Prije konačnog odlaska odjurio sam u hotel gdje su nas dan ranije najurili i podigao odjeću koju smo im ostavili za pranje. Platio sam i otišao bez riječi. Mislim da su mi na faci jasno vidjeli šta mislim o njima i njihovom radu. Usput sam spiskao još nekih 124Dh na razglednice… nešto šta sam uporno zaboravljao učiniti prethodnih dana.

Spakirali smo se i za prekosutra rezervirali sobu u ovom istom bezveznom hotelu u kojem smo prenoćili. Namjeravao sam u naredna dva dana zvrcnuti i druge hotele kako bi pronašao bolje mjesto a ovu sobu sam držao kao rezervu. Sve je bilo ok, rezervaciju nije trebalo potvrđivati, bilo je dovoljno samo se pojaviti prekosutra do 21.00.

Sad je samo trebalo uskočiti u taksi, dovesti se do poslovnice Budgeta i preuzeti naš auto. Mda… rekao sam ”samo” uskočiti u taksi? Ovaaaj… kakav taksi? Gdje su sad ti taksiji, obično ih ima k’o Kineza a sad nema ni jednoga. Dobro, nema veze. Krenuli smo dosta ranije za svaki slučaj jer si nismo htjeli dozvoliti da zakasnimo i izgubimo auto… a i jedva smo čekali otići iz one rupe.

Bilo je rano ujutro, nije bilo čak ni 08.00 a mi smo stajali uz cestu i osjećali kako temperatura zraka raste iz minute u minutu, baš kao naše nestrpljenje. Promet je još uvijek bio rijedak ali od prokletih taksija nije bilo ni traga ni glasa. Bar od onih u pokretu. Taman kad bi vidjeli jednoga od njih, i još praznog taj bi samo nastavio vožnju. Usprkos našem živčanom mahanju vozač nije reagirao. Svašta, pa nismo nevidljivi… zapravo vrlo smo vidljivi. Vukli smo ruksake malo amo malo tamo i pokušavali prokljuviti tu misteriju s nestalim taksijima. Eh da mi je biti Arthur C. Clark, već bi imao materijala za novu knjigu. Nedaleko ih je bilo nekoliko parkiranih. Samo auti, tek kasnije smo našli jednog od vozača kako nešto šarafi. Kad smo ga upitali za taksi odmahnuo je i rekao neku riječ na francuskom!? Na engleskom nitko nije znao objasniti šta se događa.

Dok smo tamo uz cestu uzaludno čekali, pored nas je stao kombi jedne agencije. Ponudio nam je vožnju za 30Dh za pravac koji inače košta nekih 10Dh. Spomenuo je isto nešto za taksiste na francuskom i nije htio spustiti cijenu niti malo. Poslali smo ga ća. Idi, mogao je dobiti manje ali bi nešto dobio, ovako neće dobiti ništa. Išao je u istom smjeru potpuno prazan. Još smo malo čekali ne vjerujući da u prokletih 45 minuta na prometnom mjestu nismo našli apsolutno nikoga tko taksira. Kad bi nekoga upitali za taksi svi bi odgovarali s tom nama nerazumljivom riječi na francuskom…grrrr… jesam li već rekao da stvarno mrzim ovaj grad? Preporučali su nam da idemo busom, ma kakav bus ljudi moji, budimo ozbiljni. Imamo prtljagu s nama a nemamo vremena da bi gradom lutali svakojakim tramakalima. Osjećali smo se kao likovi u popularnom Seinfeldu, stvarno bi se od ovog slučaja dala napraviti jedna pristojna epizoda. Međutim, zaključili smo da drugog izbora nema. Neki dobri ljudi uputili su nas na pravi autobus za koji smo platili 7Dh. Sva sreća da smo dan ranije otišli vidjeti gdje se nalazi poslovnica pa smo se mogli orijentirati i sići na pravo mjesto. Krenuli dosta ranije pa smo na kraju zakasnili samo nekih 15-ak minuta. Jednom u poslovnici napokon smo doznali šta se događa – taksisti štrajkaju! Jedan dan i to je upravo danas! Fuck! Nisam mogao dočekati trenutak kad ćemo napokon sjesti u naš auto i krenuti na jug. Bilo gdje samo šta dalje od tuda.

Svježe oprani crni Fiat Palio nas je čekao, pun do čepa. Od opreme ima samo brzinomjer i pokazivač goriva. S obzirom na cijenu najma očekivao sam da s njime dobijemo i konobaricu. Bit će veselo u crnom autu bez klime kad sunce ozbiljno pripeče.

