Akureyri, Hella, 12.09.2016.

Još jedno rano ustajanje i odlazak iz tihog i super čistog hostela. Nema više lijepog sunčanog dana, kišica se vratila. Ovaj put se nisam ljutio, kiša k’o kiša. S obzirom na predviđeni plan puta sumnjao sam da će pokvariti doživljaj. Natankao sam auto na potpuno pustoj automatskoj benzinskoj i napustio grad. Bio je to dan kada sam se trebao vratiti na jug ali preko unutrašnjosti po čijim cestama rent a carovi ne dozvoljavaju vožnju vozilima bez 4×4, a po označenim F cestama ne dozvoljava ni zakon.

Želio sam do juga doći preko zlokobne F26, najdužeg unutrašnjeg pravca. Međutim, problem je šta je negdje na sredini tog pravca jedan ozbiljniji prelazak preko nepremoštene rijeke gdje autom treba zagaziti u vodu. Ima tih prelazaka više ali baš jedan je malo jači i širi. Tih nepremoštenih riječnih prijelaza ima posvuda gdje su F ceste a neki ozbiljniji mogu biti dobar problem za neadekvatna vozila. Moj ix35 je negdje na granici. Da, to je SUV, malo povišen i ima pogon na sve kotače ali za takve akcije postoje malo ozbiljniji terenci. Sve bi bilo u redu da je dubina rijeke razumna ali to nitko ne može garantirati i nigdje se ne mogu naći podaci o tome. Jednostavno ne postoje. Kada je kišovito, razina vode raste. Kada je sunčano, tope se ledenjaci odakle te rijeke dolaze i opet je vodostaj visok. Ako je duže vrijeme oblačno bez kiše, razina pada. Kakvo je vrijeme točno bilo u unutrašnjosti prethodnih dana ne zna nitko na obali tko se baš ne bavi meteorologijom. Normalno, šta će im? Uvijek postoji opcija ”vrat se natrag” ali to bi značilo vraćati se preko 100km lošeg makadama i onda još natući po glavnoj kružnoj cesti ostatak dana. Nije baš privlačno.

Rijeka se prelazi laganom vožnjom, onaj tko juriša riskira da si zalije motor čime motor fino ribne. Čitaj: crkne do kraja nakon čega slijedi jako skupi popravak. Kojeg mora platiti sam vozač jer nema tog osiguranja koje će takve stvari osigurati. Nema. I to je ono najgore, sa jednom glupom greškom čovjek si natuče tisuće i tisuće eura štete, bez pretjerivanja. Treba dodati i super skupo izvlačenje auta i prijevoz nekoliko stotina kilometara do servisa. Po dražesnim islandskim cijenama. Ima videa takvih situacija na netu dosta. Voda u motor naravno može ući i ako se oprezno prelazi, lako se podcijeni dubina vode i onda isto doviđenja. Rizik nije zanemariv, pogotovo s obzirom na to da na obali stalno nešto sipi (s izuzetkom jučerašnjeg dana).

Danima prije polaska na put pokušavao sam odlučiti pravac kretanja stalno odgađajući odluku do zadnjeg trenutka. Pretpostavljao sam da ću na samom Islandu imati kvalitetnije informacije. Krivo, vlasnih hostela nije imao pojma a ljudi iz susjedne turističke agencije koji bolje znaju te stvari dolaze na posao tek kasnije… ako uopće dođu jer je sezona praktički gotova. Strah od ogromne štete i razum nadvladao je veliku želju. No, imao sam ja i alternativu, jedan drugi unutrašnji pravac, oznaka 35, koji je bivši F35. Ovaj F su nedavno maknuli jer više ne treba gaziti rijeke, sve ostalo je isto. Nalazi se nešto zapadnije od F26 i nešto je kraći ali zato ima jednu veliku prednost u odnosu na F26: prolazi blizu termalnih izvora gdje se ljudi mogu okupati.

