Popayan, Bogota, 02.04.2011.

Negdje oko dva ujutro probudila me vatra u želucu. Dobro me peklo od želuca pa sve do usta, toliko jako da mi nije dalo spavati. Odakle sada to? Pored te ružne tegobe još mi je i stomak bio na rubu boli, nisam znao da li si bol umišljam ili je stvarno tu. Stvarno loš osjećaj. Kako sada spavati s time? Kljucnuo sam jedan gastal ali nije pomagalo, kao da sam pišanjem krenuo gasiti požar. Dobro ako samo peče jer s time se mogu nositi ali šta ako stomak počne stvarno boljeti, šta ću onda? Imam li povjerenja u bolnice u kolumbijskoj provinciji? Mmmm… ne. Nemam. Sve sam se nekako nadao samo da stignem sutradan do Bogote pa ako zatreba doktor, tamo će biti lakše nego ovdje. Ako izdržim do dana poslije biti će još bolje, tada ću ući u avion za Europu pa ako mi se šta tamo dogodi valjda će se naći netko tko bi mogao pomoći. I biti ću na putu kući šta je još bolje. Teško sam zaspao sam tim mislima. Ujutro me vatra nije napuštala.

Jučer mi je vlasnik hotela preporučio neko mjesto gdje imaju ooodličan i jeftin doručak. Put me bio odnio u drugom smjeru ali danas sam odlučio da vidim koliko je taj doručak stvarno odličan. Taj mali restorančić nalazi se u smjeru suprotnom od centra, prepozna ga se po velikom suncobranu na ulici. Nije ga teško naći, ali doručak je ipak sasvim prosječan. To je samo jedno od onih malih mjesta uz cestu koja služe osnovnu klopu. Vjerojatno su mu to neki prijatelji ili familija pa tamo upućuje svoje goste. Nema veze, nisam bio oštećen ni zakinut.

Za šetnju do nekih dijelova grada i muzeja u koje u prethodna dva dana nisam uspio zaviriti, imao sam cijelo jutro na raspolaganju. Sve se to može obaviti pješice pa o taksiju nisam ni razmišljao. Crkva na brdu ili Capilla de Belen nalazi se istočno od centra, naravno vrlo lako je do tamo došetati. Pogotovo u svježe jutro kad šetača toplina još uvijek pušta na miru. Uspon do crkve je okićen raznim kipovima, svrha im je vjerojatno da prave društvo putniku koji tamo nabasa u neko pusto doba kad tamo nema nikoga. Kao šta sam ja to uspio napraviti. To automatski znači da je crkva zatvorena i da jedino šta mi preostaje je da stanem na mjesto odakle se grad najbolje vidi i da jodlam.

Dobro, to je jedno brdo… ali u daljini se vidjelo još jedno, još više brdo sa spomenikom osnivaču grada na vrhu – El Morro de Tulcan. No, prije nego sam krenuo u osvajanje te navodne pre-kolumbijske piramide stao sam u usputnom Museo de Historia Natural. Samo ime mu kaže šta se tamo može vidjeti čak i onima koji ne znaju beknuti španjolski. U zamjenu za ulaznicu dobije se prilika za obilazak tri kata zgrade smještene na samoj periferiji. Kažu da je to jedan od boljih muzeja takve vrste u zemlji. Broj izložaka je oveći, moglo bi se tamo provesti dosta vremena buljeći u preparirane životinje, insekte, ribe itd. Neki izlošci su stari i preko 70 godina. Preferiram svakako gledati žive životinje, ako je ikako moguće negdje u prirodi, ali ovdje se može u kratko vrijeme dobiti dobar pregled nad raznolikošću životinjskih vrsta u Kolumbiji. Gledao sam žalosne preparirane statue koje su nekad davno letjele ili trčale šumama i žalio šta nemam priliku provesti tjedne u nekim bespućima sa dalekozorom i fotoaparatom prilijepljenima za oči. U muzej sam banuo upravo u trenutku kad je tamo bio posjet veće dječje grupe s mamama. Valjda ovdje očevi ne vode klince nikamo? Oni su krenuli od prizemlja a ja od vrha naivno se nadajući da ću nekako izbjeći svu tu gužvu. Pa, izbjegao sam ju na trećem katu… u sredini sam ih susreo. Normalno da ću ih susresti, neće oni nestati samo zato jer bi ih ja najradije teleportirao u Disneyland gdje bi im bilo bolje. Cika, vriska i roditeljske prijetnje. To je ono što me uglavnom okruživalo na drugom katu. Tek dole u prizemlju sam opet naišao na malo mira ali tada mi je već opako dosadilo iščitavati podatke o bivšim životinjama.

