Opet rano ustajanje. Opet metro i opet sjeverni autobusni kolodvor. Opet sam bio tamo u 08.00. Još da nisam morao čekati na polazak minibusa dodatnih 45 minuta repriziranje bi bilo potpuno. Imao sam dovoljno vremena za doručak u velikom i praznom restoranu. Za 5.600 COP očekivao sam čudo od doručka, međutim čini se da ovdje prije svega iskorištavaju poziciju i deru gladuše poput mene. WC je isto dobro zamišljen kao jedna od poluga iskamčavanja novca, prvo treba platiti ulaz a onda još dodati i za papir ako je nekome potreban.

Opet 2 sata vožnje, ovaj put u nešto drugačijem smjeru. Malena autobusna stanica nalazi se izdvojena od centra Santa Fe. Tuk tuk me pokupio praktički u letu, prije nego sam se uopće mogao orijentirati. Kratka je vožnja do centra.

Santa Fe de Antioquia je dosta razglašen gradić. Hvale ga radi kolonijalne arhitekture i sličnih stvari. Meni osobno nije bio ništa posebno. Centar tj. plaza je na prvi pogled vrlo ugodno mjesto. Na drugi pogled isto ostaje vrlo ugodno mjesto. Zelenilo, klupice i more prodavača između parka i crkve okruženo je širokom asfaltnom trakom kojom rijedak promet vrlo sporo teče. Uspavano i relaksirajuće, točno ono šta se očekuje od nekog malog grada kojemu su stres i nervoza jako daleki pojmovi. Koliko god je centar u početku zanimljiv toliko cijelo mjesto ubrzo dosadi. Da, prozori i vrata su pokriveni masivnom drvenarijom i neizostavnim rešetkama šta daje određeni štih cijelim ulicama. To je prvih 15-ak minuta, nakon toga interes znatno opada jer se ista scena ponavlja gdje god se uputio. Prebrzo sam izgubio interes za ovim mjestom pa sam počeo obilaziti tuk tuk vozače. Idući cilj je nekoliko kilometara udaljen El Puente, most. Svi redom su tražili 12.000 COP a poneki bi spustio ali ne ispod 10.000 COP.Nije bilo šanse dobiti nižu cijenu. Ili to ili ga ne zanima i odustaje od vožnje. U jeee, koji karakteri.

Šta ću, ostalo mi je da prihvatim ono šta mogu i da krenem. Vozilo kao šta je tuk tuk mi se nikako ne uklapa u ovu zemlju. Ovo je Kolumbija, Južna Amerika, mjesto gdje očekujem više neka macho vozila nego ove indijske fore.

Kod El Punte de Occidente je naveća fora to šta je pod mosta potpuno drven tako da sve klepeće kad vozilo prolazi. Između dvije odvojene pješačke staze nalazi se jedna vozna traka kojom može proći samo jedno vozilo. Nisam baš siguran kako se vozači dogovore koji će krenuti prvi. Vozač mi je održao kratko predavanje o povijesti mosta i zašto se zove tako kako se zove. Trebao je nekako opravdati onih 10.000 COP. On je krenuo na drugu stranu gdje će me čekati a ja sam lagano po pješačkoj traci hodao i fotkao. Nije to baš neka atrakcija zbog koje bi vrijedilo potezati iz Medellina, ali već kad sam ovdje, zašto ne? Prošetam po mostu, razgledam sajle koje ga drže na hrpi i na kraju se prodrndam tuk tukom preko njega. Sada sam komotno mogao natrag pa sam rekao vozaču da me odveze ravno na autobusnu.

Kupio sam kartu s brojem sjedala 1. To inače znači da mi je bus upravo pobjegao pred nosom i da ću se načekati dok ne krene drugi. Ali… sada bus samo šta nije krenuo. Ček, ček. kreće za koji minut a ja sam jedini putnik!? Šta je ovo, skrivena kamera? Nisam mogao ući u bus, bio je zaključan dok ovi drugi otključani nisu išli nikamo. Jebala vas takva logika. Narednih nekoliko minuta nastala je strka među zaposlenicima te kompanije. Nisam nikako mogao shvatiti da li su ovi izgubili ključeve, vozača ili su svi skupa popizdili? Nakon strke nekoliko likova u ovakvim i onakvim uniformama preusmjerili su me u drugi otvoreni bus. Broj putnika na polasku – dvoje!? Bilo mi je nevjerojatno da itko želi krenuti s ovako malim brojem ljudi. S obzirom na cijenu karte sigurno nisu niti na pozitivnoj nuli. Kako je poslije ispalo, bus su uspjeli napuniti putem. Svako toliko bi pobrali nekoga uz cestu. Politika cijena tih buseva su isto posebna priča, u smjeru Santa Fe je 1.000 COP više nego u povratu.

Iako smo zbog radova pred nekim tunelom čekali cijelu vječnost, vozač je uspio kompenzirati izgubljeno vrijeme nešto bržom vožnjom. Opet sam lutao na onom glupom kolodvoru. Nisam tamo bio prvi put ali svaki put sam se gubio po onih nekoliko razina u potrazi za pravim izlazom. Nađe se tamo svakojake ekipe, pogotovo je upečatljiv bio jedan mali stari invalid koji je pjevao iz invalidskih kolica. Imao je tip mikrofon i mali razglas, slušao sam ga cijelo vrijeme dok sam bio na obližnjem skypu.

