Pula, Copenhagen, 09.09.2016.

Tečaj u vrijeme putovanja:
1 DKK = 1 Kn
1 euro = 7,49 Kn
100 ISK = 5,82 Kn

Jako sjeverna Norveška je opet bila cilj. Koji se vrlo brzo promijenio u Island čim sam shvatio da me avio karta košta skoro isto za obje destinacije. A Island sam odavno htio vidjeti. I tako bi Island, vrijeme kao i obično vrlo limitirano a uvjet za avio karte osim da bude što jeftinije, bio je i da su polazak i odlazak iz Pule. Malo je potrajala ta potraga i razmatranje svih mogućih kombinacija, na kraju se isplatila i izvukao sam najbolju moguću kombinaciju. Osim toga dvije karte u odlaznom smjeru kupio sam preko rumbo.pt i rumbo.es i time ostvario dodatnu uštedu u odnosu na pravu cijenu karata.

Let prvi u cik zore, od Pule okolo naokolo Zadra do Zagreba. Pulski aerodrom uobičajeno pust čim se sezona malčice priguši. S vremenom sam se prestao osjećati glupo sa zimskom jaknom u rukama i teškim cipelama na nogama u još praktički ljetno doba. Mislim da bi mi čak bilo čudno ići na let bez te zimske opreme. Ovaj detour preko Zadra ako ništa drugo vrijedi radi pogleda na otoke, iako traje kratko. Stjuardesa na letu je bila sve ono suprotno od pojma stjuardese kakvim smo ih nekada zamišljali, antistjuardesa.
U Zagrebu je zato čekaonica za međunarodne letove bila puna i prepuna, sjedala sva zauzeta. Jedva sam dočekao let za Copenhagen da se maknem iz tog mravinjaka. Novi terminal će, vjerujem, biti nešto sasvim drugačije.

Sjedala u avionu također sva zauzeta. Dok sam proučavajući susjedne avione čekao da ukrcaj završi, obrati mi se ojači mladi čovjek. Zalizana kosa svezana u kratki repić davala je do znanja da s njim nema zajebancije.
– Oprostite, ali ovo je moje sjedalo – kaže samouvjereno na engleskom.
– Ne nije, 27A je moj broj sjedala – iznenađeno sam mu uzvratio istim jezikom. Čekaj malo, ja sam taj koji s guštom šutira sve one koji mu se uvale na sjedalo tako da i te kako pazim gdje sjedam. Palo mi je na pamet da nije slučajno došlo do greške pa da imamo isti broj. Nije, tip se zajebo, njegovo mjesto je bilo točno ispred mene. Sa sobom je u malom kavezu vukao psa pufastog bijelog krzna. Iznenadio sam se da se psi prevoze gore u putničkom prostoru, mislio sam da se uvijek voze dole u zagrijanom djelu prtljažnog prostora. Žena koja je sjedila do njega je ekspresno zatražila da joj se dodijeli neko drugo sjedalo. Kao, alergična je na pse ali i da nije, potpuno ju razumijem.

Oko nas neka mlada ekipa, klub…nečega koji ide na natjecanje tog… nečega u Norvešku.
Nismo ni sjeli a priča između ojačeg i dečka koji je sjeo do njega je počela. Ojači je taj koji je osjećao potrebu zbližavanja sa suputnicima. Vrlo brzo sam ni kriv ni dužan doznao da je on Albanac iz Crne Gore, o nekim prilikama s Crnogorcima prema kojima mislim da ne gaji neke simpatije, doznao sam da se bavi uzgojem pasa i da ih na sjeveru prodaje za ohoho cifre. Nije moglo proći i bez da doznam čime se još bavi, neka vrsta zaštitara koji dok štiti to što treba štititi, nemilice lomi svakoga tko ga ne posluša pa je tako umalo ostao bez posla i završio na sudu. Doznao sam i da je radi toga pod jakim stresom pa je već dugo doma bez da radi. Pričao je pričao, o ženi o djeci… u 20 minuta cijeli je svoj život rasprostro pred svima koji su ga htjeli ili morali slušati. Dečku koji ga je strpljivo slušao rekao je kasnije da je dobar čovjek. Ne znam baš na temelju čega je to zaključio, možda zato jer je ovaj bio pristojan i nije zijevao? Ja sigurno ne bi bio dobio taj kompliment. Kako je počeo pričati tako je i prestao. Odjednom je zaspao, jednostavno se ugasio. Srećom. I srećom da ja nisam bio taj koji je morao sudjelovati u konverzaciji jer me ni najmanje nije bilo volja. Loše sam spavao i nije mi bilo do čavrljanja.

