Napokon je došao dan kad ću vidjeti famozni Huashan, glavni razlog zašto sam želio ići u Kinu. Huashan je jedna od svetih planina sa fantastičnim ali i napornim pješačkim stazama od kojih su neke sve samo ne bezazlene. Godinu dana ranije vidio sam slike i opis u jednom od onih mailova koji kruže svijetom od ureda do ureda i rekao samom sebi da to jednom moram vidjeti. I evo me tu, samo šta nisam krenuo.

Do dva sata udaljene planine može se ići lokalnim prijevozom ali samo radi brzine i uštede u vremenu odabrao sam agenciju. Bukirao sam preko hostela s besplatnim internetom u kojem nisam boravio. Kod bukiranja mi je ona ženska koja me odvela do hotela rekla prvu cifru od 310Y, kad sam ju prihvatio odmah je povisila cifru za dodatnih 50 pravdajući se da je uskoro kineski nacionalni praznik i da je zato viša!? E kad sam se ja lijepo digao i rekao da ću potražiti negdje drugdje cijena je iznenada pala na početnih 310Y. Da li ona stvarno misli na tako idiotski način nekome dignuti ekstra lovu??

Bio sam u lobiju hostela već u 07.10 u strahu da ne zakasnim. Polazak je bio predviđen za 07.30. Od vozača i auta ni traga. Recepcionerka je počela sa zivkanjem.
– Sorry, vozač će malo kasniti jer se pokvario auto. Sad bi ga trebao srediti pa će doći – to je bila prva isprika.
– Sorry, vozač će malo kasniti jer je imao lakšu prometnu nezgodu na putu do ovdje. Poslati će nekog drugog – to je bila druga isprika.
– Sorry, tour je otkazan… možemo vam vratiti novac ili vam ponuditi jedan drugi izlet za danas, evo možete otići npr… – počela je treću priču…
– Ne, ne želim ići gledati nikakve pande ni ništa drugo! Želim ići na Huashan, platio sam i ne zanima me kako ćete me tamo odvesti! – već sam bio sav lud, vrijeme je prolazilo a ja se nisam micao iz lobija. Živčano sam se ogledavao oko sebe, ne mogu sutra ići na Huashan kad za sutra imam kupljenu avionsku kartu za Chengdu.

Pored mene je čekao jedan mladi bračni par s malim djetetom, njihov prijevoz za posjet pandama je uredno stigao.
– Sorry, došlo je do pogreške… tour je krenuo ali su krenuli u 06.30… – propiskutala je recepcionerka. Nema riječi kojima bi opisao svoje mentalno stanje u tom trenutku. Pa nabijem ih glupe i bezobrazne, prvo mi daju totalno krivo vrijeme, onda me gotovo sat vremena zavlače i izmišljaju svakojake gluposti pa sad još i ovo!! Navodno me je na kraju ipak netko trebao pokupiti, samo šta je meni napokon pukao film. Zgrabio sam svoj novac, profesionalno ih opsovao na njima nepoznatom jeziku i jurišajući krenuo pred željezničku odakle kreću autobusi za željeni smjer. Bilo je već 08.00. Trebao sam to odmah napraviti ali šta je tu je.

Srećom bus sam odmah našao a na polazak nije trebalo dugo pričekati. Da se nisam zajebavao s ovim idiotima već sam mogao biti tamo. Čekajući bus kupio sam veću mapu Huashana za 2Y, istina sve je isključivo na kineskom ali nikad se ne zna. Ako ništa drugo bit će lijepi suvenir. Nezanimljiva vožnja po autocesti potrajala je dva sata. Minubus pun Kineza i s jednim stranim turistom hitao je prema planinama koje su se počele nazirati tek pred kraj vožnje. Moj plan da pratim kineske turiste i tako najlakše otkrijem put do ulaza je propao. Bus je stao i svi Kinezi su privučeni nekim tipom ušli u neku prostoriju sa stolicama!? Ma, samo nek’ oni slušaju predavanja, ja odoh jer 10.00 je već odavno prošlo.

