La Comina, 26.06.2010.

Već od kako sam prvi put na tv-u gledao Red Bull Air Race, tj. utrku avionima, pomislio sam kako bi to bilo zgodno pogledati uživo. Nije to izgledalo ni tako nedostižno jer se jedna od utrka događala u Budimpešti iznad Dunava. Međutim, tu mi se baš nije dalo ići sam pa sam po prvi put u deset godina ja bio taj koji je prvom prilikom proveo malu anketu među frendovima: tko bi išao? Rezultat je bio očekivan: onako… baš nitko. Obaveze, ljeto, ovo, ono… Ma dobro, nisam ništa drugo mogao ni očekivati tako da nisam ni bio razočaran. Ipak taj razgovor je doveo do nečeg dobrog jer sam sasvim slučajno doznao za aeromiting blizu nedalekog Pordenonea u Italiji. Ih, pa to je tu na samo nekoliko sati, i jebe mi se, ako nitko ne ide idem sam. Da sam svaki put čekao da se netko odlijepi od najdraže mu kućice, ovih putopisa ne bi nikad bilo.

Ovako sam si ja to bio zamislio: aerodrom, svakojaki avioni, razgledavanje aviona, letovi, hrpa popratnog sadržaja i nemala cijena ulaznice. Samo mi se jedna stvar nije baš uklapala u ovu ružičastu sliku: aerodrom u Pordenone? Hmmmm, tamo blizu se nalazi vojni aerodrom u Avianu… odakle je sad iskočio ovaj? Nisam nikad čuo da Pordenone ima ikakav aerodrom. Zavrtio sam google earth i pogledao – ništa. Naravno aerodroma nema. Guglanjem sam na kraju došao do na prvi pogled razočaravajućih činjenica: aeromiting će se održati na jednoj ogromnoj livadi (!?) u La Comini koja je kao neki dio Pordenonea. Na koordinatama 45°59’33” N; 12°39’16” E se lijepo može vidjeti o kakvom se ”aerodromu” radi. I? Kakve avione mogu tamo očekivati? Suvremene svakako ne, a da ću ići do tamo gledati avione za zaprašivanje polja i komaraca nije mi padalo na pamet. Daljnjim guglanjem početno razočarenje je ipak splasnulo, naime radilo se o 100 godišnjici škole letenja pa su ljudi odlučili tom prilikom tu obljetnicu dostojno proslaviti. Možda neće biti suvremenih aviona, ali zato će biti aviona iz nekih davnih vremena. Nešto kao I i II svjetski rat. Gdje ih još mogu vidjeti? Ovdje kod nas vjerojatno nigdje i do sada ih nikada nisam vidio uživo, imao sam samo prilike čitati o njima i gledati ih na tv-u ili internetu. Odluka je pala gotovo trenutačno: idem to vidjeti, ako netko ide sa mnom ok, ako ne tko ih jebe. Neka sjede doma i neka promatraju ateriranje domaće leteće gamadi tj. muhe, komarce, vretence… ma šta god.

Na kraju je Sajko (izmišljeno ime) odlučio ići sa mnom. I njega su avioni zanimali od malena kao i mene, samo u većoj mjeri. Krenuli smo jednog lijepog ljetnog jutra. Aeromiting se otvara u 10.00 a u 11.00 bi već trebali nastupati Frecce Tricolori, poznata talijanska akrobatska grupa. U tih 45 minuta najavljenog programa nam nikako neće biti dosadno. A poslije toga redati će se avioni jedan za drugim. U međuvremenu ćemo se šunjati oko starih letećih ljepotana. Ma sve sam bio isplanirao, trebalo je samo stići do tamo.

