Ustajanje, tuširanje i pakiranje. Vijesti su se vrtjele na tv-u cijelo jutro. Optimizam je nešto splasnuo, prokleti aerodromi se opet zatvaraju. Nisam znao da li da se smijem ili da plačem. Kako da to izbijem iz glave, sutra u 04.00 ujutro bi trebao imati let za natrag. Oko 10.30 sam napustio hotel, stvari sam ostavio na recepciji do navečer. Dakle, ovo će biti vrlo dugi dan. Morao sam naći načina kako da ga ubijem do kraja. Da nije toliko vruće ne bi bilo problema, međutim ova vrućina jednostavno iz turista isisa svu snagu i dobro je jedan dio dana osigurati za odmor. A gdje ću se ja odmoriti kad sam odjavio sobu? Mogao sam je zadržati još jedan dan ali preškrt sam da bi platio punu cijenu za samo 2-3 sata poslijepodnevnog odmora.

Opet sam u Malevu. Opet me zapalo da sjednem ispred iste službenice. S druge strane me gledalo isto kameno lice s netrepčućim okicama. Pogledala je na svoj monitor i pobjedonosnim glasom prepunim nade rekla je da će avion doći.
– Jeste li sigurni da će doći? – upitao sam bojažljivo.
– Da da, doći će. Evo let nije brisan i vijesti su dobre. – zacrvkuće zgodna crnka sa opet pristojno izloženim cicama.
Šta sam ono rekao? Kamena faca? Izbuljila okice? Ma kakvi… bilo je to u afektu. Kad sam ju ponovo razgledao zaključio sam da je ipak privlačna. Sve dok mi govori ono šta želim čuti, heh. Napustio sam ured srca prepunog nade u normalan povratak i očiju prepunih bajkovitih ženskih oblina. Još mi je na papiru napisala točnu adresu odakle kreće aerodromski bus. Svejedno sam nekoliko puta u toku dana internetom provjeravao status svog leta. Jednostavno sam imao potrebu vidjeti da je sve ok.

Postajalo je sve toplije a ja se lagano uputio u kvart Salihiyya gdje se nalazi još jedan manji souq ali totalno izvan klasičnih turističkih ruta. Našao sam se tako u kvartu sa novim zgradama, nešto malo drugačiji Damascus. Sjeo u jedan fast food sa stolovima i naručio shwarmu. Dobio sam ju nezamotanu, nisam znao da li su je zaboravili zamotati, da li to tako ide ili sam ja nešto krivo rekao kod naručivanja? Svejedno sam ju pojeo, na kraju su mi i ovdje htjeli zaračunati korištenje papirnatih salveta. Uzalud, nisam ih koristio i kutija je bila netaknuta tako da sam ih ekspresno odjebao.

Traženi souq je bio dalje nego sam mislio, vucaranju uzbrdicom nikad kraja. Još malo više i vidio bi panoramu grada ali jedva sam i do tamo stigao. Tko želi vidjeti neturistički i živi dio ovog grada neka se uputi ovamo. Turisti su ovdje rijetkost, nema čak ni jedne trgovine sa suvenirima, bar ju ja nisam primijetio. Samo bezbrojne trgovinice, hrpa potencijalnih kupaca i desetine malenih dostavnih vozila koji se kroz sav taj mali nered nekim čudom probijaju. Često jedan drugog blokiraju ali to je ovdje valjda neminovno. Ovaj i onaj glavni souq nemaju baš nekih većih sličnosti, čista suprotnost. Srećom. Bar jedno zanimljivo mjesto a da nema turista. Ambijent oko mene malo je podsjećao na ambijent u medini u Meknesu (Maroko): jako malo stranaca i jako malo šminke.

