Rano ustajanje. Nema zajebancije s polaskom glisera za Leticiju. Pozdravili se s Emilly i Martinom i krenuli. Vlasnik hostela vozi s peke peke sina do sela, dečko treba u školu. Tako da je i nas dvojicu za džabe prebacio do dole. Mogao je komotno naplatiti vožnju, isto kao šta je mogao naplatiti i posuđivanje gumenih čizmi za šetnju po blatnjavoj šumi. Ali nije. Za čizme čak nije dozvolio niti da ih operem šta bi s moje strane bio red. Rekao je da će ujutro to napraivti ”muchacho”. Svijetli primjer gdje čovjek zarađuje od turista ali ih ne dere za svaku sitnicu.

Zadnji put smo se zabili s peke peke u obalu i presjeli na gliser. Ukrcaj, polazak i plaćanje se nisu previše otezali. Nas dvojica smo ovaj put sjeli straga na zadnju klupu. Emilly je imala povratnu kartu za danas ali ipak je radi Martina ostala. Vratiti će se za dan, dva… makar me ne bi čudilo da je ostala tamo puno duže jer joj se Amazona nenormalno svidjela. Ta inače vesela i simpatična cura po cijele dane je cvrkutala ”I’m so happy…”.

Za razliku od onog prvog glisera ovaj je imao otvoren pogled na pogonske vanbrodske motore. Pogledao sam akumulator, do pola je ležao u vodi… mati mila. Skupa s kablovima. Motori, dvije Yamahe od po 200 KS… dakle 400 KS u totalu. Polako smo krenuli. Nešto malo se udaljili od obale. Keptejn je opalio po gasu – do daske. Dva čudovišta tik iza naših leđa riknula su poput napaprenih zvijeri. Roaaaaaaaarrrr!!! Bio sam impresioniran. Bio sam stvarno impresioniran. Dolazni gliser je bio doživljaj, ali ovaj je duplo bolji. Za samo nekoliko trenutaka pogled mi je bio zaklonjen prštećom vodom, čim smo ulovili pravu brzinu opet smo letjeli iznad rijeke. Kakva buka! Kakva vjetrušina! Mislio sam da će mi skalp strgati. Siguran sam da su iza nas iz vode iskakale pržene pirane. Nisam ih mogao vidjeti ali mislim da sam ih mogao namirisati.

Duboke vodene brazde koje smo ostavljali ispisivale su put po rijeci. Ova vožnja je bila sa samo tri zaustavljanja i trajala je samo sat i 20 minuta. Jednom smo usred rijeke stali da keptejn na brzinu ispuše cijevi dovoda goriva. Nije baš ugodno naći se tamo sa motorima koji kašljucaju. Ta neugoda raste sa primisli da me tamo dole nizvodno čeka let. Dobro da je taj problem brzo riješen.

Planirali smo nešto pojesti i onda otići u Mahatu, popiti pivu i tamo dočekati odlazak na aerodrom. No, tamo gdje smo sjeli doručkovati tamo smo i ostali cijelo cjelcato jutro. Nije nam više padalo na pamet pomicati se od tamo. Malo copasu sa vodom, malo gunanabana sa mlijekom… i tako, vrijeme je nekako prošlo.

U međuvremenu sam krenuo potvrditi sutrašnji let iz Bogote u Medellin. Zamislio sam si da ću upitati ljubazne tete na šalteru telekomunikacijske firme gdje sam malo prije telefonirao. Trebale su samo nazvati jedan telefonski broj u Bogoti i izdiktirati osobi s druge strane broj moje karte. Neeee, to je preteško, nabijem ih lijene. Stajale su tamo i pričale. Kad sam objasnio šta mi treba, dvije su se hitro povukle i ostavile onu najveću da se zajebava sa mnom. Prvo ih je ružno pogledala i upitala zašto su to baš njoj to uvalile. Jebiga, veliki je to napor nazvati jedan broj i razmijeniti tri rečenice. Mislio sam da će netko od njih to telefonski napraviti puno lakše s obzirom da ja španjolski samo natucam a ekipa iz Satene sasvim sigurno ne zna nijedan drugi jezik. Onda se suočila sa mnom, gnjavatorom koji se usudio zatražiti nešto izvan njenih uobičajenih poslića. Rekla je da to mogu on line. Ne mogu, da mogu to bi i napravio ali Satena tada za razliku od Aires nije imala on line čekiranje. Niti nema stranicu na engleskom, pa si ti misli. Brzo sam vidio da je njena volja da ne radi ama baš ništa puno jača od moje volje da nju lijenu uvjerim da valjda znam gdje se mogu preko neta čekirati a gdje ne mogu.