Dosadu vožnje razbio mi je jedan od tipičnih bedaka autoceste. Blicanjem. Da, onim blicanjem kakvim slični bedaci diljem svijeta požuruju vozače ispred sebe. Jebi ga sad, da sam baš išao toliko sporo i nisam, vozio sam se nekih 150 km/h. Da sam se bezveze vozio lijevom trakom i nisam, pretjecao sam nekoliko sporih vozila na desnoj traci. Nisam se niti divljački ubacio ispred spomenutog bedaka. Sve po pravilu. Čovjek je jednostavno vozio puno brže od mene i nije mu padalo na pamet da digne nogu s gasa. Pogotovo kad je vidio stranu tablicu mada takvi će blicati bez obzira na porijeklo tablice vozila ispred njih. Blicanje držim opravdanim jedino u slučaju kad vozač ispred zajebava, tj. kad se ne želi maknuti u desnu traku iako ima dovoljno prostora. Ima i takvih bezobraznika i ne smatram ih ništa pametnijima od blicaroša. Isti mentalni sklop samo u različitoj situaciji.

I tako, dopali magarac i krene me maltretirati sa svjetlima. Nije se jadnik mogao strpjeti nekoliko sekundi da dovršim pretjecanje i da se vratim u desnu traku. Ne. Treba silovati sa svjetlima. Gdje je sada DB6 od agenta 007 sa onim raketama koje se ispaljuju na vozila oko sebe? Ma i DB5 bi bio dobar. Bez usporavanja lijevom nogom sam taknuo pedalu kočnice. Zadržavši brzinu upalio sam sva tri stop svjetla stvarajući dojam ovom iza da kočim. Mogu misliti kako se usrao kad je ugledao vrišteća stop svjetla s obzirom da mi je praktički jahao za zadnjim branikom.

Kad je napokon iščupao srce iz peta dovezao se paralelno sa mnom, gledao i gestikulacijom pitao koji mi je kurac. Mogao sam mu pokazati fakića, mogao sam mu isplaziti jezik, mogao sam mu spominjati majku, mogao sam mu pokazati rogove (šta je Talijanima onako, dosta uvredljivo)… ali nisam ništa od toga. Bio sam savršeno miran. Znao sam da sam ja njega iznervirao umjesto da se sam pilam. Pogledao sam ga nezainteresirano i nastavio dalje. Blicaroš je odmaglio. I bolje mu je, možda i zato jer je vidio da pored mene sjedi ćelavac. A ćelavci u većim tamnim autima jako mirišu na nevolju i frku. Samo šta blicaroš nije imao pojma da ovaj ćelavac do mene nije imao pojma koji se klinac događa oko njega, te da je samo bezbrižno sjedio na svom sjedalu i promatrao dosadan krajolik sjeveroistočne ravničarske Italije. Isto nije imao pojma da bi u slučaju neke gužve ćelavac nezainteresirano zijevao i kolutao očima dok bi me bijesna rulja vezala za auspuh i vukla po široj okolici.

Na izlazu s autoceste jedna stvar mi nije nikako bila jasna. Zašto sva ona masa ljudi čeka na plaćanje pred izlazima sa službenikom kad je izlaz koji je namijenjen automatiziranom plaćanju karticama potpuno slobodan? Preciznije na tom mjestu bila su još dva izlaza namijenjena vozačima sa Telepass (talijanska verzija ENC) ali jedan od ta dva izlaza je namijenjen i onima koji plaćaju bankovnim karticama. Stao sam na kraj jedne od kolona i pokušavao shvatiti da li ja to dobro vidim oznake kartičnih kuća gore na nosaču iznad izlaza ili nešto krivo gledam. Ipak promatrajući one vrlo rijetke vozače koji bi stali na tom izlazu i gurali nešto u automat zaključio sam da sam u pravu. A i da nisam šta mi se može dogoditi? Mogu npr. ispasti totalna budala. Koliko puta sam u životu ispao budala? Više nego šta sam to želio. Šta mi se dogodilo? Ništa strašno osim malo bruke. Da li sam preživio? A jesam. I šta će se dogoditi ako opet ispadnem budala… ništa, osramotit ću se i preživjeti. Hrabro sam počeo stiskati papučicu gasa nesigurno klizeći prema ciljanom praznom izlazu. U tim trenucima čovjek se pita gdje je kvaka? Zašto bi to stvarno bilo tako kad 90% svih vozača čeka na uobičajenim izlazima. Tko će me od svih njih pustiti da se nekako vratim u red ako sam se sada zajebo?

