Marrakesh, 15.08.2006

Doručak u hotelu poslužuje se na terasi na krovu. Predivno, mirno mjesto s pogledom preko krovova okolnog kvarta. Punih stomaka mogli smo se napokon zaletjeti u novi dio grada, izvan zidina. Ville nouvele, tako se naziva noviji dio svakog marokanskog grada kojeg su svojedobno podigli Francuzi. Za razliku od medine to je jedan potpuno drugačiji svijet. Avenije, semafori, relativno novije zgrade prepune poslovnih prostora, drvoredi, jureći automobili i užurbani stanovnici. Heh, još uvijek smo u istoj zemlji? Jedino šta je zajedničko tim toliko različitim svjetovima je neumoljiva vrućina. Zanimljivo je da su drvoredi od stabla naranči, bar u onom dijelu ville nouvele kojim smo mi prolazili. Naranče izgledaju primamljivo, tko zna koja je koncentracija olova u njima s obzirom na mjesto na kojem rastu.

Taj dio grada nije osobito zanimljiv turistima, glavni razlog zašto smo se nalazili tamo bila je poslovnica rent-a-car kuće. Još prije polaska odlučio sam da ćemo barem na dva dana unajmiti nekakav auto kako bi se malo provozali po široj okolici. Najjeftinije bi bilo uzeti auto od jedne od manjih lokalnih agencija, međutim usprkos svom trudu takve nisam uspio naći na internetu. Zbog visoke sezone i velikog broja turista nisam želio riskirati da ostanemo bez rent-a-cara pa sam htio pošto poto rezevirati auto još od kuće. Ništa, preostalo mi je da izaberem jednu od internacionalnih skupljih iznajmljivača. Nakon dosta kopanja po razno raznim web siteovima ispalo je da je u Maroku Budget najpovoljniji za vozilo s nelimitiranom kilometražom. Preko raznih stranica dobivao sam očekivano različite cijene. Ovo ”najpovoljniji” jer relativan pojam jer 950Dh za dva dana najma je više nego šta bi npr. platio u Irskoj i to za bolje vozilo. No, šta je tu je. Ovako sam bar bio dosta siguran da će me auto stvarno čekati u zakazano vrijeme. Trebao sam ga preuzeti tek sutradan ali smo za svaki slučaj otišli vidjeti gdje je poslovnica i da li je s rezervacijom preko interneta sve u redu. Svaka čast Budgetu, ali ovo je ipak Afrika.

Mislio sam da će to biti malo bolji reprezentativni prostor. Nije. Običan mali ured sa jednom jedinom povećom djelatnicom. Rezervacija je bila u redu i potvrđeno nam je da će nas naš Fiat Palio drugo jutro u 9.00 čekati spreman. Ok, sad smo mirni i možemo otići dalje s obilaskom zanimljivijeg djela Marrakesha. Prije toga smo samo skočili na nedaleku željezničku stanicu i za 168Dh kupili karte za Casablancu.

Taksisti ispred ulaza su redom tražili nebulozne cifre za vožnju, nije im padalo na pamet uključivati taksimetar a nama nije padalo na pamet plaćati vožnju 20 ili čak 30Dh umjesto nekih 10-ak. Udaljili smo se nekoliko stotina metara dalje niz ulicu, uskočili u prvi slobodni taksi koji je koristio taksimetar i vozaču objasnili kamo nas treba odvesti. To je trebalo biti na suprotnom kraju centra, planirali smo izaći iz taksija i lagano pješice krenuti natrag u hotel taman u vrijeme najvećih vrućina kako bi se sklonili od sunca. Uskoro sam shvatio da nešto nije kako treba, čim sam se malo uspio orijentirati shvatio sam da nas magarac ne vozi tamo gdje je trebalo. Samo nisam još znao kamo ide. E da, tip nas je krenuo voziti okolo naokolo… prokleti marrakeshki taksisti, svi znamo da su taksisti posebna vrsta ljudi ali ovi su na samom vrhu svih lupeža. Umjesto da se nađemo na suprotnom kraju centra, nalazili smo se blizu našeg hotela. Odlučili smo izaći jer nismo htjeli tom lopovu platiti ni dirham više. On se naravno pravio grbav, siguran sam da je razumio značenje sočnih psovki na njemu stranom jeziku koje su mu bile upućene prilikom izlaska iz taksija. Naime, na izlasku iz vozila pas nam je rekao ”hvala”.