Glavnom kružnom cestom namjeravao sam do skretanja prema unutrašnjosti. Nekih desetak minuta vožnje od Akureyrija pored ceste niz padinu s lijeve strane, auto na krovu. Nigdje nikoga. Stao sam i uskoro sišao do ispretumbanog auta za slučaj da je netko još unutra. Bilo je nemoguće procijeniti da li se nesreća dogodila tokom moći ili tek prije nekoliko minuta. Kontakt je još bio upaljen ali nije bilo žive duše tako da sam mogao nastaviti dalje. 3°C, sitna kiša, vjetar. Ako se malo žurilo nije ni čudo da je došlo do slijetanja.

Malo kasnije uplašio sam se škotskog scenarija – magle. Riječna dolina po kojoj sam kraće vrijeme vozio bila je praktički nevidljiva. Razbježali konji koje su gazde autima pratili po cesti dok se ovi opet nisu prebacili na polja, malo su mi odagnali maglovite misli. Srećom, magla se malo smanjila čim sam se udaljio od doline.

U Varmahlíðu sam skrenuo s glavnog pravca, još uvijek sam bio u civilizaciji. Naselja, asfalt i te priče. Kod zadnjih kuća asfalt prestaje i počine pravac 751 koji se tek koji kilometar dalje nastavlja na pravac 756. Uski makadam na početku kojega je ograda, rešetke na cesti (koje onemogućavaju prelazak ovaca) i vrata preko ceste. Vrata je potrebno otvoriti, i nakon prolaza autom, zatvoriti, tako da ovce ipak ne idu baš svugdje. Iza toga cesta se gubi u maglovitim brdima. Odmah prije vrata veliki znakovi s upozorenjem kako rent a car vozila koja nisu 4×4 ne smiju dalje. Ah, ja sam mogao, osjećao sam se baš posebnim pa sam zadovoljno bez jakne stajao pred pločom dozvoljavajući hladnom vjetru da me šamara… još da je bilo nekoga u toj vukojebini da me sa zavišću gleda kako kročim u nepoznato, bilo bi još bolje. Bilo tko, pa makar i svizac… koji je bio malo pametniji i manje samodopadan pa se ledenom vjetru sklonio.

Magla je dalje malo gnjavila, pokrivala je vrhove. Riječna dolina nije još dovoljno daleko. Cesta nije pretjerano grbava koliko je radi bezbrojnih zavoja i nepreglednih prijevoja spora. Tu i tamo bi u početku sreo nekog od slobodnih konja. Ima ih posvuda i uglavnom se drže svog pašnjaka i gledaju svoja posla. Ja sam imao ipak tu čast sresti konja koji mi je htio pojesti komad auta. Odvojio se od svog krda, samouvjereno došao do mene i krenuo njuškati oko brisača zadnjeg stakla. Biti će da mu je trava dosadila. Hitro sam sjeo u auto i nestao dok mi luda životinja nije ostavila otisak zuba na autu. Bio sam jedini tog jutra na toj zabitoj planinskoj cestici. Bolje, da mi je netko došao u susret nemam pojma gdje bi se i kako mimoišli. Bio bi to zanimljiv pothvat. Dio ceste je bio prekriven ozbiljnijom kaljužom koju bi sa strahom prolazio da sam kojim slučajem vozio 2WD vozilo. Ovako sam veselo i samodopadno kročio preko.

Dalje, 16 km prema jugu, kad sam se za pravo počeo odmicati od brda i blata, i magla je konačno nestala. Krajolik se potpuno izmijenio. Sivilo vulkanske podloge zamijenilo je zelenilo brda. Žutilo rijetkih osušenih biljčica zamijenilo je sivilo raštrkanih stijena po obroncima brda. Široki otvoreni prostor zamijenio je napadajuća brda. Ravnjikav pravac zamijenio je nebrojene zavoje. Jedino što je ostalo isto su vjetar i hladnoća a što me nije nešto posebno diralo.

Zamišljao sam ju puno puta, i sada je bila pred mojim nosom – pusta, divlja i nepregledna unutrašnjost Islanda. Ogromna nenastanjena površina, nekad banditsko utočište, koju presijecaju rijetke makadamske ceste i nebrojene nepremoštene rijeke. Dojam da se nalazim na nekom drugom planetu opet je tu, nakon dugo vremena. Dobar je to osjećaj. U početku, dok sam vozio još uvijek po cesti 756, makadam je bio dosta dobar, pretežito ravnica s blagim zavojima. Takva cesta potrajala je 30-ak km. Brana Blöndustífla preko koje ide cesta je jedini znak nekakve civilizacije. Nedaleko nje počinje pravac 35. Ix35 za 35, dala bi se i pjesma skladati s ovime. Dok cesta 35 prolazi pored jezera Blöndulón, makadam je još dobar i može se bez problema voziti i 80 km/h.

