Akureyri, Husavik, Myvatn, 11.09.2017.

Tiho sam se iskrao iz sobe, sredio se i izašao iz zgrade. Nikakve ključeve mi nisu dali dan ranije, ionako su vrata otključana do ponoći. Bilo je tek 7 sati, unatoč kišom natopljenim ulicama vrijeme je obećavalo a ja nisam htio gubiti ni minute preostalog vremena. Na južnom dijelu grada je most koji vodi na drugu stranu fjorda, prije njega je benzinska stanica, automatizirana. Osim mene i prodavača koji je otvarao prodajni dio, ni pasa. Nešto kilometara nakon mosta napravljeno je veće odmorište s kojeg se može uživati u pogledu na Akureyri, planine iznad njega i debele oblake koji ih drže u zagrljaju. To uživanje trajalo je negdje do trenutka kada je iza mene stao autobus pun penzionera. Odmah su se razmilili oko mene diveći se istom pogledu. Onako usput, odnijeli su sav mir koji mi je potrajao tek nekoliko minuta.

Husavik je još jedan mali grad na sjevernoj islandskoj obali. Vrijeme je bilo bez kiše, ali oblačno i jako vjetrovito. More je divljački tuklo o crnu obalu. Daleko s druge strane iza zapjenjenog mora nazirale su se visoke sirove stijene. Daleko usred tog prostranstva između ove obale i onih stijena probijala se mala brodica, mora da im je bilo baš super. Morska prašina nošena vjetrom bila je posvuda. Plaža u Husaviku je pod velikim okruglim crnim kamenjem, nema ovdje kupača. Nikad. Osim ako se netko ne strmoglavi s mola u vodu. Ni domaći nisu ludi po takvom vremenu biti vani bez potrebe, samo turisti okićeni fotoaparatima koji padaju u nesvijest pred snagom prirode.
Sve brodice za juriš na kitove su bile privezane na obali, osim one male, na uzburkanoj pučini vidjela se još jedna. Ako su u njoj turisti koji idu tražiti kitove, izrigati će dušu.

Grad je najpoznatiji upravo po tim izletima u potrazi za kitovima ali znaju ga i po muzeju kita. Muzeju kita kao muzeju penisa a ne kita kao kitova… koji su sisavci a ne ribe… nevjerojatno s koliko prenesenih značenja ovaj gradić može baratati. Muzej me ni najmanje nije zanimao a za vrijeme trosatnog izleta, koji inače košta oko pedesetak eura, kitove vide u 90 i nešto posto slučajeva kako se navodi. Ali nitko ne navodi koliko takav susret traje i na kojoj udaljenosti. U slučaju da provedem tri sata na brodu i vidim tu beštiju kako jednom izroni na 100m udaljenosti, ne bi bio sretan. Da je bilo više vremena na raspolaganju sigurno bi i to barem probao, ovako odlučio sam se ipak za skuplji auto s kojim mogu u unutrašnjost. Ta tri sata sam namjeravao provesti na nekim drugim mjestima, nekih sat vremena vožnje dalje prema jugoistoku. Jökulsárgljúfur, nekadašnji samostalni nacionalni park koji je danas dio većeg, Vatnajökull.

Izvan Husavika protežu se duge pješčane plaže, uglavnom puste ako zanemarim dva starčića koji su sa štapovima za hodanje krenuli u pješačku, vrlo vjetrovitu, turu. Vrijeme se proljepšalo, razbijeni oblaci su preuzeli ulogu dekoracije. Najednom se sve posložilo u jednu lijepu beskrajnu sliku prirode po kojoj sam vozio. Istočno od Husavika promet se još više prorijedio. Komotno sam ostavio auto na početku uskog mosta (radi se o glavnoj cesti), udaljio se, slikao i polako se odvezao – a da nikoga nije bilo na horizontu. Stvarno nema ovdje potrebe raditi skupe mostove, ovi postojeći su sasvim dovoljni. Bez obzira da li se radilo o sporednoj makadamskoj cesti ili o glavnoj asfaltiranoj, mostovi su uvijek širine jednog vozila. Nisam vidio ni jednog normalne širine tokom cijelog boravka.

Uredna i normalna cesta se nakon skretanja u Jökulsárgljúfur drastično mijenja. Prelazi u crni makadam prepun rupa i ovećih lokvi, mimoilaženje s rijetkim vozilima iz suprotnog smjera je moguće samo povremeno. Dio tih vozila su oni najmanji auti i s takvima je već pomalo naporno prolaziti 30km razlokane ceste, zato i voze jako polako. Nije ilegalno jer to nije F cesta ali je zato drndavo. Zauzvrat, krajolik je odličan, pogotovo kada ga obasja sunce pa se crvena i sive boja brda ističu u daljini.