Uskoro smo izlazili iz Marakesha vozeći se u smjeru Setti Fatime, malog mjesta u nešto udaljenim planinama. Već smo se ranije dogovorili s Ganniem i Ingrid da ćemo zajedno napraviti đir s autom a o mjestu susreta naknadno smo se dogovorili mailom. Oni su isto tako namjeravali unajmiti rent-a-car na dva dana i za isto područje a budući da se slažemo zašto ne bi išli istim autom? Malo vremena provedemo u društvu a ujedno i podijelimo troškove najma i goriva. Fino se to poklopilo.

Marokanske ceste su se pokazale sasvim u redu, bar ove glavne kojima smo se mi kretali. Vozači su isto bili neočekivano civilizirani, čak nisam primjećivao većih razlika u kulturi vožnje između našeg i njihovog prometa van grada. U gradovima se zato priča o prometnoj kulturi drastično mijenja.

Cesta uz brzu rijeku vijuga uzbrdo. Setti Fatima je malo mjesto i nalazi se na kraju te ceste tako da nije bilo problema za naći Talijane. Još smo malo prošetali mjestom križajući se nad previsokim cijenama suvenira. K se kao prava pripadnica ženskog svijeta nije uspijela suzdržati pa je nešto novaca ulupala na šlape. Kažem ulupala jer su se iste počele raspadati nakon nekoliko dana. Izletnici su okupirali većinu mjesta uz rijeku. Izletnici i magarci, to je čudo koliko se magarci u ovoj zemlji koriste. Ima ih posvuda. Svako toliko popreko rijeke rastegnuti stoje viseći mostovi za pješake.

Nekoliko kilometara niže, na odlasku, stali smo u jednom restorančiću između ceste i rijeke. Iako smo sjedili na otvorenom ispod stabala na najobičnijim plastičnim stolicama, ambijent je bio prekrasan. Dok smo čekali ručak svako toliko bi nam do nogu došetale znatiželjne guske. Ručak smo čekali, čekali i čekali… već smo pomalo počeli mjerkati jeftini stolić ispred nas i pitati se kakvog bi on bio okusa. Tajin su pripremali u velikim tradicionalnim keramičkim posudama, i to odmah nedaleko od nas na otvorenom. Na kraju je ispalo da je jelo dosta dobro za razliku od konačnog računa koji nas je raspizdio. Iako smo pitali za cijenu prije naručivanja (cijena je bila dosta niska) sad je majstor trabunjao totalno jednu drugu cifru – 165Dh za dvoje, samo zato jer je po komadu krumpira viška bezobrazno tražio dodatnih 20Dh! Nije odustajao, pravdao se da smo tražili dodatne krumpire i da je zato cijena veća. I eto ti galame. Pa jebemu, jest da je jeftino ali ne mogu tri prokleta krumpira u križ skoro poduplati cijenu ručka!? E ovdje mogu. Na kraju smo platili istu cifru kao šta bi je platili u Marakeshu. Svako daljnje nerviranje kvarilo nam je raspoloženje. Bacili smo novac pred njega i otišli. Ufff, a taman smo bili komentirali kako je klopa bila dobra i kako smo dobro mjesto odabrali.

Put do prijevoja Tizi N’Test vodio nas je preko Asnia. U početku je cesta bila dobra i baš kad sam to na glas primijetio iz dobre je prešla u osrednju.
– Nema veze, još uvijek je dobra – opet sam rekao. Ispada da je bilo bolje da šutim jer svaki put kad bi nešto rekao u vezi kvalitete ceste ona je postajala sve gora i gora. Iz dobre ceste pretvorila se u grbavi puteljak za koji unatoč putokazima više nismo bili sigurni da li se nalazimo na pravom putu. Sumnje nije bilo, nismo prošli nikakvo imalo značajnije križanje gdje smo mogli zalutati. Nije prošlo dugo i asfalta je nestalo u potpunosti. Nekakvi radovi.

Ajde neka, pomislio sam da je takvo stanje u dužini od nekoliko stotina metara pa da se dalje nastavlja normalni put. O kako sam bio u krivu, ne samo da nije bilo nekoliko stotina metara nego smo bez asfalta vozili kilometrima i kilometrima. Cesta je bila u stanju veće rekonstrukcije i mi smo praktički vozili po gradilištu!? Desna traka je bila nasuta šljunkom ali taj prokleti šljunak još nije bio nabijen valjkom, bio je tek rastegnut i sipak. Koliko god sam polako vozio jebeni kamenčići su prštali k’o kukuruzne kokice svuda oko nas. Palio u kojem smo se vozili imao je tek nekoliko tisuća kilometara, pa neću valjda ja biti taj koji će ga prvi oštetiti?

