Bilo je to bolno jutro. Znao sam da će trebati neko vrijeme dok prođu razne upale mišića i zglobova šta sam ih prethodni dan zaradio. Dan ranije dogovorio sam se s Laurom da ću s njih troje otići na aerodrom budući da imamo letove u slično vrijeme iako u potpuno različitim smjerovima. Odlazak taksijem umjesto busom bio je za mene dobra opcija: plaćao sam samo četvrtinu, kretali smo kad je nama odgovaralo i bilo je daleko komotnije.

Prije polaska otišao sam u obližnji KFC na fast food marendu. Obukao sam treći par obuće koji sam ponio, stare ali savršeno udobne cipele koje su već neko vrijeme kod kuće ležale umirovljene u ormaru. Do ovog trenutka su bile u velikom ruksaku, kucnuo je trenutak da ih izvučem vani na svjetlo. Trebale su mi olakšati hodanje, i to su uspješno činile prvih 200m nakon čega su se raspale. Točnije lijeva cipela je zijevnula s unutarnje strane po cijeloj dužini omogućavajući odličnu ventilaciju ali prijeteći da će se uskoro potpuno dezintegrirati. Mjerkao sam sad već obližnji KFC, ipak sam se vratio u sobu i uz prigodni govor poslao svoje dobre stare cipele u svijet otpadaka. Skoro da sam suzu pustio.

Hrana u KFC-u je bila koma. Plastična, bezukusna i bljutava. Čak ni glad nije puno pomagala da bi to šta me gledalo iz tanjura učinila primamljivijim. Dobio sam čak i neku priglupu igračku, da je bar ona jestiva znao bi šta ću s njom. Taman kad sam s recepcije pokušavao zvrcnuti Lauru na mobitel pojavila se na vratima hotela kako bi se dogovorili oko točnog vremena polaska. Dogovorili smo se za 12.20 iako su oni htjeli krenuti još kasnije. Uvjerila me da mi je to dovoljno vremena do polaska mog leta u 13.40 budući da je to unutarnji let i da se ne zahtjeva dolazak na aerodrom satima unaprijed.

U hotelu sam se spakirao, još malo odmorio i posljednji put se pozdravio s vjernim cipelama koje su me tugaljivo gledale iz jeftinog plastičnog koša za smeće. Toliko kilometara smo zajedno napravili ali znale su i same da je kucnuo trenutak rastanka. Mislim da su za svoj raspad čekale upravo taj trenutak, da se malo rashodaju po zemlji nasljednici jedne drevne istočnjačke civilizacije pa da se napokon strgaju do kraja. I uspjele su u tom naumu. Zbogom cipele.

Ostala mi je samo još jedna stvar za napraviti, isprintati si potvrdu o rezervaciji idućeg smještaja. U onom mom nesuđenom hostelu nisam mogao jer im je printer riknuo pa sam to obavio u susjednom hostelu dok sam čekao svoje privremene suputnike. Taman sam to obavio u zadnjem trenutku. Nas četvero sa svim stvarima se jedva uguralo u taksi. Tek sada prilikom vožnje prema aerodromu mogao sam vidjeti koliko je periferija Xi’ana siromašna, potpuna suprotnost širem centru grada iako ni centar ne izgleda previše bogato.

Chinglish je činio vožnju autocestom do aerodroma zanimljivom. Svako toliko sam mogao pročitati znak s bedastim porukama. Chinglish je engleski prijevod ali na kineski način. Može ga se vidjeti posvuda gdje je netko od Kineza pokušao prevesti kineski na engleski, uglavnom bezuspješno. Kineske vlasti ga se jako srame i nastoje to promijeniti dok je nama strancima zabavan. Autocesta skoro prazna. Vožnja je koštala 100Y po glavi.

Aerodrom u Xi’anu je veći nego sam mislio, odmah nakon plaćanja taksija pozdravio sam se s ljudima i kidnuo. Nisam imao previše vremena. Dopalio sam pred šaltere za check in i u čudu se okretao oko sebe. Šaltera ima nekoliko desetaka ali… ali… svi, ama baš svi su na jebenom kineskom!? Svi. Kako ću sad naći na kojem moram čekati? Očekivao sam da će barem na jednom od prometnijih aerodroma osnovne informacije biti na engleskom. Pokušavao sam skužiti po oznakama aviokompanija u koji red moram stati ali nije bilo od neke koristi. Nisu bili ni od kakve koristi ni ljudi iza šaltera informacija, ne znaju ni riječi engleskog kao ni ostalo osoblje. Došlo mi je da vrištim, nisam mogao stati u bilo koji red jer za to nisam imao vremena. Za najkasnije 20 minuta moram čekirati kartu. Stao sam u jedan od redova i upitao osobu ispred sebe ako slučajno govori nešto engleskog. Njena izobličena faca nakon mog upita jasno je govorila da zna engleski kao šta ja znam izvesti delikatnu operaciju na mozgu.

