Reykjavik, Akureyri, 10.09.2016.

Dočekala me kiša. Ništa strašno ali u kombinaciji s vjetrom i hladnoćom može biti neugodno. Oko ponoći pogotovo. Aerodrom u Keflaviku je dosta mali u odnosu na ostale i bar u te kasne sate nije nigdje bilo gužve ni puno ljudi. Iako je Island poznat po tome da se karticom može praktički platiti sve, ipak sam promijenio nešto keša. Htio sam vidjeti kako islandske krune izgledaju a i možda mi keš negdje ipak zatreba. Sixt rent a car ima dislociranu poslovnicu, nevelika aerodromska zgrada nema mogućnosti primiti ih sve. No, nije to ništa strašno, nekih 500m koje bi bio propješačio da nije bilo kiše. Ovako sam ipak pričekao besplatan bus koji stalno vozi putnike od aerodroma do kompleksa nekoliko zgrada gdje su smještani iznajmljivači automobila. Nije baš bilo ugodno čekati po takvom vremenu a nisam baš ni bio siguran koliko često taj bus uopće vozi. S vremenom je stigao i pokupio nas troje putnika.

Mali auto sam rezervirao dosta unaprijed. Tek nešto prije polaska sam se malo bolje pozabavio s onime što želim vidjeti na Islandu pa sam tako krenuo istraživati na koji način mogu vidjeti unutrašnjost otoka po kojoj se ne smije voziti autima koji nemaju pogon na sva 4. Upravo radi toga mislio sam, krivo, da su mi 4×4 vozila preskupa i nedostižna. Ispalo je da jesu ali ne baš previše s obzirom da se radi o jako skupoj destinaciji. Zaboli me, izbacio sam izlet za gledanje kitova i ubacio skuplji auto. Jer unutrašnjost otoka me daleko više zanimala nego kitovi. A opet, kitove možda ne vidim ali unutrašnjost mi ne pobjegne nikako. Jet2.com je u rentanju auta imao ne samo bolju cijenu od originalne stranice rent a cara, nego i osjetno bolje uvjete. Tako da sam Hyundai iX35 dobio sa nekih 70 eura po danu, što je za ovo mjesto i za ovaj tip auta jako dobro.

Primopredaja vozila protekla je jako brzo. Očekivao sam da će mi na kartici blokirati 2000 eura pologa, međutim kako sam curi za pultom rekao da imam vanjsko osiguranje ugovoreno (odbio sam njihovo od Sixta), blokirala mi je samo iznos od 500 eura. Nije tražila da vidi nikakav papir, ništa. To vanjsko osiguranje mi pokriva štetu koju bi napravio na autu a za koju bi me rent a car mogao teretiti. iX35 je imao nekih 63000km, iznenađujuće puno. Dobio sam listu svih oštećenja,i mogu reći da ih je bilo poprilično. Plavuša za pultom je rekla da provjerim auto i ako nađem neko drugo oštećenje koje nije na listi da ga prijavim. Stvarno? Vani, mrak, kiša i vjetar… jedva da sam i sam auto vidio? Da, obišao sam auto jednom, čisto da vidim da mu ne fali neko staklo, kotač ili da nije neki jelen zaboden u njega. Ovo ostalo nisam mogao vidjeti, sjeo sam u auto i krenuo. Jebi ga, šta bude bit’ će.

Soba koju sam rezervirao je samo nekih 5km dalje od aerodroma. Jeftina i jednostavna. S vlasnikom je bilo malo problema prije dolaska kako bi doznao točno na koja vrata moram ući. Dolazio sam u gluho doba noći i nisam si mogao dozvoliti da upadam ili kucam na kriva vrata. Tip osim slike sobe nije imao ništa drugo, opis nije bio dovoljno precizan kao ni mapa koju mi je poslao mailom. Da, dobro je označio gdje moram doći s autom, ali tamo su tri kuće s više ulaza. Gdje??? Napisao je nakraju ceste. Koje??? Asfaltirane koja završava nekim kružnim putem ili makadamske koja se na nju nastavlja? Tek u n-tom pokušaju sam doznao za pravi ulaz, i to nakon što sam mu poslao screenshot sa googleovog street viewa s pitanjem ”da li je to, to?”. Isplatilo se, jer sam mirno našao kuću i ulaz. Prava vrijednost ove sobe je osim cijene bila i ta da je vlasnik bio voljan čekati me do tako kasno. Međutim, rekao je da sam ja tek prvi od četvero gostiju. Njegova klijentela su uglavnom takvi kao ja, dolaze ili odlaze s aerodroma i traže blizinu. Madrac na podu, ormar, stol i stolica. To je sve. Sasvim dovoljno za nekoliko sati spavanja ali mogao je barem pod usisati. Nisam vjerovao ni posteljini pa sam se uvukao u vrećastu podstavu koja se inače koristi u vrećama za spavanje. Zgodna stvarčica.