I to je to, uskoro nakon toga počinje makadamski pakao. Još dok sam vozio pored jezera u susret mi je došlo prvo vozilo od kako sam napustio glavnu cestu, jedan manji kombi za kampiranje. Vrlo polako, boreći se sa dubokim rupama. Nije bilo zajebancije, istom puževom brzinom sam i ja išao. Mislio sam da je samo dio ceste takav, međutim takvi su većina od narednih 120 ili više kilometara. Samo što to tada nisam znao, nadao sam se boljemu.

Rupa na rupu, rupa pored rupe. Užas. Kilometar za kilometrom. Da ne bude da se tek tako može uživati u ovoj pustoši, treba si i dobro bubrege stresti. Tko god ima bubrežne kamence, tu bi ih mogao razbiti. Uskoro sam naučio lekciju br. 1, kako što bezbolnije proći preko toga – brzinom. Da, jednostavno, treba se samo zaletjeti nekih 70, 80 km/h i bezbrojne rupe se jednostavno prelijeću. Ta metoda odlično funkcionira do trenutka kada rupe malog promjera iznenada postanu rupe velikog promjera. Tada dolazi do sranja jer brzina za prelijetanje nije više dovoljno velika (valjda bi trebalo 200 ići?) pa auto počne skakati poput bika na rodeu. Na momente sam mislio da će se raspasti. Naučena lekcija broj 2, u udolinama ili pred zavoje rupe postaju ogromne i neadekvatne za jurenje. Lekcija broj 3, i kada iznenada naletiš na velike rupe – ne koči, biti će još gore.

Uglavnom, dobro sam namaltretirao svog Hyundaja. Ponekad bi skužio da sam zadnjih 10-15 min. buljio samo u cestu prateći rupe i nastojeći ju proći što brže. U tim trenucima nisam previše gubio od krajolika, ionako koliko god da je pogled lijep, uvijek je isti. Ili skoro isti. Mimoilazio bi se tu i tamo s rijetkim vozilima. Veliki pravi terenci su po toj cesti vozili bez problema. Veći kotači, drugačiji ovjes, ali i skupo rentanje.

Negdje usred te pustoši, daleko od bilo kakve naznake naselja, nekih 45-50km dalje od brane Blöndustífla, nalazi se Hveravellir. Oaza usred ničega. Do njega se stigne ako se kod odgovarajućeg putokaza skrene s 35-ice na 2km dugi razvaljeni put. Hveravellir je mjesto sa fumarolama i termalnim izvorima. Parking, tri kućice sa smještajem, stazica i – bazen. Fumarole, ok, već sam ih bio vidio u boljem izdanju i ljepšem okruženju. Treba biti pošten i reći da su prethodne fumarole razgledavane po lijepom vremenu dok je ovdje sipila ledena kišica praćena jačim vjetrom. Radi toga ni topla jezerca nisu bila u svom punom sjaju. Ono zbog čega sam došao ovdje je bazen s termalnom vodom. Voda koja izlazi direkt iz zemlje je vrela, nekih 80°-90°C, pa ju je neophodno miješati sa hladnom ”normalnom” vodom kako bi se dobilo ugodnih 40°C u bazenu. Dobava svježe vode (tople i hladne) je konstantna pa nema straha ako netko prdne u bazenu, sve odlazi ovako ili onako.

