Nakon nekog vremena stigao je jedan minibus i iskrcao putnike. Dobra vijest je bila da se vraća na Stansted, loša da je njegovo radno vrijeme završilo i nije bilo ni govora da nekoga poveze natrag. Imao ja kartu ili ne ali on se vraćao prazan. Nije baš dobro jer je ponoć prošla… preostalo mi je da čekam još jedan, valjda zadnji. Nešto prije 01.00 stigao je i iskrcao putnike. Ni taj nije vozio za natrag a vozačica je rekla da je ona zadnja i da počinju voziti tek u 04.00 ali, to jebeno ali, nitko mi ne može garantirati da će se naći koje prazno mjesto na ijednoj od vožnji koje kreću svakih 20 minuta a budući da je novi datum ne može mi priznati ni jučerašnju kartu. Tako da ako se nađe mjesto trebao bi platiti 12 funti. Smrklo mi se, ne toliko radi dodatnog plaćanja koliko radi neizvjesnosti stizanja na aerodrom.

I šta sada, čekati tamo usred noći i usred grada naredna tri sata nadajući se da će biti praznih mjesta? A ako ih ne bude, šta ću onda? Onda će biti prekasno za traženje ikakvih alternativnih prijevoza. Sranje. Nema šanse da ću tu čekati besposlen, krenuo sam na željezničku stanicu u Liverpool Street odakle kreće Stansted Express. Valjda će se naći koji zadnji vlak ili bar neki ranojutarnji… Srećom podzemna je bila odmah tu iza ugla tako da sam do tamo mogao brzo i jednostavno doći. Heh, zato se nesrećom prokleta podzemna zatvara u 01.00 i otvara se tek u 05.00. Taman sam uletio unutra i krenuo u smjeru stepenica kad me zaštitar zaustavio i obznanio mi radosnu vijest. Popizdio sam, ali bar mi je sinulo zašto se svi ljudi kreću prema izlazima i zašto dosta njih trči prema vlakovima u odlasku – zato jer su to zadnji. Znao sam da u Londonu noću voze busevi umjesto podzemne a zaštitari su me uputili na obližnju veću autobusnu stanicu.

Dole u podzemnoj opet frka između usijanih glava, ovaj put na rasnoj osnovi. ”Go to your fucking country!” dreknuo je tip na mladu crnkinju. Nije stalo na tome, palo je još teških riječi nakon čega se mladi crnac zaletio prema odlazećem provokatoru. Nemam pojma kako je to završilo, niti me bilo briga niti sam imao vremena za te njihove pizdarije. Iako sam bio u žurbi nisam se mogao načuditi vrlo ležernom načinu oblačenja londonskih cura. Bilo je dosta prohladno, meni je u jakni bilo pomalo hladno a ove koke okolo briju praktički polugole. Jedna je čak hodala bosa sa sandalama u ruci. Uh, doma moram čekati ljeto da bi malo napasao oči ovako na ulici, he he.

Bez problema sam našao obližnju autobusnu stanicu, tj. hrpu manjih autobusnih stajališta. Na svakoj piše vozni red. Pa sad ti vidi kad si u žurbi usred noći u stranom velikom gradu na pustoj polumračnoj autobusnoj stanici – vidi kako ćeš potražiti pravi autobus. Krenuo sam čitati i tražiti ali tekst mi je samo promicao pred očima bez da umoran mozak išta korisnog ulovi. Kad sam ugledao dva dečka pred jednim od informativnih panoa pao mi je kamen sa srca, imao sam koga pitati. Nisam stigao ni postaviti pitanje a jedan od njih me glatko odjebao: ”ne znam ja ništa”. Divno, prije ili poslije naći će se i on u nekoj frci, iskreno mu želim da dobije tretman kakav sam ja dobio od njega. Njegov prijatelj je nakon koje minute ipak prišao i upitao me šta tražim nakon čega me bar uputio u ispravnom smjeru. Nije bio baš siguran ali bar mi je uštedio proučavanje svih onih voznih redova, na kraju je ispalo da je bio u pravu. Nalazio sam se na pravom stajalištu, trebalo je samo dočekati bus koji vozi valjda svakih sat vremena.

Čekao sam i čekao, vrijeme koje je označeno je prošlo a busa nema. Već su se polagano bližila 02.00. Uffff, došlo mi je da počnem gristi ruksak. Počeo sam sumnjati da taj bus uopće vozi, da je to uopće pravi bus, ma svašta. To je jedan od onih trenutaka kad je sve jasno napisano, kad znam da se nalazim na pravom mjestu i činim pravu stvar a opet nisam uvjeren u to. S druge strane gledao sam taksije kako staju, iskrcavaju jedne putnike i ukrcavaju druge. Oni su mi bili zadnja opcija, preskupa ali ako sve propadne idem taksijem. Najveći problem je bio šta sam u džepu imao samo nekih 20 funti, premalo za taksi. Dakle u slučaju da krenem taksijem moram još stati na neki bankomat. Stajao sam, čekao, šizio i razmišljao: taksi ili ne, pitanje je sad?

