Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 1860 COP (kolumbijski pesos)
1 euro = 2325 COP (kolumbijski pesos)
1 US$ = 5,23 Kn
1 euro = 7,37 Kn
1000 COP= 3,17 Kn

Rano jutro. Hladno. Točnije, prokleto hladno bar u odnosu na ono šta trenutno imam doma. Ufff kontinent. Uspio sam zakasniti na aerodromski bus, kidnuo mi je točno ispred nosa. Šole me nije vidio ili me nije želio vidjeti kako mašem. I to sve radi starog putnog sata koji kasni dvije minute. Ok, umjesto toplijeg aerodroma ovih pola sata provesti ću tu na hladnom autobusnom kolodvoru. Drugi put ću se sjetiti da ne tempiram dolazak točno u sekundu.

Sa smiješno-tužnog Plesa na velebni Frankfurt airport. ”Priority” naljepnica na prtljazi, letovi na vrijeme, razgledavanje Alpa sa poluotopljenim snijegom, preprepreskupi odvratni sendvič na frankfurtskom aerodromu… i let za Bogotu se vrlo brzo približio. On line check in je jedna vrlo zgodna opcija kod čekiranja leta koju koliko vidim vrlo malo ljudi koristi. Svi vole stajati u redu i čekati. Nekima je to možda fetiš ali ne vjerujem da je baš svima… I ne vjerujem da nitko doma nema printer, jer za on line su dovoljni samo internet veza i printer. Šta god, ja sam samo morao iskrcati ruksak na odgovarajući šalter bez ikakvog čekanja. Značajno sam pogledao redove pored sebe i šeretski se nasmijao. Heh, ponekad je dobro prihvatiti neke savjete, pogotovo oko chekiranja.

Lufthansin avion do Bogote je bio baš dobar. Čim sam vidio LCD monitore na svakom sjedalu ništa me više nije zanimalo. Ni do kraja popunjen avion, ni kabinsko osoblje starije od Lenjina, ni predstojećih 11 sati leta… ništa. Pred nosom sam imao svoju malu privatnu mikro kino dvoranu i to je bilo sve šta mi je u tom trenutku trebalo. 16 različitih filmova na 10 jezika, mnogobrojne tv emisije, serije, dokumentarci, sport i vijesti. Izbor muzike ne treba posebno spominjati. Još samo da je ta nesretna ekonomska klasa malo manje ekonomska, tj. da samo ima malo više prostora za noge, samo malo…

Mala figurica koja na monitoru označava položaj i smjer aviona, lijeno se pomicala preko Atlantika. Let je trajao, trajao i trajao. Ne znam kako se to dogodilo ali za svo to vrijeme nisam se pomaknuo sa sjedala, nisam normalan. Još koji sat više i stopio bi se s njime.

Pored mene je sjedio jedan kršan momak, Francuz Arthur. Ragbi igrač kako sam tek kasnije doznao. Cijeli let smo proveli šutke, gledajući svoja posla… hmm, tj. svoj film. Tek prije slijetanja zamolio sam ga da mi posudi svoj LP (moj je bio spremljen) i tako je krenula spika. Isto namjerava 15 dana putovati po Kolumbiji i istim letom se vraća natrag. Došao je sam ali za dva dana mu dolazi prijatelj pa će dalje nastaviti zajedno.

Bogota nas je dočekala okupana kišom uz neku glupu jesensku temperaturu od desetak stupnjeva. Prvi konkretan dodir s Kolumbijom bio je malo šepav zahvaljujući izraubanom busu koji nas je prebacio od aviona do zgrade. Bah… očekivao sam jedan kulturni tunel prikačen na vrata aviona.

To slučajno poznanstvo palo je u pravi trenutak. Red pred kontrolom putovnica bio je kilometarski. Trebalo je dobrih 45 minuta da bi dobio godinama sanjani ”Colombia” pečat, tako da je malo druženja i te kako bilo dobro došlo. Arthur nije imao nikakvu rezervaciju, namjeravao je u poznati Platypus otići na blef. Ja sam zato imao rezervaciju za nekakav Hotel Los Cristales. Preko booking.com cijena mu je 29$ a kad ih se direktno kontaktira samo 20$. Za sobu sa kupaonicom i tv-om. Jeftino, a opet se nalazi nedaleko Transmilenia, javnog prijevoza u Bogoti. Lako smo se dogovorili, dijeliti ćemo taksi do mog hotela. Ako mu bude odgovaralo i ako bude bilo mjesta – ostati će, u protivnom ide dalje do nedalekog Platypusa.

Trenutak koji kod letenja najviše mrzim je kad čekam prtljagu. Hoće li doći ili neće? Da li je tu na Eldoradu ili je možda u Nairobiju? Svaki put kad na pokretnoj traci ugledam svoj dobri stari ruksak padne mi kamen s duše. Na izlazu iz zgrade smo se ugodno iznenadili, aerodromsko osoblje svakom putniku pregledava da li se broj naljepnice na torbama poklapa sa brojem na avionskoj karti. Ne sjećam se da sam to igdje vidio. Tako bi trebalo biti na svakom aerodromu, na taj način sam siguran da nitko ne može pokupiti ono šta nije njegovo. Ustvari može pokupiti ali sigurno neće iznijeti iz zgrade.