Ugrubo na pola puta je malo križanje, kaže da se tu može skrenuti za Katlar, za koji pojma nisam imao što je. Uski cestuljak koji se spušta do malog parkinga je ipak nešto zahtjevniji za male aute. Stijene koje strže iz ceste nisu baš bezazlene, lako se tu karter ostavi. Od parkinga do rijeke dalje vodi pješačka staza koju se isplati proći. Nije duga i posjet kanjonu se isplati, bilo je to lijepo iznenađenje. Može se hodati do određene granice gdje se nalazi upozorenje kako je obala radi podlokavanja rijeke nestabilna i kako je u fazi urušavanja. Naravno, to je ipak jako spori proces pa sam se ipak usudio preći granicu i prošetati po zabranjenoj strani. Uz put se mogu vidjeti i rupe kroz koje se čuje huk pobješnjele vode nekoliko metara ispod. Tko upadne u tu rupu može se samo nadati da će isplivati negdje nizvodno, ako ga hladna voda ne sledi. Uz rijeku se proteže pješačka staza koju se može satima i satima prelaziti. Možda drugi put.

Drndavi putem hitao sam prema Dettifossu, jednom od poznatijih slapova na Islandu. U jednom trenutku čak se i nisko raslinje uz cestu drastično prorijedi. Biljke uskoro zamijeni kamenje i pusto tlo. Nakon podosta kilometara, blatnjavi cestuljak iznenada preraste u normalnu asfaltiranu cestu. Južni dio ovog pravca, od Dettifossa do križanja s glavnom cestom je sada asfaltiran, do prije samo nekoliko godina to je bila F cesta. Koliko god taj novi asfalt doprinese udobnosti toliko razbije čaroliju. Nisam znao da li da budem sretan zbog njega ili ne.

Parking pored Dettifossa je pravi turistički: velik, uređen i skoro pun. Pitam se da li je dovoljno velik usred glavne sezone. Prvi puta da vidim veliki broj turista na jednom mjestu. Kineza k’o Kineza. Ok, možda su bili Koreanci ili Japanci, ali primijetio sam veći broj dalekoistočnih posjetitelja sa skupim SUV-ovima. Primijetio sam i auto češke tablice, prava egzotika na ovim prostorima, trebalo je to vozilo i dovesti ovdje. Do slapa vodi nekih 700m uređene staze. Iako ga se ne vidi s parkinga njegovu poziciju nepogrešivo odaje dobar komad magle koju se vidi izdaleka. Od iščekivanja onog pravog pogleda nisam baš primjećivao ljepotu okolne pustoši i nisam mogao a da se onako gotovanski zapitam nisu li mogli taj parking napraviti nešto malo bliže. Nisu, i bolje da nisu. Neke stvari ne treba uzeti instant nego s malom pripremom, hodanje po toj stazi je priprema za mega slap. Nije visok, nema neku posebnu scenografiju oko sebe, ali je moćan. Jako moćan. Količina vode koja suklja s jedne razine rijeke na drugu je nevjerojatna. Kažu da je to slap s najviše energije u Europi, i iako ja obično ne kužim te priče s raznim energijama ovdje mislim da sam shvatio. Da, prokleto velika energija na relativno malom prostoru. Milijuni litara sive vode divljali su pod mojim nosom hitajući dalje prema kanjonu kojeg sam malo prije posjetio i onda još dalje, prema sjevernoj obali pred kojom briju kitovi.

Impresivno mjesto na ljepotu kojega vrijeme ne utječe. Sunčano, oblačno, kišovito… šta god, slap svojom silinom iz svega toga izbija u prvi plan. Dvije su glavne točke odakle se može uživati u pogledu, obje sam naravno obišao. Prije nego sam počeo skladati himnu o tom slapu krenuo sam dalje. Uživao sam u predivnom vremenu. Nisam imao jasan cilj, vozio sam prema jezeru Myvatn pa šta bude. I bilo je, fumarole. U ogoljelom krajoliku vide se izdaleka, nalaze se pored glavne ceste i puni parking garantira da tamo ima nečega zanimljivoga.

