Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 6,8 Y (kineski juan)
1 US$ = 4,94 Kn
1 Y = 0,73 Kn

Noćni let je dobro došao za pristojan odmor. Kad se razdanilo već sam bio na drugom kraju planeta, daleko ispod protezala se prazna i nepregledna mongolska pustoš. Mogla se vidjeti samo jedna neprekidna tanka linija, s ove visine bilo je teško razabrati da li se radi o željezničkoj pruzi ili cesti. Naselja nema kilometrima. Čim se krajolik malo zazelenio ispod nas su se počeli pojavljivati i manji gradići, zanimljivo, sve kuće su uredno posložene i slične veličine. Izvan jasno definiranih granica naselja ne može se vidjeti čak ni majušna garaža. Nemam pojma da li je to umjetno i planski stvoreno naselje ili oni to tako rade od davnina? Nedugo zatim uslijedio je touch down kad smo napokon dotakli kinesko tlo.

 

 

Tu sam dakle. Famozni Peking. Većina međunarodnih letova slijeće na Terminal 3, izgrađen radi olimpijskih igara 2008. Tri dugačke aerodromske zgrade čine cjelinu dugačku ravno tri kilometra!? Jedini način da se dođe od aviona do pasoške kontrole je da se uskoči u aerodromski vlak, koji je baš sada našao krepati. Mislim da čak i kad bi netko htio ići pješke ne bi mogao, uglavnom kad vlak crkne putnike voze autobusima pa je tako bilo i ovaj put. Sve je teklo glatko dok nismo upali u nekakav prometni zastoj na aerodromu. Stajao sam u busu, umoran od puta, nisam mogao sjesti, izaći niti bilo šta napraviti. Skupa sa svima ostalima morao sam čučati u toj limenci i strpljivo odčekati tih predugih 10-ak minuta. Činilo se da po tom beskonačnom aerodromu vožnji nema kraja.

Kad sam izašao iz busa i ušao u dio zgrade za pasošku kontrolu našao sam se unutar ogromnog zatvorenog prostora. Wow! Mislim da je to najljepša aerodromska zgrada u kojoj sam bio. U tom malom svemiru putnik se može osjećati tako malen, sve je veliko i nevjerojatno prostrano. Pasoška kontrola prošla je ekspresno i bez problema. Do samog Pekinga išao sam direktnim vlakom. E ako me sama zgrada impresionirala, dolazak na peron smještenog ispod ogromnog svijetlog pokrova je bio još bolji. Ovaaaj… ok… s ovog mjesta kreće direktni vlak za Peking, a odakle polijeće raketa za Mjesec? Čini se da je tu negdje… Vidi se da su Kinezi pod svaku cijenu htjeli impresionirati strance odmah prilikom dolaska u zemlju. Ne znam za ostale ali mene jesu.

Vožnja vlakom je 20Y u jednom smjeru, na šalteru mi daju karticu pomoću koje uđem na peron. Na odredištu karticu ubacim u automat koji je zadrži i ja odem dalje. Vlak vozi nekih 20-ak minuta, naravno da je potpuno nov, automatiziran i klimatiziran. LCD displayi sa TV programom su okačeni po svuda. Izgleda da je to najbrži i najpovoljniji način dolaska do centra. Vozeći se kroz beskonačnu periferiju oči su mi ispunjavali sveprisutni ogromni neboderi za mase. Djeluju kao da je u jednom takvom moguće natrpati stanovnike nekoliko sela. Dosta ih je u izgradnji, tj. cijeli kvartovi su u izgradnji. Vozio sam se kroz svijet masovnih ljudskih košnica.

