I stvarno, ujutro kad smo došli po auto ono područje za koje mi je rečeno da se zatvara sad je bilo zatvoreno rampom. Da nisam poslušao auto bi nam u rano jutro bio blokiran bez izgleda da nađem ikoga tko bi ga oslobodio. Čini se da je taj prostor preko dana zatvoren a navečer kad se cijeli grad slijeva u centar, privremeno se na nekoliko sati otvara za parking.

Od sinoćnje gužvetine sada nije bilo ni traga, tako da smo do poslovnice Budgeta stigli vrlo brzo i bez problema. Natankao sam auto do vrha, platio naravno kešom jer ni na ovoj benziskoj ne primaju kartice, parkirao i ispraznio prtljažnik. U 7.30 smo već bili tamo da bi tek tada skontali da subotom rade od 09.00… a nama vlak za Casablancu polazi upravo u 09.00. Preostalo nam je samo da pričekamo početak radnog vremena i nadamo se da ćemo nekim čudom uloviti vlak. Čudo se ipak dogodilo i ženska se laganim hodom pojavila u 08.30. Pozdravila nas je i ležernim hodom nastvila do kafića preko ceste. Zbunjeno smo se gledali. Da nismo bili u žurbi ne bi tamo skakutali na mjestu ali ovako stvari su stajale potpuno drugačije. Ipak, ispostavilo se da si je samo otišla uzeti kavu pa se vratila natrag u nekoliko minuta. Njen suradnik je pregledao auto i kad se uvjerio da je neoštećen konačno smo i službeno vratili Palia.

Ponudu da nas on odveze do željezničke stanice smo objeručke prihvatili. Uštedio nam je dodatnu gnjavažu s taksistima. Nakon nekog vremena sjedili smo u vlaku čime je započeo naš povratak. Problem je bio šta nismo imali rezerviran smještaj. Nisam se previše uzbuđivao jer hotela ima dosta a turisti Casablancu često preskaču. Hotel Ibis bi nam bio najbolji izbor jer se nalazi odmah pored željezničke stanice. Međutim zakasnio sam s rezervacijom jer su sve sobe bile rezervirane najmanje 15 dana unaprijed. Ja sam ih zvao tek iz Marakesha isti dan kad su nas izbacili iz onog hotela. Znam da sam po dolasku vidio jedan drugi hotel isto pored željezničke (s nje kreću međugradski vlakovi i vlak za aerodrom) pa sam računao da bi možda tamo moglo biti mjesta. Bio sam u pravu, ali… ali soba je bila jednako loša kao prethodna, pored toga wc je bio na hodniku a tuš iza recepcije. Za 170Dh mogli smo uzeti četverokrevetnu sobu. Kratko smo vijećali i odlučili ostati. Radi se o samo jednoj noći i to zadnjoj a hotel ima idealnu poziciju jer smo vlak za aerodrom morali uloviti rano ujutro. Srećom da uvijek nosimo svoju posteljinu. Pored toga bilo je već rano poslijepodne i više smo željeli malo prozujati po gradu nego izgubiti još bar sat vremena u potrazi za drugim hotelima koji su malo niže prema centru.

Jedino šta smo stvarno željeli vidjeti u tom gradu bila je nova džamija Hassana II za koju se Marokanci hvale da je treća po veličini na svijetu a za 210m visoki minaret da je najviši na svijetu. Treća je po veličini navodno samo zato jer ju graditelji iz poštovanja nisu htjeli napraviti veću od onih u Mecci i Medini, inače bi bila veća. Iako je preko puta hotela bio parking sa nekoliko taksija, trebalo smo obići više njih da bi našli onoga koji će htjeti uključiti taksimetar. Jedan je za vožnju do džamije tražio čak 50Dh!? Po taksimetru je došlo samo 12Dh. Dok smo se vozili pokušavao sam se orijentirati za slučaj da nas taksist vozi malo širom zaobilaznicom. Sve je bilo pošteno, vozio je najkraćim putem pored luke i teretnog željezničkog kolodvora baš kako sam prema mapi iz LP zaključio da bi trebao voziti. U odnosu na prethodne gradove, višemilijunska Casablanca je metropola.

Velebna džamija se nalazi na samoj obali mora u sklopu malo šireg kompleksa. Kad su je gradili (dovršena 1993.) bilo je nezadovoljstva među stanovništvom jer su za izgradnju potrošene ogromne pare (cca 800mil. $) koje su mogle biti potrošene za neke druge, potrebnije stvari. Ulaz unutra moguć je samo s vodičem i samo u određene termine svakih nekoliko sati. U odnosu na ostale ulaznice koje smo do tada plaćali ova nije baš jeftina – 11eura. Odabrali smo grupu s talijanskim vodičem i pričekali. Osim nas bilo je podosta stranaca.

Izvana izgleda impresivno, ali iznutra je osjećaj još bolji. Čim sam zakoračio u ogroman prostor nisam znao gdje bi se prije okrenuo. Srećom, imao sam stativ sa sobom pa sam uspio normalno slikati bez da mi slike na kraju ispadnu mutne radi pomanjkanja svjetlosti. Ogromna vrata su napravljena od titana kako nikad ne bi rđala a pokreću se elektromotorima. Željezna bi s obzirom na uvijek prisutni morski zrak odavno započela truliti. Mnogobrojni lusteri napravljeni su od Murano stakla, po cijelom prostoru je vješto zakamuflirano nekih 300 zvučnika. Veći dio građevine napravljen je s materijalima iz Maroka. Krov je pomičan čime je dotok svježeg zraka osiguran u prilikama kad prostor po vrućini ispuni nekoliko tisuća ljudi. Pod je grijan tako da se ljudi ne lede kada stisne hladnoća. Jedan dio poda je staklen pa se može vidjeti morska voda. Strop i zidovi prekriveni su prekrasno izrezbarenom cedrovinom a dole u podrumu nalazi se kupalište namijenjeno ženama i bazen. Minaret na koji nismo mogli otići opremljen je brzim liftom, a s vrha minareta je svaku noć jaki laser uperen u smjeru Mecce.