Po lijevoj strani ceste još ništa nije bilo nasuto pa je zato bila na primjetno nižem nivou od desne. Pored toga cijelim putem po sredini je bio bar 30cm visok kup nerastegnutog šljunka. Naravno, sve ono šta je ostajalo van širine stroja za rastezanje šljunka ostalo je nerastegnuto. Predivno… Kako smo se vozili, prštanje šljunka po podvozju i karoseriji Palia nadglašavalo je veselje u autu. Moj suputnici su vrištali od smijeha. Situacija je bila, kako bi rekao… tragikomična!? Ovi kreteni jednostavno nisu normalni, ostaviti vozače da voze u ovakvim uvjetima je van pameti.

Sa strahom sam iščekivao izlazak iz svakog novog zavoja, kako je krenulo nikad nisam bio siguran šta me još čeka jer kako se pokazalo, uvijek može biti gore. Tek nakon podosta vremena čuđenja, smijanja i psovanja sustigli smo greder tj. veliki stroj kojim se šljunak razvlači. Jedini način da ga se zaobiđe bio je da prođem preko neprekinutog brdašca po sredini ceste. Fino sam smotao volan i krenuo… mogli smo čuti kako je spojler auta preuzeo ulogu ralice krčivši put kroz nanos šljunka.

Napokon smo se nalazili na čvrstom tlu, cesta je i dalje bila polunikakva ali se bar dalo kako tako normalno voziti. Tokom vožnje po sipkom šljunku nekoliko manjih kamenčića se uglavilo između kočionih diskova i kočionih pločica pa smo narednih nekoliko desetaka kilometara povremeno mogli uživati u neugodnom povremenom cviljenju tokom vožnje i struganju kod kočenja. Bacio sam pogled ali ovako na cesti nisam mogao ništa napraviti. Preostalo mi je samo da vozim i čekam da ta sranja ispadnu vani.

Kako smo se udaljavali od Marakesha i lagano se penjali u brda, naselja su se drastično prorijedila. Ona sela koja smo vidjeli su uglavnom dalje od ceste, ponekad i s druge strane doline uzduž koje smo se vozili. U jednom od rijetkih mjesta kroz koje vodi cesta smo stali. Ne mogu cure dugo sjediti bez da gnjave za wc. Ok, evo stali smo pa su mogle obaviti šta god su trebale. Za to vrijeme Gianni i ja smo se malo vrzmali. Nije tamo bilo apsolutno ničeg zanimljivog, samo jedno malo mjesto u kojem bi se rijetki autobusi zaustavljali radi odmora. Eto ti ove dvije… ah, nisu ništa obavile jer kad su vidjele u kakvom je stanju wc umalo da nisu pale u nesvijest. Odlučile su obaviti ono šta su trebale negdje malo dalje, van naselja. Ako ništa drugo barem će biti daleko čišće.

Dok smo tamo čavrljali pored auta, pored nas je stao Marokanac u tridesetim godinama. Obratio nam se na nama nerazumljivom francuskom i nešto je tražio. Heh, samo šta mi klinca nismo kontali šta on želi, da li prijevoz, novac ili nešto treće. On je i dalje s iščekivanjem ponavljao frazu na francuskom i gledao u nas. Nije shvaćao ili nije htio shvatiti da ga ne razumijemo. I kako sad postupiti? Ako je tražio prijevoz onda je totalno blesav jer nemam pojma koliko bi zakona fizike morali prekršiti da ga uguramo u auto. 4 odrasle osobe, 4 velika ruksaka i 4 mala ruksaka… u Fiat Paliu koji nije čak ni karavanske izvedbe… pa jedva smo se i mi potrpali. Nije bilo mjesta ni za najpatuljastijeg hrčka od svih hrčaka. Kamoli za čovjeka.

Gledali smo se i pitali se međusobno šta ovaj bradonja traži. Možda prosi? Netko mu je dao nekoliko kovanica, tip ih je s prijezirom pogledao i vratio ih. Napokon se udaljio s kiselim izrazom lica. Uvrijedio se. Možda nije uopće prosio, a možda je samo dobio manje nego je očekivao? U tom malom mjestu na južnom djelu Atlasa za sobom smo ostavili još jednu vječnu enigmu.