U Croatiji Airlines na tom letu su posluživali jogurt i još nešto tvrdo. Nekakav keks, nalikuje na nešto tvrdo i žilavo šta baciš psu da si oštri zube. Eto, to su dijelili na dvosatnom letu. Mislim da bi bilo bolje da nisu dijelili ništa, ovo je jadno. Ako već žele štedjeti možda je pametnije da prodaju nešto normalno pa tko želi neka si kupi i pojede kako treba. A ne ovo, jogurt i keramička pločica optimistično nazvana keksom.

Aerodromu Castrup prišli smo s istočne strane tako da sam mogao vidjeti onaj čudesni most koji veže Dansku i Švedsku. Ojači se probudio tek prilikom slijetanja. Kako je u aerodromskim hodnicima hodao neko vrijeme ispred mene primijetio sam da tetura. Čovjek je očito bio mrtav umoran, tko zna od kada je na putu s obzirom da mu je pas morao biti u karanteni. Opet sam ga sreo na pasoškoj kontroli. Nije mogao zatvoriti kopče od plastičnog kaveza. Probao sam pomoći jer sam vidio da jedva gleda, međutim jedna kopča kaveza bila je slomljena. Stigao se zahvaliti iako sam brzo krenuo dalje, da sam imao više vremena znam da bi ja i bio dobar čovjek.

Odmah do šaltera za pasošku kontrolu su automati za kontrolu putovnica. Nitko, ali ama baš nitko ih nije koristio. Većina ljudi je imala upravo putovnice u ruci i svi su uredno čekali u redu. Pa jebote… da je bar pola njih koristilo te automate redova ne bi ni bilo. Ja bi ga koristio ali putovao sam s osobnom koju automat ne prepoznaje. Da, probao sam i vratio sam se natrag u red. A svi ostali koji su mogli proći, čekali su ispred mene. Drugi puta neka stave slamnate šešire i uzmu vile u ruke, biti će kompletni.
I od graničnog policajca sam dobio potvrdu da automat prepoznaje samo pasoše…. poluproizvod.

Znam da se u gradovima poput Copenhagena većina toga može platiti sa karticom, ipak sam za svaki slučaj promijenio nešto keša. Mladi crnac u mjenjačnici nije baš bio od pomoći kada sam zatražio sitne novčanice. Pizda je rekao da je to što mi je dao sitno. Nisam se natezao s njime, produžio sam dalje jer mi je vrijeme polako curilo. Bilo je oko 11.00, morao sam doći do centra, ostaviti u ormariću prtljagu, podignuti unajmljeni bicikl i vidjeti grad. Do navečer kada sam imao sljedeći let bilo je dosta vremena ali ne treba se njime razbacivati.

Trebao sam vlakom otići do glavne željezničke stanice… jednom kada ga nađem. Očekivao sam da će biti jasni znakovi i da će se more ljudi kretati u tom smjeru. Krivo. Sve ok dok se ne izađe iz zgrade, poslije toga nisam vidio u kojem smjeru moram ići. Da li moram nastaviti dalje ili se moram vratiti? Otići negdje drugdje? GPS na mobitelu je zaspao pa nisam bio sasvim siguran ispred kojeg djela aerodromske zgrade se nalazim. Pored sve napredne tehnologije na kraju sam se vratio old fashion načinu: pitao sam nekoga. Zaista, željeznička je odmah tamo blizu. Nebitno šta se nitko nije kretao u tom smjeru, zaista je tamo.