Na vrhove Huashana vode tri puta, onaj koji sam ciljao je bio sa žičarom. Za ostale pješačke staze nisam imao vremena ni kondicije. Pa tko će se sada satima uspinjati po bezbrojnim stepenicama? Mogu ja hodati ali nisam Superman. Žurio sam da uštedim na vremenu, došao sam do jednog putokaza na kineskom koji nije bio dvosmilen. Bio je trosmislen, malo sam proučavao mapu, malo njega, malo pitao i zaključio da se nalazim na pravom putu. Kroz hramove sam samo projurio, namjeravao sam nešto eventualno poslikati na povratku. Taman kad sam ulovio zalet zaustavio me jedan Kinez, na lošem engleskom me zamolio da se slikam s njegovom kćerkom. Huh!? Slikanje s još jednom tinejdžerkom? Ma može, ali ne bi nikad očekivao da će me njen otac pitati. Kad sam se već slikao s njom nisam očekivao da će i on zatražiti da se slika sa mnom. A dobro, neš’ ti problema za pozirati s nekim. Obavio sam fotossetion i krupnim koracima krenuo prema službenom ulazu ostaviti svojih 100Y. Staza vodi uzbrdo sa povremenim stepenicama. Uskoro se ravni dijelovi staze skraćuju na uštrb dijelova staze pod stepenicama. Postajalo je sva napornije i pitao sam se koliko još ima do žičare. Manji dalekovod uz stazu mi je govorio da sam na dobrom putu, jer za žičaru u brdima potrebna je naravno električna energija. Vukao sam u dnevnom ruksaku mali kišobran, malo vode i laganu jaknu. Znoj na leđima je vrlo brzo počeo izbijati kroz majicu, bio sam sav mokar.

Penjanje je dosta potrajalo, dalekovodu nisam nalazio kraja i nikako stići do te proklete žičare. Na put sam ponio teške cipele koje su dobre za blato i kišu. Iako su mi otežavale korak, radi svoje krutosti omogućavale su nožnim prstima da ne trpe. Rezultat je bio da me noga napokon nije gnjavila i mogao sam mlatiti kilometre bez da osjećam i najmanje bolove. E da sam ranije to znao…

Čuo sam neko klepetanje i sav sretan sa novim poletom jurio prema izvoru zvuka očekujući da ću napokon sjesti i odvesti se gore. Bilo bi i vrijeme jer već više od sat i po hodam uzbrdo. Ono šta mi je bilo čudno je da su oko mene sve mlađi ljudi. Velika većina nije prelazila 35 godina a tu je bilo i sasvim male djece. Nije valjda starijima zabranjen ulaz? Neki su pičili po stepenicama kao pogonjeni malim motorom, drugi su opet bili u goroj kondiciji od mene, za šta sam vjerovao da je nemoguće. Uzalud mi šprint prema klepetanju, žičare nema i nema, pitao sam se da li uopće postoji. Ruksak sam sada nosio po boku ili na prednjoj strani dajući priliku potpuno mokrim leđima da se osuše.

Ravnih dijelova nije više bilo ili su bili jako rijetki, preostale su samo stepenice, stepenice i stepenice. Neki dijelovi su nevjerojatno strmi i nevjerojatno dugi, gazna površina svake pojedine stepenice je tu jedva polovica duljine stopala. Uz stepenice su potegnuti lanci za koje se penjač mora uhvatiti ako ne želi izgubiti ravnotežu. Ponekad na tim stepenastim strminama zna biti toliko usko de je jako teško ili nemoguće da se dvoje ljudi iz suprotnih smjerova mimoiđu.

Već sam se dosta izdignuo iznad šuma, počeo sam gledati okolne planine a od proklete žičare ni ”ž”. Izvadio sam svoju kinesku mapu, uhvatio nekoliko normalnih udisaja i napokon nekog od kineskih penjača upitao gdje se nalazim – tutnuo sam mu kartu u ruke i pokazao mu da mi prstom pokaže našu poziciju. Na moj užas pokazao je na potpuno drugu stazu od one na kojoj sam se želio naći. Da, baš tako – fulao sam ulaz! Tj. umjesto na ulaz sa žičarom greškom sam ušao na jedan od dva sa pješačkom stazom od podnožja do vrha. Ova na kojoj sam lio litre znoja bila je kraća ali najnapornija. Katastrofa. Već sam neko vrijeme sumnjao u svoj zajeb ali nisam si htio priznati. Dobra stvar u svemu tome je bila da sam relativno blizu sjevernom vrhu do kuda vozi žičara. Sjeverni vrh je prvi i najniži ali bar ću napokon biti gore. Od sjevernog do južnog vrha ima još dosta hodanja ali o tom po tom. Šta god, bilo je prekasno da se vratim sad kad sam prešao 4/5 staze. Nakon nekoliko sati uspinjanja boljeli su me svi zglobovi na nogama. Bol je s koljena prešla na kukove, znao sam da će me uskoro boljeti svaki djelić tijela. Tako je to s nama ljenčinama, čim se treba nekoliko sati u komadu uspinjati po ultra strmim stepenicama odmah je jauk.