Prvi sam stigao, prvi otišao. Kupaonica koja je jedna na cijelu kućicu je isto nikakva. Čovjek kao da ne prima goste, jednostavno ga nije briga. Tuš polegnut na pod tuš kabine, osobne stvari po svuda, neuredno… svašta. Na brzinu sam pozdravio domaćina, izašao na ulicu i osvrnuo se oko sebe. Ono što je sinoć izgledalo kao zapušteni kvart (a tako izgleda i na street viewu), sada po svjetlu je samo potvrđeno. Da se nalazim bilo gdje drugdje a ne na Islandu, bilo bi me strah nalaziti se u ovakvom okruženju. Kućice stare, neodržavane i rđave. Trava nikad pokošena. Nikad. Iznad mene polijeće avion za avionom. Oblačno vrijeme u rano jutro nakon kišne noći dodatno je pojačavalo dojam vukojebine.

No, ja sam bio sretan. Znao sam da me od tog trenutka pa nadalje očekuju samo bolje vizure. Gore od ovoga ne može, ne na ovom otoku. Sjeo sam u auto i pustom autocestom krenuo prema udaljenom Reykjaviku. Većina dućana je u 08.00 zatvorena pa nisam mogao birati, stao sam u prvom koji je bio otvoren. Cijene prave vikingške. Visoke i brutalne. Znao sam to pa sam se šokirao samo kad bi našao nešto jeftinije nego sam očekivao.

Zaobilazeći Reykjavik vozeći se prema sjeveru prošao sam veći broj kružnih tokova. Nakon podvodnog tunela koji se čak plaća, ostaje gola otvorena cesta. Uvjerio sam se da se ovdje baš ne poštuje strogo ograničenje brzine kao što se npr. poštuje u Norveškoj. Uvjerio sam se i da policija zna pojuriti za prijestupnicima, na policijskom Volvu koji je pustom cestom vozio ispred mene, u jednom trenutku su upaljene rotirke. Okrenuo se i pojurio za vozilom s kojim smo se upravo mimoišli. Izgleda da ima radar u auto koji mjeri brzinu nadolazećih vozila. Ali kada sam vidio paljenje rotirki ispred mene, prvo što sam pomislio bilo je ”šta sam napravio?”. Bili su to i zadnji policajci koje sam vidio u narednih nekoliko dana.

Uskoro, dan koji je obećavao totalno se promijenio na gore. Kiša. Prokleta kiša. Nije da je neočekivana u ovim krajevima ali čovjek ne može a da se ne nervira kada mu remeti planove. Npr. u prvoj verziji sam namjeravao obići poluotok Snæfellsjökull od kojeg sam na kraju odustao jer sam skužio da bi na sjevernoj obali, Vatnsnes poluotok, mogao vidjeti tuljane. Nisam ih vidio jer tuljani za lošeg vremena nestanu. Kidnu, negdje se sakriju. Kamo, ne znam, znam samo da su plaže prazne. Da sam barem to znao prije nego sam došao skroz ovdje gore, dan bi si bio drugačije isplanirao. Proveo bi ga na Snæfellsjökullu. Sada je već bilo kasno. Vozio sam se makadamskom cestom prepunom rupa uz obalu s vrlo slabašnom nadom da ću vidjeti nekog glupog tuljana koji se nije sklonio od kiše i vjetra. Žena iz lokalne suvenirnice nije očekivala da ću išta vidjeti, od nje sam tek čuo da tuljana po kiši nema, ali nada umire posljednja. Pa čak i kad je ovako blijeda. Tu i tamo bi se mimoišao sa nekim autom kojeg su vozili isto tako razočarani stranci, lako ih se prepozna po stilu vožnje. Lokalac neće zastati tu i tamo nego će pičiti svojim poslom. Osim toga kuće su ovdje dosta rijetke, da se svi lokalci stave u pogon u isto vrijeme, ceste bi i dalje bile prazne.