Vrijeme je bilo za panoramu s najvišeg mjesta u gradu, brda sa spomenikom. Mislio sam da ću dušu ispustiti dok se ne popnem na vrh. Bio sam u krivu, ili to nije toliko visoko kako se meni činilo ili sam iznenada raspolagao ekstra snagom. Gore sam isto bio sam. Pustoš. Po grafitima pretpostavljam da se u neko doba doći ovdje okuplja duhovita ekipa. Dole u podnožju grupa radnika je kosila travu, ovdje na vrhu posvuda je bilo smeća. Vidi se da se ljudi svakako umore do vrha. Jedni su preumorni da bi bacili otpatke u koš, drugi su preumorni da bi sve to počistili.

S ovime sam osjećao da sam ovdje vidio sve ono šta me zanimalo, sada je samo trebalo dočekati polazak aviona i otperjati natrag u Bogotu. Dovukao sam se do hotela, na ulazu me dočekala otvorena monumentalna Biblija na posebnom postolju. Tek tada mi je proradio kliker, pa ja sam u jednom židovskom hotelu. Sjetio sam se davidove zvijezde s vizitke i sa tabele na ulazu. Tip je jači vjernik čim vozi Bibliju veličine XXL odmah pored recepcije.

Nisam znao šta bi više radio, unatoč malaksalosti nije bi se dalo zadnje sate trošiti u hotelskoj sobi pa sam krenuo do centra. Krenuo sam južnije od one zamišljene crte ispod koje je vlasnik hotela rekao da je ”peligroso”. Ma dobro, vjerujem ja njemu ali koju ulicu ispod gdje je još živa trgovačka zona sigurno je još uvijek sasvim ok. I bilo je tako. Guambiano žena. U svojoj tradicionalnoj nošnji bira si CD-ove. Prije nego sam udahnuo već je fotoaparat bio u rukama. KKKKlik! Yes, tri put’ hura za opsesiju!

S druge strane uličice velika samoposluga i veliki žuti blindirani kamion koji se zaustavlja tik do sporednih vrata. Iskače čuvar u pancirki i sa shotgunom u rukama. Okreće se leđima prema zidu i gleda na sve strane. Drugi prevaljuje dva metra razdaljine između kamiona i zgrade te nestaje iza rešetkastih vrata. Odmah za njim ulazi i ovaj s puškom. Nakon kraćeg vremena istim munjevitim pokretima ukrcavaju se u žutog blindaša i nestaju. Gledajući sa strane izgleda kao ratna operacija. Sjetio sam se naših zaštitara i njihovog puno ležernijeg načina primopredaje novca. Istina, kod nas kriminal nije do te razine da je potrebna takva mala akcija… hm, nije još. Ali kad bi se ovdje pojavili sa svojim malim Berlingom ili sličnim vozilom, normalno izašli iz vozila držeći u rukama samo torbu dok bi pištolj uredno bio za pojasom… vjerujem da bi poginuli iste sekunde. Ne znam samo da li su bar ovi kolumbijski zaštitari decentnije plaćeni od ovih naših kojima bez obzira na sve rizike u poslu daju tek toliko da prežive do idućeg mjeseca.