A ništa, odlučili smo pješke krenuti, nije toliko daleko i nije nam se dalo opet nadjebavati s taksistima. Dok u ostalim gradovima uredno pale taksimetre ovdje to izbjegavaju koliko god je to moguće. Čak će radije odustati od vožnje nego raditi pošteno. Naravno, dok ima bedastih turista koji bez problema pristanu za vožnju koja bi po taksimetru koštala 10Dh platiti po dogovoru 30Dh – taksisti će se tako ponašati.

Djemaa el Fna po danu izgleda potpuno drugačije. Štandovi s narančama su još uvijek tamo ali ima malo ljudi i tek sad se vidi koliko je taj prostor realno velik. U svim okolnim zgradama očekivano su se nagurale prodavaonice suvenira. Nastavili smo dalje prema suprotnoj strani. Šetnja medinom u Marrakeshu nije bila ugodna kao npr. u Fesu. Po uskim uličicama prepunih ljudi u oba smjera se naguravaju svakojaka vozila. Mali dvotaktni motori konstantno stvaraju sveprisutnu smrdljivu dimnu zavjesu. Šetač cijelo vrijeme prelazi iz jednog dimnog oblaka u drugi, sretan šta ga neki od tih jurećih budalaša nije provozao na volanu. Prava predstava se događa kad se uličicom probijaju zaprežna kola. Moraju ići sporo a sva sila motorista turirajući gmiže za kolima čekajući prvu priliku da se probiju naprijed. Poznata slika – kočija, a iza nje se uzdižu gusti oblaci ispušnih plinova sve to popraćeno nepodnošljivom bukom. U tim trenucima preostalo bi nam jedino da nađemo kakvu rupu u zidu i sklonimo se dok se sve više-manje ne raščisti.

Vodeći računa o svoj toj gunguli nije ni najmanji problem izgubiti orijentaciju. Malo kasnije dočepali smo se mirnijeg i manje prometnog djela medine. U medresi nije bilo ni kočija ni motora… ali je zato turista bilo sasvim dovoljno da je skoro nemoguće bilo okinuti fotku bez da ti netko ne ušeta u kadar. Za okinuti nekoliko pustih fotki tvrdoglavo sam čekao cijelu vječnost. Nije da su te slike ništa posebno, ali su pravi dokaz mog strpljenja. Mislim da bi bilo lakše bez ozljeda pretrčati najprometniju aveniju u centru Caira nego u ovoj medresi opaliti sliku bez ikoga. Za to vrijeme K je bauljala po medresi znajući da će tvrdoglavog magarca poput mene teško pomaknuti. Bazenčić usred dvorišta, prostorije namještene upravo onako kakve su bile dok su tamo boravili vjerski učenici, predivno ukrašeni zidovi – ima se šta za vidjeti i isplatilo se dati 40Dh za ulaznicu.

Hodajući ulicama uvjerili smo se da ovdje za razliku od mjesta gdje smo ranije boravili živi sasvim jedan drugi tip ljudi. Neljubazni i bezobrazni do daske. Nevjerojatno mi je bilo gledati s kolikom se netrpeljivošću ponašaju s turistima. Nisam samo jednom dobio teško savladiv poriv da nekoga udarnički ispljuskam. Sasvim normalna stvar da nam je taj njihov svijet zanimljiv i da stranac na svakom ćošku vidi potencijalni objekt za svoju fotografiju. Isto tako, kad god smo nekoga htjeli slikati iz blizine pristojno bi ga pitali za dozvolu. Njegovo je da dozvoli ili ne. Tako je bar bilo do tog dana, do trenutka kad je K od uličnog prodavača zatražila dozvolu da ga slika. Idiot je počeo vrištati mahnito mašući rukama. Došlo mi je da ga probijem nogom… Bilo je dovoljno da odbije k’o čovjek. Prije toga nas je jedan balavac počastio s ”fuck you”, ”go home” i ispruženim srednjim prstom nakon šta smo odbili dati mu nešto novca. Šta smo ga više ignorirali mali je postajao sve luđi, djelovao je poput zavezanog šugavog psa koji divlja na nedostižne mu prolaznike.