Doklizio sam do automata i gurnuo karticu… platio, uzeo karticu i nastavio svojim putem ostavljajući iza sebe jedan pristojan prometni zastoj na naplatnim kućicama. Ovaj put sam ipak ispao vrlo pametan i vrlo sposoban… heh, da je više takvih ispada gdje bi mi bio kraj. Zanimljivo kako se ljudi k’o tukci zabiju tamo gdje ide većina bez da pogledaju malo oko sebe. Danas bi skoro svi trebali imati bilo kakvu bankovnu karticu i ako isključim one koje iz bilo kog razloga ne žele gurati kartice u automate još uvijek ostaje veliki broj ljudi koji su tamo na vrućini čamili u autima umjesto da glatko i brzo korištenjem kartice nastave dalje. Spasio sam se sigurnih 15 minuta čekanja u redu.

Očekivao sam puno veću gužvu na aeromitingu. Organizatori su plaćanje ulaznica riješili vrlo elegantno, na dugačkom ravnom pravcu prije ulaza na parking na nekoliko mjesta stajali su prodavači trakica-ulaznica. Ulaznica 5 eura, cjelodnevni parking isto 5 eura. Jeftino. Time su se riješili problema kolona koji nastane ako se ulaznice prodaju samo na ulazu. Parking i poljana su ogromni, mjesta za parking u izobilju.

Stigli smo na vrijeme pa smo prije air showa mogli prošetati i vidjeti čega sve ima. Na samom početku talijanska vojska je izložila tenkove, oklopna vozila i šatore sa manjom vojnim izlošcima. Tenkovi i oklopnjaci bili su načičkani ljudima, pogotovo klincima. Bilo je dozvoljeno penjanje po njima kao i ulazak. Bio sam lijen i nisam se gurao sa gomilom, zadovoljio sam se promatranjem izvana. Iznimno zanimljiv bio mi je i jedan tenk oldtimer – M15/42. Korišten u drugom svjetskom ratu. Pored njega su bila dva vojnika odjevena u uniformu iz tog doba. To klince nije zanimalo, naravno, ovaj tenk ima daleko manju cijev. Zato sam se ja šuljao oko njega. Na skoro 12000 kubika motor tog tenka je izvlačio 192 KS… woow. 15,5 tona teško oklopno čudo moglo je potegnuti i do 40 km/h po cesti. Američka vojska se isto predstavila, izložili su vojnog Hummera i auto za prijevoz vojnih pasa.

Poljana-aerodrom je zbilja ogromna tako da je bilo mjesta za svakoga bez i najmanje trunke gužve. Uslijedilo je prvo razočaranje, izložene avione mogli smo pogledati samo izdaleka s druge strane razvučene trake, nekih desetak metara ili možda više. Predaleko… predaleko. Stvarno sam očekivao da ćemo im moći prići sasvim blizu i pogledati ih iz svih kutova. Ne u ovom život… Iza njih je bila rulna staza pa budući su svi oni trebali letjeti organizator si je pojednostavio procedure i frknuo goste dosta dalje od aviona. Inače bi od svakog aviona kad mu dođe vrijeme za polijetanje trebalo razgrnuti gomilu i osigurati nesmetan prilaz rulnoj stazi u pozadini. Točno, malo komplicira stvari i zahtijevalo bi malo više organizacije ali zato bi posjetitelji dobili maksimum. Ovako sam trebao biti sretan da ih uopće mogu i ovako vidjeti.