Tražio sam neke manje džamije i grobnice koje su opisane u LP-u. Neke su zatvorene, neke nisu, ali ni jedna nije previše zanimljiva. Ono, džamija k’o džamija. Mohi al Din džamija ima u podrumu grobnicu šeika po kojem nosi ime i iako piše da dole ulaz ženama nije dozvoljen ipak su žene sasvim normalno silazile. Stari čuvar me pozdravio i na arapskom pokazao šta sve ima u tom malom prostoru. Naravno da ga nisam razumio ni riječi ali njemu to nije izgleda bilo ni najmanje važno. On je svoje napravio, tko je razumio – razumio je.

Vrućina je bila prejaka, tražio sam mjesto gdje bi se mogao u hladu malo odmoriti, tražio sam neku džamiju. Našao sam jednu pristojnu sa svoje desne strane. Ušao sam, sjeo na mekani tepih, naslonio se na zid i odmarao. Tu i tamo bi se netko pomolio i otišao ća, malo dalje su još dvojica odmarali, točnije spavali. Jedan je hrkao dovoljno glasno da sam ga čuo na drugom kraju velike prostorije. Gdje ćeš bolje mjesto za odmor od džamije, ako ju lokalci koriste za to zašto ne bi i ja. Sama pomisao na vrućinu koja me vani čekala oduzimala mi je volju da nastavim sa pješačenjem, tako da sam na kraju tamo proveo ugodnih 40 minuta.

Probijajući se kroz cirkus malih dostavnih vozila, robe i kupaca, vraćao sam se istim putem natrag. Palo mi je na pamet da bi mogao odgmizati do kvarta s ambasadama pa da vidim kako izgleda američka ambasada u jednoj njima prilično neprijateljskoj zemlji kojoj učestalo prijete. Izgled zgrada oko mene se drastično promijenio, ovdje živi neka viša klasa. Prvo sam došao do velike zgrade iznad koje se vijorila američka zastava. Možda je korektnije reći da sam došao do tvrđave sa zastavom. Vrata čvrsto zatvorena, nema prozorčića, nema stakla, nema nikakvih stražarskih kućica. Samo super visoki zidovi i kamere. Na vrhu zidova je postavljena bodljikava žica, ima je čak i na unutarnjim zidovima i na samom vrhu zgrade. Malobrojno prozori su zatvoreni rešetkama i potpuno su zasjenjeni. Ljudi koji tamo žive i rade cijelo vrijeme provode zatvoreni u tom bunkeru. Mogu samo zamišljati čega sve ima unutra. Odmah do američke nalazi se kineska ambasada, isto tako sa visokim zidovima i isto tako nepristupačna makar ne izgleda kao bunker. Ispred ulaza se obavezno nalazi naoružani sirijski vojnik, normalno. Međutim s druge strane kineske ambasade nalazi se još jedna velika zgrada bunker, nešto kao američka. Pored ulaza se nalazi samo parlafon a ispred ulaza s druge strane uske ulice dva Sirijca u civilu i s AK-47 u rukama, pripadnici nekakve sirijske vojne službe.

Prokleta znatiželja nije mi davala mira, uporno sam pokušavao vidjeti zastave koje nema i natpisa koji ne postoji. Nije mi bilo dovoljno proći, nego sam morao zastati, pa se malo vratiti, pa gledati gore, pa gledati desno, pa sam morao malo nastaviti i odmah potom se vratiti… ma uglavnom, morao sam se sumnjivo ponašati. Naoružanom civilu je to moje šetuckanje očito dojadilo pa me pozvao na kraći razgovor. Eto ga na, sad sam očekivao pravo ispitivanje. Rukama i izrazom lica me upitao šta želim. Ma ništa stari, samo šetam ovdje… evo taman sam na odlasku… odoh ja. Ali nisam izdržao a da ih ne upitam čija je zgrada – američka, mogao sam to i očekivati. Moguće da se najvažnije aktivnosti održavaju upravo u ovoj neoznačenoj zgradi. Pitao sam se gdje je rezidencijalni dio? Htio sam otići ali civilko je imao još pitanja za mene, pitao me želim li ući. Gdje, unutra? U ovaj bunker?
– O ne, ne, ne, ne i ne. Ne hvala. – odvratio sam smijući se. Tek tu se lice tog čovjeka razvuklo u širok osmjeh pun olakšanja, tek sad se uvjerio da nisam jedan od ekipe iz zgrade nego da sam samo jedan blesavi turist sa malo čudnim područjem interesa. Mahnuo sam mu i hitro odlepršao dok još netko nije iskočio od nekuda sa dodatnim pitanjima. Izvlačenje fotoaparata u tom kvartu je sigurna ulaznica za policijsku postaju gdje vjerujem da mi me dobro izgnjavili. Da idem nešto slikati ne smijem ni pomisliti koju bi reakciju izazvao.