Preostalo mi je da slijedim uputu radišnih neradnica i potražim nedaleku poslovnicu Satene. Ured majušan, spartanski. Rekao bi da sam ušao u poslovnicu autobusne kompanije koja u voznom parku ima isključivo chicken buseve. Tada je napokon krenuo proces konfirmacije avio karte… koji je trajao i trajao punih dvadesetak minuta. Prokleti spori internet, ništa se ne može napraviti na normalan način s ovim govnom od brzine.

Taksist do aerodroma nas je htio odrati. 7.000 COP za vožnju od dva km!? Mogli smo se buniti i potražiti nekog drugog dalje niz ulicu. Prokleta lijenost, David se time nije zamarao pa šta bi i ja? Ionako dijelimo popola a ovaj taksist nek’ se jebe. Predobro smo raspoloženi da se gnjavimo s time pa smo brzo pristali. Evo ti na, oderi nas kad smo kilavi.

Na aerodrom se ne može bez policijske kontrole. Zgrada malecna, a i šta će im veća? Presvukli smo se na aerodromu, u ovakvom ljetnom outfitu nije baš pametno zakoračiti u Bogoti izvan aviona, pogotovo ako je neka kišurina u điru. Sve stvari iz ruksaka sam iščupao na okolne stolice. Sve. Cipele su bile na dnu a dan ranije nije me bilo volja ih čupati van, šta možeš ostaviti za sutra… onda ostavi za sutra.

Vrijeme smo kratili u zadnjoj čekaonici. Šta ćemo drugo raditi nego promatrati novopridošle putnike i komentirati poput pravih baba. Većina nije bila dobar materijal za ogovaranje ali kao i uvijek i tu su se našli kraljevi ridikuloznosti. Bila je jedna cura u, hmmmm, valjda dvadesetim godinama. Velika, stvarno ta ima ozbiljan problem sa težinom i to nimalo nije smiješno jer sumnjam da je to njen izbor. Ono šta je njen izbor i šta ja jaaako rijetko primjećujem je svakako način oblačenja. Na nogama uske jeans hlače pripijene uz tijelo do te mjere da nemam blage veze na koju foru ih je navukla i jarko crvene cipele koje se po crvenilu natječu sa ružem na usnama. A gore? Gore je bijela majica bez rukava… točnije krpica koja je zamišljena da stoji nekako nakrivljeno. Na njoj natpis ”I love my boyfriend” uz nezaobilazno crveno srce umjesto ”love”. Srećom za sve nas ispod majice je imala još nekakvu krpicu koja je sise držala na okupu. Kakva krpica? Ma nisam baš imao neke želje za istraživanjem. I tako, defilira ona tako upakirana i našminkana nemilosrdno silujući mobitel… bla, bla, bla… Vjerojatno sa svojim boyfriendom. Koliko su kričave bile cipele dovoljno govori to da sam ju to jutro u gradu primijetio kao suvozačicu na jednom skuteru. U normalnim okolnostima nečije cipele bi primijetio eventualno ako bi me netko krenuo cipelariti. Ne bih se čudio da je i ona sa takvim iiiiiiiik cipelicama odgovorna za izumiranje poneke životinjske vrste. Treba taj šok znati preživjeti.