Na dolaznoj stanici Donghzimen samo sam nastavio dalje podzemnim hodnicima do najbliže stanice gradske podzemne željeznice, linije br.2 tj. do one koja za razliku od svih ostalih vozi kružno i zaokružuje cijeli centar. Opet sam ostao impresioniran, sjećam se da sam bio čitao da im je podzemna onako, stara. Heh, možda nekad davno jer sad su oko mene jurišali najmoderniji klimatizirani vlakovi. Naplata vožnje od 2Y bez obzira na dužinu vožnje odvija se karticama na isti način kao i vlak od aerodroma do centra. Odmah na idućoj stanici sam se prebacio na liniju br.5 koja vozi u smjeru sjever-jug istočno od centra. Bio sam već sav isprekidan od puta, uz to izgnjavio sam se vukući sebe i prtljagu onako šepav po onim velikim aerodromskim prostorima. Nije ni to bilo dovoljno nego sam se još nahodao silnim beskonačnim hodnicima koji spajaju različite linije podzemne. Taman kad sam htio izroniti vani na ulicu skontam da sam sjebao stanicu. Trebao sam izaći na Dengshikou stanici… malo sutra, izašao sam jednu kasnije – na Dongdan. Dobro da sam za svaki slučaj išao provjeriti točno ime stanice pa sam na vrijeme vidio zabludu. Aaaahh, nisam ni stigao a već me izluđuju svi ti kineski nazivi. Preostalo mi je samo da pričekam idući vlak ali u suprotnom smjeru. Gledao sam na to s pozitivne strane – bar sam zajeb skontao na vrijeme.

Iskobeljao sam se na površinu, činilo se kao da sam dane proveo u podzemlju. Imao sam točnu adresu, naziv hotela i znao sam kako izgleda. Znao sam da je na najviše 10 minuta hoda od podzemne. Teoretski ne bi trebalo biti problema. Teoretski… U praksi osjećao sam se kako mi se tijelo savija u jedan veliki upitnik. Gore na ulicu vode četiri izlaza, odabrao sam onaj za koji sam mislio da bi mogao biti dobar, uostalom mislio sam da ću se gore lako orijentirati. Bio sam u zabludi da ću vidjeti barem ime glavne ulice napisano na engleskom, neki turistički putokaz, išta? Ne. Isključivo kineski, svuda oko mene. Da, zašto bi oni išta pisali na engleski, šta ih briga? S obzirom da je to glavni grad i da broj stranaca koji prolazi kroz Peking nije zanemariv, čovjek bi stvarno očekivao bar poneki engleski natpis.

Demontirao sam si ruksak s leđa, okrenuo malo oko sebe i zaključio da mogu samo plakati. Upute kako doći do hotela sam imao ali bile su na engleskom. Nisam bio siguran na koju stranu točno treba krenuti jer osim ulice koju sam imao na mapi bilo je tu još ulica kojih na mapi nije bilo. Da bar nije oblačno mogao bi se donekle orijentirati prema suncu, ovako mi je propao i taj očajnički pokušaj. Pokušao sam naravno nekoga upitati za smjer i to na onaj primitivan način kad sa izgubljenim izrazom lica samo izgovoriš ime ulice: ništa. Ljudi su me vrlo blijedo gledali. Kineski jezik ima jednu od najlakših gramatika na svijetu ali zato je izgovor zajeban. Možda sam ja mislio da sam izgovorio ime ulice ali sam čovjeku možda i ne znajući opsovao mater. Shijia Hutong, gdje je ta glupa Shijia Hutong?? Ime hotela mi isto nije previše pomoglo. Onda sam se napokon sjetio da bi ljudima mogao pokazati mapu u LP-u gdje su nazivi ulica napisani i na kineskom. To je donekle upalilo, nisam kužio klinca šta su mi govorili ali kretao sam se u smjeru gdje bi mi pokazali prstom.

Od mjesta gdje sam se nalazio trebalo je samo preći glavnu cestu i ući u jednu od sporednih spojnih ulica. Eto, samo to. Kad sam ubo pravu ulicu lako sam našao hotel. Rezervacija me čekala a dvokrevetna soba s TV-om i klimom je bila sasvim u redu. Cure na recepciji su bile strogo službene, inače one mogu napraviti rezervaciju za vlak pa sam se malčice ponadao da se možda ipak može naći kakva karta za Xi’an. Uzalud mi nadanje, prvi vlak za koji sam mogao kupiti kartu polazio je tek 04.10. !? Preostalo mi je odjuriti na autobusni kolodvor i pogledati da li bar busom mogu do tamo, ako ni to ne mogu uzeti ću kartu za bilo koje mjesto samo da je u željenom pravcu. U sobi sam se napokon mogao opustiti, noga je i dalje zajebavala ali baš me briga. Stigao sam do Pekinga, sad je sve lakše… valjda.

