Pula, Dublin, Portrush, 19.05.2015.

Zeleni avion. Baš prigodno za jedan direkt let u Irsku. Još si doma a već su ti oči pune zelene boje. Šta drugo da se radi na pustom lokalnom aerodromu nego proučavati boju jedinog aviona na pisti? Koji stoji i nema namjeru se maknuti. Nitko ne zna zašto, normalno da nitko ništa ne govori osim da se kasni što je svima jasno. Pa zašto bi nama putničkim ovcama itko nešto i rekao? Ionako nećemo nigdje a to što gunđamo oni koji bi trebali čuti ionako ne čuju. Mogao sam birati između razgledavanja aviona, hoduckanja po čekaonici ili praćenju kreveljenja veselog ženskog društva srednjih godina koje je odlazilo u Dublin na izlet. Prešarolike su bile da bi pripadale istom društvu, pretpostavljao sam da su okupljene u nekom klubu ili udruzi. Kako god, micao sam se što dalje. Nisam želio slušati mudrolije nekih od njih, tj. onih najglasnijih.

Strašno. Jedan jedini let, stigao na vrijeme, malobrojni putnici chekirani već odavno a let u odlasku kasni. I kako, kako da ne budeš nervozan? Prošlo je dobrih sat i petnaest kako sam uspio napokon sjesti u avion. Od napilanog pilota smo doznali zašto se kasnilo: netko iz Dublina je zaboravio javiti pulskom aerodromu da će avion trebati nadoliti s gorivom. I onda nastane strka. Rekao je i da će se žaliti ali kako nam to u ovom trenutku neće pomoći. Tu je bio u pravu i samo to što se netko udostojao reći razlog kašnjenja naglo me smirilo. Šta je tu je, put počinje, nema potrebe započinjati ga ljutnjom.

Neke iz one ženske grupe su očito smatrale da je poluprazni avion njihova pozornica. Glasno kreveljenje i smijeh pojedinki nadglašavao je buku motora iako sam sjedio dosta dalje od njih. Je, pa one idu na izlet, ta-ra-ta-ti-ra, daleko od muževa (možda neka daleko i od žene, tko zna), daleko od djece… i moraju se početi ponašati razulareno. Tako da se vidi da se one zabavljaju. Da ne bi ispalo da im je dosadno, ne? Neka sam gunđalo i sto puta ali periodično glasno agra-ghah-ghah-ghah smijanje žena koje stoje u centru aviona je jaaako rušilo moje pokušaje uspostavljanja zen letnog raspoloženja. Toliko buke imam doma gdje god se nađem, ne treba mi to još i ovdje iznad oblaka gdje bi se samo harfe smjele čuti, i to u daljini. Prvo glupo kašnjenje pa sada još i ove kokoši…

Moguće da su i osoblju išle na nerve pa se odjednom preko razglasa čula obavijest putnicima da zauzmu svoja mjesta radi nadolazećih turbulencija. O hvala ti sveta stjuardeso, hvala! Graktanje je prestalo. Turbulencija nije bilo. Ni jedne jedine, čak ni one najmanje. Garant su napilale i pilota pa ih je posjeo i spasio sve nas ostale.

Zelena i vlažna. Kakvom sam ju zamišljao tako me Irska i dočekala. Na izlasku iz aviona popričala su dva dečka s nekima iz onog ženskog društvanceta. Njih dvojica su u Irsku došli nepovratno, došli su raditi. Cure (inače ili poduzetnice ili žene poduzetnika) su ih pristojno saslušale a nakon što su se udaljili njih dvije su komentirale kako eto već mjesecima ne mogu naći nekoga za rad u tim njihovim obiteljskim firmama insinuirajući valjda kako nitko ne želi raditi kod kuće? Bio bi im ja rekao zašto ne mogu naći nikoga ali sam radije odabrao ubrzani korak grizući si jezik. Prvom prilikom sam ih zaobišao i koracima od sedam milja pobjegao dovoljno daleko da ih ne čujem. A onim dečkima s kojima sam dijelio avion i koji su u Irsku došli iz puke potrebe želim sve najbolje i nadam se da su tamo uspjeli naći ono što doma nažalost nisu uspjeli.