Malo sam bio neodlučan gdje ručati pa sam u toj svojoj neodlučnosti došetao do restorana blizu mog hotela. Ručak je bio totalna bezvezarija. Vjerojatno najlošiji od svih koje sam imao na ovom putovanju. Meso nije ni ličilo na meso nego na neku malu pregaženu životinju. Pored toga još me mučio želudac, vatra nikako da prestane. Istu tegobu sam osjećao na dan leta za ovamo ali je nestala sa prvim obilnijim ručkom u Zipaquiri.

Let sam imao tek u 16.15 ali već poslije dva krenuo sam na aerodrom. Nije me više bilo volja čekati na istom mjestu, grad me više nije toliko ni zanimao a i bio sam malo umoran. Poduzetni židov mi je ekspresno uvalio prijevoz do aerodroma, voziti će me njegov stari a platiti ću 4.000 COP, istu cifru kakvu naplaćuju taksisti. Zbilja, a ne naplaćuju li oni 3.500? Nisam ništa rekao, ionako u ovom gradu taksistima velikodušno zaokružujem cijenu vožnje na višu cifru pa neka si i ovaj uzme. Ali kad je već tako tražio sam da me stari pokupi točno ispred ulaza, ma da ne bi plaćao nešto više i još teglio ruksak do susjedne ulice… koja bi što se mene tiče mogla biti i u Gvatemali.

Stajali smo tako na vratima i pričali. Židov i ja. Više bi volio da sam pričao s njegovom ženom ali šta je tu je. Rekao je kako neki gosti kidnu kad vide otvorenu bibliju i kad skuže njegovu religiju, ako sam dobro razumio to znaju napraviti njemački turisti. Ne mogu tvrditi da li je to samo njegov dojam ili je to stvarno tako ali ako laže on, lažem i ja.
– Da li bi ja smio doći u Europu, da li bi tamo bilo sigurno za mene? – pita me čovjek koji živi u Vale de Cauca, praktički na rubu ratne zone.
– Paaa da. Tamo je dosta sigurno što se tiče kriminala i ne vidim razloga zašto bi se osjećao ugroženim? – odgovorio sam mjerkajući lijepe bijele rešetke na njegovim vratima i prozorima.
– Mislim da za mene nije sigurno jer sam Židov, mislim da bi me… kgggggg – i rukom napravi mot kao da si reže vrat. E sad, gledam njega. Gledam ulicu i razmišljam si kako sam ja usred ”prestrašne” Kolumbije. Pa opet gledam rešetke. Gledam opet njega i pitam ga kako on to misli da će mu se nešto loše dogoditi?
– Da, mislim da bi me sigurno ubili jer za Židove u Europi nije sigurno – opet on meni potpuno ozbiljan. Rešetke sam već toliko gledao da su garant bile uvjerene da im se nabacujem.
– Ne, ne, ne, ne, ne, ne… ma nije istina. U Europi imaš more Židova koji žive poput svih drugih. Ne vidim zašto bi se morali osjećati ugroženima i tko bi im uopće naudio? – odgovorio sam ekspresno sav u nevjerici. Ali ovaj se nije dao uvjeriti. Gledao me tupo, šta ja pričam? Pa svi znaju da su Židovi proganjani u Europi… da, prije 70 godina.