Malo dalje kvart s ambasadama se preobrazio u strogo rezidencijalni kvart sa pristojnim velikim zgradama neke srednje visine. Ulicama odnosno avenijama kotrljaju se malo noviji i malo skuplji auti nego u ostatku grada. Polako sam se spuštao prema Saahat Umawiyen, velikom kružnom toku gdje se nalazi i nacionalna knjižnica. Fino mjesto, zašto ne bi slikao ulicu pa da imam i malo drugačiju fotku iz Damascusa? Pomišljeno, učinjeno. Ali eto ga na, čim sam uperio fotoaparat s druge strane ulice iskoči neki tip u tamnom odijelu i s tamnim naočalama i pizdi kako tu ne smijem slikati. Malo sam zbunjeno pogledao oko sebe, nisam vidio nikakve zastave, nisam vidio vojsku, stražare ni natpise. Ništa osim obične avenije i stambenih zgrada. Ovdje se ne smije slikati? Ok, nema veze, sići ću malo niže prema kružnom toku pa ću tamo. Pomišljeno, učinjeno drugi put. Tu sam uspio nešto i slikati ali čim sam se ponovo okrenuo prema nizbrdo kamo sam se uputio eto ti dva tipa u odijelima sad ispred mene na istoj strani ulice kako mi mašu, dozivaju i nešto pizde. Počeo sam kolutati očima i onako prilično napilano došao do njih. Pa nisam bedak da slikam vladine zgrade ili slične stvari, šta sad ovi hoće?
– U čemu je problem? – upitao sam mladog, valjda tajnog agenta.
– Ovdje nije dozvoljeno nikakvo slikanje i moraš izbrisati ono šta si slikao – mirno mi je odgovorio ne baš tako tajni agent.
– Ali zašto, pa ovdje nema nikakvih vladinih zgrada, nema ambasada, nema vojske?
– Eh, ali ovdje je ipak zabranjeno slikanje sve do ovog dole križanja – sa smiješkom je odgovorio.
– Kad god vidiš muškarce u odijelima i kravatama kako stoje na ulici to znači da tamo ne smiješ slikati – dodao je.
– Heh, da… ali problem je šta ti ja muškarce baš ne primjećujem a kamoli njihove kravate, obično gledam zgodne Sirijke – puknuo sam na prvu, na šta su ova dvojica od iznenađenja složili palačinka facu. Bit će da nisu mogli vjerovati da stranac kojeg opominju zbog nedozvoljenog slikanja… hm, nečega… tako ležerno razgovara s njima. A zašto i ne bi? Dečki su bili pristojni i dobro raspoloženi, nimalo strogi ili bezobrazni. Nije čak ni tražio da provjeri jesam li doista izbrisao sliku iz fotoaparata.
– I, jesi li našao koju? – nastavi on.
– Ma nisam, samo sam ih razgledavao, he, he – završio sam naš kratki razgovor i krenuo dalje svojim putem. Držao sam se onoga šta mi je rekao, do tog i tog križanja ne slikati. Dosta mi je bilo ćaskanja sa kojekakvim vladinim čuvarima, sljedeći na kojeg bi naišao bi mogao biti daleko neugodniji. Bolje je ne izazivati sreću previše.