Krizu gladi sam prevladao usput. Svako toliko nailazio sam na mjesta gdje se može nešto jednostavno pojesti ali nisam stajao. Nisam imao vremena, zbog kretena dole u Xi’anu sam krenuo prekasno a nisam pojma imao koliko je još puta preda mnom. Pored toga mogu bez hrane i pića izdržati i cijeli dan, dovoljno da prevladam krizu i dočekati ću večer bez da čak i keks turim u usta. Da li je to pametno? Normalno da nije, ali ako tako može a svaka minuta mi je dragocjena – nema stajanja. Usputna marenda mi ne bi samo oduzela vremena nego bi me i usporila. Ne znam da li je ta strategija dobra ali odmarao sam se više puta na kraća razdoblja umjesto jednom po pola sata. Nisam se želio potpuno ohladiti da ne bi prije vremena počeo osjećati neke bolove za koje sam znao da ih ne mogu izbjeći. Jurio sam sve više gore i gore. Tempo nisam smanjivao. Da, uništavao sam se, ali samo danas sam ovdje, imam jasan cilj ali zato nemam puno vremena.

Napokon sam ugledao prvog stranog turista. Kanađanin negdje dvadesetih godina, u Shanghaiu zajedno sa ženom studira u jednom od privatnih koledža. Ovdje je s njom i s prijateljicom Kineskinjom. Oni su već bili u boljoj kondiciji. Svašta, već sam pomislio da su samo Kinezi toliko ludi ovdje se penjati pješke.

Kad sam stigao na Sjeverni vrh osjećao sam se kao da sam osvojio Mt. Everest. A tu je ta nesretna žičara? Istina to je gornja stanica, gledao sam mjesto do kojega sam se trebao dovesti i razmišljao kako bi da sam ušao na pravi ulaz sad bio pun snage. Ovako sam bio strgan i na izmaku snaga. Pomisao da sam nadomak svom cilju, pješačkoj stazi ispod Južnog vrha dala mi je novu dozu energije. Da se doma moram popeti na treći kat opako bi gunđao… ovdje sam se penjao na tri tisućiti kat… Bilo je već prošlo 14.45. Četiri sata stepeničarenja je već bilo iza mene a koliko je još ispred mene to ćemo vidjeti.

Ovdje je već bilo daleko više ljudi i to svih uzrasta. Ima više hramova, suvenirnica, marendarnica a tu gore ima čak i nekoliko hostela u kojima se može prenoćiti. Trebao sam si to drugačije isplanirati tako da prenoćim na vrhu. Eh, bit će valjda za drugi put. Stepenica naravno ima i dalje ali su nešto šire i ne toliko strme. Stigao sam u podnožje nenormalno dugačkog neprekinutog uspona – Green Dragon Ridge. Neki ljudi koji su došli žičarom ovdje su već bili uspuhani, ja sam bio totalno strgan. Išao sam dalje, iza mene je ostao Sjeverni vrh na 1600 m nadmorske visine. Bolovi u nogama su bili dosta jaki i penjao sam se sporo i teškom mukom, na trenutke me lovila panika da neću imati snage za dalje. Jebi ga, toliko iščekivanja, toliko muke, znoja i napora da bi odustao taman pred ciljem? Teško, ja idem dalje pa makar i otpuzao do kraja. Nemam pojma da li ću imati snage za povratak… baš me briga, ako treba u povratku ću se baciti negdje uz put i odmarati koliko god treba. Povratak je manje bitan, već ću nešto smisliti.

Staza se napokon unormalila, tj. svako toliko bilo je ravnih dijelova na kojima su se koljena mogla malo odmoriti. Huashan ima pet vrhova i svih pet vrijedi posjetiti ali za to jedan dan nije dovoljan, a pogotovo ne pola dana. Istočni vrh sa ”paviljonom za igranje šaha” ili Playing chess pavillion je jedna od ljepših slika koje sam bio vidio prije polaska. Sad sam ga gledao uživo – malena otvorena građevina smještena na izbočenoj stijeni, sa tri strane omeđene provalijom djeluje kao da lebdi iznad doline. Predivno, toliko sam želio otići do tamo ali znao sam da jednostavno nemam vremena ni snage za to. Djelovalo je tako blizu ali znao sam da me do tog mjesta dijeli još ohoho gore-dole stepeničaste staze.