Počeo sam se smijati, ma skoro da sam se valjao na podu od smijeha. Da je pitao za sigurnost u mojoj zemlji još bi nekako i shvatio ali on se boji cijelog kontinenta. Halo, čovječe! Kuc kukuc po čelu! Jesi li ti svjestan gdje živiš? Ma nije, nema taj pojma inače ne bi postavljao tako glupa pitanja. Nisam mu imao volje objašnjavati na koji način ljudi izvan Kolumbije gledaju na njegovu zemlju, pogotovo nisam imao volje prepričati mu komentare i savjete koje sam dobio prije puta. Nije me bilo volja ni pitati ga gleda li on tu i tamo bar neki od onih stotinjak TV kanala koji su mu dostupni? Neka on živi u tom svom svijetu mašte: Kolumbija je ok a u Europi mu je život u opasnosti. Doviđenja stari i živ ti meni bio, ali meni je taman stigao prijevoz pa sam se fino izvukao iz ovog besmislenog razgovora. Da, stvarno bi bilo kudikamo bolje da me njegova žena ispratila. Radije bi slušao blesave isprike oko nečijih ostavljenih gaća u kupaonici nego nečije lude strahove vezane za stari kontinent.

Aerodrom se nalazi odmah iza autobusnog kolodvora, može se čak i pješke doći u razumnom roku. Na ulazu kontrola prtljažnika i podvozja vozila pomoću adekvatnog alata s ogledalom. Da ne bi neku bombu vukli sa sobom. Aerodrom prazan, nigdje nikoga. Bio sam prvi. Ovdje ionako imaju možda dva leta dnevno tako da je ova pustoš vjerojatno uobičajena slika. Trebao sam skupiti još nekakav pečat ali čovjeku na šalteru je nešto u kvaru pa je rekao da mi ne treba ništa. Bah, svejedno mi je dokle god mogu ući u avion. Zgrada aerodroma je mala, možda malo veća od one u Leticiji. Veći broj ljudi počeo je dolaziti tek poslije 15.00. Ja sam zauzeo svoje mjesto na jednoj udobnoj stolici i nisam ga puštao.

Vrijeme je prolazilo. Sporo i lijeno. Ništa se nije događalo… osim šta se zgrada napunila putnicima. Dva leta za Bogotu, jedan od Airesa s kojim bi ja trebao otići i drugi od Aviance. Vrijeme je nakon 16.15 teklo još sporije a ja sam još uvijek bio prikovan za istu stolicu. Kao i svi ostali. Nije naravno bilo nikakvih informacija koji kurac sada čekamo. Malo kasnije pričajući s jednim Kolumbijcem doznao sam u čemu je problem. Dole na stajalištu aviona bio je vojni helikopter po kojem su nešto šarafili. Dok se taj ne makne ova dva leta ne mogu krenuti iz Bogote. Dakle ne samo da mi čekamo, nego još uvijek čekaju i putnici na Eldoradu koji nisu ni krenuli!? Taj nesretni helikopter bio je na samom rubu asfalta a stajalište nije baš tako malo da dva aviona ne mogu stati. Ma stalo bi ih i četiri, kamoli samo dva. I tako, ljudi čekaju, vojska nesmetano šarafi po jebenom helikopteru, avioni ne lete… a vrijeme ide li ga ide. Prošlo je dosta vremena dok se netko nije sjetio, montirao helikopter na pomoćne montažne kotače i naredio da ga se odgura na drugi kraj stajališta. Pa jebote, zašto im je toliko trebalo da to naprave? Gledali smo smiješnu scenu kako vojska udarnički vozi letjelicu preko asfalta. Svakome od njih posebno spominjao sam kompletnu rodbinu uključujući i kućne ljubimce, paukove po zidovima i miševe iza ormara.

Nedaleko mene sjedile su dvije žene, majka i kćer. Bilo je očito da su u bliskom srodstvu. One se nisu previše nervirale, listale su svoje časopise i kulirale. Ja sam jedino malo poskočio kad mi je Kolumbijac pričao da je Aires loša kompanija, nemaju dovoljno aviona pa kad jedan rikne ne mogu pokriti liniju. Tada jednostavno odgode let za drugi dan. Šta je katastrofa, pogotovo kad drugi dan imaš let za Europu. Kćer je bila mršavica ali savršenih oblina. Toliko savršenih da je više mirisala na plastiku nego kineska tvornica igračaka. Ali zato joj je lice nepogrešivo odavalo srednje godine, hehej koka, mo’š se ti kompletno oplastičariti ali godine je teško sakriti. Mora joj se jedno priznati, bez obzira bili oni ljubitelji plastike ili svile ali privlačila je muške poglede kao šta plot privlači glavoboljčekom opijenu budalu. Ne bi se baš kladio da je itko od muških zapamtio koju boju očiju ima… ili čak kose, ali da su svi zapamtili gdje ima koje kopčanje na odjeći, e u to bi se mogao kladiti.