Taj veliki rotor je… stvarno veliki rotor. Vidio sam u sredini dva turista koji su se slikali oko cvijeća i vodoskoka, pa mi je tako palo na pamet da bi i ja to mogao. Promatrao sam divlji promet oko njega i vrlo brzo zaključio da slikanje usred rotora iziskuje kombinaciju brzog trčanja preko poširoke kružne ceste i preskakanja svakojakih vozila u punoj akceleraciji. Idealno mjesto za počiniti samoubojstvo koje baš nije ono zbog čega sam došao do Sirije. Istina, ima kraćih trenutaka kad promet zapne na okolnim semaforima i kad se teoretski može trčanjem stići do centra. To je teoretski, u praksi će se vjerojatno dogoditi da se niotkuda stvori veliki kamion s nekim Mujom za volanom i da me pogodi u čelo. Točno između zbunjenih i razrogačenih očiju. Hmmm, ne hvala. Radije sam ostao sa strane i čekao da vidim tko će i kojom silinom zveknuti ovu dvojicu kad se budu vraćali s centra rotora. Sunce je dalje peklo a ovi nikako da se upuste u prelazak. Dosadilo mi je čekati pa sam krenuo put starog Damascusa, na poznati teritorij. Duga avenija bez imalo hladovine me ubijala. A ona dvojica, tko zna, možda su još tamo…

Treći i posljednji put sam zakoračio u internet caffe, morao sam se još jednom uvjeriti da mi je let još uvijek u redu. Bio je ok, još uvijek ga nisu brisali šta nije značilo da neće u toku noći. Na ulazu sam sreo onog čudnovatog Nijemca kojeg sam sreo po dolasku u grad, njegov let za Berlin je bio otkazan pa je odlučio ostati još koji dan u Damascusu. Ja sam jedva čekao da se maknem od tuda, ovaj prokleti vulkan i neizvjesnost povratka mi je malo pokvarilo turističku čar ova zadnja dva dana.

Još jedna kraća šetnja starim djelom grada prethodila je posjetom svom sad već bivšem hotelu gdje sam uzeo stvari. Ime stanice od kuda kreće aerodromski bus imao sam napisano na komadu papira. Praktično, pokažeš taksistu i ne treba mu više ništa objašnjavati. Samo čekaš koju će cifru ispaliti. Prvi je ispalio 100 Sp i nije htio uključiti taksimetar. Drugi je ispalio 50 i to sam prihvatio, usput se ponudio da me za 15$ odvede do aerodroma šta sam odbio. Odveo me ne tako daleko od mjesta gdje me pokupio, bio sam malo iznenađen jer sam bio uvjeren da autobus kreće s nekog kako tako uređenog kolodvora. Ustvari polazište mu je u nekom osrednjem kvartu uz prometnu ulicu.

Bus je bio potpuno prazan a dva uniformirana vozača pored njega čekala su prve putnike. Kartu je trebalo kupiti u maloj kućici s druge strane ceste samo šta ja nikako nisam shvaćao kamo me ova dvojica šalju. Shvatio sam tek onda kad je mlađi šofer uzeo moj novac i trknuo na drugu stranu da mi kupi kartu. Svaka čast, kakva ljubaznost. Karta za mene i ruksak je koštala 100 Sp da bi tek kasnije prilikom dolaska na aerodrom shvatio zašto mi je ovaj išao kupiti kartu. Vidio sam cjenik gdje jasno piše da je karta busa 45 Sp a za ruksak dodatnih 25 Sp. Tako dakle, trčanje preko ceste si je naplatio 30 Sp. Ma neka mu, baš me briga, samo da ja sutra ujutro stignem u Budimpeštu.