Šta reći, vrijeme obilaska je prošlo prebrzo, na kraju je vodič rekao kako je napojnica neobavezna ali dobrodošla. Neobavezna? Dobro… doviđenja. Grupa Talijana s kojima smo glavinjali džamijom odmah je spremno stala zavlačiti prste u novčanike i znao sam da će ga ovi zatrpati eurima. Siguran sam da je vodičima na takvim mjestima redovna plaća onaj manji dio prihoda, većinu daju agencijski turisti koji uglavnom nemaju osjećaj vrijednosti lokalnog novca pa za obične napojnice daju poveće cifre, često u eurima ili dolarima. Cifre koje daju nisu velike za Europu ali za Maroko i slične zemlje trećeg svijeta jesu. Mi ostali samostalni turisti smo daleko škrtiji. Ako i ostavimo nešto onda je to osjetno niža cifra. I to ako ostavimo. Ovaj put smo bili škrti do kraja, ostali su ga spremno zatrpali šuštavim novčanicama.

Nismo se predugo zadržavali u tom kvartu, navodno okolica sva vrvi od uličnih lopuža iako ja nisam stekao takav dojam. Svejedno, osim avenija nije bilo ničeg previše interesantnog tako da smo se vratili u dio grada blizu stare medine. Nakon medina u ostalim gradovima ova u Casablanci definitivno nije ništa posebno. Ničim se ne ističe. Odmah na glavnom ulazu je jedna mala tržnica koja je namijenjena uglavnom domaćem stanovništvu. Na mnogobrojnim štandovima mogu se naći svakojake stvari koje trebaju i ne trebaju ali najzanimljiviji je bio onaj gdje su se kuhali puževi. U jedan ogroman lonac ubace stotine puževa s bijelom kućicom i udri. Dosta ljudi to kupuje, vjerojatno to njima dođe kao nama kokice. Mi baš nismo bili raspoloženi za prčkanjem po puževim kućicama u potrazi za malo mesa.

Na samom ulazu u medinu jedan tip je prodavao vrlo zanimljivu igračku: male ovalne plastične tračnice s električnim vlakićem, na jednom vagonu sjedi Osama, na drugom vagonu s topom sjedi Bush… i naganjaju jedan drugoga po beskonačnoj stazici. Čim smo to vidjeli htjeli smo slikati, ali prodavačev kolega nam je sklonio igračke pred nosom. Nisu htjeli da se to slika, čak niti ako platimo. Dobro, htjeli smo kupiti tu… hm… igračku, ali bezobrazno su tražili nekoliko puta veću cifru nego šta je trebala biti regularna cijena. Nisu čak ni malo htjeli spustiti. Probali smo se kasnije opet iznenada vratiti ali svaki put bi ovi bili brži i sklonili nam vlakić. Ah… K je ipak uspjela uloviti sliku spakirane igre, bar nešto. Zgodna stvarčica, klinci od malih nogu ovdje znaju tko je tko.

Ručali smo u jednom od mnogobrojnih fast foodova, jednostavno nam je došla volja da malčice promijenimo menu pa makar i sa junk hranom, potrošena cifra 60Dh. Poslije smo pokušali naći jednu prema LP-u poznatu slastičarnicu ali bez uspjeha. Ili je slabo označena, ili je zatvorena ili smo mi bili na kraju u njoj a da toga nismo ni bili svjesni. Veliki prostor bio je potpuno pust. Ali isto tako su bili pusti svi ostali veliki kafići u centru. Vjerujem da grad živne navečer kad popusti toplina. Kolači su izgledali predivno, najradije bi ih očima jeo, tako da nismo gunđali na 30Dh koliko su nas koštali.

Načitao sam se dosta komentara kako na Casablancu ne treba trošiti vrijeme, i kako je to samo jedan veliki, bezvezni, prljav i ne baš bezopasan grad. Nama nije tako djelovao, bar ne centar grada koji smo uspjeli vidjeti taj dan. Točno, grad je velik i natrpan ali ne bi nipošto rekao da je bezvezan i dosadan. Treba samo znati šta se može očekivati. Ako ništa drugo vrijedi doći radi džamije na obali, šteta šta je vrijeme boravka u njoj strogo ograničeno.

Vratili smo se u hotel taman kad se počelo smrkavati. Turobna soba koja nas je čekala nije baš mamila na povratak ali bili smo umorni i vidjeli smo šta smo htjeli. Za tuširanje smo čak morali čekati red. Hotel zauzima cijeli jedan kat stare zgrade, kako sam shvatio vlasnici žive u prostorima iza recepcije i dijele tuš s gostima. Zgodnu crnku koja je ispred mene izašla iz tuša vidio sam samo taj put. Umjesto da nju frknu na recepciju kako bi bar svojom pojavom malo osvježila prostor držali su ju skrivenu a na recepciji je redovito bila dežurna mumija. Soba na jednom kraju, wc na drugom a tuš na trećem – sva sreća da je to samo jedna noć.