Da ne bude sve baš tako primamljivo, do bazena je potrebno nekako doći. Kišica i vjetar ne bi bili toliki problem da temperatura nije samo 4°C. Prije te egzibicije sam novac i dokumente ostavio na recepciji gdje sam odmah platio naknadu korištenja bazena. S obzirom na okolnosti mogao sam se komotno švercati, ali muljanje na poštenom Islandu mi se činili jadno. Skinuo sam se u autu, navukao kupaće, zamotao ključ u najlon i krenuo. Auto sam strateški parkirao što bliže početku pješačke staze. Bos i praktički gol, poput zadnje budale trčao sam tih 70m tukući se sa hladnoćom. Jedino šta me držalo da ekspresno ne evoluiram u pingvina je misao na toplu kupku. Bazen je spas, još koji metar i ukipio bi se. Ključeve od auta umotane u malu najlonsku vrećicu sam ostavio na samom rubu nadajući se da ih neće netko slučajno baciti u vodu. Najlon ih štiti od kiše, nisam siguran koliko bi bili efikasni u bazenu. Definitivno bi trebalo imati jednu malu pravu vodootpornu vrećicu za ovakve slučajeve.

Prvi put gdje sam probao termalne izvore bilo je to u Boliviji i bilo je fantastično. Nevjerojatan krajolik, vedro vrijeme i odlično društvo. Drugi puta je to bilo u Budimpešti, terme Szechenyi noću, po snijegu i na otvorenom. Isto dobro društvo. I sada ovdje, treći put. Osjećaj je isto bio odličan, isplatilo se skrenuti, stati i prkositi ledari. Ono što je ovdje falilo je dobro društvo. Da, bilo je još nekoliko ljudi ali uobičajeno nekomunikativni. Kažeš dvije tri riječi ali kad vidiš da s druge strane dobiješ šutnju ili samo pristojne grimase, brzo vidiš da se više isplati zatvoriti usta, uroniti u toplu vodu i meditirati.

Tako meditirajući odjednom sam vidio dečka i curu kako vrišteći u kupaćim kostimima jure pored bazena. Njihove frendice su već bile u vodi, ovi budalaši su u panici od hladnoće jednostavno produžili dalje bez da su primijetili bazen, kamoli i ljude u njemu. Toliko dugo ih nije bilo da sam pomislio da tamo negdje na kraju stvarno postoji još jedan bazen koji čudom nisam ranije vidio. Došli su nešto kasnije, polumrtvi, i da – stvarno su se zajebali pa lutali. Baš sam se dobro nasmijao, bilo je beskrajno smiješno vidjeti kako dvoje polugolih ljudi vrišteći remeti zen fazu bezglavo i panično jureći… nekud.

Toplina vode se može regulirati pomicanjem cijevi koje dovode vrelu i hladnu vodu, treba jedino paziti da se ne sjedne blizu one sa vrelom. Otplutao sam si tako nekih pola sata. Možda nešto više, ali trebalo se pokupiti i nastaviti put. Da je bilo bar imalo zanimljivijeg društva, bio bi još ostao. Ovako, probao sam, malo uživao, i mogao sam dalje. Na moj odlazni pozdrav nije bilo reakcije, bar ja nisam čuo u onoj tišini. Ah, koliko li sam puta tokom zadnjih nekoliko godina tokom putovanja poželio biti u društvu ljudi koji putuju van Europe? Vratiti će se valjda i to jednom.

Jedino šta se trebalo sada suočiti opet s hladnoćom i vjetrom. Izašao sam iz božanstveno ugodne vode, ogrnuo se ručnikom, uzeo ključeve i potrčao u auto. Jednom kada sam se maknuo od vjetra nisam više osjećao hladnoću. Očekivano, akumulirao sam dovoljno topline da me malo normalne hladnoće ne smeta. Nakon šta sam s recepcije pokupio svoje stvari mogao nastaviti dalje prema jugu. Kako sam krenuo mimoišao sam se s jednom lijepom Mazdom 6 karavan. Vrlo sporo su se probijali preko velikih rupetina. Gledao sam i nisam mogao vjerovati čime su ti ljudi došli do ovdje? Savršeno neadekvatno vozilo, pa čak i da ima pogon na sva četiri. Ali niti ima visinu još manje potreban ovjes. Ako je auto rentano, što pretpostavljam, onda je to i dobro koštalo. Ako su već imali novaca za takava auto, mogli su uzeti pravi 4×4? Osim toga, krše pravila svih rent a carova. Svašta. Ako je auto vlasništvo vozača, onda je vozač totalni idiot. Cesta je masakr čak i za SUV, kamoli za ove obične. Ljudi koji si mogu priuštiti prave terence, nešto kao Toyota Land Cruiser ili slično, e njima je puno bolje. Za takve aute ta rupičasta cesta i nije baš tako užasna.