Orijentacija je sad definitivno bila jednostavna. Kružna linija podzemne u blizini koja cirkularno vozi ispod centra eliminira potrebu za taksijem. Prvo sam si trebao osigurati autobusnu kartu do Xi’ana. Autobusna stanica s koje voze autobusi u tom smjeru nalazi se jugozapadno od centra, van domašaja podzemne. Zato sam se odvezao metroom do točke najbliže autobusnoj stanici, baš kako me uputila žena s recepcije. Tamo sam uzeo taksi i nastavio dalje. Nema tu taksista koji će mi skakati za vrat čim promolim svoju zapadnjačku njušku, treba ih tražiti. Taksistu sam pokazao ime autobusne napisano na kineski i nije bilo problema. Tu metodu sam koristio tokom cijelog boravka u Kini, i za cijelo to vrijeme nisam sreo ni jednog taksista koji zna bar jednu jedinu riječ engleskog jezika. Bez kineskog šalabahtera bilo bi problema. Koristio sam ili papirić gdje bi mi netko na recepciji napisao odredište ili LP u kojemu sva važnija mjesta pišu na kineskom.

Preskakanje s jedne linije podzemne na drugu oduzima dosta vremena radi beskonačnih podzemnih spojnih hodnika. Kad sam započeo vožnju taksijem uvjerio sam se u istinitost priča o Pekingu koje sam čitao ranije – grad je ogroman i treba dosta vremena za doći s jednog kraja na drugi. Vožnja taksijem nikako da se okonča, skakali smo s jedne avenije u drugu, gdje god bi pogledao vidio bi nebodere. Bio sam i ranije u velikim gradovima ali ovaj me ipak uspio impresionirati. Na cilj sam stigao nakon 14Y. Suprotno očekivanjima ulaz u tu autobusnu stanicu je s jedne manje ulice normalne širine. Natpisi, svi kineski. Po stepenicama gore, pored šaltera pa opet dole u prizemlje. Tek dole u prizemlju sam našao šalter koji mi je trebao. U onih nedugih nekoliko minuta dok sam čekao red strepio sam radi karte. Ako je i ovo rasprodano bit će frke. Ne samo radi toga šta ću se morati snalaziti preskačući iz busa u bus nego i radi toga šta nemam pojma kako objasniti službenici na šalteru šta želim. Na ceduljici sam imao napisano samo ”Xi’an” na kineski i datum kad želim putovati.

Karata je još bilo, pao mi je kamen sa srca. Noćni autobus, kreće se u 17.45 i stiže drugo jutro. Ova na šalteru je kao znala engleski ali bila je to samo maska. Natucala je nekoliko pojmova ali sve van toga za nju je bio mrak. Nikakva normalna konverzacija nije bila moguća. Vidio sam na displayu kase da je cijena 299Y, ženska je na engleskom bubnula sasvim neku četrdesetu cifru, nakon čega su je kolegice uz provale smijeha ispravljale. Ma dobro, cifra je bila jasno vidljiva tako da i prije nego se ispravila imala je moj novac na pultu.

Nedaleko tog šaltera nalazi se telefon, točnije telefoni. Žena koja je tamo radila nije mi ni na koji način znala reći koliko košta minuta razgovora s Europom. Engleski – apsolutna nula, ne kuži čak ni riječ ”Europa”… kineski – e tu sam ja apsolutna nula, probao sam joj nacrtati, objasniti rukama i nogama. Uzalud. Pa jebemu, valjda i ona može skopčati šta bi jedan stranac mogao pitati u uredu kojemu je jedini posao da naplaćuje telefonske razgovore? Ma ništa ta nije razumjela, totalno drugi planet. Uzeo sam telefon i obavio dvije minute razgovora, tek tako da se javim da sam stigao i da još uvijek kako tako hoduckam po svijetu.