Ok, ona je dobar materijal za ogovaranje mada nije izazivala poriv smijeha nego više nekako žaljenja. Onaj koji je izazivao pravi poriv smijeha je sirota kopija Conana Barbarina jakih crta lica. Visok tip, vjerojatno kasne četrdesete. Kosica poput lika kojeg je nekoć glumio dobri stari Arnold sa obaveznom trakom oko čela. Lako za kosicu i traku, nije to ništa toliko neobično. Ali majica… tj. natpis na majici!? ”Jesus, Satan’s greatest nightmare”… wtf??? Bijela slova na crnoj podlozi, vidljivo i iz svemirske postaje Mir. Ispod natpisa ime nekakve web stranice, nešto o misionarima u Amazoni. Svaka čast vjeri, ali ovaj kikić brije na neke turbo spike. Da sam birao mistera i miss ridikuloznosti na ovom putovanju, ma taj bi garant odnio obje titule. Nismo se mogli prestati smijati, čekali smo i gledali hoće li misionariti ovdje na aerodromu. Bio je miran. Nažalost. Malčice smo strepili da jedan od nas dvojice slučajno ne sjedne pored njega… tko bi se tek onda prestao smijati?

Avion opet poluprazan, klima na ubitačno niskoj temperaturi. Kao da prevoze jebene pingvine. Gledao sam s tugom zeleni ”ocean” kako ostaje daleko iza mene i kako se sa sve većom visinom gube obrisi krošnji drveća. Dva sata kasnije eto nas opet u Bogoti i njenoj nervirajućoj klimi.

Iako Emilly nije došla s nama ipak smo imali još jednoga za podijelu troška taksija. Bio je to jedan 25-godišnji Nijemac koji je iz Alto de Aguila odlazio onaj dan kad smo došli. Sada smo ga sreli na aerodromu. Dečko se nema namjeru vraćati u Europu, želi živjeti ovdje u Južnoj Americi. Trenutno je sa još četiri cure suvlasnik jednog hostela u Bogoti (zašto pobogu baš Bogota?) kojeg će uskoro prodati jednom Englezu. Nakon toga će s curom zapaliti u Argentinu i tamo tko zna kakav biznis zavrtjeti. Zanimljiv lik. Bilo bi još zanimljivije da cijelo vrijeme nije s Davidom pričao samo na njemačkom iako zna dobar engleski. Ono za šta sam Davidu i Emilly odao priznanje je da nikad nisu preda mnom govorili njemački. Samo rijetko kad sam ionako radio nešto drugo ili pričao s nekim drugim. Pristojno od njih.

Vožnja do Platypusa je ovaj put potrajala. Nenormalna gužva nas je sprječavala da se krećemo više od nekoliko km/h. Građevinski radovi i prometna špica uzele su svoj danak u vremenu. Šta drugo nego zirkati kroz prozore. Nekako smo najviše vremena u gužvi proveli oko one nezgodne zone. Danju ni ne izgleda tako strašno. Ok, tu i tamo neka kurva koja mjerka mušterije ali ništa posebno. Gledao sam te prijateljice noći… i popodneva… ne znam koliko očajan čovjek treba biti da bi takvima plaćao čak i za razgovor, kamoli za seks? Cure su jednostavno izgledale preloše, vjerojatno je dežuranje na pločniku najniži nivo u njihovom biznisu gdje samo one lošije ordiniraju.

Jedna stara koka nam je posebno bila zanimljiva. Dogodilo se da smo zaglavili baš pored nje. Žena u pedesetim godinama, duge kovrčave crne kose, odjevena u neku super glupu zeleno roza kombinaciju. Uz to još je oko bokova nafrljila nešto crno mrežasto, onako da bude više kurvinski, ma obukla je svoje najbolje krpice. Stala koka točno na kut, onako, školski. Njen problem je bio šta je malo iskoračila iz svoje zone pa je privukla pozornost pandura. E to je bila scena za snimanje. Dopale dva policajca na jednom motoru i ovaj odostraga kaže teti neka se makne i neka se izvoli vratiti na svoj teritorij. Ova ništa. Pravi se bedasta. Ne vidi ga i ne čuje. Na njegovo upozorenje opet ga nije čula… ali bar ga je pogledala. Tip je već počeo kolutati očima ali porno baka se ne da. Mislim, dala bi se ona za koji pesos ali s ovog ćoška ne odstupa. Na kraju je panduru pukao film, sjahao s motora i rekao da ako ne odjebe da će ju privesti. Taman kad smo mislili da ovu ne može odnijeti ni poplava žena se momentalno okrenula i nestala u smjeru crvenih ulica. Naučila je tokom godina kad je pametno odstupiti.

