Hella, Landmannalaugar, Reykjavik, 13.09.2016.

07.00 i ja sa već trpao stvari u auto i odlazio. Ceste puste, kao Pale sam na svijetu. Vozio sam normalnim pravcem 26, to je onaj pravac koji se kasnije preimenuje u F26 i ide posred otoka. Vozio sam sve do križanja s cestom Landmannaleið službenog naziva F225. E tu lijepo vozača dočekaju zlokobni prometni znakovi, tako specifični za Island. Znakovi upozoravaju da su pred vozačem nepremoštene rijeke i na što sve treba paziti kod prelaska. Crne vrane koje bi odmarale na njima bi savršeno upotpunile sliku. Nastavio sam dalje crnim i jako dobrim makadamom prema sve bližim brdima. Moglo se dosta brzo voziti. Crna cesta se jedva nazire po cjelokupnom crnom terenu. Na nekim mjestima nema ni travke, samo velika crna i prazna površina ukrašena okolnim zeleno bijelim brdima. Stao sam, vidio sam da se u daljini nešto miče. Bile su to ovce, nekoliko komada predvođenih rogatim predvodnikom. Došle niotkuda, prošle lagano mimo mene, o’šle dalje u nikud. Poput nekih subrealnih bića koja bez cilja krstare širokim prostranstvima. Čarobna slika. Istina je da je vlasnik nešto kilometara dalje a ove u potrazi za travom lutaju gdje god im se prohtje. Promet je rijedak, kamo god da odlutaju, valjda se uvijek vrate. Ništa novoga na sjeveru. Cesta se uskoro počinje penjati i prestaje biti pogodna za bržu vožnju, točnije, počinju rupe. Ali krajolik postaje sve ljepši i ljepši sve što se više ulazi u brda. Kako li tek izgleda po lijepom vremenu ako već sada ne znam gdje bi prije pogledao.

Nije trebalo dugo da dođem do rijeke. Cesta, rijeka, auto i ja. Izgledala je malo široko… ali to je prva takva koju vidim. Eh sada… možda je široka možda nije. Nije to problem, problem je bila dubina. Kolika je? Gdje je pliće? Gdje ju prijeći? Sa tim prijelazima ima nekoliko pravila koje se mora poštivati. Prvo i osnovno je – ne juri, rijeka se prelazi brzinom koraka konstantnim gasom. Ima dosta videa gdje ljudi jureći prelaze rijeke a ima ih i gdje im auto stane radi ulaska vode u motor. Poslije toga pomoći nema, auto staje i ide na generalku. Tko normalan želi generalku? I to na Islandu gdje ti je jedan hamburger košta kao da je od mesa jednoroga. Prvo sam skakao po obali pokušavajući shvatiti gdje je pliće. Teorija kaže, tamo gdje je površina rijeke glatka tamo je dublje, gdje je valovita tamo je pliće. Hm da, jebena teorija, ali ovdje u praksi sve izgleda naopako. Vratio sam se auto. Ipak su vani bila samo 2°C sa vjetrom i kišicom. Nešto sam pojeo nadajući se da će netko drugi naići i da ću vidjeti gdje i kako je najbolje prijeći. Naravno, nigdje nikoga. Opet sam izašao i skakao po obali mudrujući. Kao mačak oko vruće kaše. I šta sada, mogao sam tamo čekati do navečer bez da znam hoće li itko proći tim ubogim cestuljkom.

Napokon sam se odvažio. Odabrao sam pravac, stisnuo volan i krenuo u vodu. Auto je malo poskakivao preko okruglog riječnog kamenja ali je polako išao naprijed uz žuborenje vode oko kotača. Uskoro sam bio na drugoj strani. Po nekoj mojoj procjeni voda nije bila duboka, ne vjerujem da je prelazila polovicu visine kotača što je po nekih preporukama maksimum, iako bi auto mogao zaroniti i sa cijelim kotačima. Uf, koji je to bio euforični osjećaj. Prošao sam rijeku kako treba, i taj ”prvi put” je napokon iza mene. Gdje je sljedeća rijeka, ma šta rijeka, gdje je more… gdje je ocean? U tim trenucima euforije jurio bi i za kitovima a ne samo plašio pastrve.

Uslijedilo je još dosta kilometara ispunjenih bezbrojnim stankama za slikanje i padanje u nesvijest radi panorame. U jednom trenutku sam zasmetao i turističkom terenskom busu koji se stvorio iza mene. Uspio me zaobići tek kod prelaska iduće rječice. Jurnuo je ravno preko najdubljeg djela bez previše usporavanja. Naravno, on može. Možda bi u dva metra vode treba biti oprezan s tim vozilom, ali ovdje ne. Za razliku od mene koji sam ipak izabrao prelazak preko plitkog dijela.