Konačna cifra od 60Y je bila previsoka, kao da sam pet puta duže lajao s drugim kontinentom. Ženska se nije dala, tražila je tu cifru. Pozvala je kolegu da se on objašnjava sa mnom, normalno on je to činio na kineski. Ispisivao je cifru i kinezirao mi pri tome. Nitko nikoga ovdje nije razumio. Grrrr! Tada nisam znao da li oni stvarno imaju tako visoke tarife, da li su se samo zajebali ili me jednostavno žele oderati. To ne znam ni danas, znam da sam platio i napilan otišao. Potpuno su me dotukli. Dobro, bar sam kartu za Xi’an imao u džepu a to je ipak bilo najbitnije.

Ispred autobusnog kolodvora osim taksija stajale su i nekakve majušne moto trokolice pa mi se učinilo zgodnim da natrag odem jednim od tih vozila. Vozač je tražio veću cifru od taksija!? Za šta, da se vozim kao komad panja? Neka stari, pričekat ćeš neku drugu naivčinu… ovu ovdje su već danas odrali na telefonu.

Taksi – metro – Tiananmen i preko puta njega Zabranjeni grad. Nakon žestokih studentskih prosvjeda od prije nekih dvadesetak godina glavni trg Tiananmen je strogo čuvan i nadziran. Na njega se može doći samo prolaskom kroz široki pothodnik i uz obavezni pregled stvari kroz rentgen. Hah, trg k’o trg. Velika površina puna ljudi. Tu i tamo prodavač nekakvih đinđurija ali mene ni jedan nije zagnjavio. Svuda po rubovima trga postavljeni su ogromni cvjetni aranžmani a malo dalje nalazi se mauzolej u kojem je izloženo balzamirano tijelo Mao Ce Tunga. Ono šta strancu prvo upadne u oči su vojnici u stavu ”pozor”. Svuda na trgu a i pred Zabranjenim gradom stoji počasna straža. I to nije sam nekoliko vojnika, činilo mi se da su pola armije namijenili samo za taj posao – stajati poput rakete s pogledom uprtim u jednu točku.

Na trgu se nisam previše zadržavao, pothodnikom sam prošao na drugu stranu ulice gdje sam se našao pred vratima Zabranjenog grada. Ulaz neizostavno krasi ogromna slika sveprisutnog Maoa.

Pred ulazom sam naišao na nekoliko povećih skupina penzionera. Svi redom imali su crvenu kapicu i stajali su u radu po dvoje, baš kao školarci. Bili su to valjda neki organizirani izleti penzionera iz drugih krajeva zemlje. Unutar kompleksa vidio sam ih još dosta a nekoliko žena je čak bilo odjeveno u narodne nošnje.

Zabranjeni grad više nije zabranjen, bar to više nije bio za mene od trenutka kad sam pljunuo 60Y za ulaznicu i zakoračio u ovo nekoć tajnovito mjesto. Cijeli kompleks je ogroman, turist bi se vrlo lako mogao satima i satima zadržati na tom mjestu. Kineski carevi i njihova suita su znali uživati u životu. Normalno da je bilo dosta turista ali tako značajno mjesto još usred glavnog grada vjerojatno nikad nije prazno. Na pojedinim mjestima nisam se previše zadržavao osim kad bi me svladao umor. Hodao sam dalje i dalje, od paviljona do paviljona, s lijeva ne desno i natrag. Činilo se da nema kraja. Stvarno je u pravu ekipa koja tvrdi da je boravak od nekoliko dana u Pekingu premalo. Definitivno je, vrijeme lako pojedu transferi s jedne atrakcije na drugu i veličina turističkih atrakcija koje je nemoguće pogledati ”na brzinu” čak i kad bi netko htio.