Prije nekih 7-8 godina imao sam prilike na pulskom vojnom aerodromu pogledati američke vojne avione. Dogodilo se to sasvim nenadano, iznenada su avione mogli pogledati samo oni koje je netko iz unutra mogao uvesti. Tko god bi se pojavio na ulazu s namjerom da uđe sam, mogao se vratiti doma. Tada sam očekivao da ću te avione vidjeti sa 3 kilometra udaljenosti i da će mjere osiguranja biti strašne. Heh kako li sam se samo bio ugodno iznenadio. Svaka grupica od desetak posjetitelja dobila je svog vodiča, američku vojnu osobu koju se moglo pitati bilo šta u vezi aviona i naoružanja. Nije bilo nikakvih traka između posjetitelja i aviona. Mogli smo zaviriti gdje god smo htjeli, mogli smo ih čak i dodirnuti, ma grliti ako je nekoga to veselilo. Vrlo brzo smo sa vodičem ostali samo frend i ja dok su se drugi raspršili. Heeej, imali smo američkog vojnog pilota koji nam je bio spreman odgovoriti na sva pitanja koja su nam pala na pamet. Uskoro smo sami šetali među avionima, potpuno slobodni. Ako mi se to činilo kao san ono šta je slijedilo izgledalo je nemoguće i u snu. Mogli smo se popeti i sjesti u kokpit!! Ja, koji sam još kao klinac počeo raditi plastične avio makete, klinac koji je nekad davno sanjao kako će biti pilot (da bi ga na kraju život odveo u drugom smjeru), klinac koji je uvijek pogledom pratio avione na nebu, klinac koji nije vjerovao da će ikad uživo vidjeti jedan F-14 Tomcat – tada sam sjedio u njemu. Da, sjedio sam u velikom F-14, istom kakvog godinama imam doma zaštićenog staklom od prašine na vrhu ormara. Sjedio sam i štipao sam se uvjeravajući se da ne sanjam. Od tog trenutka ostala je jedna uokvirena fotografija gdje se moja vesela njuška ceri iz kabine američkog lovca. Bio je tu još i F-18 Hornet te MiG 21 kojeg sam jedva tada primjećivao pored dva američka modela. Zato mi je ova udaljenost od sada izloženih aviona nikako nije sjela.

Uskoro je uslijedilo i drugo razočaranje. Frecce Tricolori. Glasovita talijanska avioakrobatska grupa. Trebali su prema programu imati nastup od 45 minuta. Šta su pokazali? Skoro pa ništa. Provozali su se u formaciji iznad piste, napravili po koji zajednički luping i nakon nekih dvadesetak minuta odletjeli dalje u svoju bazu… Lice mi je bilo sivo. Štoviše, vrlo sivo. Ma i običan sivi miš bi izgledao ružičast u usporedbi sa sivilom kojeg mi je faca emitirala. Talijani… zar ti ljudi ne mogu baš ništa organizirati onako kako spada? Kao, isprika spikera s razglasa je bila da trobojne strelice ne mogu pokazati sav svoj program jer lete iznad naseljenog mjesta. Ma nemoj, a to nisu znali ranije? Ili su možda sve ove kuće niknule u zadnja dva mjeseca? Možda nisu znali gdje će letjeti…da… možda bi to mogli pomisliti da su trebali nastupati Leteći Ananasi iz Ruande umjesto talijanske akrobatske grupe iz Italije. Malo sam se osvrtao pogledom tražeći kakvu benzinsku stanicu kako bi mogao mantrati da se nešto zabije u nju pa da svi mi skupa odletimo u zrak. E to bi bila prava akrobatska točka a ne ove tetke koje su iznad nas isprdile nekoliko minuta trobojnog dima misleći da ćemo si međusobno čupati obrve od oduševljenja. Eh, znam ja kome bi u tom trenutku rado čupao obrve. I to na osobito okrutan i ponižavajući način. Dugo mi je trebalo da prebolim taj zajeb sa akrobatima bez akrobacija.