Sjeo sam na klupu unutar super čiste metro stanice i pogledao malo šta se nudi u Medellinu. Botanički vrt, dosta ga hvale a nalazi se samo stanicu dalje. Trebao sam sići upravo tamo gdje sam jutros greškom izašao. To je trebalo znati napraviti, fulati jednu od ukupno dvije stanice. Možda ipak ne bi trebao tako rano ustajati? Botanički vrt nalazi se pored sveučilišta i cijeli taj dio grada izgleda odlično. Široki prostori, zelenilo, fontane i moderna arhitektura. Bilo mi je žao k’o psu šta je botanički vrt bio zatvoren zbog nekakvog prašenja. Čuvar mi je poručio da će sutra biti otvoren. Uzalud, sutra se gonim dole na jug.

Šta sad. niš, ajmo malo pješke do centra, nogu pred nogu. Nije toliko daleko a i nije neki loši dio grada da si moram gledati leđa. Usput me ulovila kiša pa sam taman iskoristio priliku i skočio na ručak u prvi restoran koji sam vidio. Dok sam prestao jesti kiše više nije bilo.

Neobična je ta šetnja kolumbijskim gradovima. Sve trgovine su u praksi kavezi. Rešetke su obavezne i nema ulaska unutra. Čak i u centru ih je puno koje su pod rešetkama. Ako su slučajno otvorenog tipa da se može ući unutra, onda obavezno imaju naoružanog čuvara koji stoji sa puškom u rukama. Pa sad ti idi i kradi. Na križanjima uobičajeni artisti koji cirkusiraju za šaku pesosa. Htio sam jedne slikati ali mi je dvometarski antipatični klaun zabranio. Tek onda sam skontao da on i cirkusantica na susjednom semaforu rade zajedno. Isto križanje, svatko ima svoje semafore. Pogriješio sam šta sam previše pimplao s fotoaparatom, trebao sam ga samo izvaditi i opaliti fotku. Ovako sam klaunu dao vremena da došeta do mene, iskenja svoje ”no, no” i još dodatno upozori kolegicu. Ovi su stali s predstavom a ja sam otišao dalje s fotoaparatom u džepu. Možda i oni misle da ću im dušu oduzeti ako ih slikam, stvarno nemam pojma koji će mi klinac duše uličnih zabavljača.

Za razliku od jučer, ulice su bile prepune ljudima. Sve trgovine su bile otvorene, povremeno je bilo teško hodati samo po pločniku. Na žalost od kurvi nije bilo ni traga, one će ipak čekati neke večernje sate da se oslobodi malo prostora za njih. Na ovim ulicama nitko s malo novaca ne bi trebao ostati gladan. Ja sam se odlučio udaviti u odličnom narezanom mangu sa limunom.

Razglednice obavezno šaljem. Bez toga i suvenira ne smijem se pojaviti doma. Samo… gdje ih naći? Trebalo se malo raspitati da bi ih na kraju našao u knjižari. Drže ih u tamo nekoj zadnjoj ladici, čini se kao da je to toliko rijetko tražena roba da se ne isplati držati ju na vidljivom mjestu. Uz to one koje sam dobio bile su iz nekih drevnih vremena. Izbor je bio skoro nikakav pa mi je cijena od 11.600 COP za 6 komada dodatno digla tlak. No, nije to bilo ništa. Pravi šok me strefio u obližnjoj poslovnici 4-72, poštanske kompanije. Veliki prostor, četiri zaposlenice i tek tu i tamo po koja mušterija. Predao sam razglednice, žena je pogledala adresu i presudila: 6.600 COP. Dobro… ali to je za samo jednu razglednicu. Za svih šest cijena je 39.600 COP!!?? Jesu li oni normalni? Izokrenule su mi se oči od muke. Da li to mene netko zajebava? Nisam na ulici, tu sam. u službenoj poslovnici i sve bi trebalo biti regularno. Platio sam. Da, platio sam vreću para za slanje šest bijednih razglednica. Na ovo nisam računao. Žena je krenula ispunjavati neki A4 veliki formular koji sam potpisao. Formulari za slanje razglednica?? Nevjerojatno. Hodajući zbunjeno ulicom pretpostavio sam da sam se zajebo i da su mi uvalili neku ekspres uslugu. Nisu. Ništa od toga nije došlo ekspresno. Trebalo je više od tri tjedna da se razglednice pojave u ciljanim poštanskim sandučićima. Već sam se bio pomirio s time da sam popušio i da su me žene preveslale. Jer osim šta sam platio i potpisao, nisam vidio da su zalijepile poštanske marke. Na kraju je ispalo da su na njima stvarno bile poštanske marke u vrijednosti od 6.000 COP. Onih 600 COP je bilo za tko zna šta. Jebo kolumbijsku poštu. Bolesno skupo i stravično sporo.

U hotelu sam opet trebao tražiti toplu vodu. Stvarno mi dođe da nekoga ispljuskam radi tih stvari. Po vodičima se insinuira za ovaj hotel da prima parove i na nekoliko sati šta opet po tim istim vodičima vlasnici negiraju. Mislim da su vodiči u pravu, hotelom ne šetaju kurve sa mušterijama bar ne one najjadnije dole s asfalta, ali mislim da stvarno rentaju sobe na sat. Mene se to ama baš ni malo ne tiče dokle god ih ne moram slušati.
_________________________________________________________________________
karta za metro – 1.550 COP
doručak na aut.kolodvoru – 5.600 COP
bus Medellin-Santa Fe de A. – 10.000 COP
tuk tuk u Santa Fe do centra – 2.000 COP
taksi do El Puente de O. – 10.000 COP
bus Santa Fe de A.-Medellin – 9.000 COP
ručak u Medellinu – 8.500 COP
6 razglednica – 11.600 COP
poštarina za 1 razgednicu – 6.600 COP
razrezani mango na ulici – 1.000 COP
voda u vrećici – 500 COP