Taksi s Eldorada je isto odlično riješen. Nema tu zajebancije s taksistima, treba samo otići do taksi šaltera i reći adresu. Cura na papiru isprinta tu adresu i cijenu koliko bi trebalo platiti tako da taksisti ne mogu varati putnike. Kažem ja, mnogi bi od ovih trebali učiti. Tako jednostavni potezi a toliko gnjavaže manje. S tim papirićem se stane u red i za nekoliko minuta već se sjedi u taksiju, cijena do centra je 22.000 COP. Jedino šta mi se nije po dolasku svidjelo su mjenjačnice. Ni jedna nema istaknutu tečajnu listu. Treba pitati osobu na šalteru. Bezveze. Promijenio sam samo 50 eura, mirisalo mi je da bi u gradu tečaj mogao biti bolji. Kao, puno ću uštedjeti na nešto boljem tečaju.

Kad smo izašli s aerodroma bilo je već 21.00 iako smo sletjeli negdje oko 19.15. Put prema centru vodi prvo pored luksuznih hotela, uz mnogobrojne građevinske radove pa kroz problematične kvartove. Jedan od njih je Santa Fe. Taksist je bio pričljiv a Francuz je solidno vladao španjolskim. Klizili smo pustim i mračnim ulicama. Metalni zastori pokrivali su svaki izlog, svaku radnju. Parkiranih vozila nigdje. Sve pusto, samo bi tu i tamo iz polutame iskoračila neka sumnjiva prilika.
– Tu su same kurve, transvestiti i kriminalci… ovo je loši dio grada – rekao je taksist i nastavio vožnju zlokobnim kvartom. Da, ovo nikako ne izgleda kao mjesto gdje želiš izaći iz auta, pa čak ni na trenutak. Uskoro je stao pred ”mojim” rezerviranim hotelom, derutnom zgradom koja je i sama za sebe izgledala loše a ovako u ”pogodnom” okruženju, s lošom atmosferom i ozbiljnim upozorenjem izgledala je još gore. Vrlo lako sam si mogao zamisliti bandu vještica kako leta gore oko vrha i munje koje sijevaju iznad njih.

– Evo, ovo je vaš hotel ali molim vas nemojte izlaziti iz hotela, nikako – nastavio je čim je stao. Kad je na pitanje da li to vrijedi i za dan odgovorio potvrdno, dileme više nije bilo: jebo taki hotel.
– Koliko nas košta dodatno do Platypusa?… još 6.000?… Ok majstore, produži ti do tog Platypusa – ekspresno i bez previše razmišljanja smo dali nalog pričljivom taksistu.
I bi tako. Nemam pojma da li je je tih 6.000 bilo previše, ali bili bi mu dali i više da je tražio samo da nas odvede dalje. Ono je stvarno izgledalo presablasno, nije ni čudo da je cijena sobe niska. Nakon nekoliko minuta dodatne vožnje uvukao se u jednu uličicu na uzbrdici, stao i ugasio auto. Došli smo pred odabrani hostel. Legendarni Platypus, prvi hostel u gradu, poznat vjerojatno svakome tko je ikad namjeravao kročiti u ovu zemlju, ne samo grad. Na prizemnici je samo omanja tabela ali vjerojatno svaki taksist zna za ovu lokaciju. Početak ulice je 150m niže kod Parque de los periodistas na kojem je bilo nekoliko policajaca. Jasno su uočljivi, svi imaju nešto kričavo žuto zeleno na sebi.

Hostel je poput male tvrđave. Treba pozvoniti na parlafon, čovjek iznutra vidi na monitoru tko zvoni i otvori vrata. Uđemo u kraći hodnik i zatvorimo ta glavna puna vrata. Tek kad su ta prva vrata zatvorena ovaj otvara druga unutarnja koja su obična rešetka. Napravljeno je tako za slučaj da netko nepoželjan na neku foru uđe unutra, npr. da ovaj preko kamera nije dobro procijenio osobu, pa da ima još jedna vrata koja mu onemogućavaju ulaz. Tek prolaskom kroz ta druga vrata ulazi se u sigurnu i opuštenu zonu hostela. Za izlazak na ulicu unutarnja rešetkasta vrata se otvaraju pritiskanjem na dugme… koje je smješteno dalje od vrata tako da treba raširiti obje ruke kako bi se to izvelo. Opet radi sigurnosti, dolazeći izvana to dugme je nemoguće doseći. Uzimajući u obzir sve ovo, jasno je da nitko nepozvan ne može ući unutra. Bar ne bez tenka.