Bilo je tamo među nama čekačima još dvoje stranaca, Kanađani, dečko i cura. Dogovorio sam se s njima da ćemo po dolasku dijeliti taksi i troškove do grada. Baš dobro. U kratkom razmaku su stigla oba aviona. Žena vrtoglavih oblina i nezanimljivog lica srećom je otišla u Aviancin avion. Neka njihov pilot isteže vrat za putnicom. Naš ima da gleda samo ravno.

Poletjeli smo u 18.15, dva sata kašnjenja radi glupog helikoptera. Kad su avioni stigli i poslagali se na stajalištu bilo je potpuno jasno da su to sve samo kolumbijska posla. Mjesto gdje je stajao helikopter je bilo savršeno nebitno za manevre aviona na zemlji. Na mjestu gdje je ranije stajao ne bi smetao ništa više nego je smetao na mjestu gdje su ga bili dovukli. A nije uopće smetao. Kažem, kolumbijska posla. Neka žena se usudila sjesti na moje sjedalo. Sveto sjedalo do prozora. Aha, hoćeš da, sigurno ću to prešutjeti. Nije joj bilo drago kad sam je odjebao s tog mjesta. Iako sjediti do prozora i nije bila neka fora, već je bio pao mrak pa sam mogao buljiti jedino u mrakaču. Aires je još jedanput potvrdio da zapošljava samo mlade i lijepe stjuardese. Nekad davno takav su imidž gradile i neke europske kompanije, bar tako legenda govori. Monotoniju mračnog leta razbijali su odsjaji signalnih svjetala na elisi propelera. Onako u pravilnim razmacima imali su skoro hipnotički učinak. Morao sam trgnuti pogled s njih jer sam riskirao da iz aviona izađem kokodačući ili bar umišljen da sam Elton John. A to ne bi bilo dobro, pogotovo ne ovo drugo. U prvom slučaju bi mogao snijeti jaje… ali u drugom bi ga mogao dobiti, ustvari mogao bi dobiti par njih. Brrrr, sto mu gromova trubilo, miči pogled s elise! Miči pogled s elise dok je još vrijeme, matere ti…

Sat vremena ugodnog i mirnog leta kasnije, opet sam bio na Eldoradu. Na ovom aerodromu počeo sam se osjećati kao kod kuće. Prema prethodnom dogovoru taksi sam uzeo skupa s onim Kanađanima. Oni su tek došli iz Ekvadora i nakon Bogote su nastavljali svoj povratni put na sjever. U početku su mi izgledali ok ali tokom puta moje mišljenje o njima se okrenulo. Prvo me tokom razgovora tip upitao šta sam po zanimanju. Odgovorio sam mu. Uzvratio sam istim pitanjem čisto radi pristojnosti, nije da me nimalo zanima šta tko od njih radi u životu. Pogotovo me ne zanima nakon samo sat vremena dugog poznanstva. Odgovorio je da je nuklearni fizičar. Reagirao sam iznenađeno, ne upoznaje se nuklearni fizičar svaki dan. Koji trenutak kasnije rekao je da se zajebava i da je građevinski radnik. U 15 sekundi postigao je da se osjećam prilično bedasto. Budući da se ne volim osjećati bedasto i da ne volim da me netko jebe u zdrav mozak ovako bezveze, jurnula mi je krv u glavu. Najradije bi ga bio počupao za onu glupu kovrčavu kosu ali uspio sam ostati civiliziran. Šta je mislio s time, da li je htio vidjeti reakciju, da li je htio zajebavati ili samo biti duhovit… nemam pojma. Ali uspio je nepotrebno napraviti telca od mene. Bravo, valjda je bio ponosan na sebe.