Na kraju F225 skreće se na pravac 208 i odmah koji kilometar dalje na F224 koja vodi do Landmannalaugar kampa. Cesta je kratka i jako razlokana, nešto kao 205 od prethodnog dana. Na kraju ceste moguće je ostaviti auto na parkingu pa pješačkim mostom preko rijeke do kampa, ili rijeku preći autom. Odabrao sam ovo prvo jer prelazak preko ove rijeke je već ozbiljniji. Gledajući bus kako prelazi preko dva korita bilo je teško dobiti pravi osjećaj ali gledajući jednu Suzuki Vitaru kako roni jednim dijelom skoro do poklopca motora, bilo mi je jasno da ovdje postoji dobar rizik za ovu manju klasu terenaca. Jedna Toyota Land Cruiser ili sl. bi ovo prešla bez problema. S manjima je nezgodno. Kada je vozač Vitare zaronio u prvo korito već sam vidio grešku, jurnuo je prejako pa je voda pljusnula oko prednjeg kraja. Trebao je to lakše izvesti ali ajde, srećom nije imao posljedica.

U Landmannalaugar se dolazi radi šetnje po okolnim brdima, aktivnost za koju nisam imao vremena s obzirom da sam navečer imao let za doma. Dobar razlog za povratak jednog lijepog dana. Ništa, tugaljivo sam uzdahnuo gledajući brda po kojima neću hodati i krenuo natrag nešto drugačijim putem. Cesta 208 ide prema sjeveru i nema prelazaka rijeka u tom smjeru. Krajolik ostaje i dalje predivan. Kako je nešto vremena prošlo, počeo sam sretati više vozila po cesti. Na jednom dijelu su se van ceste vidjeli tragovi u crnom pijesku. Netko je skrenuo s puta i natjeravao terenca po padinama brežuljka, nešto što je na Islandu zabranjeno zakonom. Kažu da se uništava priroda i da su toj površini potrebne godine da bude opet kao što je bila prije. To se uglavnom poštuje iako se prema viđenom, uvijek nađe netko pametniji od ostalih pa krene gaziti šta god stigne.

Netom prije spajanja na još uvijek asfaltiranu cestu 26, i 208 je u potpunosti ukroćena. Most preko rijeke i zadnji kilometar je asfaltiran. To je bilo to što se tiče bližeg kontakta sa islandskom unutrašnjošću. Mogao sam prema Reyjkaviku da vidim i to. Nisam imao nikakva veća očekivanja. Gledajući po slikama, osim katedrale nema ničega na što bi oko poskočilo. Na prilazima gradu sudar s civilizacijom. Još sam jutros autom gazio rijeke a sada sam gmizao u kolonama okružen ostalim vozilima. Oblaci su ostali daleko iza mene, Reykjavik je bio okupan ugodnim jesenskim suncem.

Točno sam znao gdje ću parkirati, i to mukte. Odmah pored velebne katedrale Hallgrimskirkja. Podsjeća na Grundtvigs iz Kopenhagena. Parking je bio pun ali srećom uočio sam nekoliko žena kako ulazi u auto pa sam odlučio pričekati da se maknu. Svraka za volanom je imala drugačiju ideju, počela se gleduckati u retrovizor, malo se šminkati, raditi… nešto, šta ja znam… u dvije riječi – kilavila se. Znao sam da je auto pun žena, nisam žurio i stvarno sam pokušao biti strpljiv i pun razumijevanja. Čekao sam i dalje ali lagano sam počeo kuhati. Upalila je auto ali nije se pomicala. Možda si ovi sjevernjaci mogu dozvoliti iskuliranost i višesatno stajanje na jednom mjestu zato jer je netko super komotan. Ja južnjak, ne. Meni je krv jurila u glavu, sve jače i jače. Razmišljao sam si kako se ne treba uvijek nervirati i skakati na sve, kako ponekad na neke sitne gadosti treba gledati sa filozofijom. Ili bar nastojati. Na rubu pucanja palo mi je na pamet, pa da, zašto se nervirati…. neka se svraka malo nervira.