Izašao sam na drugu stranu, bilo je kasno poslijepodne a stomak je tražio nešto klope. Krenuo sam u hutong, dio grada koji još nekim čudom zadržava svoj tradicionalni izgled. Kojom brzinom u ovoj zemlji podižu nove zgrade i koliko su beskrupulozni u sravnjavanju sa zemljom svega šta je ispod 10 katova, bojim se da je vrijeme hutonga odbrojano.

Mogao sam uzeti taksi ali nisam. Bio sam već dosta umoran ali s obzirom da sam se u potragu za restoranom uputio pješke nisam tada bio previše uračunljiv. Napravio sam grešku koju stalno ponavljam i koju ću valjda uvijek ponavljati – uvjerio sam sam sebe da udaljenost na mapi u stvarnosti nije ništa strašno. A u stvarnosti bilo je tu dosta hodanja. Hodanjem se najviše toga vidi ali kad je čovjek već umoran to nije uvijek dobra ideja.

Napokon sam izbio u dio grada sa relativno niskim građevinama i širokim avenijama. Namjerio sam se na ”Bago Buyi”, restoran opisan u vodiču. Trebao je biti ”tu negdje”, ali gdje? Upitao sam nekoliko ljudi na ulici metodom pokazivanja imena restorana napisanog na kineski. Svi su me upućivali u istom smjeru ali nikako nisam stizao. Vrtio sam se u krug, naletio sam na neke restorane ali koji od njih je pravi nisam imao pojma. Na kraju sam odustao i zakoračio u ulicu koja se spaja na aveniju, u jedan sasvim drugi svijet. E tu je već bilo dosta restorančića i prodavaonica suvenira, tempo sasvim usporen, bez žurbe i motornih vozila. Milina. Opet sam komplicirao. Kao da bi neku veliku razliku primijetio da sam ušao u prvi restoran na koji sam naletio. Trebao sam se suočiti sa mojim prvim kineskim obrokom i sa strašnim kineskim štapićima a za to je bilo potpuno svejedno gdje ću to učiniti.

Trebalo je neko vrijeme da mi ta činjenica dopre do mozga, napokon sam stao i prošao kroz prva vrata iza kojih su bili postavljeni stolovi. No, da vidimo kako ću se iz ovoga izvući. Posluga uniformirana u crveno, svi mladi. Čini se da nemaju više od dvadesetak godina, makar sam se kasnije uvjerio da Kineskinje izgledaju dosta mlađe nego šta u stvarnosti jesu. Engleski je i tu nepoznanica, iako imaju dvojezični menu. Zgođušna konobarica je sa mnom komunicirala više rukama i nogama nego razgovorom. Naručio sam… nešto. Znao sam da mi nikakve bube neće uvaliti na tanjur ali šta ću točno dobiti nisam imao pojma.

Donijeli su mi na stol neku vrstu lonca i odvrnuli plamen ispod njega tako da voda počne kuhati. Ali zašto sad to… pa samo sam htio jedan običan mali obrok poslužen u jednostavnom tanjuru, a pred nosom sam imao ovo čudo. Tada još nisam pojma imao da je preda mnom Hot Pot i da sjedim u sichuanskom restoranu. Čuo sam i ranije za to ali nisam se potrudio saznati kako izgleda. Sad ga imam pred nosom, i to baš za moj prvi kineski obrok. Znao sam da ću se sramotiti, nisam imao pojma šta moram raditi: stisnuti neko dugme, zatražiti vrećicu čaja za prokuhalu vodu, pomoliti se ili samo čekati? Ispalo je ovo zadnje, konobarica je na tanjuru donijela sirovo zarolano tanko rezano meso, podsjećalo je na šunku. I dalje sam čekao da vidim šta će biti dalje… da li to trebam pojesti ili šta? Konobarici sam uputio teleći pogled i slegnuo ramenima, srećom je to bila pametna cura pa je odmah vidjela da ću ostati gladan ako mi ne pomogne. Uzela je zarolano meso i frknula ga u vodu koja je kuhala na stolu. Pa da, logično. Baš sam blesav, kako sam uopće na drugi način mislio spojiti sirovo meso i vruću vodu?