Prolaskom kroz velika vrata i pored zvona na stijeni bio sam na cilju. Lokacija: stijena ispod Južnog vrha. Vrijeme: 16.00. Iako sam do ovdje već prošao nekim dijelovima staze koji su od provalije odvojeni samo jednim lancem na visini od metra, ovo je bilo nešto sasvim drugo. Staza je bila širine taman za jednu osobu, s druge strane lanca se ovaj put nalazila provalija kao u crtićima tj. sa stijenom koja je ispod gotovo okomita. Visina od tla, kažu nekih 1000m u koje nema razloga da sumnjam. Da se kojim slučajem ušeprtljam i strmoglavim, završio bi kao kojot iz crtića: jedan duuugački ”fijuuuu” i za kraj jedan ”pufff” popraćen oblačićem prašine. Malo dalje stoji tabela s kineskim i engleskim natpisom: ”BE CAREFUL THE SAFE – NO JUMPING”!? Kineski natpisi na engleskom su uglavnom zabavni radi bedastoća koje uspiju napisati tako da ih je teško doslovce prevesti. Uglavnom, ovdje na zanimljiv način ljudima poručuju da je zabranjeno skakati u provaliju. Eh, šteta… uvjeren sam da bi inače puno ljudi do podnožja planine krenulo bržim i lakšim putem. Ovako radi zabrane moraju dole žičarom ili ako su ludi pješke.

Nešto dalje po toj stazi, iza stijene postoji malo proširenje gdje se plaća za sigurnosne kopče koje su potrebne za dalje. Bila bi ludost uštedjeti tih 30Y i doslovce riskirati život. Na tom mjestu sam ostavio i ruksak, to je obavezno iz razumljivih razloga – dalje je tako usko da sve veće od fotoaparata predstavlja problem kod mimoilaženja. Sve je bilo brzo riješeno, platio sam a čovjek je hitro na mene nabacio sigurnosne kopče. Bez riječi mi je objašnjeno da kad dođem do mjesta gdje jedna sigurnosna sajla završava a druga počinje jedna kopča uvijek mora biti prikačena za sigurnosnu sajlu. Dakle jednu otkačim i prikačim, nakon toga isto ponovim s drugom. Sve je kristalno jasno, sad mogu krenuti. Zanimljivo ali umora više nije bilo, ni tračka. Ničega. Bio sam svjež i odmoran, sve je kao rukom odnešeno. Znoj, bolovi i zadihanost – sve.

Tek nekoliko metara dalje od mjesta gdje sam dobio kopče stajao sam na rubu litice iznad koje bi se mnogima dobrano zavrtjelo u glavi. Ljudi koji ne podnose visinu definitivno ne bi trebali doći do ovdje jer mislim da bi se onesvijestili od muke. Jedini smjer kamo se ovdje može krenuti je prema dole. Ispod mene je bio procjep između stijena u koji su uglavljene željezne prečke tvoreći neku vrstu suludih nepravilnih ljestvi. Dva kvadratna metalna profila razmaknuta jedan od drugoga nekoliko centimetara čine jednu prečku. A prečke su poslagane bez nekog strogog reda, stoje onako kako su prilike dozvoljavale. Nisu točno jedna ispod druge, neke se nalaze malo više unutra, druge malo više izbočene, jedne su malo rotirane u lijevo druge malo udesno. Jedino zajedničko je da budalu koja se usudi krenuti njima vodi nekih desetak metara niže. Prikačio sam se za sigurnosne sajle, čvrsto se uhvatio za prvu prečku i krenuo sa silaskom. Pažljivo sam nogama tražio svaku nižu prečku i prije oslanjanja težine na nju provjerio da li je cipela dobro sjela. Visina je vrtoglava, a najveći problem su bili penjači koji su dolazili iz suprotnog smjera. Na tom nemogućem prostoru trebali smo se svi skupa mimoići. Još gore kad bi se netko od njih ukipio od straha. To je tek bila frka jer bi mi ostali visjeli na stijenama kao odbačene najlon vrećice na krošnjama drveća bez mogućnosti da odemo ikamo dok se uplašeni penjač ne deblokira. Dok sam tako visio na pola tog silaska strpljivo čekajući da se čep makne bio sam potpuno miran. Nisam razmišljao ni o čemu, gledao sam samo da ne napravim neki pogrešan korak i da se sigurno spustim na nižu razinu.