Taman kad sam skupljao hrabrosti zakoračiti u smjeru taksija iz mraka je izronio dugo očekivani autobus. Došlo mi je da izvedem kolut u zraku od sreće, samo kad bi za to bio sposoban. Mračnim ulicama nekako sam se dočepao Liverpool Streeta. Napokon. Da, napokon još jedan šipak jer se ta željeznička taman zatvarala i ljude su gonili vani. Ne znam, jel to mene netko zajebava? Hm, posumnjao sam u skrivenu kameru. Sa strane je bio jedan taksist koji je čekao putnike, pitao sam ga za cijenu vožnje do Stansteda. Odgovorio je nekih 90-100 funti jer je kao noćna vožnja. Jebote cifre… Na moje pitanje još je odgovorio da se željeznička vikendom otvara tek u 07.00!?

Nisam bio bedast nego sam pričekao da se gužva raziđe i upitao ljude koji su zatvarali vrata kada opet otvaraju i kad kreće prvi Stansted Express. Otvaraju u 03.20 a prvi vlak kreće u 03.40. Odlično, to se već zove dobra vijest. A onaj kretenasti kreten me besramno laže samo kako bi me opelješio. Kad sam se odmaknuo od vrata još je bio tamo i njuškao uokolo. Upitao me da li idemo na Stansted, glatko sam ga odjebao. Neka si mamu doma pelješi na takav način.

Odmah do željezničke stanice je McDonald’s otvoren 24 sata tako da tu nema problema čekati na pustom i mračnom mjestu. Trebalo je samo odčekati na onoj hladnoći. Vrijeme sam kratio sa dvoje Nizozemaca koji su taman završili svoj godišnji odmor i odlazili na aerodrom. Čim su se vrata otvorila bio sam među prvima koji su ušli u potpuno pusti prostor. Šalteri nisu radili tako da sam kartu mogao kupiti samo na automatu. S onom količinom umora nije ni čudo da sam dva puta platio kartu a da nisam ni primijetio. Jedna karta košta 18 funti. Tipkao sam po automatu sa touch screen monitorom kojeg ništa nisam razumio. Prestrašno. Okrenuo sam se i rezignirano htio otići kad me tip koji je bio u redu iza mene pozvao i pružio moje dvije karte… trebao sam ih samo uzeti iz onog malog prostora na automatu. Stvarno prestrašno. Jednu od te dvije karte preprodao sam Nizozemcu kojeg sam upoznao sat i po ranije.

To je bilo to, kraj svih mojih transfer muka, napokon sam imao siguran prijevoz do aerodroma kojeg bi propustio tek ako sam toliko glup da zaspem prije ulaska u vlak. Vožnju u trajanju od 40 minuta sam uglavnom odspavao. Poslije sam morao još neko vrijeme ubiti do polaska aviona za Pulu. Jedna od dobrih stvari na Stanstedu je elektronska vaga koja služi kako bi putnici prije pristupanja check in šalteru izvagali prtljagu. Bar tako nema iznenađenja jer Ryanair višak kilograma prtljage ne oprašta. Tako nisu oprostili ni curi koja je htjela čekirati ispred mene. Imala je ogromnu torbusinu koja je je ohoho prelazila dozvoljenih 15kg. Na ulazu u avion vidio sam je kako u rukama nosi jednu veliku najlon vrećicu punu stvari, očito stvari koje su prelazile težinski limit za prtljagu koja se sprema u prtljažnik. Na metal detektoru policajac me uputio da skinem cipele za dodatni pregled čim ih je vidio na meni. Napokon da se netko razumije u cipele i da zna šta s njima.

Ukrcao sam se u potpuno novi avion, pilot je s ponosom istaknuo da je star samo nekih 20 dana. Svejedno, jednako je tijesan kao i ostali njihovi avioni. Ovaj put sam pred vratima bio među prvima tako da sam zauzeo mjesto u avionu koje mi je najviše odgovaralo – desno, prema kraju, do prozora. Za razlike od polaska iz Pule ovaj put nisu na šalteru odredili niti red sjedala u kojem bi trebao sjediti. Ništa. Nakon dva sata leta već smo iznad Venecije ulovili pravac spuštanja na pulski aerodrom. Dočekalo me lijepo i toplo vrijeme. Razbijene prste na nozi sam još uvijek osjećao ali daleko manje. Danas te prste ne mogu saviti do kraja kao šta sam mogao ranije. Šta sam točno skršio na njima i da li sam išta skršio ili je samo došlo do otekline ne znam. Znam samo da me ni to nije spriječilo da otputujem i uživam u stvarima u kojima sam do tada mogao samo sanjati.