Vrijeme je išlo dalje, došao je red na let velikog transportnog Alenia C-27J Spartan, avion novog datuma proizvodnje kojeg koristi talijanska avijacija. E to je već bilo nešto. Doletio je naravno iz obližnje avio baze jer se ne može spuštati na ovu livadu. Zanimljivo kako ta na prvi pogled nezgrapna letjelica sa lakoćom može izvesti luping. Baš ga je bilo lijepo vidjeti. Uslijedio je let manjeg AMX namijenjenog za ciljeve na zemlji a kojeg su Talijani koristili prilikom rata na Kosovu. Također je doletio iz obližnje vojne baze. To je bilo to za neko vrijeme.

Trebalo je sada nekako pregrmiti podužu stanku. Među svim tim oldtimerima bio je izložen jedan dosta poseban – Bleriot XI. Pilot Bleriot je 1909. s jednim takvim preletio La Manche bez ikakvog kompasa, onako, više na sreću. Uspio je doći do druge obale i nekako se spustiti nakon čega su uslijedile narudžbe. Taj stogodišnjak je imao svoju ulogu još u prvom svjetskom ratu. Za razliku od ovih pravih oldtimera manjim avionima novije proizvodnje kao npr. Cessna moglo se prići sasvim blizu. Bilo je tu malih akrobatskih aviona i dvokrilaca. Malo dalje bilo je parkirano nekoliko helikoptera. Vojni Sikorsky S-61 verzije HH-3f sa karakterističnim velikim ”prištom” na nosu bio je najveći. Priča se da u tom velikom crnom ”prištu” ustvari čuči sklupčan jedan mali Kinez koji gleda tlo i javlja šta je vidio, vršeći tako jeftinu funkciju radara. Samo nisam siguran da li Kinez biva isporučen s ”prištom” ili ga se naknadno nabavlja. U helikopter se moglo ući i razgledati. Da, moglo se, sve do trenutka dok i ja nisam stao u red. Tada je netko odlučio da uskoro trebaju poletjeti i da se daljnja razgledavanja prekidaju. Fuck! Mogao sam samo razgledavati izvana.

 

 

Ostali manji helikopteri su bili od vatrogasaca, policije i belgijske vojske. Nakon HH-3f nisu mi bili posebno zanimljivi. Vrijeme je bilo pristojno, oblačno s visokom naoblakom taman sprječavajući sunce da oprži ljubitelje aviona koji dole po tlu gmižu u iščekivanju da bilo šta poleti. Išta pa makar to bio i bumbar. Heh, ustvari ima nešto šta je letjelo non-stop. Manji helikopter Ecureuil AS 350 koji je razvozio zainteresirane posjetitelje na 5-minutni panoramski let slijetao je i polijetao, opet i opet. Cijena od 35 eura po osobi očito nije bila previsoka za sve one koji su se htjeli malo helikopterirati. Činilo mi se da traje malo duže pa sam mjerio vrijeme leta: 5 minuta, ni sekunde duže, u ovom slučaju bili su savršeno precizni.

Štandovi sa raznom opremom i maketama su zauzimali dobar dio prostora i pružali su kako takav bijeg od dosade prilikom čekanja da nešto poleti. Ono šta mi je stvarno zaokupilo pažnju bili su izloženi automobili Alfa Romeo, sve oldtimeri naravno. Prekrasna crna Giulietta iz 1956. stajala je nedaleko nešto suvremenije ali zato originalne Alfe Montreal iz 1972. Auti su bili besprijekorni izvana ali i iznutra. Junior Zagato iz 1971. sam prvi put vidio i mogu reći da je auto mrak isto kao šta je mrak bio u svoje doba. Makar moglo bi se reći da doba ovakvih kolica nikad ne prolazi. Crvena Spider iz 1964. sa svojim mekim i oblim linijama kao da je ispala iz jednog od onih starih talijanskih filmova. Bile su tu još i GT (1969), Giulietta Spider (1962) i još mnoge. Preko puta njih bile su izložene legendarne Vespe. Najstarija koju sam uspio vidjeti je proizvedena daleke 1949. Taj dio air showa mi je malo vratio nadu da dan ipak neće biti uludo potrošen.