Nas je prometni čep odveo u kontra smjeru. Taksist je živčanio, cifra je bila određena a on je u prometu gubio i vrijeme i gorivo. Ponudio se da će me ujutro odvesti na aerodrom ali sam odbio. Taksi se tako jednostavno naruči u bilo koje doba dana i noći i ne pada mi na pamet raditi nekakve nepotrebne xžnj dogovore. Na ulazu u Platypus naš privremeni suputnik je otišao u svom smjeru a mi smo ubrzo krenuli loviti nešto za jelo.

Kako je David vegetarijanac izbor mjesta za klopu je bio nešto sužen. Prvo smo naivno sjeli u jedan vrlo fini restoran da bi pri prvom pogledu na menu nestali u vidu magle. Bilo me je sram onako uteći konobaru ali bolje i to nego za večeru plaćati vreću novaca. Ok, nije baš vreća novaca ali za cijenu samo glavnog jela mogu dobiti bar šest solidnih gotovih ručkova na nekom mjestu s pristojnijim cijenama. Kako to obično biva, nakon puno traženja konačni odabir bude loš. Upali smo u jednu pizzeriu nedaleko stanice Transmilenia. Izgledala je pristojno a čim smo sjeli odmah su nam nabili nekakav popust. Fino. Međutim kad je pizza došla vidjeli smo da je i s popustom to šta ćemo platiti previše. Nije to ličilo ni na šta a najmanje na pizzu. Približno okrugli komad tijesta natopljen uljem i s nečim gore. Mislim da je ono žuto podsjećalo na sir, ono drugo nemam pojma šta bi moglo biti. Unatoč gladi jedva sam to pojeo, ulje je ubijalo sve. Pa jebemu, barem pizzu dostojnu čovjeka nije teško napraviti. Barem ne bi smjelo biti. Ne u jednom milijunskom glavnom gradu, u centru gdje sve vrvi turistima, u jednoj od glavnih ulica. Ne znam zašto sam prešutio ono šta mislim o tom smeću koje nam je posluženo kad je konobar upitao kako je bilo? Možda i bolje da sam držao jezik za zubima jer smo dobili još jedan popust. Valjda su i oni bili svjesni da trebaš biti opako urokan za to zvati pizzom. Sa pivom je to koštalo 9.000 COP, sama pizza je mislim bila oko 6 i nešto tisuća COP.

Nije to bilo dovoljno. Na obližnjem kiosku pojeli smo si još po dvije arepe. Tek nakon toga smo se mogli vratiti natrag. Večernja šetnja ulicama bila je vrlo ugodna. Puno ljudi, policija i razna osiguranja po svuda tako da se ni trenutka nisam osjećao ičim ugrožen. To je ta strašna Bogota, nekad strah i trepet za strance a danas grad k’o i svaki drugi. Svaki drugi južnoamerički. I to samo jedan dio grada jer ostatak gdje je prisutnost policije puno manja ili nepostojeća filing je sigurno isti kao šta je bio i ranijih godina – nedobar.