Na nižoj razini je čuvena staza napravljena od uskih dasaka koje leže na nosačima zaglavljenim u stijenu. Vodi uz liticu, ali bar vodi u vodoravnom smjeru. Litica na kojoj je prikačena po mojoj slobodnoj procjeni je pod nagibom od bar nekih 80°, na nekim mjestima gotovo okomita. Veselo. Uzduž dasaka na visini ramena povučeni su debeli lanci za koje se ljudi čvrsto drže. Stajao sam tamo usred te staze i gledao oko sebe… Visoko iznad mene Južni vrh, duboko dole ispod mene bezdan, ambis, ponor. Dok sam slikao i snimao, drugom rukom sam se zalijepio za lanac. Da se okliznem ne bi pao, kopče bi me zadržale. Ali kopče nisu baš kratke tako da bi ostao visiti na njima metar do metar i po ispod staze. E to baš ne bi bilo zanimljivo.

 

 

Na kraju drvene staze slijedi jedna totalna ludost. Dio staze isklesan u stijeni. Na tom djelu ispod lanca više nema dasaka nego samo rupe izdubljene u stijeni kamo se treba pažljivo uglaviti noga. Šta je najstrašnije ne stane cijelo stopalo unutra jer rupe nisu dovoljno duboke. Širinu još imaju ali dubina nije neka. Iznad rupa je stijena lagano nagnuta tako da budali koja se tamo našla daje bar neki mikroskopski osjećaj sigurnosti, ispod tih rupa je opet ponor. Mislim da je to najzahtjevniji dio staze.

Na kraju se stiže na jednu prirodnu terasu s malenim svetištem gdje kopče nisu više potrebne. Mjesto za opuštanje nakon čega treba krenuti natrag istim i jedinim mogućim putem. S terase vodoravno preko provalije raste odeblji bor. I preko njega su protegnute sajle. Mlađi Japanac se odvažio i puzeći krenuo prema kraju gdje se konačno digao na noge, poput junaka koji je nešto oslobodio dignuo ruke u zrak i viknuo ”ja sam Superman!” Da bi stao uspravno morao se osloboditi kopči, totalno suludo jer i najmanji gubitak ravnoteže je karta za sigurnu smrt. Dobacio sam mu neka pripazi da ne poleti… Nisam šetao po tom boru, uživao sam u tim trenucima na mirniji način. Razmišljao sam kako imam ludu sreću šta je danas prekrasno vrijeme, nema kiše, nema vjetra. Kao stvoreno za Huashan.

Gledao sam tu ekipu koja je krenula istim putem, neki klinci mislim da nemaju ni 12 godina!? Cure isto tako… briju po tim stijenama kao da su odrasli na njima. Bez straha, grča ili panike. Smiju se i dovikuju cijelo vrijeme potpuni nesvjesni opasnosti. Ludog li naroda… U povratku gledao sam kako se dvoje ljudi mimoilazi na djelu staze koji je udubljen u stijenu. Totalno blesavo, nepotrebno i opasno jer je jedan od njih mogao pričekati na terasi ili s druge strane na daskama dok drugi ne prođe. Na daskama je isto frka se mimoići ali daleko lakše i sigurnije nego na rupičastoj stijeni. Mimoilaženje na daskama je mene čekalo, ja sam bio taj koji je prošao sa vanjske strane. Kinez s kojim sam se mimoišao poput pijavice se priljubio uz stijenu. Vidio sam još prije da se kreće vrlo vrlo sporo, gotovo paraliziran od straha. Čovjeka ne mogu kriviti, dobro da se uopće usudio krenuti.

Stajao sam malo na daskama i gledao oko sebe. Pogled istovremeno fantastičan i stravičan. Donekle me podsjetio na uzbuđenje koje sam prije nekoliko godina iskusio na bungee jumpingu. Najradije bi sjeo i ne radio ništa, hitro sam misli vratio u realnost i krenuo dalje. Rupičasta stijena, daske i na kraju okomito pentranje do vrha. Na tom okomitom pravcu sam opet morao propuštati ekipu iz suprotnog smjera. Bolje da se ja njima maknem već kad mi nije problem nego da nekoga od njih ćopi panika pa da napravi neko sranje.

