Činjenica da ćemo napokon dobiti ruksake dizala nam je raspoloženje. Doručak, taksi i dok si rekao ”glupa Iberia” već smo bili na autobusnoj stanici u potrazi za busom za aerodrom. Lijepo… ali odakle kreće prokleti bus? Šetaj gore, šetaj dole, pitaj ovog, pitaj onog – svi upućuju na jedno mjesto gdje samo treba čekati. Nema nikakve tabele, nikakvog znaka. Na tom mjestu svako toliko stane neki bus, isto tako 50 metara lijevo ali i 50 metara desno isto su se zaustavljali razni autobusi. Ma svakakvi busevi su stajali po svuda samo naš nikako da dođe.

Dok smo čekali, policajac je zaustavio jedan petit-taxi koji je na krovu vozio veliki kufer. Skinuli su kufer a u njemu je bio jedan manji, u njemu jedan još manji, pa još manji… k’o ruske babuške. Dalo se zaključiti da je vozio nešto šta nije smio. Policajac si uzeo kufer koji mu je najviše odgovarao a taksist je ostale vratio na krov. Svaki se pokupio na svoju stranu i svi sretni i zadovoljni. Ništa nam nije bilo jasno osim da još uvijek čekamo bus.

Počeli smo već razmišljati i o taksiju ali zbog njegovih 10 eura u jednom smjeru odlučili smo ipak dati još jednu priliku aerodromskom busu kojeg smo već čekali nekih pola sata. Tek kad je nakon nekih 45 minuta čekanja napokon stigao uvjerili smo se da čekamo na pravom mjestu.

Vožnja do aerodroma je isto potrajala cijelu vječnost. Periferija Fesa je načičkana skupim vilama, tek nakon njih slijede polja i napokon pusti aerodrom. Aerodromsko zgrada je nevelika ali relativno nova i pristojna. Pustoš. Nigdje nikoga. Nema taksista, nema turista, nema letova, osoblja, informacija, ma ničeg i nikog. Tek nakon kraćeg vrludanja našli smo nekoga da nam isporuči zalutale ruksake. Krupniji Marokanac isporučio nam je samo jedan. K je svojeg dobila, moji je bio Bog te pitaj gdje. Marokanac je pogledao na svoj PC i rekao je da je moj iz nekog razloga zapeo u Casablanci. Popizdio sam. Pa ako su oba isporučena zajedno kako se desilo da je jedan poslan dalje a drugi ne? Ništa, ostaje mi da kasnije opet nazovem aerodrom u Casablanci i da popričam s njima o njihovim familijama. Nastojao sam na taj problem gledati s vedrije strane, bolje da su moje stvari zapele nego njene.

Smrknutih faca odvukli smo se do puste autobusne stanice u hladovini. Ponovo je uslijedilo beskonačno čekanje busa. I da smo htjeli taksijem nije ih bilo. Vjerojatno se pojave samo onda kad ima letova a i to je u ponoć jer ako tokom dana i sleti koji charter turisti se vjerojatno organizirano prevoze autobusima ili kombijima. Izgubili smo skoro cijelo jutro a uspjeh je bio polovičan.

Službenica na šalteru za izgubljenu prtljagu u Casablanci mi je rekla da je moj ruksak ostao u Madridu!? Onaj kaže onako, ova kaže ovako – pa tko je tu lud? Uglavnom noćas sigurno stiže u Fes tako da sutra ujutro mi ne preostaje drugo nego da se po drugi put zaletim do aerodroma. Uffff…

