Edinburgh, Pula, 14.09.2016.

Legao sam, stisnuo torbu pored mene i pokušao malo odspavati. Nije baš išlo, ustvari to je bio samo moj dojam jer kad sam pogledao oko sebe vidio sam još dvoje ljudi koje uopće nisam vidio kad su došli. Dakle, nešto malo sam odspavao. Taman kada sam htio uloviti drugu turu, počela je buka. Na koji metar od mene bio je neki frižider koji je trebalo pospremiti. Čovjek je to počeo raditi u dva ujutro!? Čuo sam kako čisti i posprema taj ugostiteljski prostor iako nisam vidio o čemu se točno radi, restoran ili kafić? Nadao sam se da će uskoro završiti. Nije. Bum! Bam! Tras! Pras! Šta god je taj čovjek radio ništa nije mogao napraviti na normalan način. Sve šta je mogao s treskom baciti, bacio je s trskom. Sve šta je mogao s praskom odložiti, odložio je s praskom. Znam ja da je vrijeme novac i da je ovaj htio što prije završiti, ali imao sam prejak dojam da je namjerno radio buku kako mi ostali ne bi spavali. Ne moraš baš svaku ali svaku stvar bacati oko sebe. Ovaj je. Mogu samo reći da sam mu se naspominjao majke. Sat vremena kasnije sjedio sam sada već potpuno budan i slomljen. Ne znam da li su kolege suspavači spavali ili samo ležali bespomoćni. Polako se počela okupljati ostla ekipa koja lovi rane letove.

Jedva sam dočekao da se vrata u drugi dio aerodroma otvore. Jedva! Napokon sloboda, bijeg od divljeg bukadžije. Preda mnom je bio jedan novi svijet, potpuno pusti i tihi dijelovi aerodroma. Hodao sam do samog kraja gdje nije bilo apsolutno nikoga… osim čovjeka koji je male police punio besplatnim novinama. I on je bacao te novine ali svejedno nije to ni izbliza bilo onoliko bučno kao onaj cirkus od ranije. Neko vrijeme se dovikivao s nekim kolegom jer, naravno da mora bučiti, ali nije dugo potrajalo.

Skupio sam se iza jednog stupa i sklopio oči. Trenutak kasnije kad sam ih otvorio oko mene je bilo bar 30-ak ljudi. Odakle sada ovi? Meni se činilo trenutak, ali bar malo sam si odspavao. I to tako čvrsto da nisam skužio kako se oko mene okupljaju putnici. Do mog leta je bilo još dosta vremena ali nisam se usudio za pravo zatvoriti oči. Ovako umoran lako je zaspati i propustiti let, dokaz tome je kako malo prije uopće nisam čuo ljude oko sebe. Lako bi moga završiti kao tri đipsice s malim djetetom koje su se došetale pola sata nakon što im je avion otišao… pa su se gledale ne znajući šta da rade. Sjedio sam neko vrijeme otpraćujući putnike ranijih letova. Svašta se tu može vidjeti kada čovjek ima vremena za zuriti okolo.

Kada su objavili broj izlaza za moj let shvatio sam da čekam na krivom kraju aerodroma. Nebitno, nije nikakav problem. Problem je bio kada sam vidio da na pravom kraju postoje ležaljke. Sjetio sam se kako sam ih vidio godinu prije… ali sam to naravno bio zaboravio. Šteta. Let do Pule je bio na vrijeme. Izlazak u Puli iz aviona na supertoplih 26°C je bio pravi šok nakon hladnog vremena od samo dan ranije. Čak je i na aerodromu u Edinburghu bilo hladnjikavo. Dva dana nisam mogao doći sebi od vrućine. Mogu misliti kako ovakve topline podnose oni koji žive na sjeveru. Na Islandu, zemlju koju ću prije ili poslije opet vidjeti. Ali drugi put ću unajmiti pravi terenac. Pa koliko košta da košta.

_________________________________________________________________________

avio karta Edinburgh-Pula, Jet2.com – 50,80 euro