Unatoč nevremenu, stao sam, izašao iz auta i krenuo do plaže. Da na svoje oči vidim da tamo nema ničega. Vidio sam. Pokisnuo sam. Vjetar me prebio k’o mačku. I vratio se natrag. Da si ne predbacim jednog dana da nisam ni pokušao. A odjeću, hmm… lako osušim na ventilaciju od auta. Krenuo sam dalje i stao negdje na ”vrhu” poluotoka. Naišao sam na križanje a malo niže je bio parking sa nekoliko auta. Kiša je taman prestala. Pomislio sam da možda nečega tu ima, možda su tu ti tuljani?

Ostavio sam auto i junački, bez vjetrovke, krenuo blatnjavom stazom šiban vjetrom. Nešto dalje bila je osamljena kućica koja za lijepog vremena služi kao bar. Dakle, možda dva dana godišnje. Skroz dole ispod stijene nazire se plaža, a na plaži nešto crno leži. Možda… možda… su tuljani? Trebalo je pogledati bliže ali to je značilo da se treba spustiti skroz dole. Po kiši koja je opet započela. Pokušao sam zumom s fotoaparata vidjeti da li se radi o stijenama ili tuljanima, ali vjetar se baš nije slagao s tom idejom. Nevoljko sam se spustio dovoljno da razaberem da se ipak radi o crnim stijenama. Ufff, a taman sam se bio ponadao, jako sam se ponadao. Ovako, ostalo mi je samo da se psujući po dobroj kiši vratim u auto na još jedno sušenje. Da sam barem budala uzeo vjetrovku… Jedinog tuljana kojeg sam mogao vidjeti bio je odraz u retrovizoru.

Bio sam ljut. Bez obzira da li se kiša događa sama od sebe, radi raznih prirodnih i fizikalnih zakona, ili njome upravlja neko nadnaravno biće, bog, duh ili možda slobodni zidari, CIA ili SVR… morao sam na nekoga vikati. Uvijek je malo lakše kada imaš konkretnog krivca. Njemu se možeš obratiti pa makar te ovaj ne čuo. Prirodnom zakonu ne možeš. Ok, može se i to ali zvuči bolesno glupo. I tako, krenuo sam voziti dalje prema Akureyriu gadno se ljuteći na upravitelja kišom, pa tko god on bio. Ili ona.

Nisam više imao namjeru zaustavljati se, pa opet… tu i tamo bi ipak stao na trenutak da nešto uslikam. Stao sam na brzinu, slikao još brže i brzinom munje htio se vratiti na cestu. Hyundai kojeg sam vozio bio je automatik. Niti sam ga tražio još manje platio ali eto, dobio sam auto s automatskim mjenjačem što je odlična stvar. Samo zahtjeva malo privikavanja kod brzih stani-kreni manevara. Tako sam ubacio u rikverc, stisnuo gas, vratio se na cestu i stao – spreman da poput rakete pojurim naprijed. Trebalo je samo prebaciti ručicu u drive, pustiti kočnicu i stisnuti gas… i držati gas. Ipak, u toj sekundi prevladao je moj automatizam, a u tom automatizmu se koristi pedala kvačila koje ovdje nema. Kod vožnje automatikom lijeva noga je inače besposlena. Dakle, nakon što sam stao, stisnuo sam gas do kraja (auto pojuri naprijed), odmah potom maknuo nogu s gasa i lijevom stisnuo kočnicu do kraja… koju sam u tom trenutku zamijenio za nepostojeće kvačilo (auto naglo stane).

Poletio sam prema šoferšajbi poput vreće luka i skoro poljubio volan. Da nisam bio vezan sigurno bi glavom opizdio po prednjem staklu. Stvari sa siceva poletjele su kuda koja, sve je završilo na podu. Zašto je auto stao? Tko ga je zaustavio? Nisam čuo udarac… nisam udario ni u šta… pa ni nema ničega ispred mene!? Šta se događa? Gdje sam, i zašto? 50 pitanja u sekundi. Nisam znao što me snašlo. Priznajem, bio sam zbunjeniji nego mušica koja se zalijeće u sijalicu… i onda mi se upalila lampica: ja sam taj moron koji je zakočio. Da me netko gledao izvana mora da bi bilo prokleto smiješno. Nakon što sam se sabrao, krenuo sam dalje, smijući se vlastitoj šlampavosti.