U Maroku su samo dvije džamije u kojima je nemuslimanima dozvoljen ulazak: nova džamija Hassana II u Casablanci i prastara Tin Mal džamija ispred koje smo se upravo našli. U svim ostalima ”nevjernicima” je zabranjen pristup. Tin Mal je džamija koja se sudeći prema stanju u kojem se nalazi vjerojatno više ne koristi. Iznutra je potpuno prazna a krova nema. Za ulazak je lokalnom čuvaru potrebno platiti nekih 10Dh, ali s obzirom da se kroz rešetke izvana vidjelo da unutra nema ničeg zanimljivog zaključili smo da nema razloga za upad. Čak djeluje zanimljivije iz daljine jer se fino uklapa u krajolik.

Vozili smo dalje i dalje, naselja su sad već potpuno izostala i nikako nismo stizali do ciljanog prijevoja. Vozeći se usred ničega prošli smo pored dva mlađa muškarca koji su sjedili na zidu pored ceste. Sjedili su leđima okrenuti cesti i gledali prema dolini. Djelovalo je kao da se beskrajno dosađuju. Nisu radili ništa – nisu stopirali, nisu ništa prodavali, nisu nas gađali kamenjem ni pokazivali nam fakića, nisu pijani bauljali po cesti, nisu čuvali nikakvu stoku, ništa od ničega. Šta je najbolje kilometrima i kilometrima prije i poslije tog mjesta nismo vidjeli jednu jedinu kuću, križanje a kamoli naselje. Ništa! Samo brda, dolinu, vijugavu cestu i kamenu pustoš tu i tamo nastanjenu ponekim osamljenim stablom i pokojim grmuljkom. Gianni se upitao, onako zbunjeno: – Ma čekaj… jeste vidjeli ovu dvojicu? Ma… ma koji kurac uopće ovdje rade?
Postavio je to pitanje na tako zbunjeni način kao da je upravo otkrio da mu paradajz raste ispod pazuha. Valjali smo se od smijeha.

Malo jače vijuganje uzbrdo pokazivalo je da je prijevoj blizu i bili smo u pravu. Tizi N’test, 2100m nadmorske visine. Do ovdje smo se skoro cijelo vrijeme vozili iznad doline i uspon je vrlo lagan i dug. S druge strane silazak je nagao po bezbrojnim, strmim i relativno uskim serpentinama. Slika se drastično promijenila, izgledalo je kao da su se planine otvorile pred našim očima. Stajali smo na vrhu a daleko, daleko dole protezala se suha ravnica koja se negdje još dalje spaja s oceanom. S obzirom da će vožnja nizbrdo zasigurno dosta potrajati znali smo da ćemo još dugo uživati u tom pogledu.

Gore na prijevoju nalazi se kamp. Netko je tu lijepo zamislio da će ljudi dolaziti ovdje gore, postaviti šatore i uživati!? Hm… puhalo je divljački, bilo je teško odupirati se vjetru. Nije bilo previše toplo, putem do tamo mimoišli smo se tek s nekoliko lokalnih vozila. Zabit. Pa tko će ovdje doći kampirati? Zimi je cesta zatvorena, dakle kampirati se može samo preko ljeta. Bila je polovica osmog mjeseca, dakle vrhunac turističke sezone kad je sve prepuno turista a tu gore nije bilo žive duše. Osim dva zaposlenika koji su gore čamili sami kao ćukovi.

Sunce se već bilo opako spustilo pa smo krenuli dalje, ovaj put nizbrdo. Padine po kojima je cesta povučena ovdje su daleko strmije nego na drugoj strani prijevoja. I ovdje je promet jako rijedak tako da su nas stvarno čudili ugostiteljski objekti pored koji smo prolazili. Svakih nekoliko kilometara pored ceste strši nekakva kuća s restoranom, sobama i trgovinom suvenira. Naravno sve je to potpuno prazno, a otvoreno je. Na jednom od ljepših pozicija gore ispod prijevoja smo stali. Tip iz objekta se razveselio kao malo dijete kad nas je vidio. Uzalud mu, nismo imali nikakvu namjeru kupovati a još manje jesti ili piti. Zanimao nas je samo fantastičan pogled.

Talijani su mu ostavili cigare koje je Marokanac žicao. Očekivao je komad ili dva, dobio je pola kutije. Činilo se da je njemu i to dovoljno, nije skidao osmjeh s lica. Kako li ti ljudi išta zarade tamo gore? Možda od nekih organiziranih tura, ali koliko god se trudili cijelim putem nismo vidjeli ništa šta bi moglo mirisati na mušteriju. Ako se dobro sjećam mislim da smo se mimoišli samo s jednim autom u kojem su bili stranci a i od toga je bio prošao bar koji sat.