Osjećao sam kako me nervoza svakim trenutkom polako ali sigurno obuzima. Jedva sam čekao da se povučemo u mir, tišinu i hladovinu naše sobe. Kupili smo si nešto za pojesti samo da se šta prije maknemo s ulica.

Veselio sam se svježem tušu, rashlađenom prostoru i udobnom jastuku. Bilo je negdje oko 14.15, došli smo na vrata hotela i onda se dogodilo. Krupnija koka s recepcije nas je dočekala s iznenađenjem: odmah je pitala gdje smo do sada jer smo sobu trebali osloboditi do podneva. Molim??? Šta osloboditi??? Kako??? … Gdje je skrivena kamera, nemojmo se zajebavati! Nije bilo skrivene kamere, koka se nije zajebavala a naši slatki snovi o laganom opuštanju u klimatiziranoj sobi su se momentalno raspršili.

Odmah je objasnila da smo rezervirali samo jednu noć i budući da nisam produžio rezervaciju sobu su već dali nekim drugim turistima koji su nestrpljivo čekali pored recepcije. Istina, stvarno sam bio rezervirao jednu noć ali ujutro smo upravo na toj recepciji ostavili rublje za pranje a s tipom na recepciji smo dogovorili da ćemo rublje uzeti sutradan prije konačnog odlaska. Dakle, bili su na vrijeme informirani ali glupavi glupan o tome nije vodio računa. Kad sam to spomenuo ovoj aždaji, slegnula je ramenima i rekla kako uvijek govori kolegi da mora voditi računa o tim stvarima. Pa čak i da nismo ništa rekli oni su morali voditi računa tko do kada ostaje u sobi a tko kada dolazi. Umoran, gladan, nervozan a sada konačno i potpuno lud.

Nije nam preostalo ništa drugo nego u roku od pola sata pokupiti stvari, platiti i napustiti hotel. Ni danas ne znam šta se uistinu dogodilo, da li su idioti s recepcije samo bili aljkavi ili su im ovi drugi turisti ponudili više novca? Ostati će misterija. Problem nije bilo samo se preseliti u neki drugi hotel nego potražiti neki koji uopće ima mjesta. Jebi ga… ništa od odmora. Sunce je peklo a mi smo loveći i najmanji tračak hladovine glavinjali od vrata do vrata u potrazi za smještajem. Sve ono šta smo htjeli bilo je puno k’o šipak. Jeftini hotelčići su još imali mjesta, ali htjeli smo barem kupaonicu imati u sobi. Ostavili smo ih kao rezervu za slučaj da ne nađemo ništa drugo. U jednoj zabačenoj uličici bili smo čak i našli slobodnu sobu čija cijena od 400Dh nam je bila previsoka. Žena nije htjela spuštati cifru tako da nismo prihvatili. Međutim nakon nekih 20-ak minuta odlučili smo da je pametnije platiti čak i veću cifru samo da se riješimo daljnje gnjavaže. Kasno, žena je sad rekla da je u međuvremenu izdala sobu, mada bi se bio kladio da je lagala i da nas je odbila samo iz principa – kad nismo htjeli od prve, ne moramo ni sada. Grrrr… da sam imao pušku bio bi pucao.

Bilo je već 15.30. Vjerojatno posljednji hotel u kvartu koji nam je preostao imao je slobodnih soba s kupaonicom i to za samo 200Dh!? Heh, iako je ulaz izgledao solidno, baš poput recepcionerke, strepio sam na šta će smještaj ličiti s obzirom na nisku cijenu i opću prenatrpanost cijelog grada. Moram priznati da je soba bila lijepo sređena… ali tamo negdje ranih 50-ih prošlog stoljeća od kada nitko nije do danas obrisao čak ni prašinu. Vrata kupaonice su se jedva zatvarala, neudobni kreveti s vrlo sumnjivom posteljinom, soba bez prozora, ormari iz doba Leonarda da Vincia… a to je bilo najbolje šta smo u ovih sat i po pronašli. Dobro da uvijek imamo svoju posteljinu. Nismo imali nekog izbora pa smo nevoljko prihvatili. Vratili smo se u prijašnji hotel po spakirane ruksake i konačno preselili. Nešto kasnije tog istog dana, na vratima našeg novog hotela osvanuo je natpis kako su sve sobe izdane.