– Sorry, trebate li pomoć? – iznenada sam začuo nevjerojatno prekrasnu rečenicu. Cura iza mene je znala odgovarajući jezik. Raspitala se na šalterima i dobio sam informaciju, nekih 15-ak šaltera u redu je bilo nadležno za čekiranje više letova pa tako i mojeg. Dobro, sad sam bar znao gdje treba čekati ali isplivao je drugi problem: kako sve to obaviti u sada već manje od 20 minuta vremena? Red se sporo pomicao, tu i tamo zna zapeti. Mogao sam izgubiti let dok kažeš ”pijani vrabac”. Najradije bi se tukao šakom po čelu jer nisam poslušao samog sebe i krenuo ranije. Uvijek krenem ranije na aerodrom i nikad nema problema s vremenom. Sada sam bio u frci. Iz gomile ljudi iznenada je izronila Laura, ta cura kao da zna kad ju najviše trebam – na planini, na recepciji hotela i sada. Na njen pozdrav odgovorio sam da trebam njenu pomoć. Uspjela me ubaciti na šalter bez reda gdje su me ekspresno čekirali kako ne bi propustio let. Spas u posljednji čas. Kako je došla tako se brzo i izgubila, njen let za Shanghai se isto bližio. Ok, glavno da me izvukla iz te nezavidne situacije. Nije problem pitati, ili pročitati obavijesti… ali ovdje u Kini to poprima jednu potpuno drugu dimenziju. Niti se išta može pročitati, niti se gotovo ikoga može išta pitati. Ako čovjek naleti na nekoga tko zna bar nešto engleskog može se smatrati sretnikom.

Hainan airlines stvarno ima dobre avione, sve uredno, čisto i novo. Poput bilo koje europske kompanije. Osoblje izuzetno ljubazno a stjuardese lijepe da je s nekih teško maknuti pogled. Let je bio pomalo grbav. Ništa strašno ali imao sam i mirnijih letova. Chengdu me je dočekao prekriven oblacima. Nalazio sam se u pokrajni Sichuan, mjestu koje je pet mjeseci ranije pogodio katastrofalan potres. Posljedice su bile nekoliko desetaka tisuća žrtava i dobar komad pokrajine koji je ostao potpuno devastiran. U epicentru se čini da nije ostao kamen na kamenu. Chengdu i šira okolica su prošli bez vidljivijih oštećenja.

Do centra sam se odvezao aerodromskim busom. Do mene je sjeo jedan stariji Švicarac. Čovjek je bio u tranzitu na putu za Kathmandu pa je višesatno čekanje odlučio skratiti sa posjetom gradu. Nisam mu mogao dati nikakvu korisnu informaciju jer sam kao i on bio tu po prvi put. Turističke brošure na kineskom koje je cvrkutavi curetak u busu podijelio bile su nam potpuno beskorisne. Iako nisam u njoj vidio ništa strašno, stari mi je prigušenim konspirativnim tonom rekao ”nemoj im vjerovati”, imao sam dojam da napeto velikim očima gleda oko sebe. Očekivao je da će ga u svakom trenutku netko hajdučki zaskočiti. Kad smo se iskrcali iz busa pojma nismo imali gdje se nalazimo, znali smo samo da smo negdje u centru. Curetak nam nije mogao odgovarati na složenija pitanja, ipak njen engleski je bio vrlo limitiran. Stari je ipak ziheraški odlučio popiti kavu u obližnjem objektu pa natrag na aerodrom. Nije tom gradu uopće dao priliku.

Malo sam pričekao slobodni taksi, dočekao sam motoristu koji mi je nudio prijevoz. Ehej, baš ću s motorom do hostela… ja i moja dva ruksaka. Mislim da bi do prvog semafora izgubili ravnotežu a zaradili nekoliko lomova. Mne… hvala. Kako je hostel naveden u LP, tamo je bila navedena i točna adresa napisana na kineski. Pokazao sam taksistu i mogao sam krenuti. Grad je velik, tipično kineski, ne previše zanimljiv ali su zato taksiji upola jeftiniji nego u Pekingu. Nije bilo vruće ali bilo je primjetno toplije nego u sjevernijim gradovima odakle sam dolazio. Ovdje treba platiti na svaku vožnju 1Y ekstra dodatka na gorivo ali to je stvarno sića. Vjerojatno su tu foru sa ekstra troškom za gorivo pobrali od avio kompanija.