Fumarole su stupovi nekakvog ”dima” koji neprestano suklja iz zemlje. Taj ”dim” je u stvari vodena para i neki drugi plinovi često bazirani na sumporu što im daje karakterističan smrad a okolišu žutu boju. Netko više religiozan bi mogao reći da je to ventilacija od pakla, netko manje religiozan bi mogao reći da je ovo jednostavno šupak svijeta. Gledajući u smrdljive sukljajuće plinove taj zaključak se nameće sam po sebi. Trijezan znanstvenik će objasniti da se hladna voda slijeva u vruću zemljinu utrobu, zagrije se, da bi onda radi veće topline i razlike u tlakovima, skupljajući još neke elemente, izjurila vani u obliku pare i smrdjela poštenom svijetu koji se divi nestvarnosti krajolika. Neke fumarole su jače, neke slabije, ali sve šište natječući se s vjetrom u fijukanju. Taj dan pobjedu su odnosile fumarole. Osim njuh tamo su znatno tiše lokve blata iz kojih isto izlaze plinovi pa izgleda kao da blato polako ključa. Predivno smrdljivo i turistima puno mjesto, predivno. Sve one doživljaje koje sam propustio dan ranije sada su mi se malo po malo vraćali.

Iduća destinacija, Krafla. Vulkan. Nalazi se nekoliko kilometara od fumarola i nedaleko geotermalne eletrične centrale. Vozeći se do tamo prošao sam pored razvaljenog Golfa parkiranog ispod ceste na nepristupačnom terenu, toga je poslije morala izvlačiti dizalica, klasična šlep služba je bespomoćna.
E ovdje na Krafli su stvarno mogli napraviti parking malo bliže mjestu obilaska. Ima se što hodati u oba smjera. Nakon malog maratona slijedi geotermalna lokva a odmah malo dalje i prostrano polje lave. Sipino crnilo bi se posramilo pred ovim crnilom. Prostor je jako velik pa se ljudi pogube i tek tu i tamo netko iskoči iza neke vulkanske stijene. Sve te stijene su nezgodno oštre, tko god padne na njih posjekotine mu ne ginu. Ima tamo i krater vulkana ali propustio sam ga iz jednostavnog razloga što nisam ni znao za njega. Išao sam vidjeti polje lave i to sam vidio, kada sam se vratio na parking shvatio sam da ima i krater. Nije mi se dalo sav taj put opet prelaziti, riskirao sam i krenuo dalje nadajući se da ću naletjeti na nešto bolje. Nedostatak vremena me sprečavao da vidim ama baš sve.

Myvatn ima male vulkanske otočiće a koji su najbolje vidljivi s neke uzvisine. Pa ‘ajmo vidjeti te otočiće… ali na putu do tamo primijetio sam kako auti izlaze na glavnu cestu odnekud gdje nema ničega…. osim velikog krnjeg brda. Hm… možda je to ono pravo? Stao sam poput lopova koji je primijetio dobru kuću koju bi mogao operušati i nekoliko trenutaka razmišljao skrećem li na makadam vidjeti to nešto ili idem dalje na jezero. Nepoznato me jače privuklo, tipično. Smotao sam u lijevo i jurnuo po crnoj grbavoj cestici. Jurio sam prema podnožju Hverfjalla, vulkana koji je zadnji put eruptirao prije nekih 2500 godinica. Njegova visina od samo 420m i promjer od kilometra ga čini dostupnim za lagano osvajanje.

Put do gore je očekivano strm iako ne onako strm kao što bi mogao biti. Penjući se planirao sam doći gore, malo se okrenuti i onda dole. No, planovi su tu da se mijenjaju, bilo bi suludo odmah se vratiti dole jer pogled na grotlo koji me dočekao je fantastičan. Stajao sam na rubu ogromnog crnog lonca. Dettifoss, fumarole i sada ovo, nisam znao šta je bolje. Krenuo sam šetnju po širokom rubu. Šetnja da padneš u nesvijest, s jedne strane prazan i beživotan ogroman kotao, s druge strane neponovljiv pogled na islandski krajolik obasjan suncem i ukrašen oblacima. Da li ovo mjesto stvarno postoji, da li se ja stvarno ovdje nalazim ili sam još negdje u hostelu u Akureyriju razbijene glave ispod kreveta? Može li se iznimno dan sa 24 nategnuti na barem 44 sata? Ne? … a 34? 25? 24,5? Bilo šta, samo da ovaj prizor još potraje.