Napokon je nešto poletjelo. Bio je to svima poznati crveni trokrilac Fokker dr 1 ”Red Baron” i dva klasična Tiger Moth dvokrilca. Simulirali su nad našim glavama zračnu borbu iz prvog svjetskog rata. Dok su stari avioni polagano u slow motionu izvodili svoj ratni leteći ples, iz zvučnika je dopiralo štektanje mitraljeza. Heh, odlična ideja, čovjek bi rekao da ovi stvarno pucaju jedni po drugima. Bitka je polako završavala dimom iz pojedinog aviona te njegovim odlaskom nakon šta bi bio ”pogođen” od strane protivnika. Bilo bi efektnije da se avion u plamenoj buktinji sruši na jednu od okolnih kuća koje su smetale akrobatima… ali nećemo cjepidlačiti jer je i ovo bilo lijepo gledati.

Nešto kasnije nastupio je Fornabaio Francesco sa svojim žuto plavim Extra 300. E to su bile jebene akrobacije. Frecce Tricolori nisu pokazale apsolutno ništa u odnosu na ovog ludog pilota. Za njega dakle ne vrijedi da su kuće u blizini pa da se akrobacije ne mogu izvoditi? Da, znam, moglo bi se reći da je u ovom slučaju samo jedan avion pa ne postoji opasnost od kolizije ali ipak… ni danas ne mogu progutati (ne)nastup najpoznatije talijanske akrobatske grupe. Francesco je izvodio najluđe manevre, ja kao totalni laik što se tiče akrobatskog letenja bio sam potpuno impresioniran. Pogotovo sa bočnim letom kojeg je izvodio na samo nekoliko metara visine iznad piste. Jednom kad je sletio i prošetao pred nama gostima pobrao je dugačak aplauz. Stvarno je taj tip nešto i pokazao.

Let Spitfirea PR XIX je priča za sebe. Kao i sve ostale stare avione i ovoga vidim napokon uživo. I još leti ovdje preda mnom. Zvuk motora pod opterećenjem me podsjetio na sve one ratne filmove gdje se pojavljuju ovakvi avioni. Ovako uživo osjećaj je jedinstven. Prije njega letio je i ništa tiši Fiat G59 stvarajući predivnu buku iznad naših glava.

Pauze između letova nisu baš bile kratke. Vrijeme je nekako presporo prolazilo pa smo nakon nekoliko odgledanih letova odlučili da se oko 15.00 polako poberemo doma. Taman kad smo u vrlo lijenom odlasku došli do nekih stotinjak metara od piste začulo se brujanje motora. Bio je to Junkers Ju 52, ništa manje legendarni njemački transportni avion i bombarder iz drugog svjetskog rata. U jednom takvom je i Hitler letio skupa sa svojom bandom. Bio sam zadovoljan samim time šta sam ga vidio uživo na travi, sad kad je zavrtio motore bio sam u deliriju. Nisam baš bio siguran hoće li ovaj starčić poletjeti ali kad su počeli micati kočnice s kotača sve je bilo jasno. Ju 52 polijeće! Buka tri motora je bila fantastična, starčić se polako zaletio preko piste i sa manje od 500 metara zaleta premjestio se na nebo gdje najbolje izgleda. Maksimalna brzina mu je samo 265 km/h pa je tako tokom rata bio vrlo laka meta neprijateljskim lovcima, kao npr. prije viđenom Spitfireu. Na ruskom frontu su ih Rusi svojedobno porušili masu dok su ovi pokušavali opskrbiti njemačke trupe. Tokom leta pilot je usporio na brzinu izbacivanja padobranaca. Nevjerojatno, i ovako spori avion postao je još sporiji, izgledalo je da lebdi. Čuje se brundanje motora ali pri toj brzini čovjek pomisli da bi ga mogao praćkom skinuti. Dosta je letio iznad naših glava, uživao sam u svakom trenutku jer meni osobno je taj stari avion prelijep.