Sišavši u podzemlje morao sam pokazati dokument što mi je bilo čudno. Tek onda sam doznao da sam na krivoj strani odakle se ide u Švedsku. Vlakovi za centar idu s druge strane. I ajd’ natrag gore pa na drugi ulaz dole na drugu stranu. Pokušavao sam naći neki automat da kupim kartu vlaka ali dole su bili samo oni za validaciju voznih kartica. I opet, povratak gore na površinu poput napilane krtice.

Na mjestu gdje se kupuju karte sličan prizor kao na aerodromu: pred šalterima redovi a na automate su ljude morali navlačiti. Konkretno jedna zaposlenica je pozivala ljude da skrenu na automat kako bi se smanjili redovi. Nisam ni pomišljao stati u red, iako te automate prvi puta vidim uvijek na ekranu pišu upute. Ako ništa drugo djelatnicu koja stoji pored njih se uvijek može pozvati u pomoć. Tri minute kasnije vraćao sam se dola na peron, a ekipa u redovima je i dalje strpljivo čekala. Jer automat grize i trga noge.

Tri stanice kasnije bio sam na glavnoj željezničkoj stanici. Užurbano mjesto kao što treba biti, glavni hol se doima malo tijesnim radi mnogobrojnih načičkanih štandova raznih sadržaja. Ni ormariće za prtljagu nisam odmah našao. Ništa mi nije išlo od ruke, tako mi i treba kada se nisam ni malo pripremio. Ovo je već drugi puta da nešto tražim u ovom gradu. Našao sam ormariće tek u nekom prizemnom prostoru čiji je ulaz skoro pa sakriven pored stepenica na jednom od ulaza. Potrajalo je dok sam sa sebe skinuo sve ono što mi ne treba i na sebe obukao sve šta treba, i onda sve skupa spakirao i spremio. Proces zaključavanja i plaćanja je toliko jednostavan da nisam vjerovao. Pogotovo ne nakon potrage za željezničkom stanicom i za ormarićima. Poput lopova sam se prikrao i špijao kako ormarić plaćaju neki drugi ljudi. Mora da sam se doimao poput manijaka, ako me netko motrio preko kamera mogao je poslati na mene vojsku radi sumnje na terorizam.

Na kraju, ostala je samo jedna stvar i to najlakša: uzeti biciklu koju sam preko aplikacije rezervirao još dok sam čekao na zagrebačkom aerodromu. Ehehe… koji zajeb. Niti sam ju našao brzo, niti jednostavno. Ustvari, bila je to prava muka, čak veća od ove prve dvije. Treća ”sreća”.
Među više iznajmljivača bicikala tada je najpovoljniji bio Donkey Republic. Mrak ime, samim time su mi privukli pažnju a cijenom i zadržali. Nemaju neki posebni prostor gdje se bicikla preuzme, ostavljena je na jednoj od mnogobrojnih točaka u gradu. Dovoljno je skinuti njihovu aplikaciju, doći do bicikle, uključiti bluetooth, otključati ju tim putem i yipi. Poslije vožnje ju treba vratiti na isto mjesto i putem aplikacije odjaviti. Zvuči jednostavno. Ono što sam ja očekivao je da ću doći ispred željezničke gdje će biti neki označeni dio površine s tabelom ”Donkey Republik rent a bike”… ili nešto slično. U skladu s fotkama s njihove stranice i s time da bilo tko može preko njih iznajmljivati svoju biciklu, očekivao sam da bicikle izgledaju kao sve ostale, dakle bez posebnih oznaka. Očekivao sam na kraju da ću kad nađem to mjesto lako naći svoju biciklu. Zajeb, Zajeb iiii… zajeb.