Parkirna mjesta su postavljena okomito u odnosu na smjer kretanja, ona je sa svog mjesta trebala izaći na rikverc. Samo sam lagano kliznuo autom prema naprijed i prepriječio joj put. Više nije mogla nikamo. Nisam dugo treba čekati. 10-ak sekundi kasnije ženska je htjela napokon krenuti. E nećeš, sada ćeš ti čekati. Kliznuo sam autom niže i dalje joj blokirajući izlaz. Zatrubila je. Samo ti trubi, i ja sam čekao dok si se ti zajebavala bez brige za okolni svijet. Kliznuo sam taman da me ne vidi, da ne zna vidim li ju ili ne. Ponovo je zatrubila. Pa onda još jednom. Bio sam hladan k’o špricer, naravno, znao sam da sada ona pizdi. Potrajalo je to neko kraće vrijeme i onda sam se vrlo ali vrlo polagano maknuo i pustio ju da ode. Tako ti je to svrako, tko se mača laća od mača i pogiba. Siguran sam da su bile unezvijerene koliko god ih je bilo unutar auta. Da, bio je to lijepi nastavak jednog lijepog dana.

Unutrašnjost Hallgrimskirkje je čista i bijela. Veliki moderno uređen prostor. DO zvonika se može liftom ali treba čekati red, šta se meni nije dalo. Jedva sam čekao zakoračiti ulicama Reykjavika. Nisam imao osjećaj da sam u nekom većem gradu. Kuće oko mene su sve dvokatnice ili najviše trokatnice. Ritam lagan. Ljudi voze, šetaju, ulaze i izlaze iz zgrada ali bez neke užurbanosti. Svidio mi se, Reykjavik mi se svidio na prvu. Zgrade počinju tek nešto niže spuštajući se prema moru. Sve djeluje jako mirno, kao da se ne radi o glavnom gradu neke države.

Obala je gruba, zatrpana masivnim crnim kamenjem, plaže nema. Ali zato je tu ugodna šetnica sa biciklističkom stazom koju vrlo rijetki koriste. Svidio mi se ovaj grad i na drugu. Predivno vrijeme je sigurno doprinijelo tome. Bilo je vrijeme za nešto pojesti, uza svo jurcanje zaboravio sam na glad. Čitao sam po netu kako je na Islandu dobro pojesti neku od juha. Servira se kao zasebni obrok i trebala bi biti zasitna. U mom slučaju bio je to ćorak. Skupi ćorak. Dobio sam veliku zdjelu rijetke juhe od paradajza kojeg baš ne obožavam u tom obliku. Dobio sam i tanki komad kruha. Da barem na tome nisu škrtarili možda ne bi izašao gladan na ulicu. Povezivanje na WiFi nije radilo, kaže konobar da ponekad imaju problema s time. Super. Stekao sam dojam da Islanđani ne rade u uslužnim djelatnostima u Reykjaviku, svi su bili stranci. Konobari, konobarice, blagajnice… sve mladi stranci.

Nije bilo druge nego negdje pojesti nešto konkretno a ne preskupo već kada sam na jedan poluručak bacio novac. Nedaleko katedrale je Drekinn, čudna mješavina većeg kioska i fast fooda. Iza šaltera s novinama su vrata kuhinje. Naručiš si hamburger i pomrfrit pa onda to sve lijepo pojedeš za nekom vrstom šanka među novinama, dezodoransima i ostalim kiosk artiklima. Posebno iskustvo.

Počeo sam pogledavati na sat, vrijeme odlaska se bližilo. Htio sam još vidjeti malo gradsko jezero Tjörnin koje na kraju stvarno nije ništa posebno u turističkom smislu. Ali zato još pojačava dojam Reykjavika kao grada gdje bi mogao živjeti. Kvart oko jezera izgleda odlično, zavidio sam stanovnicima. Imao sam samo jedan mali problem, trebala mi je pošta gdje bi mogao ubaciti razglednice koje već dva dana vučem sa sobom. Ah, ta tradicija… Pitao sam ali nisam imao sreće, morao sam se vratiti natrag u centar. Dobro da je ovo relativno mali grad pa se do centra stigne za samo 15 min pješke. Kako nisam znao točno kamo treba ići a vremena više nisam imao, upao sam u prvi kafić i pitao cure za šankom. Zanimljivo, ali nisu pojma imale. Naravno, mladima pošta ne treba, tko još ide u poštu? Prvo šta su napravile je da su se ulovile mobitela. Možda mi on može poslati kartoline? Taman kada sam htio krenuti dalje simpa cure su našle odgovor, pošta je bila samo malo niže niz ulicu. Tko zna koliko puta su prošle pored nje a da nisu imale blage veze pored čega prolaze… i šta se uopće radi u toj zgradi.