Danas ih je u funkciji samo osam komada od toga šest u Europi. Jedan je u Južnoafričkoj Republici a drugi u USA. Četiri komada koji su u Švicarskoj mogu se iznajmiti za turističke letove… koja je cifra nemam pojma. A i bolje jer bi se vjerojatno onesvijestio. Samo nekoliko od ovih osam leti s originalnim motorima a daju se prepoznati po tome šta imaju elise sa dva kraka. Zamjenski motori koji su naknadno ugrađivani imaju elise sa tri kraka (po nekim informacijama samo zato jer su dva kraka prebučna). Primjerak u La Comini je imao dvokračne elise, dakle full originalni motori.

Zanimljivo je pogledati životni put najstarijeg od ovih osam staraca. Proizveden je 1936, prodan u Norvešku, 1940. konfisciran sa strane njemačkih snaga. Nekako je preživio rat i vraćen Norveškoj da bi poslije bio prodan u Ekvador (dopremljen u kutijama pa na mjestu sastavljan) gdje je letio na relaciji Quito-Amazona do 1963. Nakon šta je na aerodromu stajao punih 6 godina kupio ga je neki Amer i odveo u USA gdje je korišten po air showovima. 1984. je napokon vraćen u Njemačku ali ovaj put leteći preko Grenlanda i Islanda. Mora da je taj let s obzirom na (ne)brzinu trajao cijelu vječnost.

Tu su se napokon letovi na air showu intenzivirali, avioni su polijetali jedan za drugim. Razloge onih povećih pauzi u prvom djelu showa doznao sam tek nakon nekoliko mjeseci kad sam ponovo posjetio web stranicu La Comine, naime neki vlasnici su organizatorima otkazali u zadnji trenutak. Neki radi kvarova koje su doživjeli na putu do tamo, jedan nije mogao dobiti nekakve garancije (uglavnom papirologija ga je sjebala), drugi je otkazao dolazak radi prekratke piste a neki treći su odustali jer im je jedan drugi air show koji se istovremeno održavao bio važniji. Tada sam bio primijetio da neki avioni koji su na spisku nisu tamo ali mislio sam s obzirom da to traje dva dana da dolaze tek idući dan tj. u nedjelju. Krivo, ti su već trebali biti tamo tako da se kasnije nisu ni pojavljivali zbog ranije opisanih razloga.

Poletio je i Beech 18S, starac američke proizvodnje. Nakon Ju 52… hm, bio je manje zanimljiv, bar meni. Zanimljivo kako su nekad stari ljuti protivnici sad mirno stajali na jednom air showu jedan do drugoga čekajući na svojih 10 minuta. Pitam se da li su piloti koji su ih tada pilotirali ikad mogli zamisliti takvu budućnost? Sumnjam. Torpedo bombarder Grumman TBM Avenger francuskih oznaka je malo odskakao od svojih izloženih susjeda. Kad se i on uskoro pokrenuo bilo je sasvim jasno da sve šta je ovdje izloženo leti taj dan. Sve. Frajeri su samo čekali drugi dio dana da pokrenu mašineriju kako bi ljude zadržali što duže… one koji se nisu zajebali i od puke dosade kidnuli doma ranije. Kad je veliki Avenger sletio sklopio je krila demonstrirajući svoju vještinu yoge. Na taj način se znatno reducirala potreba za prostorom kod trpanja aviona u garaže nosača aviona. Noth American T-6 Texan je bio predstavnih američkih lovaca iz drugog svjetskog rata. Eh, još da je bio japanski Zero njegov tadašnji suparnik…