Čim sam izronio na ulicu odmah mi je zazvonilo na uzbunu da ovo baš neće biti lako. Nigdje neke tabele ili posebnog prostora. Ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno. Ono čega je bilo u izobilju su bicikli. More bicikala. Po svuda. Katastrofa. I kako sada da nađem svoj bicikl, nije baš da mogu dignuti daljinski u zrak, kliknuti i negdje na parkingu će se oglasiti otključano vozilo svjetleći žmigavcima. Pokrenuo sam aplikaciju i pokušao nešto otključati preko bluetootha, možda ću primijetiti neki zvuk otključavanja ili pisak, nešto. Nula. Hodao sam gore dole, lokacija je prava – glavna željeznička stanica. Rezultati i dalje nula. Nije bilo druge nego ponovo otići na njihovu web stranicu i pogledati škrte upute. Imaju video, počinje s ”nađite svoj bicikl uz pomoć GPS-a”… aaaa, GPS! Tražeći tabelu koja ne postoji bio sam ga uključio odmah ali, kako se nije ubrzo aktivirao potpuno sam ga zaboravio. I stvarno, uz pomoć GPS-a i google mape došao sam s druge strane zgrade do označene pozicije, potpuno na suprotnoj strani od one gdje sam do tada bio. I tamo je bilo još jedno more bicikala, jedino što su neki od njih bili narančasti s malim natpisom ”Donkey Republic”.

Bio je to korak naprijed, mali ali siguran. Kao da sam rješavao krimić. Dakle bicikle su im posebno označene… mamicu im …#$%@##“$&/&… to nigdje ne piše… Ok, bio sam siguran da je mojoj muci kraj. Tadaaaam: nije. Još jedan zajeb. Došao sam pored jedne i pokušao je otključati. Šipak. Došao sam do druge. Još jedan šipak, sada sam ih imao dva. Još nekoliko puta ovako i imati ću dovoljno za džem. Nakon nekoliko prikupljenih šipkova primijetio sam da je svaka bicikla označena brojem… aaargh…#$%@##“$&/&… ni to nigdje ne piše. Tek onda sam u dobivenoj mail potvrdi vidio da ima jedan broj koji se slagao s brojem na jednoj od bicikla. Dakle, sada ju samo trebam otključati. Napokon je kraj, došao sam na kraj tunela. Krivo!!! Zajeb, otključavanje preko bluetootha ne radi, ne radi i ne radi. Ako tada nisam zaplakao neću nikada.

Slomljeno sam nazvao Donkey službu za korisnike, najviše bi priličilo da sam se predstavio: ”dobar dan, ovdje donkey…” S druge strane jedan vrlo ali vrlo ugodan i ljubazan ženski glas. Kao da je znala da sam na rubu da počnem glodati prvi bajs koji mi padne pod zube. Kao da je znala da me samo malo netko treba smiriti kako ne bi morao iskakati iz kože. Nakon kraćeg razgovora savjetovano mi je da restartam mobitel i ponovo uključim bluetooth. Proradilo je, nisam vjerovao da ću se ikada maknuti s tog mjesta. Mislim da je ta potraga za biciklom ukupno trajala preko pola sata, možda i više. Samo da nisam u početku zanemario onaj dio s GPS-om dobro bi sve to skratio.

Sada je to bilo potpuno nevažno. Sa malim svjetlo plavim ruksakom na leđima gonio sam svoju hiper narančastu trobrzinsku biciklu. Jedna brzina je štekala (dobro da sam i vidio da uopće imam brzine), prednja kočnica je bila samo za ukras. Zaboli me, imao sam cijelo poslijepodne i bio sam vrlo mobilan. Copenhagen je raj za bicikliste, staze su posvuda, sve je više manje ravno i kada se usvoje neka njihova pravila sve je lako. Najvažnije je da osim što se semafori strogo poštuju, je da se digne jedna ruka prije nego se potpuno stane. U protivnom netko se vrlo lako može zabiti u biciklista koji stane bez ikakvog znaka. Tisuće ljudi biciklira gradom, brzo se vozi i promet na biciklističkim stazama zna biti dosta gust, bez tih pravila bilo bi polomljenih na sve strane.

Nisam baš imao detaljno razrađeni plan kamo ići i šta sve vidjeti. Koristio sam se jednom od aplikacija i odlučivao na licu mjesta. Prometalo sam imao i vrlo brzo sam mogao stići s jednog mjesta na drugo. Prvo sam polako usvajao pravila biciklističkog prometa. Staze po svuda, genijalno. Da je bar dio toga u mom gradu… utopija. Stao sam tek preko puta Børsena, impozantne stare zgrade nad kojom stoji manji toranj ali sa zgodno zavrnutim visokim vrhom. Prije 200,300 godina tamo se puno novca zarađivalo i puno novca gubilo. Stara burza, danas umjesto dioničara privlači turiste. Sjeo sam na klupu s druge strane kanala i napokon se opustio i nešto pojeo. Morao sam, jer inače bi izgledao razvaljeno kao onaj ojači iz aviona.