Ta vesela šetnja je potrajala sigurno više od pola sata s tim da se na terasi na kraju nisam previše zadržavao. Gore na vrhu kad sam otkačio kopče činilo se kao da sam na prostranoj poljani. Nakon te lude staze koja je sad bila iza tj. ispod mene ova staza iznad ponora se doimala nevjerojatno pitoma. Dole gdje se spajaju okomiti dio i daskasti dio stoji Kineskinja koja po želji uz naknadu slika penjače. Visi tamo na rubu iznad ničega i čeka mušterije s foto aparatom u ruci. Nikad nisam vidio luđe radno mjesto.

Bilo je 17.00 i vrijeme da se polako vratim do žičare koja vozi do 19.00. Međutim bolovi u nogama su se iznenada vratili još jači nego prije, valjda je adrenalin prestao djelovati. Svašta, u jednom trenutku se osjećaš kao nov, u drugom kao isprebijano kljuse. S mukom sam silazio niz stepenice. Često sam zastajkivao kako bi malo opustio mišiće nakon čega bi olakšanje trajalo svega nekoliko minuta. Par puta sam doživio da mi se noga počne nekontrolirano tresti. Pokušao sam nekoliko metoda, normalnu brzinu, skoro trčeći, jako sporo… šta god pokušavao nisam bio brži i nije bilo bezbolnije. Put koji bi u silasku inače prešao za 20-ak minuta prošao sam u 3-4 puta duljem vremenu. Posljednjim snagama stigao sam na početak reda za žičaru. 18.15. i sunce je skoro zašlo. Da, potpuno sam pretjerao s fizičkim naporom, ubio sam se od penjanja ali bio sam presretan. Napravio sam ono šta sam toliko želio – odhodao sam stazu ispod Južnog vrha i sve drugo je bilo manje bitno.

Preda mnom je bio stravičan red, na stotine ljudi je strpljivo čekalo na svoju vožnju prema podnožju planine. Sumnjao sam da ću stići do 19.00 doći na red ali ako neću ja neće ni more ljudi ispred mene a pogotovo ne more ljudi koje se polako stvaralo iza mene. Rješenje će se već naći.

Iznenada me netko pozdravi: ”Hello, sjećaš me se?” Gledao sam u Kineskinju dvadesetih godina pokušavajući si posložiti zbrkane misli. Tko je sad ta i odakle bi je se trebao sjećati? ”Sreli smo se ranije tamo dole, bila sam sa svojim kanadskim prijateljima.” Ahaaaa, sad sam tek skopčao, to je frendica od Kanađanina kojeg sam tokom uspona sreo negdje ispod Sjevernog vrha. Sreli se jesmo, ali niti nas je itko upoznao niti smo razmijenili jednu riječ. Svejedno, po njoj mi se znamo i možemo sad slobodno klafrati. Meni odgovara.

Laura je njeno zapadnjačko ime, rekla mi je i svoje pravo kinesko ali opet mi je zazvučalo kao zveketanje limenih lončića bačenih niz hodnik. Zaboravio sam ga istog trena kad sam ga čuo. Kanađani su krenuli dole pješke istim putem, ona nije imala snage za to. Pitao sam se da li su joj prijatelji ljudi ili strojevi? Sresti jedinu osobu koju bar vrlo površno znaš među svom onom masom ljudi je ravno jack potu. Pored toga još je ona mene prepoznala, da je po meni klinac bi ja išta skužio. I tako smo si nas dvoje pričajući kratili vrijeme. Red se vrlo sporo pomicao, potrajalo je dok smo uspjeli dole ispod nas ugledati žičaru. Da mi je bilo šta trebalo mogao sam se slikati. Lijevo stijena, desno nema ničega a ispred i iza nekoliko stotina milijardi ljudi… Eto šta ti je praznik u Kini kad se stvaraju megaredovi.

Noge su mi se ohladile tako da su sada boljele i kod laganih pokreta. Ta dva i po sata koliko smo čekali u redu proveo sam na nogama. Kad smo ušli u kabinu žičare sunce je već odavno odmaklo ispod horizonta, bilo je 20.45. a iz kabine se osim mrklog mraka nije moglo ništa vidjeti. Nebitno, glavno da sam na putu za Xi’an. Na izlasku dole u podnožju čeka veći broj autobusa koji kreću čim se napune. Vožnja do mjesta Huashan traje nekih desetak minuta nakon čega treba sjesti u drugi bus za dvosatnu vožnju do Xi’ana. Aha, dakle tu sam se zajebao jutros: ulaz sa žičarom je dosta udaljen i do njega se ide lokalnim specijalnim busom. Jebiga sad, znati ću za drugi put.