U današnji obilazak krenuli smo drugim putem i stigli na onaj isti manji trg gdje smo bili prethodnu večer. Nije djelovao onako privlačno kao navečer. Izgleda da su ogromna drvena vrata ulazi u državne ili kraljevske prostore jer slikanje nije bilo dozvoljeno. Mi smo za tu zabranu doznali onako kako i priliči – na teži način. Kako to na ovom svijetu obično biva, žena ili cura nikad neće poslušati savjet svog čovjeka, pogotovo kad joj ovaj savjetuje nešto važno. Obično tu prevlada klasičan ”ma šta će on meni stalno soliti pamet” inat. Na ovom trgu moje upozorenje se ticalo policije: – nemoj nikako uperiti fotoaparat prema policiji i straži jer bi moglo biti frke.
To nije ukrasna ili počasna straža nego uniformirani i naoružani ljudi sa određenim ovlastima. Tko zna, možda ću jednog dana u dalekoj budućnosti doživjeti da K moje ozbiljno upozorenje shvati ozbiljno, a do tada će raditi po svome. I izazivati nevolje. Na tom zanimljivom trgu nije da se nema šta i koga slikati ček i bez da se slika policija. Ali K je htjela slikati upravo njih, nije se čak ni potrudila to napraviti neprimjetno. Ne. Nanišanila ih je fotoaparatom, kadrirala i okinula fotku. Mrtva hladna. I pandur nas je isto tako mrtav hladan odmah pozvao. Zakolutao sam očima i opsovao.

Budimo realni, ovaj je znao vrlo dobro da tamo jedna turistička slika ne bi nikome škodila. Znao je i to da jedna takva slika ne bi otkrila ama baš nikakvu tajnu. Ali vlast ne voli slikanje a ovome je sve to skupa dobro došlo da si malo razbije dosadu stražarenja. Ulovio je gnjaviti ali srećom brzo je to završilo. K ga je uskoro uvjerila da je spornu sliku izbrisala. Za to vrijeme stajao sam pored nje i nisam se petljao, kao da me se to ni malo ne tiče. Baš me briga, neka se snalazi sama već kad se pravi pametna.

S trga smo lutajući uličicama sišli u mellah. Prolazili smo djelom grada gdje su turisti rijetkost tako da smo odmah privukli pažnju lokalnih klinaca. Jedan nam je odmah počeo pokazivati put, ignorirali smo ga pogotovo zato jer su uličice u koje nas je navodio bile prepuste i prezabačene za naš ukus. Možda mali nije mislio ništa loše ali nama se više svidio povratak na ulice kojima se kreće veći broj ljudi. Mellah je naziv za židovski kvart u marokanskom gradu koji je nekoć bio opasan zidinama, grad u gradu. Sunce je dosta tuklo pa smo se vukli kao prebijene beštije. Hodali smo u dijelu grada potpuno različitom od klasičnog arapskog dijela. Ono po čemu se taj kvart nije razlikovao bila je gužva i bezbroj trgovina i trgovinica.

Krenuli smo prema sinagogi u koju je ulaz bio nemalih 20Dh po osobi, šta smo saznali tek kad smo bili unutra i razgledavali. Stari na ulazu nas je prvo uveo i rekao da je potrebna samo mala donacija, a slično je pisalo i u LP. Napravili smo grešku i nismo previše cjepidlačili da bi na kraju ostali razočarani. Razgledavanje unutrašnjosti nije vrijedilo tih novaca, za neku skromniju cifru kakva se inače naplaćuje na sličnim mjestima u toj zemlji još bi bilo u redu, ovako nije. I šta sad… platili smo i otišli, praktički smo bili prije van nego unutra, dok stari koji nas je proveo po unutrašnjosti nije bio baš simpatična osoba. Pobrao pare i zaboli ga. Bah… sami smo si krivi jer smo prekršili osnovno pravilo da ama baš uvijek treba pitati koliko nešto košta pa koliko god sitno bilo. U protivnom ovaj drugi može lupiti cifru koja mu padne na pamet. Sinagoga se izvana ničime ne razlikuje od okolnih kuća, da nema znaka ne bi ni znali da se nalazimo pred njom.

Na židovskom groblju su isto tražili pretjeranu cifru za ulaz. Kad smo se okrenuli u namjeri da odperjamo cijena je hitro pala na 10Dh po osobi. Problem je još bio u sitnom novcu, koliko god trgovina bilo u okolici nitko nam nije htio razmijeniti veću novčanicu, tako da sam tu novčanicu ostavio tipu na ulazu koji je rekao da će je on već usitniti dok se mi vratimo. Sunce i bjelina zaobljenih nadgrobnih poklopaca nas je zasljepljivala. Gotovo svi grobovi su istog izgleda, gusto poslagani jedan uz drugog. Pitam se gdje pokapaju nove klijente… ako ih uopće još uvijek tamo i ima?

