Rano smo ustali, pred nama je bio cijeli dan vožnje preko Agadira i Essaouire pa sve do antipatičnog mi Marrakesha. Gradić je za razliku od prethodne večeri bio pust. Auto sam ostavio na obližnjem prostranom parkingu. Lijevi retrovizor je bio čudno izvrnut, čak sam pomislio da je unutarnji mehanizam totalno razvaljen. Kad sam malo bolje pogledao skontao sam da ga mogu vratiti natrag ako upotrijebim malo veću silu. Upalilo je, srećom bez lomova. Pitali smo se na koji način su ga uspjeli tako bedasto izbaciti iz normalnog položaja. U slučaju da ga je netko pobrao retrovizor bi se samo bio preklopio, ovaj je bio skroz izvrnut. Uz to auto je bio usred parkirališta, dakle nitko se pored njega nije vozio!? Ah, misterije i misterije… Potrpali smo se i krenuli dalje, ovaj put u pravcu Agadira i Atlanskog oceana.

Tek sad ujutro mogli smo vidjeti kako je grad opasan starim zidinama. Zbog nedostatka putokaza bilo je manjih nedoumica u kom smjeru krenuti ali brzo smo se orijentirali. Planine su već sinoć ostale daleko iza nas, od sada na dalje mogli smo očekivati samo pustinju i vrućinu.

Vozeći se prema Agadiru nismo mogli a ne primijetiti nešto vrlo vrlo čudno uz cestu. Drvo prepuno koza!? Da… koza. Drvo. Stablo. Huh, u prvi trenutak pomislio sam da sam napokon doživio fatamorganu. Ma kakva fatamorgana, kakvi bakrači… stvarno smo gledali u drvo po kojem su brijale koze. Prizor je bio totalno blesav ali donekle i logičan. Životinje na spaljenoj zemlji jednostavno nemaju šta jesti pa odskakuću na najniže grane, sa njih na one malo više i razlete se tako po cijeloj krošnji žvačući tako ono malo zelenila šta im škrta priroda pruži. Kako smo stali i završili sa slikanjem odmah se stvorio njihov vlasnih s osmjehom od uha do uha. Pastir je dobio svoj traženi dirham, ipak su nam njegove koze priuštile originalnu predstavu.

U centar Agadira nismo ulazili, niti smo imali vremena niti nas je previše zanimao. Grad je dosta nov, nanovo izgrađen zadnjih desetljeća nakon šta ga je katastrofalni potres praktički sravnio sa zemljom. Vozili smo se beskonačnim periferijskim avenijama i zavrnuli na sjever, prema Essaouiri.

Stali smo jedino iznad sjeverne strane grada radi panorame. Dole ispod nas mogli smo vidjeti veliku ribarsku luku prepunu ribarica, Agadir je i inače važna trgovačka luka u ovom dijelu svijeta. Svuda oko nas industrijska postrojenja, dakle ništa zanimljivo.

Vozili smo se uz Atlanski ocean polako prolazeći iz mjesta u mjesto koja se očekivano dosta razlikuju od naselja u unutrašnjosti. Krajolik je uglavnom dvobojan: s lijeve strane plavetnilo oceana s desne žutilo pustinje, promet relativno rijedak. Kilometrima me doslovce izluđivao vozač jedne Lagune, po zavojima je pilio u stilu kratkovidne babe a na ravnici bi onako junački stisnuo gas. Ja sa sirotim Paliom prepunim ljudi i prtljage i opremljenim najslabijim motorom kojeg tvornica ugrađuje, mogao sam samo pizditi. Taman kad bi naletio na ravnicu ovaj budalaš bi naglo ubrzao da bi na prvom điru ponovo stravično usporio. Aaaaaaa!!! Dovodio me do ludila. Najradije bi se uz suludi smijeh bio zabio u njega, izgurao ga s ceste i još kamenjima gađao olupinu. Možda bi pritom svi skupa najebali i strmoglavili se van ceste skupa s njime ali barem bi od takvih poluvozača oslobodio marokanske prometnice za buduće generacije. Ljudi bi vremenom poznati vic preokrenuli kako bi ispričali stvarnu priču: – Volio bi da umrem kao onaj tip u Maroku… veselo i sretno sa širokim osmjehom na licu… a ne kao njegovo troje suputnika vrišteći i urlajući u panici.
Tek nakon nebrojenih odvoženih jaaako sporih zavoja uspjeli smo ga nekako preći. Slabašni fiatov motorić stenjao je kao izmaltretirani magarac na rodeu, trebala je vječnost da ulovimo zalet potreban za akciju.