Pored mene je prošla grupica sredovječnih njemačkih turista. Žena hodajući uzdahne i valjda opčarana pogledom kaže: ”Das is Island.” Zakolutao sam očima da sam skoro zjenicama dotaknuo obrve, odjednom sam se našao u nekoj geo emisiji gdje se narator dramatičnim glasom razbacuje sličnim izjavama. Nešto patetičnije nisam čuo odavno… ali ni nešto istinitije. Koliko god mi ton i izjava glupo zvučali u tom trenutku i koliko god sam si ju narednih 15 minuta posprdno ponavljao u glavi (kao kad ti se neki refren ili fraza zabodu usred mozga i tamo bubnjaju danima), toliko sam nakon tih 15 minuta progledao i shvatio da je žena u pravu. Da, to je Island…ja, das is Island. Prizor koji je bio svugdje oko nas je ogledni primjerak onoga što priroda u suradnji s lijepim vremenom pruža u ovoj dalekoj zemlji. Na kraju, skrušeno sam priznao da je žena genijalac a ja ne.

Nijemci su krenuli napraviti puni krug po rubu kratera, ja sam procijenio da mi je bolje držati se južne polovice kruga i vratiti se natrag istim putem. Kako je bio blizu kraj dana, sjeverni dio je već bio dobro u sjeni dok je ovaj južni još uvijek blistao pod suncem.

U podnožju kratera nalazi se drvena kućica s wc-ima. Ono što me fasciniralo je potpuno stakleni zid iza umivaonika. Pogled na okolnu pustoš, prejak. Nadrealno. Želim prespavati u ovom wc-u i probuditi se s tim pogledom pred očima. I aj ti sada sjedni u auto i makni se dalje, trebala je jaka snaga volje za to napraviti.

S vremenom dokotrljao sam se i do obala Myvatna kako bi ulovio zadnje trenutke tog prekrasnog dana na još jednom divnom mjestu. Koliko god puta da spomenem riječi ”divno”, ”prekrasno” i sl., premalo je.

Nema tu nekih značajnijih mjesta, ili osamljene farme ili neka kupina kuća sa jednim imenom. Tako da sam se malo iznenadio kada sam naletio na dućan sa suvenirima. Možda da nema obližnjeg hotela možda ne bi bilo ni dućana. Cijene naravno visoke, ipak, das is Island. Pa tko želi kupiti nekakvu majicu, pa makar i dječju, koštati će ga.

Ova cesta do Akureyria je isto zanimljiva, dosta neštićenih zavoja na pristoj visini. Zanima me kako se ovdje vozi zimi kada je sve sleđeno i puno snijega, tko je toliko hrabar da vozi uz desni rub kada se vozi nizbrdo… a iza ruba vesela duboka padina?

Nvečer sam prošetao po pustoj centralnoj ulici malenog grada na dalekom sjeveru. Normalno da ni pasa nisam sreo. Onako gladan ušao sam u prazan fast food da čvaknem neko smeće ni ne primjećujući da sam ljudima uletio u zadnjim minutama radnog vremena. Kad sam skužio bilo je kasno, i bilo mi je malo neugodno. Pojeo sam kao galeb i ekspresno nestao.

U hostelu se društvo promijenilo, mladi amer je već otišao a umjesto njega bio je jedan Norvežanin i cura azijatskih crta ali nedefiniranog državljanstva. Njoj nije bilo mama baš do nikakvog razgovora ni sa kim, spremila se, legla i ajd bok. Norvežanin je razgovarao s vlasnikom hostela, no kako sam ja došao i postao djelom razgovora tako se on lagano povukao iza svog laptopa dok sam ja otegao razgovor s vlasnikom puno dulje nego sam to stvarno htio. Čovjek je uglavnom kukao ekonomskim i političkim stanjem na Islandu. Nije pomogla moja primjedba da bi trebao vidjeti kako je tek kod mene doma i da ne zna u stvari koliko mu je dobro. Isto bi i meni mogao reći netko iz Somalije, ali opet… Srećom da je sa vlasnih dobrim djelom razgovora bila i jedna mlada cura, moguće kćer. Nakon što je otišla stvarno sam pokušao razgovor privesti kraju iako nije baš bilo lako. Vjerujem da smo onoj potpuno prekrivenoj curi jako išli na živce. Jebiga mala, drugi put si uzmi privatnu sobu a ne spavaonicu. Negdje oko 01.00 u noći još je netko ušao u sobu, gdje je taj mogao biti do tada mogu samo nagađati.

_________________________________________________________________________

hamburger menu u fast food Taste – 1690 ISK
litra benzina – 194 ISK