Voziako sam se, pazi na ne stresem previše auto i uživao u okolici. U jednom trenutku primijetio sam kako me netko sustiže. Crvena Fiesta. Ford Fiesta!? Unutra dvije žene. I piče. Kao da imaju terenca. Skaču na sve strane. Kako se taj autić ovdje držao na okupu nemam pojma. Nešto kasnije sam skužio da ako me ovakav auto sustiže da se stvarno vucaram pa sam malo ubrzao i neizbježno ih sustigao. Ovaj put ja njih. Ne znam da li mi je luđi onaj sa novom Mazdom ili ove dvije koke?

Južni dio 35-ice je dosta ljepši od sjevernog. U daljini se vide ledenjaci, brda su sve bliža i bliža. Pravo osvježenje nakon desetina kilometara kamene pustinje. Ovdje nije bilo kiše pa su rupe na cesti bile suhe. Shvatio sam tek ovdje koliko je kiša ustvari vozačev prijatelj na ovakvoj podlozi. Rupe s vodom se lako primijete i daju mi priliku da na vrijeme usporim ili izvedem neki manevar. Hm, ponekad bi uspio ponekad ne. Ali kada su te rupe suhe, identične su boje kao ostatak ceste i ne daju se primijetiti dok ne tresneš u njih. Mislim da je ovo prvi puta ikada da sam žalio za mokrom cestom.

Pri kraju makadamskom dijela puta naišao sam na radove na cesti. Nasipali su novi debeli sloj vozne podloge bez posebne regulacije prometa. Vozač stroja koji je podlogu razvlačio je zastao sa radom čim me primijetio i propustio da prođem. Fora je bila da je prijelaz sa postojeće ceste na taj novi sloj bio grub i nagao, sa tvrde utabane podloge trebalo se popeti autom na meku i sigurno pola metra visoku novu podlogu. To sve na vrlo kratkoj dužini tako da sam malo tablicom zarovao u novu sloj. SUV kojeg sam vozio je to odradio bez problema… živo me zanima kako su to na kraju izvele one dvije koke u Fiesti? Mora da su za njih morali malo ublažiti taj prijelaz jer za takve aute (koji se na toj cesti ni ne bi smjeli naći) je definitivno neprilagođen. Ili to ili su se zaletjele punom parom pa tko živ tko mrtav.

Ne toliko dalje makadam prelazi u dobar asfalt.73 km od Hveravellira. Ukupno otprilike 190 km makadamske ceste, većim djelom zahtjevne. Čovječe… Tu sam sustigao super jeep (prerađeni Mercedes putnički kombi) koji me malo prije pretjecao. Prilikom prelaska s makadama na asfalt moraju nešto podesiti na autu pa stanu. Ti super jeepovi su u pravom smislu riječi monstruozna vozila, u pozitivnom smislu. Nema bolje riječi koja ih opisuje doli – monstrumi. Opremljeni su ogromnim kotačima, tako nešto se ne viđa nigdje drugdje. Visoki su poput kamiona, usis motora je obavezno povučen na krov i idu svugdje. Blato, snijeg, voda, brdo, planina, kamen, ljeto, zima… ne znam kamo ta čuda ne mogu ići? Impresivna pojava, doista, i mame uzdahe svakom ljubitelju automobila. Za rentanje su enormno skupi i rekao bih nepotrebni u nezimskom dijelu godine kada je običan ali pravi terenac (u šta moj SUV ne spada) sasvim dovoljan.

Nastavak vožnje po asfaltu je bio totalno neobičan nakon višesatne borbe sa rupama. Nekako nestvarno. Ništa ne skače, ništa se ne trese… auto samo klizi. Odmor za kosti. Tek nešto malo kilometara dalje je Gullfoss vodopad, možda i najpoznatiji na Islandu. Ne samo radi toga jer ga s obzirom na blizinu Reykjavika posjećuju tone turista, nego što je to još jedno predivno mjesto. Koliko god vode da juri niz stijene ipak se ne doima tako silovito kao na Dettifossu ali je zato okoliš jako privlačan. Turista normalno ne manjka.

