Prva pomisao kad sam se probudio bila je da sam u ovo vrijeme već mogao biti u Medellinu (ili Medejinu kako se pravilno izgovara). Šta je tu je, ne treba sada dramiti oko toga iako bi za moje blaženo mentalno stanje stvarno pomoglo trčanje po aerodromu i lomljava krila sateninih aviona. Imao sam cijelo jutro na raspolaganju pa sam bio vrlo komotan. Sporo ustajanje, spori doručak, spori hod ulicama. Napokon sam se dočepao skypa. Sinoć nisam mogao radi vremenske razlike. Šta god bi pitao Tarmu bilo je popraćeno tišinom. Mala je gledala u monitor i slušala, nije kužila da sam uživo on line i da može razgovarati sa mnom. Vjerojatno se ta mala dječja glavica čudila mami koji klinac ona priča sa laptopom, he he. Do tada je laptop služio samo da ga se gleda a ne da se razgovara s njime. Pa tko još normalan razgovara npr. s televizijom? Ili s mikrovalnom? Trebalo je malo vremena da pusti glasa, a kad je skužila da sam ja stvarno tamo i da stvarno može sa mnom komunicirati, tada se napokon raspričala.

Usput sam zvrcno i Palm Tree hostel u Medellinu i rezervirao sobu. Na povratku u Platypus sreo sam Davida i napokon se pozdravio s njime. On tek navečer ima let za Europu pa ide ubiti vrijeme malo po gradu. Jednog dana kad se napokon opet zaletim u Norvešku morati ću stati kod njega na koju pivu. Usput mi je, bio bi grijeh samo protutnjati autocestom.

Nije mi se dalo glavinjati po bližoj okolici i mjerkati vrijeme do polaska. Još manje mi se dalo sjediti u sobi pa sam ranije krenuo na aerodrom. Ponovo Eldorado, već treći put idem preko njega. Imaju oni još jedan aerodrom El Puente ali on servisira samo Aviancine letove. Taksist je bio pošten, cijena do tamo je bila 20.000 COP iako sam ga to pitao tek kad sam sjeo u auto. Za razliku od prethodnog dana promet je bio jako sitan pa sam do aerodroma došao dosta brzo.

Chekiranje sam mogao obaviti čim sam stigao. Bio sam malčice iznenađen jer obično za check-in bi otvarali šaltere neka dva sata prije leta. Ovdje su neka drugačija pravila, i bolje jer sam se vrlo rado riješio leđnog ruksaka prije nego sam mislio da ću.

I onda je krenulo čekanje. Morao sam nešto provjeriti na mailu i to zadovoljstvo platio čak 4.000 COP za 30 minuta. Za to obaviti morao sam još čekati nekih dvadesetak minuta da se oslobodi neko mjesto. Prestrašno koliko su skupi. Tip mi je rekao da je to jedino mjesto na aerodromu koje ima Internet makar sam kasnije iza sigurnosne kontrole isto tako našao PC-e na iznajmljivanje. Malo sam prošetao, sjeo i nastavio čekati.

Čekali su i drugi putnici. Sve odreda Kolumbijci. Vrijeme je polazilo, bližilo se vrijeme ukrcaja ali oko nas se ama baš ništa nije događalo. Teta i dalje sjedi mirno za šalterom, nikakve aktivnosti se ne naziru. Super, prvo je let otkazan pa sada još i kasni. Kako je vrijeme prolazilo tako su ljudi počeli prilaziti šalteru i postavljati pitanja. Postavljanje pitanja je vremenom preraslo u jednu malu revoluciju i pobunu. Bilo je tu povišenih tonova na šta su zemaljske stjuardese bile savršeno mirne. Nisam se mogao oteti dojmu kako se one u takvim situacijama nađu puno češće nego bi se reklo. I ja sam se usudio postaviti pitanje ali koka je na nekom poluengleskom nešto počela brljati do trenutka kad ju je spasila zvonjava telefona. Nakon toga navalili su je drugi daviti tako da sam ja mudro odstupio. Neki ljudi su stvarno bili bijesni, ja sam bio napilan ali to je bilo sitno u odnosu na njih. Nakon dosta vremena pojavio se neki predstavnik aerodroma koji je pokušao dati neka objašnjenja. Ma sve je to meni uzalud, sve je išlo isključivo na španjolskom. Za tamo nekog stranca se nitko nije obazirao. Ako razumije dobro, ako ne isto dobro. Tako je i bilo, razumio sam samo nešto malo. Uskoro su počeli dijeliti formulare koje su svi počeli mahnito ispunjavati. Uzeo i ja jedan primjerak. Zahtjev za odštetu. Šta će mi? Kako da u novac pretočim ovaj izgubljeni dan? Kako će se to rješavati i kada će se nešto riješiti? Razumijem šta trebam upisati ali kako da sročim tekst na španjolskom a da ne idem crtati ruke i noge koje često pomognu u sporazumijevanju? Uzeo sam ga kao suvenir, neku drugu svrhu od toga nisam vidio.