Tek ovdje kada sam na biciklu okačio ruksak, vidio sam koliko se te dvije boje tuku. Inače me boje baš ne diraju previše, ali ovo je bilo skoro pa klaunovski. Bilo je oblačno, bez kiše. Odgovaralo mi je. Čak nisam morao imati ni laganu jaknu koju sam uzeo sa sobom za svaki slučaj. Nekoliko puta se pojavilo sunce koje bi me ekspresno pregrijalo. Jest da će slike biti lošije bez njega, ali ja se neću preznojiti i usmrdjeti što mi je bilo važnije.

Područje oko Kastelleta, tvrđave iz 17. stoljeća koja zanimljivije izgleda iz satelitske perspektive nego s one ulične, je dobro posjećeno. Kilometri šetnica ga okružuju, samo ovdje bi se laganini mogao provesti dobar dio dana uživajući u miru i zelenilu. Gefionspringvandet, ogromna brončana fontana koja prikazuje nordijsku božicu s četiri bijesna bika bi bilo šteta propustiti. Uklopljena u fontanu, jedna vrlo dinačna skulptura. Dobra atrakcija na koju sam naletio slučajno, uopće nisam znao za nju pa je iznenađenje bilo pravo. Nedaleko od svega toga je i famozna Mala sirena. Za razliku od fontane, Mala sirena je bezveze. Znao sam to i ranije tako da sam tamo došao bez ikakvih očekivanja. Opravdano. Došao, pogledao i otišao. Mala sirena je jedna mala brončana statua postavljena na samu obalu. Niti je velika, niti je posebno lijepa, niti je posebno stara, niti je povijesno nešto važna. Prikazuje lika iz jedne andersenove priče. I to je sve. Poznata je radi svoje poznatosti, pred njom sjede deseci turista… ostali prolaze vrlo blizu sa riječnim turističkim brodovima… možda svi skupa čekaju da oživi i skoči u more? Najprecjenjenija turistička atrakcija koju sam vidio, s obzirom da se uz Copenhagen obavezno veže Mala sirena kad god ga se spomene. A tek poslije sve ostalo, koje je daleko bolje i zanimljivije od statue.

Copenhagen nema neki posebni landmark, ali zato kao cjelina djeluje odlično. Nakon što sam napokon bio uzeo biciklu, uživao sam u svakom trenutku. Grad je živ, puno ljudi, vidi se da je sve užurbano ali sve djeluje nekako nestresno. Cure su posebna priča, izrazito zgodnih ima posvuda, možda sam ih lako uočavao jer sam ih dosta vidio sa svojim biciklama… a i to što su mi plavuše (skandinavski tip pogotovo) oduvijek više privlačile pažnju nije odmoglo. Vrlo lako sam se vidio kako ovdje provodim puuno više vremena nego bi inače rekao da bi mogao.

Kompleks Amalienborg je možda najzanimljiviji radi ukrasnih stražara sa visokim crnim kapama. Po prostranom trgu čak voze i rijetki automobili, polako da ne pregaze nekog od turista koji ovdje očekuju sve osim prometa. Nešto malo dalje, područje oko Skuespilhuset kazališta je isto jako lijepo, ogromna pješačka zona uz kanal. Sve je super osim mizerne veličine uličnih hot dogova. Ne kužim zašto je problem dati bar malo veći komad kruha? Kobasicu da, kruh ne. Ovako kruh pokriva trećinu kobasice, ostalo viri vani. S obzirom na cijenu od nemalih 35 DKK, očekivao bi da ću bar imati osjećaj da sam nešto pojeo. Nabijem ih škrte, da sam unaprijed vidio tu krušnu minijaturu ne bi ga ni uzimao.