Prije nego konačno vratim auto imao sam suludu ideju da se provozam južnim djelom poluotoka Reykjanes, tj. umjesto da se vratim cestom kojom sam došao da idem južnim, dužim pravcem. Tu suludu ideju sam sproveo u djelo. Trebao sam odustati od toga već onda kada sam zapeo u prometnoj gužvi na izlazu iz grada. Stani-kreni režim vožnje. Ah, gdje su one pustoši koje su i za ovce vukojebina? Nekako sam se iskoprcao iz gužve pa sam mogao komotno do aerodroma. Šteta šta me glupa ideja o obilasku nije napustila. Po proračun GPS-a imao sam taman dovoljno vremena. Vozio sam pored jezera Kleifarvatn do južne obale gdje sam shvatio da GPS pojma nema koliko mi vremena uopće treba. Imao sam izgleda zastarjelu digitalnu mapu. Ili mapu s greškom, ne znam. Znam samo da se cesta po kojoj sam vozio nije poklapala sa onom na displeyu. I tu je počela panika. Stisnuo sam gas, ignorirao GPS i jurio dalje prema aerodromu. Smjer uopće nije bio upitan, ima nekoliko cestica i mapa nije potrebna, ali preostalo vrijeme koje daje uređaj a kojeg imam naviku koristiti mi je falilo…. a još sam trebao stati i natankati auto.

Baš sranje. Predivno vrijeme, promet rijedak a ja po Islandu jurim kao da sam doma. Da me ovdje zaustave s ovakvim prekoračenjem, mislim da me strijeljaju na mjestu. Bez suđenja. Kod Grindavika sam skrenuo prema sjeveru i nakon nekog vremena dočepao se napokon benzinske stanice. Kako jedna nezgoda ne dolazi sama tako sam u brzini fulao ulaz na benzinsku. Svaka minuta je bila bitna. Da nisam vozio tukao bi se ciglom po glavi. Niti sam nešto vidio, niti je sve ovo imalo smisla. Totalna gluparija, kako si zagorčati život bez potrebe riskirajući bez potrebe. Eto, upravo ovako.

Auto sam vratio sat i nešto prije leta. Nisam mogao znati da li će biti gužve na kontroli. Bio sam na parkingu a još sam morao posložiti si prtljagu i pobacati smeće u kontejner. Što sam više žurio to mi se činilo da sam sporiji. Dečko koji je bio u smjeni u Sixtu, ljubim ga u čelu, bio je brz i ekspeditivan. Hyundai je bio potpuno prljav, finog blata po svuda. Kako je auto smeđe boje, ta prljavština nije baš jako bola u oči ali je zato onemogućavala da se karoserija auta pregleda na oštećenja. Dečko je pogledao da li su sva svjetla i kotači na mjestu i mogao sam otići.

Do aerodromske zgrade sam išao pješke, za tih 500m po lijepom vremenu mi se nije dalo čekati bus. A i dobro je malo šetajući isprazniti sav onaj stres kojeg sam nakupio zadnjih sat vremena nepotrebne jurnjave. Aerodrom je bio poluprazan, nigdje gužve, smirujuće. Pred jednim vratima smo čak morali čekati da ih otvore. Napokon mir. Keflavik aerodrom ću pamtiti po wc-u. Unutar kabine je osim školjke i umivaonik opremljen modernom slavinom i površinom na koju se može staviti npr. kabinska prtljaga. Baš lijepo da se čovjek na miru malo sredi. Upravo ono što mi je trebalo. Šteta šta je teta čistačica ubrzo iz nekog razloga pokucala na vrata… To ti je kad jednom nađeš najbolji wc na svijetu, mora se naći netko da ti smeta.

Na kontroli umalo nisam umro od srama, morao sam skinuti cipele a na čarapama rupa. Te proklete rupe uvijek nastanu kada bi najmanje trebale. Gore od toga bi bilo možda samo da mi gaće spadnu. Pokušao sam nekako čarapu navući onako nabrzinu ali sumnjam da sam prikrio rupu. Čim sletim na sljedećem aerodromu ću ju morati pokrpati.