Odabrani hostel se nalazi u tibetanskoj četvrti, zanimljivo. Osoblje priča solidan engleski, soba je očekivano u redu a na gornjoj terasi se može nešto pojesti. Internet besplatan. Šta ćeš više? Ima jedna sitnica, soba se nalazi skroz gore nebu pod oblake na drugom katu. Čak i bez ikakvog tereta bilo mi je bolno hodati gore dole a kamoli kad sam morao vući svu prtljagu sa sobom.

Prethodni kvaziobrok u KFC-u je garantirao da ću uskoro ogladniti, i ta glad se sad pokazala u puno sjaju. Preko puta dvorišta u kojem je moj hostel nalazi se tradicionalni sichuanski restoran – hot pot. Kako sam svoj prvi obrok u Kini pojeo upravo u jednom takvom restoranu pomislio sam kako bi bilo vrijeme da uđem u jedan pravi neturistički hot pot restoran i to još usred Sichuana, pokrajine odakle takvi restorani potječu. Sichuanska kuhinja je poznata kao jako začinjena i ljuta šta mi je odgovaralo. Nisam ni slutio koji me karneval unutra očekuje.

Prostor je velik, a stolovi nešto drugačiji od restorana u Pekingu. U sredini imaju rupu u koju se uglavi lonac a ispod njega nalože plinsku bocu tako da se može lijepo objedovati. Mah, malo sam zbunjeno gledao u to malo postrojenje za spremanje hrane ali tješio sam se kako ću se već nekako snaći i da će glad već napraviti svoje. Čim sam kročio unutra, do mene se u trenu nacrtala vesela i nasmijana konobarica. Odvela me do stola tik uz staklo koje me dijeli od ulice. Možda oni to smatraju počasnim mjestom, ali meni se baš nije svidjela ideja da sjedim u izlogu. Ajd’ dobro, prodano. Sjeo sam i pričekao ju da se vrati. Opet se nacrtala ispred mene ali ovaj put sa kinesko-engleskim rječnikom. Točnije to je jedna od onih malih knjižica s uobičajenim frazama na stranom jeziku.

Njen engleski praktički nije postojao. Služila se knjižicom tako da bi mi pokazala naštampane fraze, jednu bi ja odabrao a ona pročitala značenje na svom jeziku. Tako oni zamišljaju komunikaciju sa strancem. U praksi to tako ne ide, točnije ne ide nikako. Zatražio sam menu u nadi da ću možda tamo naći malčice bolja objašnjenja. Ne mogu reći da nije bilo engleskog prijevoda ali taj prijevod je bio preopćenit. ”Svinjetina s povrćem” – i sad si ti misli šta ćeš dobiti. Odabirao sam skoro nasumice, kako mi je prst diktirao. Malo mesa, malo povrća, jedino sam izbjegavao piletinu jer se nisam želio boriti sa sitno nasjeckanim kostima. Odabrao sam nešto pored čega je pisalo ”spicey”. Hm, kasnije sam shvatio da nije pametno naručivati klopu pored koje piše ”ljuto” u restoranu koji po defaultu servira ljutu klopu.

Mladi konobar je uskoro došao i potpalio plinsku bocu, u lonac su prije toga ulili crvenu tekućinu zlokobno ljutog izgleda. Ništa šta je ovako crvene boje ne bi se smjelo jesti bez aparata za gašenje požara. Čorbuljak je uskoro zakuhao a ja sam se od silne vrućine počeo znojiti. Divno, topim se pored crvene kipuće tekućine od čijeg isparavanja već suze oči – ako akvaristi imaju komadić prirode u stanu, ja sam na svom stolu imao komadić pakla. Jedne pristojne vile i par rogova bi odlično upotpunili sliku. Donijeli su mi štapiće, lijepe, smeđe i lakirane.

Uskoro je stigla hrana, naravno sva sirova. Moje je da ju skuham, zato kuhinja tako brzo i ispunjava narudžbe. Čim sam krenuo baratati štapićima shvatio sam da ovi fancy lakirani nisu baš lagani za rukovanje, bar ne strancu koji ih tek nekoliko dana upotrebljava. Hrana mi je bježala s njih i nisam ih mogao uvijek dovoljno jako stisnuti. Obični drveni su početniku daleko jednostavniji za korištenje. Prvi tanjur na tanko narezanog sirovog mesa bacio sam u lonac na krajnje nespretan način – poput zadnje budale po sredini tako da je kipuća tekućina pristojno bućnula. Čudom se nisam zalio. Konobarica koja je još uvijek bila uz moj stol hitro mi je otela tanjur iz ruke kao da ima posla s malim nestašnim djetetom. Pokazala mi je da se hrana u lonac baca uz rub lonca tako da ništa ne šprica. Da sam mozak uključio na bar 5% kapaciteta to sam mogao odmah napraviti, očito je u tom trenutku bio u tiltu.