To bi mu još i oprostio ali način podjele vožnje mi se još manje svidio. Kad god smo u troje dijelili trošak taksija, svaki je plaćao jednu trećinu. Ovi pametnjakovići su imali drugačiju logiku, sebe su smatrali kao jedno pa su i računali da svaki plaća pola vožnje. Vožnja je koštala 21.100 COP a ovaj mi je tokom vožnje dao 10.500. Pogledao sam novac i uzeo. Nisam imao namjeru objašnjavati mu osnovne postulate fer podjele troškova. Nek’ ide u kurac. Ne znam šta se dogodilo nerednih minutu ili dvije na zadnjem sjedalu gdje su sjedili njih dvoje ali tip mi je malo kasnije pružio još 2.000 COP jer kao, ipak je njih dvoje. Odbio sam, rekao sam mu da je dobro i ovako. Neka si ih drži, nabijem ih škrte. Nije mi dovoljno onoliko kašnjenje nego su me još i ovi našli zajebavati. Da sam znao kako će biti uzeo bi svoj taksi.

Taksist je bio priča za sebe. Bezobrazna budala. Tip čovjeka koji zaslužuje porciju dobrih batina bar jednom dnevno. Čak i ako ništa lošega ne napravi ali treba ga mlatiti. Ako ništa drugo prevencije radi. Vidio sam da vozi divljije nego bi trebao, ali ajde. Prave pizdarije počeo je raditi u centru gdje je promet gušći i gdje ima pješaka po cestama. Približavali smo se grupi pješaka koji su prelazili cestu. Približavali smo se prevelikom brzinom. Bila je to grupa mladih ljudi, vjerojatno tinejdžeri. Nekoliko metara od njih stisnuo je gas do kraja i projurio poput prvoklasnog idiota. Zadnji dečko iz grupe je u posljednjem trenutku odskočio s naše putanje, spasili su ga samo brzi refleksi. Da je samo trenutka oklijevao završio bi nam pod kotačima jer je ovaj idiot imao namjeru da nekoga pogazi. Sa ovom pretjeranom reakcijom stvarno su samo centimetri dijelili te pješake od sigurnih ozljeda a možda i nečeg goreg. Ostavio me bez daha. Nagledao sam se svakakvih vožnji ali ovo bi se moglo lako okvalificirati kao pokušaj ubojstva.

Koji minut kasnije stigli smo u podnožje uličice koja vodi do hostela. Idiot stane i neće dalje, kaže da ne smije ući u ulicu radi znaka zabrane. I stvarno, na početku je znak zabrane prometovanja… samo šta sam ja vrlo dobro znao da se tom ulicom sasvim normalno prometuje i da taksisti redovito ostave i poberu putnike točno pred vratima hostela. On se nije dao ali nisam ni ja. Inzistirao sam da nastavi voziti, ako je njemu teško iz nekog razloga odvesti nas tih 100 metara uzbrdo, meni je još teže tih 100m propješačiti. Pokazao je na policiju tj. na neka žuta rotaciona svijetla s naše desne strane. Ma voooozi majmune. Već sam bio napola lud. Popustio je i odveo nas pred vrata, njemu je isti klinac ali valjda sirova zloba mora uzeti svoj dio kolača. Mislio je da smo prvi put u gradu, nije vodio računa da možda netko od nas zna neke stvari.