Bogota je danas puno sigurnija nego šta je bila do prije samo nekoliko godina, to vrijedi i za čitavu Kolumbiju. Gerilci su znali napasti noćne međugradske autobuse i opljačkati sve šta se moglo, ponekad bi i nekoga oteli. Čak su uspjeli doći pred vrata glavnog grada. Kriminalci su gotovo nesmetano harali gradom, nije bila rijetkost da bi nekoga opelješili čak i danju u Candelariji koja je ajmo reći turistički centar grada. Nije to bilo pravilo ali znalo se dogoditi. Onda je gospodinu predsjedniku puk’o film pa je lupio šakama o stol. Gerilce je poćero pa još i gonio, ulične kriminalce je suzbio barem iz centra sa jačom prisutnošću policije. Ne znam da li je i danas još uvijek tako ali tada ga je podupiralo 90% stanovništva. 90%! Nije ni čudo, ljudi su napokon mogli bar malo odahnuti, mogli su nesmetano putovati iz grada u grad, obilaziti okolicu mjesta u kojima žive a do tada se to nisu usuđivali. Toliko olakšanje im je donio da su mu progledali kroz prste za mnoge druge ozbiljnije pogreške. Jedna od njih je da je netko iz vojske ili vlade odvozio siromašne dečke iz problematičnih slumova s obećanjem da su im našli posao na drugom kraju države. Nakon nekog vremena vojska ili tko god, hvalio se sa većim brojem ubijenih gerilaca. Bili su to upravo ti prevarom odvedeni dečki odjeveni u nove gerilske uniforme i obuveni u često prevelike čizme. Tu je bila pukla velika afera oko toga, s razlogom.

Hostel ima i neku vrstu sigurnosnih sandučića. Na recepciji se nalaze majušni ormarići koje je moguće zaključati vlastitim lokotom. Ako netko dođe bez, lokot može kupiti tamo kod njih. Ti sigurnosni ormarići su spas za nervozne putnike jer osiguravaju nesmetanu šetnju gradom bez straha da će u slučaju pljačke ostati bez svega. Nebitno šta nisam jedan od onih nervoznih ali ipak sam koristio te ormariće, bio bi bedak da nisam. Korištenje je kao i na svim ostalim mjestima besplatno, ali čak i da se naplaćuje – platio bi. Ovako sam fino u ormarić parkirao novac, kartice i putovnicu a sa sobom bi imao samo količinu novca koja mi je potrebna za taj dan i fotokopiju putovnice. Pa ako me netko slučajno orobi mogu mirne duše dignuti ruke u zrak pa neku uzima šta ‘oće, gubitak od 20-ak eura nije toliki da bi mi uopće palo na pamet riskirati glavu zbog toga.

U Platypusu nisu više imali single sobe nego samo višekrevetne. U tri sekunde smo se Arthur i ja dogovorili da ćemo dijeliti jednu s kupaonicom za 55.000 COP. Soba je gore na katu, tri kreveta, pod i plafon su drveni. Grijanje ne postoji. Ma dobro, bili smo presretni da smo u ovo doba i ovako na blef našli solidno i sigurno mjesto. Makar, uvjeren sam da bi se za te novce u Bogoti našlo isto tako sigurnih hostela ali puno boljih. Vidi se iz aviona da ovaj ovdje živi na staroj slavi i blesavim preporukama iz LP-a koji za hostel kaže da je ”još uvijek najbolji”. A po čemu? Sobe su stare, kreveti tvrdi, kupaonice i wc-i su čisti ali su ipak posebna priča. Internet se naplaćuje dok mnogi ostali hosteli gostima to daju mukte. Pored toga Platypus ima sobe u više kuća u istoj ulici. Mi smo bili smješteni u ovoj gdje je recepcija ali mnogi drugi gosti su bili 20-ak metara gore ili dole od pravog ulaza. Dobre strane tog mjesta su njegova dobra pozicija i činjenica da se tamo bez po muke čovjek može upoznati i povezati s ostalim putnicima sličnog ili istog mentalnog sklopa kad su u pitanju putovanja. Možda su po tome najbolji. Uzmeš si pivicu na recepciji i počneš lajati s nekime u majušnom otvorenom dvorištu pored fontanice koja je zadnji put bila u pogonu kad je Turska vojska jurišala prema Beču.

Dok je Arthur pogonjen glađu u 22.00 izašao vani u potrazi za bilo kakvom večerom, ja sam shrvan umorom pao na krevet. Kakva hrana, kakvo druženje… jedino šta sam u tom trenutku želio bilo je zaspati poput Trnoružice. Moj novi cimer je ostao dole u prizemlju još neko vrijeme ispijajući pivu sa nekim drugim Francuzom. Nisam ga čuo kad se vratio u sobu. Jedino šta me tokom noći budilo su višetonske deke. Ljudi znaju da gostima ne nude grijanje pa to kompenziraju s 500 deka koje sve zajedno imaju impresivnu težinu. Stalno su mi noću klizile prema podu, borio sam se s njima poput lava. Znao sam da ću si za iduću noć krevet posložiti tako da eliminiram taj glupi problem, ali ovu prvu noć nisam imao više snage ni za šta.
_________________________________________________________________________
avio karta Zagreb-Bogota-Zagreb – 592 eura
odvratan sendvič i voda, aerodrom Frankfurt – 8,5 eura
taksi Eldorado-Santa Fe – 22.000 COP
taksi Santa Fe-Candelaria (izvanredna doplata) – 6.000 COP
trokrevetna soba za dvoje sa kupaonicom, hostel Platypus – 55.000 COP