking!? Ostakljena. Savršeno nepotrebna, ali eto, tu su. Bila je ispred kreveta i televizija koja doduše nije radila kako treba. 700 međusobno posvađanih kablova i priključaka rezultiraju time da ni recepcioner ne zna šta treba kamo staviti i pritisnuti da nešto funkcionira. Ma dobro, zaboli me za televiziju, ionako ju nisam očekivao u sobi. Ali je zato ona televizija u zajedničkoj prostoriji radila jako dobro. I jako bučno. Uvijek se nađe neka budaletina koju nije briga da će bukom smetati ostalima, kako sam ja čuo TV u svojoj sobi tako su mogli i ostali gosti čuti u svojim. Srećom budaletina je išla spavati još u kako tako razumno doba pa je i buka prestala. Nakon toga mogao se čuti samo vjetar kako fijuče, fijuče i fijuče.

_________________________________________________________________________

parking u garaži, Derry – 1 GBP
pizza, Dunfanaghy – 9,95 euro
dodatno osiguranje radi Sj. Irske – 30 euro
autocesta M1 (Dublin-Belfast) – 1,90 euro
noćenje u Aras Ghleann Cholm Cille hotel – 20 euro