Autobus je krenuo skoro pa prazan. Vožnja do aerodroma je malo potrajala a majstori su klimu nategnuli do maksimuma. Bojažljivo sam se okrenuo oko sebe u potrazi za pingvinima. Uz tu nisku temperaturu i vijavicu izazvanom podivljalim ventilatorima samo su još oni falili. Bus je veliki, vozači imaju pristojne uniforme ali svejedno bus funkcionira na principu minibusa. Ljudi ulaze i izlaze gdje god ih je volja, tako da ni za službeni aerodromski bus nema autobusnih stajališta. Cijela cesta je stajalište ovisno o potrebi.

Zgrade glavnog sirijskog aerodroma su dosta oronule. Izgledaju loše i zapušteno. Kao da sam stigao na provincijski aerodrom, nešto poput Plesa. Bilo je tek 19.00 a let bi trebao imati tek sutradan u 04.00. Satima ću morati čekati u glavnom holu gdje u biti nema gotovo ničega. Dalje su puštali samo ljude kojima je let polazio za najviše dva sata. Zauzeo sam stratešku poziciju ispred monitora s dolascima i odlascima. Odavno sam se bio pomirio da će ovo biti duga noć. Šetnja po gradu mi je bila odavno dosadila a hotelsku sobu nisam više imao. Bolje da čekam ovdje nego da noću tumaram centrom. Letovi za London i Frankfurt su bili otkazani, moj je još bio u redu.

Na glavnom ulazu u hol postavljeni su metal detektori. Za koga? Nemam pojma. Tko god je prošao, detektor je obavezno pištao. Ljudi na ulazu nisu apsolutno nikoga pregledali, ma nisu nikoga niti ništa pitali. Možda su krivo interpretirali to pištanje pa su čekali da se detektor jednom ne oglasi pa da tek onda ispretumbaju nesretnog putnika? Kasnije su se čak ti čuvari maknuli na neko duže vrijeme. Koja je uopće svrha svega toga? Sjedeći i meditirajući uz konstatno piiip pip piip piiiiip… palo mi je na pamet da sam doma zaboravio slike za vize. Uvijek uzmem male slike sa sobom jer nikad ne znaš kad ti mogu zatrebati. Ovaj put srećom nisu trebale, mogu reći da sam imao više sreće nego pameti. Šta bi napravio da mi je trebala slika za dobivanje sirijske vize? Ništa, sjeo bi i gorko plakao mahnito lupajući ciglom o šuplju glavu. Gdje bi našao ciglu? Ma siguran sam da bi se jedna našla.

Let za Budimpeštu je i dalje bio ok. Čekao sam i čekao. Na tom ubogom aerodromu čovjek nema šta raditi, može samo šetati u krug. Poput glupog profesora Baltazara ali bez da išta pametno smisli. U centru prostora je neki restoran sa uobičajeno povišenim cijenama. I to je to. Šaltera informacija nema. Ne postoji. Bar ga ja nakon više lutanja nisam uspio naći. Ako i postoji, onda su ga dobro zakamuflirali. Zanimalo me da li se još naplaćuje odlazna taksa u visini od 200 Sp. Odgovor sam dobio tek od jednog zaposlenika koji radi na ulazu za prostor check ina. Ne, izlazna taksa je ukinuta nedavno.

Jedina banka se nalazi u jednom malom kontejneru u holu. Unutra sjedi bradonja i da na djelomično strganom papiru nalijepljenom s unutarnje strane stakla nije pisalo ”BANK”, tamo bi prije tražio neku brzu klopu nego krenuo mijenjati novce. Obično mi na odlasku banditi u banci razmjene lokalni novac u eure ili dolare i pritom nikad ne vrate ostatak, kao to su sve zamijenili. To se događa svugdje gdje god putovao. Čovjek je na odlasku i ne ide za time a i šta će mu taj sitniš. Banda iza šaltera to zna i mic po mic skupe si oni finu lovu. Od svakog po malo. Ali ovaj put sam imao more vremena i bilo mi je dosadno. Lijepo sam si po istaknutom kursu izračunao koliko me određena količina stabilne valute košta i toliko sam promijenio. Sitniš ću ostaviti tamo gdje ja budem htio a to sigurno neće biti na šalteru banke.