U Akureyri nisam išao direkt nego okolo naokolo još jednog poluotoka, ovaj put oko Tröllaskagi čiji sjeverni dio jako hvale. Upravljač kišom je i dalje zajebavao bez trunke milosti. Dok sam stigao na sjever poluotoka još se nekako stišala ali nije potpuno prestala. Čak i tada, po kiši, vidjelo se da su to predivni predjeli. Velika gola brda sa rijetkim farmama u podnožju. Asfaltirana cesta se povremeno prekida crnim makadamom. Stotinjak metara jedne, pa stotinjak metara druge i tako stalno. Nešto kasnije put vodi kroz jednotračni tunel. Na razumnim udaljenostima su ukopana mjesta za mimoilaženje. Dobar primjer štednje. Za tih nekoliko manjih naselja, šta će im veliki dvotračni tunel? Bilo bi to bacanje para. Tek nakon Siglufjörðura tuneli su normalnih dimenzija. U tom gradiću sam zadnji put pokušao nešto slikati. Spustim lijevo staklo, vjetar mi nosi kišu na objektiv. Spustim desno, i od tamo mi vjetar nosi kišu… Odustao sam i završio s fotkanjem za taj dan. Kiša i njen upravitelj su pobijedili, dan skoro pa upropašten. A nije baš da ih imam na raspolaganju.

Konačnu odluku o tome što ću i kamo ću donio sam tek nešto malo prije polaska na put, kada sam i odlučio uzeti auto s 4×4. Tada sam otkazao i neke druge smještaje i uzeo Hostel u centru Akureyria na dvije noći. Iako je grad drugi po veličini na Islandu, u stvarnosti to je tek gradić. Glavna pješačka ulica je ugodna i duga tek nekih 300m. Nije da se ovdje ima nešto za raditi, bitna je okolica. Dan se odužio i malo sam kasnio s obzirom na krajnji rok prijave, za svaki slučaj sam ih nazvao da ne bi sluuučajno našao zaključana vrata ili da me nema tko primiti, stigao sam tek u 19.20.

Na samom ulasku u zgradu stoji natpis da bi se prljave cipele trebale ostaviti kod ulaznih vrata. Svoje sam obrisao na tepih i nastavio dalje bez da se izujem. Pa piše ”prljave”. Recepcije neke ni nema, trebalo je vlasnika potražiti u njegovom prostoru u potkrovlju. Manjak ovog mjesta je što nema ormarića gdje se mogu zaključati neke osobne stvari. Ali zato pluseva koliko hoćeš: udobni, meki kreveti, mir i tišina, moderna i super čista kupaonica. Još kad bi davali posteljinu i jastuk u cijeni bilo bi još bolje. Ovako sam koristio svoju vreću za spavanje reduciranih dimenzija. Jastuk je falio ali jebi ga, snašao sam se i bez njega. Prvu večer u sobi je bio samo jedan amer azijatskog porijekla. Vozio je unajmljenog Golfa kojeg je platio tek 10 eura na dan manje nego ja 4×4. Ah, lijep je taj osjećaj kada znaš da si nešto oteo povoljno. Taj je vozio kružnu turu po otoku, ali nisam previše diskutirao s njim oko detalja. Nisam uvijek raspoložen za američko ”wooow” i ”aweeeesoom”. Nije se ni on trudio previše oko razgovora, smartphone mu je ipak bio daleko zanimljiviji, pa je razgovor brzo završio.

_________________________________________________________________________

rent-a-car, Sixt (preko Jet2.com), Hyundai ix 35 4×4 – 70,10 euro/dan
rent-a-car, dodatno osiguranje iCarhireinsurance.com – 3,20 euro/dan
tunel Hvalfjörður – 1000 ISK
kruh 1kg (Hagkaup dućan) – 419 ISK
sir 10 dkg – 499 ISK
kolači – 569 ISK
suhi keksi – 179 ISK
salama 10 dkg – 399 ISK
voda gazirana 1,5 lit – 159 ISK
vrećica – 20 ISK
noćenje u privatnom smještaju, Reykjanesbær – 36 euro/noć
noćenje u Our Guesthouse hostel (bez posteljine), Akureyri – 38 euro/noć