Na graničnoj kontroli mogao sam opet svjedočiti koliko su Hrvati ponosni što su sada EU građani. Svi do jednoga su se natiskali pred šalterom sa natpisom ”EU passports” totalno ignorirajući prazni ”All passports”. Ako im se već ne da razmišljati, ili ako ih je sram stati među ostale, ili opet ako ne znaju što znači ”All”… e onda neka čekaju u redu. Bolje za mene, odmah sam došao na red praćen pogledima ljudi koji vjerojatno ni ne znaju da ni oni ne moraju čekati ovo što čekaju.

Dublinski aerodrom nije prevelik ali dolazak do određenih rent a car poslovnica je gnjavaža. Npr. do Eurpcarove. Na jednom od izlaza (propisno označen putokazima) treba pričekati kombi koji putnika odveze do nekih 2,3 km udaljenog prijema vozila. Hmpf. Ok. Teško sam razumijevao vozača kad mi se obraćao, govorio mi je s nekim kvartovskim engleskim kojeg sam jedva razumijevao. Sve mi je morao dva puta ponoviti. Ili triput. K’o zadnjem debilu, ne znam kako mu se samo dalo gnjaviti se sa mnom.

Mali čovjek za šalterom mi je pokušao uvaliti osiguranje koje nisam htio. Pa je onda pokušao uvaliti veću i naravno skuplju Jettu koji isto nisam htio. To sa većim autom moglo bi biti i simpatično… da nije pizdunski, jer prvo mi lukavo kaže neku malu cijenu. Koja je naravno neka osnovna na koju se kaleme ostali dodaci. I kad sam čuo konačnu cifru od 192 eura samo sam odmahnuo. Ne treba mi. GPS mi je nudio dobra tri puta, za slučaj da nisam čuo prvi put ili da sam se predomislio. Hvala, imam svoj, ne treba mi za svako oko po jedan. Jedini ekstra trošak na koji sam pristao je dodatno osiguranje za UK jer sam namjeravao voziti kroz Sj. Irsku tj. kroz Veliku Britaniju. Mogao sam i bez toga ali nisam htio riskirati. Nikad se ne zna.

Kad smo sve lijepo usuglasili i kad sam odbio sve njegove ponude uslijedio je udarac koljenom u prepone. Figurativni. Kartica ne prolazi. I ne prolazi i ne prolazi. Tek nakon pozivanja banke s europcarovog telefona i nakon dva pokušaja dnevni limit na kartici je podignut. Znao sam vrlo dobro da rentani auti imaju kasko osiguranje s franšizom tj. ako ja nešto razbijem na njemu da je prvih 1200 eura moj trošak a ostalo od osiguranja. Ali nisam znao da će mi ih ovaj kit odmah zablokirati na kartici. Godinu ranije u Škotskoj blokirali su mi nekih 200, 300 eura. Još godinu ranije u Norveškoj blokirali su mi sličnu manju sumu, isto Europcar. Zašto je ovaj blokirao sve, nemam pojma. Niti sam ga pitao, sve se nekako odigravalo na brzinu. Kasnije sam u papirima isto našao da bi mi karticu trebali blokirati na tih 200 do 300 eura. U tom trenutku bio sam sretan da je kartica ipak ok i htio sam što prije nestati s aerodroma prema sjeveru.

Mali čovjek rekao je da je auto nov. To sam shvatio kao nov od nekoliko tisuća kilometara, ne više od 15000. Toyota Yaris koja me zapala imala je samo 176 km!? Bila je toliko nova da joj se jedva farba uspjela osušiti. Nema klime, nema tempomata, nema start-stop ali zato ima kameru za vožnju unatrag koja pokazuje sliku na malom monitoru na centralnoj konzoli. Ajd, vidjeti ćemo kako to funkcionira u praksi, od ovoga čega nema jedino bi mi tempomat dobro došao s obzirom na mjesto gdje sam se zaputio.