Prošla su dobra dva sata kašnjenja. Dva jebena sata! Već su se skupili putnici za onaj let u 15.30. Odveli su nas busom do malog aviona, u redu dva plus jedno sjedalo. Mikrofon od stjuarda je preuzeo pilot osobno, ispričao se za sve probleme koje su izazvali i rekao da su morali promijeniti cijeli jedan motor. Svi oni do malo prije bijesni putnici sad su imali blažene smiješkove na facama. Svi su bili sretni da se napokon kreće. Slogan Satene je ”Satena es Colombia”, vole to ponavljati često. Ne dao im Bog da je Satena jednako Colombia, tek onda bi bilo ringišpila. Pomislio sam kako je možda loše to šta imamo novi motor jer tko zna kako su ga na brzinu uspjeli sklepati? A onda sam pomislio kako je možda još gore šta je jedan od motora još uvijek star jer bi mogao i on crknuti. Slijedila je umirujuća misao kako su i ovako i onako tu dva motora, jedan novi i jedan stari pa šta god se dogodilo… bem li ga, neće valjda istovremeno jedan riknuti jer je prestar a drugi zato jer je ekspresno montiran. Mada kako je dan krenuo to bi mogao biti logičan slijed događaja.

Let je trajao sat vremena i bio je sasvim ugodan. Satena es Colombia nas je dovela do Medellina. Kako je polijetanje iz Bogote za Leticiu bilo za pamćenje, tako je i ovo slijetanje u Medellin isto za dodatno pamćenje. Kad kažem slijetanje u Medellin onda tu mislim na bukvalno slijetanje u Medellin jer je jedan od njegova dva aerodroma u samom gradu. Radi objektivnih razloga tu mogu slijetati isključivo manji avioni kakav je i ovaj. Medellin je u dolini i prilaz aerodromu je zanimljiv. Avion se spušta vijugajući prvo među vrhovima okolnih brda a poslije i među neboderskim antenama. Da pilot malo zajebe visinu, istog trena ulijeće nekome u sobu. Ili barem balkon. Na izlasku iz aviona pozdravljao nas je glavom i tamnim naočalama sam pilot naginjući se iz svog sjedala. Možda Satena ipak es Colombia?

Nakon slijetanja sve je brzo bilo gotovo: isporuka prtljage, izlazak i upad u taksi. Gledao sam kako cifra na taksimetru skače dok je taksist bezveze glavinjao kvartom u potrazi za mojim hostelom. Imao je adresu i ime ali ipak je malo lutao. Lijevo pa rikverc, pa desno pa opet lijevo, pa malo češkanja uza uha, pa istezanja vrata, pa malo škrgutanja mojih zuba… napokon je našao cilj kad je cifra na taksimetru stala na 8000 COP. Ulaz u hostel Palm Tree je bio vrlo sličan kao ulaz u Platypus, isto sistem sa duplim vratima. Sobe su nove, čiste i vrlo male. Odabrao sam onu s prozorom, ostavio stvari i jurnuo dole na ulicu dok još ima danjeg svijetla.

Hostel se nalazi u mirnoj i vrlo ugodnoj četvrti. Vrlo blizu su mali restorančići sa jeftinim i dobrim set ručkovima. Glavna ulica je puna drveća i zelenila a šoping centri, puno ljudi i staložen promet još mi je više podizao prvo mišljenje o ovom gradu. Daaaleko bolje izgleda nego ona siva Bogota. Na križanjima su razni artisiti izvodili svoje akrobacije. Kako se svijetlo semafora počinje mijenjati tako točka završava a akrobat na brzinu pobere siću… ako mu je netko želi udjeliti. Onako od oka, ima tu dosta skakutanja a lovica je stvarno mršava. Stajao sam tamo i gledao kako ide taj biznis, ne bi im volio biti u koži.