10 km dalje niz cestu su gejziri, još jedna od jako posjećenih islandskih prirodnih atrakcija. Na tom dijelu ceste postavljeni su izbočine radi smanjenja brzine u naselju. Vozeći vidio sam da je ispred mene ona ista Fiesta sa dvije žene koju sam sreo na 35-ici. Dakle preživjele su i do ovdje. Uskoro je uslijedio dokaz da vozačica baš nema sve kokoške na broju, prešla je preko ležećeg policajca kao da ga nema. Fiesta je poskočila poput jarca dočekavši se na prednji branik… i nastavila dalje. Tako je dobro zagrebla da sam i ja u autu iza jasno čuo zvuk grozan klizanja plastike po asfaltu. Jebote koje li tuke. Nastavile dalje bez zaustavljanja. Mora da je auto plakalo.

Najpoznatiji gejzir Geysir, po kojem su svi ostali dobili ime, nije baš nešto aktivan. Tri puta dnevno pljucne vodu u zrak. To opet varira od godine do godine, nekad češće nekad potpuno stane, ovisno o tome kako se djelovanje nekog potresa odrazi na podzemlje. Dakle, većinu vremena Geysir je samo voda u zemlji. Susjedni Strokkur gejzir je neka druga priča. Taj se aktivira svakih 6-10 minuta s visinom do nekih 20m u visinu. Kada se voda u rupi počne talasati erupcija je blizu. Osim kada nije pa svi pripreme fotoaparate i kamere za ništa. Visina vode varira, nekad je više nekad niže, kako mu se ćefne.

Zauzeo sam si mjesto ispred Strokkura i pričekao tih nekoliko minuta kako bi i to mogao slikom ovjekovječiti. Pažljivo da ne smetam ostalima koji su isto čekali, svaki na svojoj poziciji. Skoro pa neprimjetno prostor je preplavila grupa turista, boljela ih je kita za sve ostale. Fino se mutavci postave ispred mene… jer ja eto, tamo stojim kao pogranični kamen. To mi je funkcija, biti kamen a ne da nešto vidim. Eh kada ti jurne krv u glavu… koji trenutak prije erupcije, kada se voda počela ozbiljno komešati, mrtav hladan sam napravio tih nekoliko koraka i stao ispred mutavaca koji su mi bili blokirali pogled. Nabijem ovaj puta ja njih. Fotka koju sam napravio nije baš ispala kako sam očekivao, ali u pravom trenutku zasmetao sam bezobzirnim ljudima. To je bilo najvažnije u tom trenutku, lako za gejzir. Joj što mi te grupe idu na nerve.

Vidio sam kako treba sve ono što sam zamislio da vidim taj dam, tako da sam lagano mogao krenuti prema Hella gdje sam imao rezerviranu sobu. Nekih 60km, ništa strašno, ali nisam išao direkt. Mooožda sam mogao vidjeti još nešto a sjećao sam se da je tu negdje i Selfoss slap, još jedan. Pa ako to košta nekoliko sitnih kilometra detoura i to još normalne ceste, zašto ne? Fora je što je taj Selfoss na jugu samo jedan mali nezanimljiv gradić a onaj pravi Selfoss vodpada je negdje gore, na sjeveru. No, dobro, nije strašan zajeb. Ako ništa drugo barem sam našao jedan od drive in fast foodova. Jako zgodno ako je vani orkanski vjetar koji nosi zrakom i žive krave i to punih vimena. Skupa s bikovima, teladi i livadama.