Da li je zanimljivo posjetiti židovsko groblje u Maroku? Heh, kako se uzme, ako ništa drugo bar je to nešto potpuno drugačije a usput je to dobra prilika da se turist bar malo makne od sveprisutne gungule. Bio je to zanimljiv dan jer smo ranije prolazeći pored muslimanskog groblja vidjeli pogreb, a sada još i turizam na židovskom… svašta. Na izlazu nas je ovaj stari dočekao sa ostatkom novca, mog novca. Pokušao si je naplatiti duplo od onoga šta je rekao. Narogušio sam se u trenu. Odustao je od te zamisli isto u trenu. Tek tada sam skontao da je tip onako fino nacvrckan.

Pokupio sam pare i krenuli smo nešto dalje kako bi se upustili u borbu za taksi. Nije ih bilo baš previše a i oni koji su nailazili su već bili puni ili im se nije dalo voziti u našem smjeru. Taksisti… Ne događa se često da taksisti odbijaju vožnje, naprotiv, čak bi se i ubili za vožnju. Potrajalo je dok se nismo sklonili s vrućine i nekako se dočepali restorana. Obično volim isprobavati uvijek razna jela ali ovdje baš nisam imao inspiracije pa sam si naručio isto šta i dan ranije. Hrana je bila nekako slatkasta, a slatkasti ručak mi baš nije po volji. Može biti pikantan i jak do te mjere da se servira s vatrogasnim aparatom ali slatkasto mi baš ne ide. Ostalo mi je to valjda još od prije nekoliko godina kad sam se neko vrijeme smucao po Norveškoj. Sve je tamo super… osim monstruoznih slatko-slanih kombinacija koje su često bile na meniju.

Prije povratka u hotel opet sam nazvao šalter za izgubljenu prtljagu u Casablanci. Divota, prava divota – sada čak nisam uspio doznati ama baš ništa jer glupača na šalteru ne govori engleski!? Pa jebote!! Radno mjesto joj je takvo da mora svakodnevno komunicirati sa napilanim, nervoznim i podivljalim putnicima od kojih su dobar dio stranci – a ona ne govori engleski? Prvo sam htio zadaviti nju ali na žalost nije mi bila pri ruci. Onda sam htio zadaviti telefon ali… kako se uopće davi telefon, gdje treba stisnuti da prokleta stvar umre gušenjem? Udaljio sam se od neozlijeđenog telefona sa tlakom čija visina bi se komotno mogla proglasiti medicinskim fenomenom. Iznad svega mi je bilo žao da službenica ne govori moj jezik – bar bi sad znala da ju nisam pozdravio već da sam ju na kraju razgovora poslao na jedno prekrasno mjesto.

U sobi smo coolirali cijelo poslijepodne, izmigoljili smo vani tek navečer. Nismo se previše udaljavali, samo do obližnjeg mega trga pored tržnice rabljenom odjećom ispred Bab el Mahrouka. Uživali smo u laganoj šetnji po svježem zraku među grupama lokalaca. Na povratku su nas zaustavile dvije cure i to baš pored glavnog ulaza u medinu. Taman sam pomislio da nešto prodaju, ubrzo se ispostavilo da su se cure samo htjele slikati s nama i malo popričati. Iskreno, cijelo vrijeme sam očekivao da jedna od njih počne propovijedati o nekoj jeftinoj trgovini, restoranu ili vodiču ali ništa od toga se nije desilo. Dobro da i to doživim.

Dobio ja svoj ruksak ili ne, ali odlučili smo idući dan krenuti dalje prema sjeveru u Chefchaouen. Ako mi ruksak ne stigne ni sutra ujutro pokupit ću ga za dva dana s obzirom da nas povratak na jug opet vodi kroz Fes. Normalno, ako ikad stigne. Pitali smo u hotelu koliko bi nas došao dijeljeni grand taksi do Chefchaouena – 800Dh!? Nisu normalni. Zahvalio sam se na bolesnoj ponudi i kidnuo u sobu oprati si robu koju sam imao na sebi. Nije da nisam imao negativne misli usmjerene prema Iberiji, aerodromima i njihovom osoblju. Imao sam ih, i bile su intenzivne.