Ono što sam stvarno htio vidjeti u tom gradu je Nyhavn, kanal sa slikovitim šarenim kućama koje me neodoljivo podsjećaju na Bergen. Turista kao salate, restorani, kafići, brodovi za ture po kanalima. U jedan sam se skoro ukrcao da nije bilo tolikog reda… davali su vožnje u pola cijene. Taman sam Skuespilhuset i Nyhaven ulovio za vrijeme kratkog sunčanog razdoblja. Htio sam otići jesti na Papirøen s druge strane većeg kanala gdje se nalaze mnogobrojni štandovi ulične prehrane. Još sam od kuće planirao vidjeti šta se tamo može fino pojesti. Međutim, još nisam bio vidio sve šta sam htio pa sam to ostavio za kasnije. To kasnije nije nikada došlo. Nešto malo dalje od centra nalazi se nekoliko manjih umjetnih jezerceta ravnih obala. Staza pješačka, staza biciklistička, patke, klupe, voda, šetači i biciklisti. Lijepo. Relativno miran kutak u urbanom području, idealan za uloviti kraći predah, sjesti i zuriti u… patke.

Negdje već na periferiji nalazi se Grundtvigs crkva. I to je bio idući cilj do kojeg sam otkrio da čak i ovaj grad ima nešto uzbrdica. Blagih doduše, ali treba malo nagaziti na pedalu. Biciklistički promet je primjetno ojačao, jurilo se po svuda… počeo sam jurišati i ja. Kada bi se u takvim uvjetima s biciklom stalo bez dignute ruke, bilo bi mrtvih. Primijetio sam da su MB bicikle dosta rijetke, uglavnom se voze ”city” što je i logično s obzirom na uređene površine. Djecu voze u trokolicama, vozač iza pedalira, klinci naprijed sjede. Zgodno, moram priznati. Kako se promet prorijedio već je mirisalo na udaljenost od centra.

Nisam baš imao namjeru pohoditi ikakvu crkvu ali ova, Grundtvigs je ipak nešto originalno. Istovremeno izgleda originalno, zastrašujuće, moderno, moćno i svemirski. Kao da ne pripada ovom svijetu. Ako crkva upravo tako treba izgledati onda su ovdje arhitekti uboli u sridu. Ulazna vrata doimaju se sićušno na velikom pročelju koje dominira cijelim kvartom. Stvarno je nešto posebno, tko bi rekao da će me se u Copenhagenu osim Nyhavena najviše dojmiti četiri bika i – crkva ne periferiji. Šteta što nisam mogao ući.

Poduži put za natrag bio je lakši, skoro sve nizbrdica. I dosta lijepih žena…mmmm, skandinavke… Grad je kao i ostali veliki zapadnoeuropski gradovi prepun imigranata. Povremeno na nekim mjestima su me samo arhitektura i uređene prometnice podsjećale da sam još uvijek u Europi. Nemoguće je to ne primijetiti ako imaš barem ispod 2 promila u krvi. Polako sam se do obale došuljao kroz oveću pješačku zonu u kojoj nisam znao smijem li voziti biciklu ili ju moram gurati. Činio sam obje stvari, ovisno o procjeni.

Bilo je već kasno poslijepodne i dobro sam ogladnio. U Christianshavnu sam našao jednu malu pizzeriu. Jedna od onih koja izgleda i zvuči vrlo talijanski ali ju vode Turci ili kao u ovom slučaju Albanci. Marketing je sve. Pizza k’o pizza, ništa za pamćenje ali dobro za napuniti prazan tank. Sjeo sam na obalu manjeg kanala i žvakao. Gledao sam okolne zgrade, privezane brodice, uživao u mirnoći kvarta. Odmah bi se preselio ovdje, na prvi pogled izgleda jako dobro. Taj dojam je ostao i do danas. Tu i tamo bi kanalom prošla po koja brodica. Ponekad lokalac sa obitelji ili prijateljima, ponekad stranci sa unajmljenom barčicom. Favoriti su mi ekipa koja je prošla na prostranijem plovilu (podsjeća na teglenicu s motorom) na čijoj su ravnoj površini osim njih bili i dobri zvučnici. Bruce Springsteen je sa stilom privremeno narušio gradsku tišinu. Dečki su plovuckali kanalima i muzikom častili okolicu. Frajeri, išli su mi na živce, jer…. ah, zato jer bi volio da sam mogao biti na njihovom mjestu. Ono, kad te zavist lagano glođe.