Tako sam znao i da ne treba platiti ni pesos više od onoga šta piše na računu kojeg daju na aerodromu prilikom rezervacije taksija. Danas je to bilo 21.100 COP. Pružio sam mu 22.000 COP a ovaj je tražio 23.000 COP. Radi noćne tarife. Aha, to će prodati nekom drugome. Tvrdio je da su se ovi na kasi zajebali i da je poslije 20.00 skuplje. E to će onda rješavati s njima. Taksist je dosta agresivno tražio još novca, samo šta je ovaj puta naletio na krivoga. Kad je vidio da neće dobiti ništa više, počeo je nešto pizditi na španjolskom. Neka, ali nema te psovke koja bi se mogla mjeriti sa onim pravim balkanskim jebanjem majke. On je imao čast čuti taj čuveni balkanizam, i to više puta zaredom. Kad sam vidio da nema namjeru vratiti ostatak tj. 900 COP, na svaku njegovu spomenuo sam mu mamicu. Onako, glasno i savršeno mirno. Stajao sam na pločniku, pričao mu ljubavnu priču o njegovoj majci i gledao ga kako totalno iznerviran odlazi. Neka si on uzme ovu moju siću, s obzirom kakav je čovjek ne očekuje ga ništa dobro. Takvi uvijek nalete na minu, prije ili kasnije.

Kanađani su šutjeli, ona je samo komentirala da nema pojma šta smo si rekli… ako ne zna na koji način se taksi dijeli na troje i ne mora znati šta smo si rekli. Rezervirana soba me čekala ali za ovo dvoje nije bilo privatnih soba ni u Platypusu ni u susjednom hostelu Sue. Na kraju su bili prisiljeni prespavati u spavaonici, ovaj put se dolazak bez rezervacije nije isplatio. Što se moje sobe tiče ovaj put sam uspio rezervirati single sa dijeljenim wc-om za 36.000 COP. I dobio sam single sobu s dijeljenim wc-om ali tip na recepciji mi je bubnuo cijenu od 45.000 COP. Mogao sam protestirati do sutra ali cijena je takva. Ono šta me izbezumilo je njegova tvrdnja da oni uopće nemaju sobe od 36.000 COP!? Ma nemoj, a prije skoro dva tjedna ja sam sanjao tu cifru i ženu koja mi je napravila rezervaciju? Neki dani su jednostavno takvi, svi ti žele oderati kožu s leđa i napraviti šlape od nje. Odustao sam od objašnjavanja, sutra ujutro ću već nešto riješiti, brava na vratima mi je izgledala inteligentnije od ovog čovjeka.

Svoje kratkoročne suputnike više nisam vidio. I bolje, takvi mi ne trebaju. Soba je bila u maloj kući u nizu s druge strane ulice tako da sam dobio dva ključa, jedan od sobe i drugi od kuće. Pod je sirovo drveni, skoro da se kroz procjepe mogao vidjeti prostor ispod sobe. Zvučna izolacija je naravno nikakva. Ova soba je nalikovala onoj u Popayanu, previše prozora prema hodniku. Kupaonica kakvu sam tamo imao još nisam imao prilike vidjeti. To je prostor sa dvoje vrata i nalazi se između dvije sobe iz kojih je jedino moguć pristup. Kad ja uđem unutra odmah zaključam vrata koja vode u drugu susjednu sobu. Na izlasku otključam ta ista vrata, uđem u svoju sobu i zaključam svoja vrata kako bi onemogućio pristup susjedima. Na prvi pogled malo izgleda zbunjola ali stvar glatko funkcionira. Ono šta me začudilo kad sam ušao u kupaonicu su poslagane stvari mojih susjeda. Četkice za zube, ručnici… kao da je to samo njih prostor, valjda su mislili da će tako stvarno biti. Poslije sam primijetio da su neke stvari maknuli. To su bili neki novopridošli turisti, vidio sam odbačene avionske karte sa friškim datumom dolaska.
_________________________________________________________________________
doručak – 3.000 COP
ulaznica u muzej – 3.000 COP
ručak – 4.000 COP
taksi Popayan – 4.000 COP
taksi Bogota 21.100 COP