Stvarno je divljački puhalo na tom južnom području, da mu dođe sila čovjek ne zna na koji način bi pišao uz cestu a da se neplanirano ne istušira. Soba u Helli je dio jedne prizemnice smještene usred ničega. Oko kuće su samo nepregledni pašnjaci. Susjeda ima, slične osamljene kuće koje su stotinama metara udaljene jedna od druge. Divota, ljudi se mogu svađati na sva glas a da susjedi pojma nemaju šta ovi pričaju. Vlasnica se dobro potrudila objasniti kako ih se može naći. U opisu smještaja, u slikama koje prate slike smještaja (GPS koordinate, satelitska snimka sa googla, slika tabele uz cestu sa mapom), tokom komunikacije kad sam sobu bukirao i na kraju, na dan dolaska sa jednom podužom porukom. I opet, kaže, neki ljudi zalutaju pa odu kod nekog od susjeda. Neshvatljivo. I uz osnovne informacije našao sam ih od prve jednostavno zato jer ih je stvarno lako naći. Skrene se na jedan od rijetkih putova sa glavne ceste, i uskoro se naiđe na njih. Nema šume, brda ili naselja da opstruiraju pogled na njihovo imanje. Na kraju krajeva, čak i da netko zaluta, valjda vidi da kuća pred koju je stao nije kuća sa slika koju traži. Vjerujem da ima zanimljivu povijest sa gostima. I stresnu.

Bio sam zadovoljan smještajem, upravo ono što sam očekivao. Mir i tišina koje sitna kišica nije mogla pokvariti. Ali ono najbolje je bila kada u dvorištu sa termalnom vodom. Ljudi su jedni od onih sretnika koji su na svojoj parceli bušenjem uspjeli doći do tople vode. Nemaju svi tu privilegiju. Trošak je malen kako kažu. Do oveće kade se dolazi prolaskom kroz zajedničku kuhinju na drugoj strani kuće. Ta kuhinja je zajednička za dvije ili tri sobe koje iznajmljuju, vlasnici imaju svoj odvojeni stan.

I tako, odjeću sam ostavio na suhome u kuhinji i veselo uskočio u toplu vodu u dvorištu. Kišica i vjetar su samo pojačavali efekt. Jer, vani je ledara a u vodi ja taaaako dobro. 40°C dobivenih mješanjem vruće i hladne vode koja stalno cirkulira. Divota. Od zvukova tu i tamo se mogao čuti zov neke ptičurine u letu. Ništa drugo. Nula. Polako je pao mrak. Nisam se dao van, šteta je biti bilo gdje i raditi bilo šta kada imaš ovakvu blagodat pred nosom. Čak ni neizbježni smrad sumpora otopljenog u toj termalnoj vodi ne smeta, sve je ok.

U međuvremenu vidio sam da su došli još jedni gosti, francuska obitelj s već odraslom djecom. Vidio sam da im je vlasnica pokazala kuhinju koju su odmah počeli koristiti. Očekivao sam da će otvoriti vrata i pogledati i ovaj dio imanja, možda da će i oni skočiti u tu kadu. Prostora ima za više ljudi. Ništa. Cura je nakratko otvorila vrata i pozdravila. Ostali su poput špije ćirkali iza zavjesa. Ufff, naslućivao sam još jednu dosadnu i nekomunikativnu ekipu iako ih nisam htio osuđivati prerano. Nastavio sam sa namakanjem još malo.

S vremenom došlo je vrijeme rastanka s termalnom kupkom, akumulirao sam dovoljno topline da mi hladnoća više nije bila neka prijetnja. Izašao sam, obrisao se ručnikom i ušao u zajedničku kuhinju gdje sam ostavio svoje posložene stvari, odmah do vrata. Uđem, pozdravim… a natrag dobijem tihe i usiljene odzdrave. Koji pogled ispod oka i… tišina. Grozna tišina. Obukao sam se što sam brže mogao a ovi su se držali kao da sam im u najmanju ruku upao u sobu i legao u krevet. Baš mi je bilo neugodno. Mislio sam si da li da šta kažem, ali stvarno nije bilo primjereno. Potrajalo je dvije minute a izgledalo je kao vječnost. Na izlasku sam pozdravio a od njih ni glasa. Kakvi ljudi, kakav neprijateljski stav… možda su mi i roge pokazali na izlasku.

_________________________________________________________________________

hamburger – 1150 ISK
pomfrit – 590 ISK
noćenje u privatnom smještaju, Hella – 2 euro/noć (iskorišten bon airbnb od 100 euro)