Na plažama iznad kojih smo se vozili bilo je dosta ljudi, ali malo koga se vidjelo u vodi. Uglavnom su tu bile nekakve aktivnosti na pijesku. Najveću vrućinu u Maroku iskusili smo upravo vozeći se od Agadira prema Essaouiri. Auto crne boje grijao se k’o ražanj, klime naravno nema a otvaranje prozora nije uopće pomagalo jer je unutra ulazio vrući zrak. Mojim suputnicima bilo je teško i voziti se, ja šta sam vozio bio sam u još goroj poziciji. Mogao sam dati nekome drugome da vozi ali svi dokumenti su glasili na mene pa nisam htio riskirati sa njihovom policijom. Zanimljivo, na ulazu i izlazu iz pojedinih gradova postavljene su policijske blokade s obaveznim zaustavljanjem. Baš svako vozilo mora stati pored znaka zaustavljanja i pričekati reakciju prometnika. To vrijedi za vozila iz oba smjera. Nakon toga prometnik se razmaše i da znak vozaču da mora krenuti, vozač krene i laganom vožnjom prođe kontrolnu točku nakon čega može slobodno nastaviti – do iduće kontrolne točke. U praksi to znači da dva pandura stoje nasred ceste i čavrljaju, stalno mašu vozačima koji cijelo vrijeme mile pored njih. Tek tu i tamo nekome pregledaju dokumente ili vozilo. Mi im nismo bili posebno zanimljivi.

Nakon vruće vožnje dočepali smo se Essaouire, prije svega htio sam natankati auto. Nadao sam se platiti karticom ali ova benzinska je primala isključivo keš. Ajd dobro, kad se drugačije ne može… Grad je opasan zidinama i sve unutar zidina je pješačka zona. Zgodno je šta je odmah pored zidina veliki parking kojeg smo trebali platiti. Nisam bio siguran da li je frajer koji nam je naplatio parking bio stvarno osoba zadužena za to ili samo lokalni lopovčić koji je jeftino cuclao dirhame iz džepova naivnih turista. Gianni i Ingrid su ostajali ovdje pa su prvo krenuli u potrazi za nekim smještajem. Skoro pa nemoguća misija. Cijeli prokleti grad je bio prepun, svi hoteli, sva prenoćišta – sve puno. Tek kasnije su uspjeli naći sobu za tu prvu noć. Već drugu su morali izaći vani i naći neko drugo mjesto. To je tako – visoka sezona, jako turističko mjesto i ograničen broj ležaja. Da nije usred ljeta vjerujem da bi se smještaj našao daleko lakše.

Sam grad je stvarno načičkan turistima do maksimuma. Stranaca više nego lokalaca, sve vrvi od trgovina suvenira i razno-raznih đinđurija. Tako da me se ulice grada nisu previše dojmile, onako… ništa spektakularno. Za razliku od zidina s morske strane, e to je već nešto sasvim drugo. Pogled na njih je spektakularan i nestvaran. Samo radi tog pogleda s razglednica vrijedilo je doći do ovdje. Ocean koji se razbija o zidine, stotine galebova koji nadlijeću ribare nastojeći ukrasti nešto za svoj kljun, miris mora i ribe, prekrasno vrijeme… više nisam primjećivao bezbroj ljudi oko sebe. Nije mi se nikako odlazilo od tuda. Ma dobro, bio sam sretan da sam uopće imao priliku to vidjeti pa makar i na pola dana.

Talijani su se za ručak prilijepili na jedan ogroman ribarski štand. Gore je poslagano brdo (valjda) svježe ribe koju gladni turist odabere i koja mu se odmah tamo na licu mjesta pripremi. Jedini problem je šta to uopće nije jeftino. A zašto bi bilo kad ljudi stoje u redu pred štandom. Stali su i naši prijatelji jer je njima ovakav riblji ručak bio doživljaj. Mi smo produžili dalje u obližnji normalan restoran, svježu ribu možemo jesti doma i to po istim cijenama. Međutim hrana u restoranu je bila onako… bezvezna? Sindrom posjećenih turističkih destinacija iskočio je u punom sjaju: mala porcija, plastična hrana i 135Dh za dva ručka. Za napuniti želudac još može, ali samo za to.