Sunce je već bilo na zalasku, zadnje svjetlo na biciklu nisam mogao uključiti. Da li je pokvareno ili ja nisam kužio sistem, nikada neću znati. Još jednom sam prošao pored Børsena završivši time pravi dio posjeta ovom gradu. Stao sam i pored Christiansborg dvorca ali pogledao sam ga samo na brzinu izvana.

Kada sam ostavio i zaključao biciklu, trebao sam ju odjaviti. Bilo je još vremena pa sam nerazumno zaključio kako to mogu i kasnije, ili…. možda ne moram, nego neka istekne vrijeme samo po sebi. Zašto bi se gnjavio s time? Nije da je neki posao, trebalo je samo otvoriti aplikaciju i kliknuti za odjavu i ni to nisam napravio nego sam bezbrižno krenuo dalje. Trudio sam se potrošiti preostale kovanice i ne dobiti nove. Zato sam htio kartu kupiti na šalteru i platiti karticom već kad mi ju automat nije iz nekog razloga prihvaćao. Zatvoren šalter me natjerao da ipak koristim keš na automatu. Grrrr. Poslije sam hrpu kovanica morao mijenjati za papire kako mi ne bi propale.

Na kontroli prtljage štreberi. Sve propisno pakirane tekućine sam morao izvaditi i pokazati. Daveži. Nije da mi se žurilo, preda mnom je bilo dosta čekanja, ali ovo je opet pilana.

Dok sam hodao aerodromom stigla mi je poruka od Donkey Republic, podjećaju da mi ističe najam i da odjavim biciklu. Nisam to napravio, neka najam istekne sam, baš me briga. Ionako je noć, narančastih bicikla ima puno na parkingu i nikome ne oduzimam mogućnost da unajmi biciklu ako želi. Nešto kasnije kad sam sjedio u avionu koji se već kretao prema uzletnoj stazi, stigla mi je još jedna poruka koja me podsjetila da sam zaboravio ugasiti mobitel. Poruka je bila od Donkeya, opet upozorava da mi najam istječe i ako ga ne odjavim da će me teretiti za naredih 6 ili 12 sati. E tu mi se napokon upalila lampica. Shit! Naravno, kako će oni znati da sam vratio biciklu ako ju samo zaključam negdje na predviđenom prostoru i ne odjavim? Hitro sam se povezao na mrežu i online odjavio biciklu, srećom da imaju i tu mogućnost. U tom trenutku avion je već lovio brzinu potrebnu za polijetanje. Deset sekundi kasnije već sam bio u zraku. To se zove u zadnji tren. Zbilja sam biser ponekad.

Napokon je slijedio onaj bolji dio puta, Island. Zanimljiv otok koji mi miriše daljinom, i upravo sam tu daljinu krenuo prelaziti. Dobar osjećaj, dobar… koji je malo remetio konstantan plač djeteta iza mene. Ah, ništa od toliko potrebnog odmora. Kako i sam imam klince doma nastojao sam imati razumijevanja, priznajem da je bilo jako teško. Lako je njurgati kada se ne radi o tebi. Avion je bio opremljen WiFi-em… koji se plaćao 7 eura. Ta dva i kusur sata noćnog leta mogao sam provesti i bez toga pa sam nešto i uštedio.

_________________________________________________________________________

avio karta Pula-Copenhagen, Croatia Airlines (preko rumbo.pt) – 77,05 euro
avio karta Copenhagen-Reykjavik, Icelandair (preko rumbo.es) – 80,02 euro
najam bicikle Doneky Republic, 12h – 75 DKK
vlak aerodrom-željeznička, 1 smjer – 36 DKK
hot dog – 30 DKK
pizza capriciosa – 57 DKK
WC, željeznička – 5 DKK
ormarić manji, željeznička, 72h – 60 DKK
voda – 12 DKK