Trebao sam markirati aktualnu poziciju na GPS-u kako bi se lako mogao vratiti zadnji dan… ali nisam. Imperativ ”kreni, kreni, kreni” bio je jači od mantre koju sam dva dana ponavljao. Jedva da sam i auto pregledao ima li kakvih oštećenja.

Opet lijeva strana vožnje. Opet volan na krivo strani. Ono što nije bilo opet, je moj osjećaj vožnje po krivoj strani. Nakon prošlogodišnje gnjavaže ovaj put se sve to činilo puno, puno lakše. Preda mnom je bilo 250km pretežno autoceste u smjeru Belfasta i onda još gore do same obale, sve do poznatog Giant’s Causeway. I to sve po danu iako mi je kašnjenje aviona i ovo tramakanje s rent a carom odnijelo bar sat i po svjetla.

Autocesta se plaća samo na Irskoj strani. Promet srednje gust. Nisam znao što očekivati od granice, kako izgleda. Ništa nisam stigao pogledati i pogrešno sam mislio da je Irska u shengenskoj zoni. Na kraju, obilježje granice se sastoji od jedne tabele s natpisom ”Welcome to Northern Ireland” i obavijesti da se od tog mjesta na dalje brzina označava u miljama na sat umjesto u kilometarima na sat. Kada se ide suprotnim smjerom i ulazi u Irsku, stoji isto jedna tabela na kojoj se Irska čak ni ne spominje nego samo county (slično županiji) u koji se ulazi. I obavijest o mjernoj jedinici za brzinu. Neupućeni ne bi rekao da prelazi iz države u državu nego iz parka u park.

Nakon što sam se iskoprcao iz prometne gužve oko Belfasta cesta prema sjevernoj obali je gotovo opustjela. Poznati Giant’s Causeway (prolaz divova) mi nije bio u prvotnom planu ali kako sam se već uputio u Donegal bilo je šteta ne napraviti jedan blagi detour i vidjeti i ovo. Dosta sam mijenjao ideje šta vidjeti u Irskoj u ovih nekoliko dana. Sve do trenutka kad sam vidio da i oni imaju jednu planinsku regiju koja je uz to i najzabačenija u državi – Donegal. Nakon toga cilj je bio kristalno jasan.

Na početku puta koji vodi do obale je hotel i posjetiteljski centar u kojem bi se trebale kupiti ulaznice. Centar je bio zatvoren, samo su duhovi mogli ludovati po njemu. Nigdje nikoga a došao sam u toku radnog vremena. Heh, ali možda nisam u prave datume? Da li je stvarno sve ovo zatvoreno još u proljeće? Nema automata, nema nikakvih rampi, nigdje nikoga. Samo sramežljivi putokaz. Nema veze, uštedio sam sigurno nekih 10 eura i krenuo pješke prema tek kilometar udaljenoj obali. Poslije sam vidio da se do tamo može i autom. Van sezone valjda može sve.

Vrijeme je postalo loše, jak vjetar i razbacana kišica. Hladno. Potpuno oblačno, iako je do prije pola sata bilo nešto plavog neba. More je bjesnilo. Vjetar me ipak nije uspio odnijeti ma koliko jako pokušavao. Taj poznati dio stjenovite obale koja je formirana od mnogokuta koji kao da rastu iz zemlje, nije onako pravilnih oblika kako sam si to zamišljao. Ima tu peterokuta, šesterokuta itd. na tisuće nabijenih jedan na drugoga. Svakako je interesantno to vidjeti i bilo je vrijedno tog blagog skretanja s mog pravca. Ali doći do ovdje vidjeti samo to bio bi promašaj. Rekao bi da je ogromna popularnost ovog mjesta veća nego ga stvarno zaslužuje. Pitao sam se da li bi stvarno bio stao ovdje na Giant’s Causeway da ga nisam toliko puta vidio na raznim mail forvardušama koje se bave krajolicima. Ne znam.