Hodajući ulicama mimoišli smo se s čovjekom koji je ispred sebe gurao poveća teretna kolica na dva kotača. Valjda si je kupio kruh pa ga je stavio na ta kolica da ga ne nosi u ruci. Gianni je stao, značajno digao kažiprst pred nosom i glasom punim čuđenja rekao: – Aoo… ma jeste vidjeli ovoga… uzeo je cijela kolica da bi vozio jedan panin??
Naravno da se zajebavao, ali smo se nasmijali k’o psi.

Polako se približilo vrijeme povratka u Marrakesh, pozdravili smo se s Talijanima i nastavili put sami. Iako su namjeravali platiti polovicu troška za auto, uzeo sam im samo nekih 40%. Ipak smo mi bez njih auto koristili nešto duže vrijeme i napravili sami više kilometara tako da raspodjela 50-50 ne bi bila fer.

Promet je sada bio osjetno gušći nego na cesti koja ide prema jugu. Vozi se malo življe i da, svako toliko se naleti na nekog cestovnog budalaša ali toga imamo i kod kuće. Gotovo neprepoznatljiva olupina smrskanog automobila posred ceste za neke nije bila dovoljno upozorenje da nije potrebno papučicu gasa uvijek stiskati do kraja.

Cesta Essaouira-Marakesh je pomalo dosadnjikava. Asfalt i pijesak, naselja kojima smo prolazili djelovala su polupusta. To je ipak samo privid, kad smo stali uz cestu radi slikanja iz pijeska je izniknula grupa dječurlije. Bolje rečeno čopor koji je nešto tražio. Klinci su bili nevjerojatno dosadni i napasni. K je uzela kesicu bombona s namjerom da im to sve podijeli međutim balavurdija je tolikom silinom navalila na prokletu kesicu da su mi umalo pregazili suputnicu. Vrisnuo sam zaletjevši se prema njima… jebene hijene. Uzeo sam ono šta je K preostalo u rukama, potrpao u auto nju i sebe i dao gas. Ajd’ vi dječice odite maltretirati nekog drugog. Htjeli smo se malo odmoriti na tom mjestu ali s njima je to bilo apsolutno nemoguće.

Kako smo se bližili našem cilju sunce je skoro zašlo. Nadali smo se naći neko prenoćište blizu grada kako ne bi morali ulaziti u centar. Znao sam da bi vožnja u večernjim satima bila idealna za dobivanje devet infarkta za redom. Koliko god mi gledali hotela nismo vidjeli. Niti ičega drugoga šta bi moglo ličiti na neko prenoćište. Ako je i bilo nečeg sličnog usput, tabela je pisala na arapskom. Ništa… dakle idemo u centar po infarkte. Uh.

Avenije na ulazu u grad su već bile krcate vozilima, ali promet je još nekako klizio. Kako se gužva povećavala, počinjala su naguravanja s ostalim vozačima i trebalo je biti sve oprezniji. Dok su se auti naguravali tu sam se još nekako nosio s njima, ali do panike je došlo u trenutku dok sam vozio između autobusa i kamiona a oni odlučili da se iz nekog razloga približe jedan drugome. Naglo kočenje je bio jedini mogući potez, u protivnom bi mi auto pošteno ispeglali s obje strane. Semafori, večer, gusti promet. Divota. Samom sebi sam govorio kako je to ovdje normalno i kako se neću nervirati oko normalnih stvari samo zato jer ja nisam navikao na njih. I stvarno, bio sam miran. Nismo čak ni bili sigurni gdje točno moramo skrenuti, s ovakvim prometom u mraku, putokazi su teško uočljivi. Ipak, genijalac ili srećković, ali uspio sam bez previše mudrovanja iščeprkati pravi put do starog dijela Marrakesha gdje smo imali rezerviranu derutnu sobu.

E tek tu je nastalo pravo sranje. Namjeravao sam parkirati što bliže kako bi što manje hodali sa svim stvarima. Nemoguće. Ok, pokušao sam malo dalje, isto nemoguće. Da je bar promet bio prividno normalan. Nije. Večer prije u Taroudanntu sam mislio da se nalazim usred kaosa. Eh, ono je bila dječja igra i lagana vježbica u odnosu na kaos kroz koji sam se upravo probijao. Auti, kamioni, busevi, pješaci, kolica i biciklisti – ne znaš tko kome sječe put. Kružio sam neko vrijeme, ponekad ne bi uspio skrenuti u željenu ulicu jednostavno zato jer bi me izgurali. Postajao sam sve luđi i luđi, škriputao sam zubima ali još sam se uspijevao kontrolirati. Problem je bio i u tome da je već bilo skoro 21.00 do kad su ovi rekli da će nam čuvati sobu. Nisam bio siguran ni da li ju do sada drže a kamoli da li će poslije tog vremena.