Dobro, pokazala mi je šta trebam raditi… ali… prokleti kineski štapići… prvi put sam ih držao u rukama i bježali su mi s prstiju kao da su živi. I to mi je pokazala, majko mila, osjećao sam se tako glupo i nesposobno. Bio sam gladan kao četiri vuka a nisam bio u stanju utrpati u usta ni jedan zalogaj. Normalno, nisam znao ni koliko dugo se meso mora kuhati da bi bilo jestivo… beskrajno simpatična konobarica je skoro cijelo vrijeme bila uz moj stol i kuhala za mene. Svako toliko bi se udaljila radi drugog posla ali bi se uvijek vratila i nastavila s asistencijom. U nekoj drugoj zemlji sigurno bi me pustili da se sam borim s večerom, dok je ova cijelo vrijeme bila nasmiješena.

Uzimala je meso s tanjura, kuhala bi ga za mene, i kuhanog ga prenosila u zdjelicu ispred mene. Još je samo falilo da me hrani. To sam pokušavao učiniti sam, mučio sam se sa štapićima. Ne znam da li sam se znojio od muke ili vrućine? Malo pomalo počeo sam svladavati osnovnu tehniku. Sigurno me nije bilo lijepo gledati kako prtljam s tim svemirskim jedaćim priborom ali ipak polako i sporo učio sam ga koristiti. Ubrzo su mi uz isprike donijeli nož i vilicu koje sam odbio. Ne, dok sam u Kini jesti ću štapićima, korištenje zapadnjačkog jedaćeg pribora bio bi za mene ozbiljan poraz. A i šta ću kad se jednom nađem na mjestu gdje ga nema? Štapići i samo štapići, svako toliko bi se potrefilo pa bi nešto uspio uloviti bez da mi ispadne 5-6 puta. ‘Bemti takvu večeru, bilo je to mučenje, najradije bi poput životinje direktno zubima zgrabio tu hranu pred nosom. Donekle je bilo lako ubaciti meso u vodu, ali ponovo ga kuhanog upecati je već bilo malo teže. Naručio sam još jednu porciju istoga i sad već provjerenog jela, nisam htio riskirati s ostalim stavkama na meniju jer mi je akrobacija za taj dan već bilo dosta.

Na odlasku sam im povrh iznosa računa ostavio još dobar postotak. Na moje iznenađenje bili su zapanjeni, međusobno su se gledali i zbunjeno su mi vraćali novac koji nisam htio primiti natrag. Prvo su mislili da sam se zajebo i da sam im greškom ostavio više para, poslije su valjda mislili da sam skroz poludio. Tek kasnije sam shvatio da Kinezi nisu naučeni na bakšiš, to se kod njih ne radi. Potpuno nebitno, ovi su zaslužili pogotovo konobarica koja je većinu vremena provela uz moj stol. Šteta šta ne znaju jezik.

Vani se već smračilo, trebao sam naći stanicu metroa i vratiti se u hotel. Samo šta nisam znao u kojem smjeru je centar. Nije bilo ničega po čemu sam se mogao orjentirati, svi natpisi su normalno bili napisani na kineskom, bio je mrak tako da je i vidljivost bila dosta slabija a do tamo sam došao skakutanjem iz ulice u ulicu tako da mi ni to nije bilo od pomoći. Ljudi isto nisu bili od veće pomoći jer su me slali u različitim smjerovima iako sam sve pitao isto tj. u kojem smjeru se nalazi veća avenija koju sam imao na mapi. Nisam imao pojma na koji način bi ih upitao kako se zove avenija gdje se upravo nalazimo. Nisu razumjeli i gotovo. Dosta puta sam se počešao po zbunjenoj glavici dok nisam došepesao do najbliže stanice podzemne. Tu noć sam spavao kao malo umorno dijete.