DC3 Dacotu ne treba posebno predstavljati. Znam da sam u ovom tekstu već previše puta upotrijebio riječ ”legenda” ali jebi ga sad…. uz DC3 je grijeh ne napisati ”legenda”. Sajko iz nekog razloga posebno voli ovaj tip aviona tako da je i on napokon dočekao svoj trenutak da napase oči. Dacota je poletjela zajedno sa bombarderom Noth American B25 koji je bio posljednji od velikih aviona na redu za letenje. Koga god zanimaju avioni a pogotovo ovi stari sa klipnim motorima vjerujem da mu je sva ta silna buka pravi užitak. Tako je bilo i nama, šta više ova čudesa buče to smo mi sretniji. Počeo sam snimati polijetanje ova dva aviona i ne znam ni sam kako, usput se posvađao s bumbarom. Blesavi kukac je navalio na mene k’o mutav i to ravno na objektiv foto aparata šta se i vidi na snimljenom videu. Pa jebemu, od svih onih silnih foto aparata i kamera ovaj se okomio baš na mojeg sjebavši mi i ovako skromnu snimku. Nešto mi govori da ga je poslao onaj blicaroš s autoceste. Što više razmišljam o tome to sam u to sigurniji. Gledajući realno, koji bi bumbar bio toliko glup da se ide tući sa nekakviim objektivom kad ima toooliko ušminkanih i nalickanih Talijana koje može izbosti?

Uslijedili su letovi manjih aviona koji su silom prilika u usporedbi s ovim većima manje zanimljivi… osim akrobata. Oni su ipak posebna kategorija, nemam pojma na kojim su sve tipovima aviona letjeli ali bio je pravi doživljaj gledati njihove bravure na nebu. Za razliku od Frecca… Majušni YAK 50 je imao svoju zanimljivu točku između ostalog leteći naopačke nad pistom. Jedan drugi akrobat s dvokrilcem je jednostavno radio čudesa na nebu, ne bi čovjek rekao da ijedan avion može letjeti na način na koji ga je taj maher vozao među oblacima. Sjećam se kako se spiralno penjao okomito na tlo sve do točke gdje se više nije moglo, nakon čega je izveo drugi teško opisiv manevar koji ga je vratio bliže zemlji. Majstori nad majstorima.

Zvučnici koji su bili strateški raspoređeni uzduž piste bili su većinu vremena pain in the ass. Za vrijeme izvođenja nekih letova puštali su muzika iz Top Guna… katastrofa. Jebo ih Top Gun, zar uvijek kad su u điru nekakvi letovi moraju puštati baš to? Zar je nemoguće biti imalo originalan i pronaći ijednu drugu glazbenu podlogu? Kad tome dodam da su zvučnici krčali na način da su parali uši – da, pored sve one buke zvučnici su bili toliko u kurcu da su uspijevali parati uši – onda sam sve rekao. Tek kasnije se pojavio jedan malo pametniji predstavnik organizatora koji je usmjerio zvučnike prema nebu zaradivši spontani aplauz svih napaćenih gostiju. Pa gdje si bio prije? Gledao sam čašu kao polupunu pa sam bio zadovoljan da se i tada netko sjetio to napraviti. Sad je i govor najavljivača bio puno razgovjetniji i razumljiviji.

Tamo negdje prije 18.00 smo se polako počeli odmicati od piste, bilo je dosta topline i prašine za taj dan. Na odlasku smo gledali nastup Wing Walkersa tj akrobata koji hodaju po krilima dvokrilaca. Wooow. Međutim bio sam preumoran i prepun dojmova tako da nisam imao snage za dodatna iščuđavanja.

I tako… jedan air show koji na svom početku nije mirisao na neki pretjerano zanimljiv događaj završio je na sasvim suprotan način. Sajko i ja smo otišli doma zadovoljni, do nekih tri poslijepodne smo se pokušavali uvjeriti da se dolazak isplatio, sada smo u to bili i te kako uvjereni. Na 200-tu godišnjicu definitivno dolazimo!