Ukibio sam parking na plaćanje pa sam stao u red za ulazak. Neki su ulazili nakon kraćeg čekanja neki su odlazili. A odlazili su zato jer nije bilo više mjesta pa je trebalo ostaviti ključ tipu koji je naplaćivao. To sam doznao tek kad je došao red na mene za ulazak. Ostaviti ključ od auta koje nije moje, nekom potpunom strancu navečer, usred Maroka? Ma da, evo odmah, sve trčim. Čak i da je auto moje to ne bi učinio. Odabrao sam povratak u kaos jer tim ljudima nisam vjerovao niti malo. Trebalo se izvući u rikverc kroz vrlo tijesan prostor zakrčen automobilima. Za takav manevar obično je potrebno da se ostali vozači bar malo pomaknu, ili bar da se ne nabijaju nepotrebno tamo gdje ne moraju. Kreten iza mene kad je vidio da se namjeravam okrenuti došao mi je još bliže. Nemam pojma zašto je to napravio, valjda zato jer je kreten? Ostali koji su nailazili s boka isto su bili kreteni. Da li oni stvarno nikad nisu čuli za onaj dobri stari zakon fizike koji govori o tome da dva različita tijela ne mogu u istom trenutku okupirati isti prostor? Čini se da nisu, ali su se približili tome da čuju zvuk slijetanja jednog starog dobrog šamara nadrkanog europskog turista.

Bio sam na rubu pucanja. I onda se dogodio prijelomni trenutak, stajao sam nekako poluzaglavljen i nastojao se iskoprcati iz gliba u koji sam upao. U kontra smjeru s parkinga je izlazila vozačica europljanka i počela mi na francuskom opako pizditi. Bar bi od stranca čovjek očekivao malo zdravog razuma, mogla je 5 sekundi pričekati i ostaviti mi prostora da se izvučem, pomogla bi i meni i sebi s tim vrlo jednostavnim manevrom. Ne… glupača je morala krenuti naprijed, dodatno me blokirati i još pritom njurgati!? Stajali smo prozor do prozora… i tu sam pukao, ali totalno sam pukao. Kad sam krenuo vrištati na nju guska je ušutjela, uperila pogled čvrsto prema naprijed i pravila se kao da je na drugom planetu. Izložila se cijeloj paljbi najboljih hitova izvornih balkanskih psovki, popraćenih psovanjem i vrijeđanjem na engleskom, talijanskom i još ponekim jezicima koje uopće ne govorim. Potpuno sam pobjesnio.

Iskoprcao sam se i ponovo utonuo u prometni kaos, ali ovaj put naoružan sirenom, blendanjem i vrištanjem. Gas, kočnica, konstanto trubljenje, psovanje kroz otvoren prozor na sve šta se usudilo mi prepriječiti put, na sve šta je prolazilo pored prozora… da, imao sam svoj show. Ostalim sudionicima u prometu ”stradavale” su redom majke, sestre, tetke… ma cijela familija skupa s kućnim ljubimcima. K se totalno napilala, nije me više mogla slušati. I njoj je bilo dosta svog tog cirkusa a sad je još mene morala slušati kako izvodim svoj ”Tarzan performance”.

Kod obližnje džamije napokon sam naletio na mirniju ulicu s parkingom. Taman kad sam ugasio auto dopalio je dečko koji naplaćuje parking rekavši da bi auto trebao maknuti od tamo jer se kasnije to područje zatvara rampama!? Heh, u početku mi je izgledalo da me želi preveslati, jer mjesto gdje me upućivao je trebalo platiti, a mjesto na kojem sam parkirao je bilo besplatno i isto tako prepuno ostalih automobila. Ipak, kad sam malo mućnuo glavom odlučio sam ga poslušati. Jer, nemam pojma da li govori istinu, ali ako ga poslušam za svega šaku dirhama spavati ću mirno. Rizik je stvarno besmislen i nepotreban. Odnijeli smo stvari do hotela, soba nas je ipak čekala. Napokon sam se mogao potpuno smiriti, da smo ostali bez smještaja ne bi baš bilo ugodno.

Čim smo se smjestili i malo odmorili otišao sam prema preporuci parking boya preparkirati auto. Stvarno, kad sam se vratio bilo je negdje oko 22.00 a naš Palio je ostao usamljen. Malo sam pričekao da se oslobodi mjesto, parkirao, platio i vratio se u hotel.