Za razliku od pekinškog restorana ovdje sam bio prepušten sam sebi. Restoran je bio dobro popunjen tako da su konobari imali dosta posla i bez smotanog stranca. Meso se kuhalo dok sam se ja okružen parom onako muški znojio. Ubacio sam još i krumpir, bijeli kupus i još neke stvari koje su bile preda mnom. Nisam imao pojma koliko dugo to treba kuhati. Svako toliko bi štapićima proprčkao po loncu nastojeći upecati bilo kakav komadić hrane. Ono šta bi ulovio bilo je strašno vruće i nevjerojatno ljuto. Kladim se da mi je lice u međuvremenu poprimilo boju tekućine u loncu. Sve je bilo na tanko narezano pa se relativno brzo hladilo. Svaka čast začinjenoj hrani, ali ovo je bio otrov. Stvarno više nisam znao dali me usna šupljina peče od ljutih začina ili još uvijek vrućih zalogaja. Vjerojatno zbog oba razloga. Okus hrane skoro da nisam osjećao, strašno.

Na kraju je završilo tako da sam meso uglavnom uspio pojesti u kompletu, čak i drugu porciju koju sam naknadno bio naručio, bijeli kupus sam totalno ubio… stisnuo se poput mokre salvete. Krumpira sam jako malo jeo, u početku mi je bio malo sirovast a kasnije dok sam se borio s mesom krumpir se do te mjere raskuhao da ga je bilo nemoguće izvući vani štapićima. Vremenom se potpuno rastopio u onom otrovu.

Nije da sam se najeo, bila je to više borba nego večera. U početku mi je bilo strašno neugodno jer mogu si zamisliti kako sam smiješno izgledao svim ovim Kinezima oko mene. Nisam se usuđivao pogledati ni prema kome da ne bi ulovio neki podrugljiv osmijeh, makar su njima vjerojatno te moje muke bile više simpatične nego smiješne. U toku večere su za moj stol čak sjela dva dečka. Ljudi su jednostavno htjeli malo popričati sa mnom, nemaju svaki dan priliku vidjeti stranca kako izvodi one man show sa svojom večerom. Šteta šta im je engleski bio drastično limitiran tako da je komunikacija bila vrlo bliska mentalnom mučenju. Čovjek mi pokušava nešto reći, govori, objašnjava, natuca, zamuckuje – a ja ga klinca ne razumijem. Sorry prijatelju, ali ova spika ne liči ni na šta. Uskoro su me pozdravili i vratili se za svoj stol.

Platio sam i izašavši na ulicu konačno završio s tom kalvarijom. Iako je vani toplo, nakon onog ludog kotla osjećao sam svježinu. Dosta je bilo s eksperimentima, pobrao sam se u hostel i tamo pojeo tanjur vrlo dobrih noodlesa tj. rižinih rezanca. Imaju tri kompjutera koji su namijenjeni gostima, dva u prizemlju i jedan na drugom katu na terasi. Jedan od onih u prizemlju je vrlo, vrlo djetinjast. Desktop, kursor, animacije – sve u roza bojama, popraćeno lutkicama iz crtića, medvjedićima i još kojekakvim drugim likovima. Čovjeku bude neugodno uopće sjediti pred nečim takvim.

Poput svakog normalnog hostela i kod ovoga se na recepciji može obaviti praktično sve. Tako da sam im dao rublje za pranje i odmah uplatio 70Y za sutrašnji izlet do mjesta gdje drže pande. Izlet traje pola dana a pande su vrlo blizu na samoj periferiji. Radi pandi htio sam otići na nekoliko sati vožnje udaljen Wolong na dva dana, ali na moju žalost rezervat je zatvoren zbog potresa. Uzeo sam ono šta mi je ostalo. Usput sam pitao za cijene ostalih lokalnih izleta, sve su bile više nego inače navodno radi praznika koji je bio u tijeku. Pogledati ću još negdje drugdje, nije da mi se žuri.

Međunarodni pozivi se obračunavaju na krajnje lopovski način. U cijenu trajanja razgovora ubrajaju i ono vrijeme dok telefon zvoni. Međutim ako se nitko ne javi onda se vrijeme dok telefon zvoni ne obračunava. Zanimljivo. Lopovska otimačina, kad sam im skrenuo pažnju na to pravdali su se da im tako obračunava telefonska kompanija. Nisam se želio uzrujavati zbog toga, nije prvi put da se susrećem s tako bijednim lopovlukom.