Na putu za dole prošli smo pored jedne zagubljene ovce. A otkud se ona stvorila? Nikakvog stada nije bilo u blizini, nikakve livade, sela, ma ničega. Samo zavoj na zavoju. Bah… izgleda da je odlutala, s obzirom na mjestu gdje smo ju zatekli vjerujem da je odlutala odavno.

Nešto niže prošli smo pored mjesta uz cestu gdje su bili parkirani veliki šleperi. S obzirom da se cestom jedva mimoiđu dva osobna automobila i da su pojedini zavoji dosta oštri, nisam mogao a da se ne upitam na koji način se ti ljudi dovezu do tamo. Mora da zauzmu cijelu širinu ceste, bilo bi zanimljivo vidjeti šta se tada događa s prometom iz suprotnog smjera.

Dok smo se spustili u podnožje Atlasa već je pao mrak i konačno smo došli na normalnu cestu normalne širine. Sad već dosta umorni vozili smo prema Taroudanntu gdje smo namjeravali prespavati. Naš Palio bio je prekrcan tako da je zadnji kraj dosta legao neminovno podižući snop prednjih svjetala iznad razine ceste. Podešavanja iz kabine nije bilo, trebalo je stati i malo šarafiti oko svjetla. Ništa strašno, ali nije mi padalo na pamet zajebavati se još i s time. Rezultat mojih neadekvatnih svjetala bilo je konstanto blendanje vozača iz suprotnog smjera. Ovi iza kojih sam vozio isto nisu bili presretni šta sam ih tukao visokim svjetlima. Osvjetljavao sam zvjezde, šta ću.

Ulazak u Taroudannt bio je vrlo zanimljiv. Grad je dosta malen pa nije bilo većih problema u orijentaciji ali zato je bilo u prometu. Čim se kroči na gradske ulice promet ovdje jedostavno podivlja. Tu svi voze onako kako im padne na pamet. Jedino pravilo je ”jebeš pravila”. Okreći volan lijevo-desno i ne diži prste sa sirene. Svejedno je to ličilo na ruski rulet. Ajde kad mi se pred auto ubacuju druga vozila, ali kad su to činili pješaci i biciklisti dizala mi se kosa na glavi. Sjekli su mi put skoro pa na milimetar. Inače potpuno iskulirani Gianni koji je sjedio do mene, više se puta u grču ulovio za glavu: – Pazi ovoga… pazzzz… uh, biciklist… uhbrrr… uh, ovo je bilo blizzz… šta su poludjeli… auuu…
Ove dvije iza su samo čekale da nam se netko zabije u bok. Olakšica je šta se promet odvija dosta sporo pa se stigne još nekako i reagirati.

Hotel u centru smo lako našli, za mjesto nije bilo problema jer tu ionako nikad nema previše turista. Cijena sitnica, nekih 160Dh za pristojnu sobu s kupaonicom. Da bi došli do soba morali smo proći pored bara, biljara i šta ja znam čega sve još. Galama, gungula, vikanje pijanih gostiju i buka sudaranja biljarskih kuglica. Sve to odmah ispod soba gdje bi trebali spavati? Uf. Ipak, to mjesto se već oko 22.00 zatvara i gosti iz prizemlja se fino pošalju doma tako da su mir i tišina tokom noći zagarantirani. Unutarnje dvorište je ukrašeno malim zaraštenim travnjakom usred kojega su namontirane velike umjetne divlje životinje. Čudan spoj dječjeg igrališta, mjesta za pijančenje i hotela. Sve u jednom. Soba k’o soba je bila u redu, imala je klimu koja nije radila zbog nekog glupog i neuvjerljivog izgovora. Pomislio sam da bi za veću cijenu proradila ali ta mogućnost nam nije bila ponuđena. Kupaonica je bila jedna od najduguljastijih koje sam ikad vidio. Idealno za pijance koji se mogu pridržavati za oba zida dok bauljaju prostorom.

Dok smo se smjestili i večerali, većina trgovinica je već bilo zatvorena. 75Dh za dvije večere činilo se jako malo u odnosu na cifru koju smo potrošili za ručak. Malo smo se našetali dok nismo pronašli mjesto gdje smo uspjeli kupiti nekoliko kolača. Simpatični klinac s druge strane pulta razumio je samo francuski ali smo se svejedno bez problema sporazumjeli. Ne’š ti problema uprijeti prstom u ono šta želiš, klincu pružiti novčanicu i pričekati ostatak.