Easyjetov avion kretao je na vrijeme. Stjuardesa me pitala ako bi zamijenio svoje mjesto sa mjestom na izlazu u nuždi, ono do prozora u redu s ekstra mjestom za noge. Lako za to što tamo ima više mjesta ali kad je rekla da bi tamo trebao sjediti netko jači – e tu me kupila. Naravno da sam jači, ih, ako treba odgristi ću ta vrata u slučaju nesreće. U stvarnosti, da se nešto dogodilo vjerojatno bi zurio u vrata i kontinuirano vrištao… dok bi me ekipa iza mene panično tukla po glavi kako bi si oslobodila prolaz u spas. Sjeo sam, skinuo jaknu i stavio ju pored sebe. Eh, pa neka i mene jednom sreća pogodi pa da dobijem sjedalo s ekstra mjesta za noge. Uskoro se nacrta stjuardesa i pita da li želim da mi jaknu stavi gore u pretinac. Ne želim, neka bude pored mene. Ona mi je na to nešto odrepala a šta sam, zahvaljujući njenom prokletom britanskom naglasku i šušuru oko nas, razumio vrlo polovično. Točnije, nisam razumio, odgovorio sam onako seljački samo da je se riješim:
– Ok.
Opet me pitala da li ću jaknu staviti gore.
– Neću – rekao sam.
– Onda je OBUCI – prosiktala je sada već stisnutim tankim usnicama i hladnog pogleda, poput iznervirane majke koja je na rubu da pljusne neposlušno dijete. Tek tada mi se upalila lampica koja je pomogla da povežem dijelove onoga što sam čuo od nje. Ahaaaa, pa da, na tim sjedalima prilikom polijetanja i slijetanja ne smije biti ničega osim samih putnika. Ni jakne ni torbe ni ostali bakrači. Jer nitko se u slučaju bježanije iz aviona ne želi saplitati o neku glupu jaknu. Pogotovo nakon što silom prebije i makne vrištećeg čovjeka koji je sjedio na tom mjestu jer je trebao biti dovoljno jak i priseban da otvori pomoćna vrata. Da, žena je bila potpuno u pravu… ali svejedno sam ju mrzio. I nju i njen glupi nerazumljivi britanski nalgasak i njen brzi govor i one neugodne tanke stistnute usnice. Ali iznad svega sam mrzio to što sam se osjećao glupo. Jebo ekstra mjesto za noge kad te žena ovako javno našamara. Mislim da sam mogao osjetiti misli bakice koja je sjedila u istom redu:
– Kakav glupan… – pravila se da čita neku knjigu ali garant se u sebi grohotom smijala. Neka misli šta hoće, ali ako se spucamo ona izlazi zadnja. Pa nek si misli zašto. Najradije bi se bio vratio na svoje originalno mjesto, bar tamo bi mogao imati oko sebe sve jakne koje bi poželio imati i ne bi imao pored sebe bakicu kojoj mogu osjetiti misli.

Ništa, obukao sam jaknu i tek tada je tankousna otišla. Grmpfff. Skoro pa da mi je pokvarila let. Pozdravio sam se sa nestajućim svjetlima Islanda i proveo mirna dva sata leta do Edinburgha. Nešto prije ponoći, netom prije slijetanja pilot je rekao da ulazimo u centar nevremena. Klizili smo kao po ulju, ni najmanje turbulencije. Ok, u centru nevremena je najmirnije ali sve je prošlo glatko i kad smo mu prešli rubove. Ništa mi nije bilo jasno. Čini se da ni njega nisam baš potpuno razumio… šta mi se događa Bedastiji sam nego inače. Otkružili smo malo iznad aerodroma i na kraju sletjeli. Nema straha, ni jedan avion još nije ostao na nebu. To kruženje mi je išlo u prilog jer sam sljedeći let za doma imao tek ujutro. Što duže letim, kraće ću bauljati dole po zgradi.

Prilikom izlaska iz aviona jedva da sam pogledao stjuardese, još uvijek sam bio ljut šta je ona njihova kolegica bila u pravu. Hodnicima sam se vukao što sam sporije mogao ali nije to ni Peking ni Frankfurt. Relativno brzo sam stigao do prepreke, vrata koja se otvaraju tek poslije 04.00. dalje se nije moglo. Ispred zatvorenih vrata je nekoliko kafića i restorana, svi redom zatvoreni tako da se na stolicama i klupama može spavati. Najbolje pozicije su već bile zauzete ali onaj krajnji je još imao slobodne tapecirane klupe. Ali prije spavanja trebalo je pokrpati onu neugodnu rupu na čarapi. Polumrak mi nije baš bio saveznik, nabadao sam ušicu igle poput stogodišnjakinje. No, nakon nebrojenih pokušaja i to sam uspio. Sada sam mogao ponovo uzdignuta čela prolaziti kontrole.

_________________________________________________________________________

juha, Reykjavik – 1690 ISK
cheesburger, Reykjavik, Drekinn – 690 ISK
avio karta Reykjavik-Edinburgh, Easyjet – 76,49 euro