Nije mi se dalo odlaziti u hladnu sobu, nije bilo još nikoga zanimljivoga za popiti koju pivu pa sam zavirio malo na mail. Tu sam imao šta vidjeti. Mail s nazivom ”Vuelo cancelado” nije nikako slutio na dobro. Zasjenio je sve ostalo na monitoru. Kako sam započinjao sa čitanjem sateninog maila tako mi se lagano mračilo pred očima. Sutrašnji dan mi je propao, znao sam. Satena je otkazala jutarnji let u 06.30. Kako sada? Pa jutros sam ga potvrdio i sve je bilo ok. Čini se da su let otkazali pola sata ili sat vremena nakon toga. Nisu rekli zašto, samo su nudili nekoliko opcija. Neki drugi datum nije dolazio u obzir jer mi je vrijeme ograničeno a povrat novca… šta ću s time? Onda opet moram kupovati u zadnji trenutak avio kartu od neke druge kompanije po tko zna kojoj cifri ili cijeli sutrašnji dan provesti u busu jer do Medellina ima dobrih 10 sati vožnje. Odabrao sam kasniji let. Nudili su let u 13.40 ili u 15.30, normalno odabrao sam onaj prvi. Bemliga… barem ću imati nešto od poslijepodneva.

Onda je nastao cirkus part II. Dečka na recepciji sam zamolio da mi to riješi telefonski s kompanijom jer me nije bilo volja tri sata ćubiti na chatu a na španjolskom takve stvari rješavati baš nisam sposoban. On je normalno nazvao i kad se žena javila predao mi slušalicu!? Ne bi nikad rekao ali u Sateni su ipak imali ženu koja priča kako takav engleski. Procedura je dosta trajala, uho mi se preznojilo nekoliko puta. Pokušavao sam joj reći oznaku svoje avio karte da bi na kraju ispalo da sam ja nekakva Gloria!? Ma nisam ženo, evo ti oznake opet. I opet ona meni Gloria. #%&!@#”!”?%&!!!. Dobro da se sjetila potražiti me u sistemu po drugim podacima inače sam već razmišljao o promjeni imena samo da bi riješio tu glupu zavrzlamu.

Podsjeća na onaj vic kad je mucavac zvao higijeničarsku službu da maknu crknutog konja iz centra Pazina:
– Dddd… dobar ddd… an, ima jedan mmm… rtav konj u ccc… entru Pppppp… –
– Poreča? – prekinuo bi ga gelipter s druge strane žice a mucavac bi radi neugode prekinuo vezu. I tako je nazvao nekoliko puta s uvijek istim glupim poklapanjem slušalice. Nakon nekoliko sati nazove on opet:
– Dddd… obar ddd… an, ima jedan mmm… rtav konj u ccc… entru Pppppp… –
– Poreča? – upita ovaj opet
– Da, mmmm… majku ti tvoju bbbb… edastu, ppppp… remjestio sam ga!! –
Nema neke veze sa Satenom, avionima ili Kolumbijom ali uvijek mi izvuče smiješak kad ga se sjetim.

Još uvijek mi se nije baš dalo odlaziti u svoju hladnu sobu. Kad sam prije par dana na odlasku rezervirao sobe, za ovaj datum nisu imali single pa sam morao uzeti za dvije osobe s kupaonicom. I to kupaonica sa najvišim stropom na svijetu, kao da sam u nekom dimnjaku. Takva soba košta nemalih 50.000 COP i definitivno je precijenjena. Single (sa kupaonicom) je isto nemalih 40.000 COP tako da i nije neki strašni gubitak. Mogao sam potražiti neki drugi hostel ali jednostavno me nije bila volja to učiniti prije polaska u Amazonu a u Leticiji je internet bio stravično spor i pretraživanje ikakvih web stranica bila je samo pusta želja. Mogao sam u spavaonicu, ali osjećao sam se previše razmaženo za tu opciju. Nema veze, kad se budem vratio opet u Bogotu radi povratka doma, imati ću jeftiniju single sa dijeljenom kupaonicom za 35.000 COP, isto već rezervirano.
_________________________________________________________________________
gliser Leticia-Puerto Narińo – 29.000 COP
doručak i guanabano – 7.000 COP
taksi Leticia-aerodrom – 7.000 COP
taksi Eldorado-Candelaria – 21.000 COP
pizza i pivo – 9.000 COP
voda 1lit – 1.200 COP
arepa – 2.200 COP
dvokrevetna soba sa kupaonicom, hostel Platypus – 50.000 COP