Nakon ručka ipak sam telefonom rezervirao hotel u centru kako bi bio bliži autobusnom kolodvoru. Planirao sam dva dana obilaziti manja mjesta u okolici. Nedaleko hostela šetkao se stražar. Ja lagano hodam s jedne strane ulice a on lagano stoji s druge strane ulice. Malo sam se zagledao u tu njegovu pušku, valjda je to primjetio pa me onda laganim hodom otpratio do ulaska u hostel. Onako, polako i nenametljivo. Šta on zna da li mjerkam pušku radi toga jer sam nepopravljivo znatiželjan ili zato jer namjeravam iz džepića iščupati bazuku i raznijeti njega i trgovinu koju čuva.

Internet u hostelu je besplatan a osobni sef je dostupan dole kod recepcije. I to je to, jedini plusevi koje sam mogao naći. Do kuhinje i zajedničkih prostora nisam ni odlazio, htio sam se samo izvaliti na krevet i zaspati.

Na ulazu u moju sobu umalo se nisam onesvijestio. Natpis ”Jesus, Satan’s greatest nightmare” je blejao u mene. Isti bijeli natpis na istoj crnoj majici… na istoj lošoj replici Conana Barbarina. Zatvorio sam vrata za sobom mjerkajući svoj majušni prostor u potrazi sa bilo kakvim skloništem. Želio sam se sakriti, šta ja znam zašto, ali to sam tada htio. Kolike su šanse da ridikuloznog tipa kojeg vidim na tamo nekakvom ubogom aerodromčiću u Leticiji sretnem dan kasnije u sasvim nekom drugom gradu s kojim Leticia čak nema direktnu vezu? Kolike su šanse da od svih hostela ovaj uzme sobu upravo u mom? Kolike su opet šanse da je ta soba od svih raspoloživih baš preko puta moje??? I da tip opet ima istu majicu…. ma nema šanse. Nema! I kud baš on? Zašto se to nikad ali nikad ne dogodi kad vidim neki zgodni komad? Vidiš je jednom, zaključiš kako fenomenalno izgleda i drugi dan voila – vidiš ju kako ušetava u sobu preko puta tvoje. Ako ništa drugo barem da se podsjetim kako ta dobro izgleda. A ne, to ne postoji. To je nemoguće, a sresti ovog Conan style misionara to je zato sasvim moguće. Nešto drugo mi je palo na pamet… ona oveća cura sa vrištećim crvenim cipelama…. gdje je ona? Da li je i ona ovdje? Gdje, možda ispod krev… ma ne, ta jedva stane ispod krova, kakav sad krevet? Šta ako su skužili da se sprdamo na njihov račun pa su se udružili i sada nas ganjaju Kolumbijom? Svašta tu može biti.

Tu noć do vrlo sitnih sati nisam oka sklopio, ne radi ovih likova nego radi buke. Ispod mene je kuhinja, iza mene je prostorija s TV-om. Zidovi štite samo od pogleda dok su protiv širenja zvukova beskorisni. Prozor štiti samo od vjetra, što se zvukova tiče kao da ga nema. Buka iz kuhinje gdje se gosti okupljaju je nekako prestala tamo oko ponoći. Ali debil koji je nabio neki ratni film opalio je glas do maksimuma. Kako da spavam kad se oko mene puca i vrišti? TV je ugasio tek poslije dva ujutro. Do tada bi se povremeno onesvijestio da bi me ubrzo neki filmski rafal podsjetio da noćas nema spavanja.

Mogao bi se kladiti da je to onaj Jesus tip. Namjerno mi je držao TV samo kako bi patio. Ne, nisam ga vidio ali mora da je to bio on. A ona cura i njene crvene cipele? Nisam ju ipak vidio tamo…. sigurno je ona imala zadatak pratiti Davida i maltretirati ga čime god stigne. Jadan David, nadam se da je izdržao.
_________________________________________________________________________
internet 1h u Platypusu – 2.000 COP
printanje 3 papira A4 u Platypusu – 1.500 COP
doručak – 3.500 COP
taksi Candelaria-Eldorado- 20.000 COP
internet 1/2h na Eldorado – 4.000 COP
2 min. telefona s Europom na Elodoradu – 2.500 COP
taksi aerodrom-Palm Tree, Medellin – 8.000 COP
set ručak i pivo, Medellin – 9.100 COP
lokalni telefon, Medellin – 300 COP