Dugo očekivani odmor više nije imao tog gušta. Nismo bili na direktnom suncu jer se soba nalazi nekako u sredini zgrade ali je svejedno bilo topljikavo. Klima uređaj ovdje ne postoji. Čak ga je u tom starinskom okruženju teško zamisliti. Sve bi još bilo ok da maloprije nismo izbačeni iz sobe gdje smo se ugodno osjećali. To je ono zbog čega sam bio bijesan. I kako sad da volim ovaj grad? Mrzio sam ga u tom trenutku iz dna duše, a ni danas ga se baš rado ne sjećam.

Kad je vrućina malo popustila opet smo bili na ulici. Namjeravali smo otići u jedan od gradskih vrtova, Jardin Majorelle, i sigurno bi do tamo stigli da nisam jedan zamijenio za drugi. Kad smo skontali da se nalazimo pred Jardine Menara bilo je kasno. Nije nam padalo na pamet odlaziti na sasvim drugi dio grada. Vrt u koji smo zalutali je sudeći prema broju lokalaca vrlo popularan među njima. Svuda uokolo su velike plantaže maslina, hladovinu najbližih stabala ljudi koriste kao dobro mjesto za piknik. U sredini se može vidjeti stara građevina i veliki ali nezanimljiv bazen… hm, s obzirom na dimenzije možda ga je bolje nazvati umjetnim jezerom. Nismo se dugo zadržavali, nije ni bilo razloga.

Na povratku je bilo nemoguće naći taksi koji bi nas za nekoliko dirhama odveo natrag, svi su odbijali uključiti taksimetar i htjeli prasnuti nekoliko puta veću cifru, kao, na dogovor. Heh, pa šta je nama pola sata hoda do centra? Baš ništa, odjebali smo taksije i krenuli laganini hodajući uz široku aveniju. Malo je potrajalo, ali sunce je sada bilo već u zalasku i temperatura je bila ugodna. Nismo se osvrtali na povremeno trubljenje taksista u prolazu, više nam nisu bili potrebni a pogotovo nam nisu bile potrebna njihove napuhane cifre. Put do hotela vodio nas je pored stare Koutoubia džamije, karakterističan pravokutni minaret vidi se još iz daljine. Kvadratasti minareti su mi manje lijepi od okruglih i vitkijih kakvi se mogu naći u islamskim zemljama na bliskom istoku. Djeluju mi nekako nezgrapno.

Sunce je zašlo i sa posljednjim tračcima dnevnog svjetla dočepali smo se Djemaa el Fna. Trg je već zaživio svojim karakterističnim zvucima i mirisima. Mase ljudi su se već polako počele slijevati na njega a terase okolnih restorana i barova koji gledaju na njega već su odavno bile načičkane gostima. Na jednom dijelu trga nalaze se desetine štandova sa brzom hranom. Sve šta čovjeku padne na pamet je tamo pred nosom, treba samo sjesti, naručiti i pričekati koji minut da majstor sprži ili skuha odabrano jelo. Jede se brzo i jeftino. Hrana nije da prste poližeš ali je sasvim solidna. Budući da se gosti izmjenjuju jedan za drugim to je garancija da hrana na štandovima ne stoji dovoljno dugo da bi se pokvarila. Ma dobro, nekima bi vjerojatno zasmetala higijena takvih mjesta ali ako čovjek zatvori jedno oko… možda bolje i dva… sve je ok. Za 80Dh za oboje otišli smo zadovoljni i siti. Ipak je ugodno sjediti u onoj atmosferi i lagano večerati. Sad je samo trebalo dočekati iduće jutro u onoj glupoj i depresivnoj sobi.