Cura mi je bila od velike pomoći, pravo je olakšanje kad se ne treba gnjaviti s Kinezima nikada ne znajući da li su te uputili na pravo mjesto i u pravi bus. Kad smo stigli do vrata prvog busa ispred žičare, ispalo je da trebamo voznu kartu kupiti na šalteru. Trčeći zaletjela se i kupila karte za oboje, vidjela je da jedva hodam. Trčanje mi je bilo SF, mogao sam pokušati ali siguran sam da bi pao k’o snop. Gore dok smo čekali u redu kupila je nekakve kuhane krumpire za klopu kojima me kasnije nudila. Odbio sam ih kao i ranije kekse, nisam jeo ništa cijeli dan i već kad mi je dan tako prošao najgore šta bi u ovom trenutku napravio je da s komadićem hrane aktiviram želudac. Ovako nisam osjećao ni glad ni žeđ a hodanje na udaljenostima većima od 50m je bilo iza mene. Lako se ja strpim još neko vrijeme, nije problem.

Pričala mi je kako studira u Shanghaiu menadžment ili nešto slično. Ostavila je posao da bi se posvetila školovanju. Uz posao je nemoguće studirati jer bi se doma vraćala kasno navečer i odlazila natrag na posao u neko gluho doba zore. Nije imala vremena čak ni oprati si rublje. Od slobodnih dana imala je samo nedjelju kad bi tek stigla uloviti nešto zraka. Radnici u privatnim firmama koji rintaju po cijele dane imaju malo godišnjeg odmora, možda tek tjedan ili dva i rijetko ga koriste. Po njenim riječima ljudi koji rade u državnoj upravi do 15 ili 16 sati (dakle dođu doma prije mraka) nemaju godišnji odmor. Ne postoji. Jedini dani kad mogu biti slobodni su ili vikendi ili upravo ova dva glavna praznika kada se po tjedan dana ne radi. Prestrašno. Robovlasničko društvo temeljeno na jeftinoj i lako zamjenljivoj radnoj snazi. Ako ti nećeš ima ih tisuće koji hoće. Plaće su im taman da sastave kraj s krajem, npr. na cifru ručka od 10eura se skoro onesvijestila. Shanghai gdje inače živi je i ovako skuplji dio Kine, pogotovo je osjetno skuplji od rodne joj pokrajine Sichuan kamo sam sutradan letio. Heh, svašta. Sad je iskočilo i to da je od cijele Kine rodom upravo iz okolice Chengdua.

Koliko sam ja bio sretan da sam naletio na nju radi kraćenja pustih sati u redu toliko je bila sretna i ona. Dok smo stajali zaglavljeni u redu prijatelji su joj već bili obavili silazak. Nekim čudom tamo gore ulovila je signal mobitela pa im je mogla reći da ju ne trebaju čekati i da se ima s kime vratiti. Da nema mene sama se ne bi usudila ići natrag do grada. Ipak je i ona tamo turist u nepoznatom gradu. U busu za Xi’an smo već bili totalno uništeni, nismo imali više čak ni snage razgovarati.

Vožnja je potrajala sve do 23.30 kad smo se napokon iskrcali na posljednjoj stanici negdje na periferiji. Ne baš ugodno mjesto i vrijeme za samu curu, pogotovo kad se svi taksiji razgrabe i ostaneš sam na ulici kao šta se nama dogodilo. Nije dugo potrajalo, uskoro je naišao jedan slobodan i odvezli smo se do hotela. Hostel gdje je odsjela s Kanađanima je možda 300m udaljen od mog hotela tako da smo izašli na istom mjestu.

Tu smo već bilo totalno strgani, za sebe mogu reći da sam bio uništen. Sretan ali uništen. Doslovce sam se odvukao do ulaza u hotel, zahvaljivao sam svim svecima šta je opremljen liftom jer bi se izrigao na sami pogled na jednu jedinu stepenicu. Da li je noć mirno protekla? Normalno da nije… nisam mogao kontinuirano spavati od bolova. Plaćao sam cijenu jednodnevnog pješačkog juriša na Huashan. Cijenu… mislim da sam plaćao i dospjele kamate.