Ono što mi je na tom mjestu bilo najimpresivnije je asfaltirani prolaz kroz stijenu gdje se može vidjeti kako su ti mnogokuti ”izrasli” nekoliko metara iznad zemlje na tom mjestu. Da, biti će da preveliki broj unaprijed viđenih slika podiže očekivanja od nekog mjesta umanjujući pritom konačni dojam. Zato me se taj prolaz i dojmio najviše, zato jer se ne sjećam da sam ga ikad vidio na tim brojnim forvardušama.

Unatoč zatvorenom posjetiteljskom centru, praznom parkingu i lošem vremenu nisam bio jedini turist. Bilo je još nekoliko ljudi. Jedini problem su bile sitne kapljice koje su se stalno lijepile za objektiv fotoaparata zamućujući dio slike.

Mislim da sam nekih pola sata proveo na obali tukući se stalno s vjetrom. Nisam dočekao da netko od hrabrih fotografa koji su stajali na rubovima pobješnjelog mora padne u vodu. Nema tog sveca koji bi ga od tamo izvukao i čisto sumnjam da bi s ovakvim vremenom nekome pomogao jastuk za spašavanje koji se nalazi na jednoj točki na obali. Pored njega piše nešto u stilu: ”Nemoj ga uništavati jer možda jednog dana zatreba i tebi”. U ovakvim prilikama jednostavno treba dobro paziti. Malo jači reful vjetra, možda na klizavijem djelu obale i zbogom. Idući put kad bi izašao iz vode bio bi kad bi me ribari mrežom izvadili. Splet nesretnih okolnosti će se na ovom mjestu i u ovim uvjetima puno lakše dogoditi nego negdje drugdje.

7km dalje prema zapadu je dvorac Dunluce. Ruševina na stjenovitoj obali, naravno trenutno zatvorena za posjete što mi nije predstavljalo problem jer ga se sasvim lijepo može pogledati izvana. Ruševina je, iznutra se može vidjeti samo druga strana zidova. Ovdje je već vjetar bio prokleto jak, pogotovo u usjeku sa stepenicama koje vode dole do obale ispod dvorca. Da sam se htio baciti niz stepenice ne bi uspio jer bi me vjetar vratio na vrh. Bio sam jedini posjetitelj, ništa čudno.

U svom tom razgledavanju zaboravio sam jesti… dobro da se još i disanja sjetim pa se ne ugušim ispod hladnog kamenja. Iako bi mi nešto toplo dobro došlo nisam imao volje sada još i tražiti pizzerie ili restorane. Spasio sam se sa jednim marketom u kojem sam našao kruh i nekakav mesni narezak… kojeg oni na konzervi zovu šunkom. Dobar zajeb. Cilj je u tom trenutku bio napuniti želudac s nečim i dočepati se Portrusha gdje sam imao rezervirani smještaj. Prvi dio cilja je bio upravo ispunjen, drugi je slijedio vrlo brzo.

Kad sam stigao u ovaj ljepuškasti gradić bio je već mrak. Auto je ostao na ulici, parking besplatan. Ljubazni curetak na vratima je već znao tko sam i šta želim. Bio sam jedan od troje gostiju u malom toplom obiteljskom hostelu taj dan. Ostalo dvoje, par, bili su u jednoj sobi. Druga je išla meni. Mogao sam birati u koji ću od 8 kreveta leći. Mala peć samo za mene. Super, za cijenu spavaonice dobio sam jednu ogromnu sobetinu. Vansezonsko putovanje zna imati svojih prednosti.

_________________________________________________________________________

avio karta Pula-Dublin povratna, AerLingus – 122 euro
rent-a-car Europcar, ToyotaYaris, bez dodataka – 22,35 euro/dan
dodatno osiguranje radi Sj. Irske – 30 euro
autocesta M1 (Dublin-Belfast) – 1,90 euro
noćenje u Portrush Townhouse Boutique Hostel – 16 GBP