Venezia, Madrid, Casablanca, Fes 05.08.2007.

Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro= 10,89 Dh (dirham)
1 euro= 7,31 Kn
1 Dh = 0,67 Kn

Ovaj put smo već nekoliko mjeseci znali gdje želimo provesti godišnji odmor, ono šta nismo znali je kada ćemo moći otići na taj nesretni godišnji. Činjenica da će to i ovaj put biti po ljeti nije puno značila za kupovinu avio karata. Falili su nam datumi, jer kupovati avio karte bez da budemo sigurni da ćemo na te datume moći putovati je suludo. Rezervacije ni jedna avio kompanija nije htjela držati dulje od 72 sata.Vrijeme je prolazilo, visoka sezona se približavala a jeftinijih avio karata je svakim danom bilo sve manje i manje. Točnim datumima smo raspolagali tek mjesec dana prije polaska… low cost avio kompanije su već odavno rasprodale povoljne karte, one koje su ostale bile su preskupe. Od skupih linijskih najmanje skupa je bila Iberia, španjolski nacionalni avioprijevoznik za kojeg se može pronaći nemali broj prigovora. Dok sam plaćao karte škrgutao sam zubima znajući da trošimo ekstra novac samo radi nekoga kome se nije dalo na vrijeme službeno amenovati točan termin za korištenje godišnjeg. Tog nekog bi volio šutnuti po jedanput za svaku kunu koju nam je svojim aljkavim ponašanjem izbio iz džepa. Kad bi mi se ta želja ostvarila, šutirao bi ga miljama i miljama.

Polazak je bio iz Venezie gdje smo na privatnom parkingu nedaleko aerodroma planirali ostaviti auto. Parking ”Marco Polo 2000” je sa 4,50 eura po danu parkinga bio uvjerljivo jeftiniji od službenog aerodromskog parkinga. U tu cijenu je uključen i besplatan prijevoz do i sa aerodroma. Za razliku od avio karata parking sam rezervirao telefonom tri mjeseca unaprijed, za svaki slučaj. Bit će sredina ljeta, parking nije skup a turista koji će trebati negdje ostaviti auto ima puno.

Auto smo namjeravali ostaviti oko 05.30 i otići na aerodrom kako bi komotno stigli na let od 08.00. Krenuli smo navečer tako da smo usred noći stigli blizu ciljanog parkinga. Razmišljao sam bio o tome da krenemo kasnije ali odlučili smo da je bolje odvesti se laganini bez žurbe i nekoliko sati prespavati negdje u autu. Noć je u oba slučaja izgubljena, samo šta ovako obavimo sve bez i najmanje žurbe a neka tri sata provedena u autu sa spuštenim sjedalima neće nas previše strgati.

Jedina briga mi je bila koliku težinu ima rezervacija parkinga? S Talijanima se nikada ne zna. Na moje iznenađenje parking je bio sasvim u redu, oveća potpuno ograđena površina uredno posuta šljunkom i dobrim djelom pokrivena nadstrešnicama. Da budem iskren, s obzirom na cijenu očekivao sam blatnjavu njivu, ne bi se čak bio čudio da sam morao parkirati između nasada krumpira i kupusa. Parkirao sam, prtljagu smo frknuli u kombi i nakon svega nekoliko minuta vožnje bili smo na aerodromu.

Sve je do tada išlo kako treba, da nam ne bude dosadno pobrinula se nesretna Iberia. Do aviona nas je trebao prevesti aerodromski autobus. Lijepo smo sišli do busa među zadnjima kako bi što manje čekali u njemu. Svi skupa smo još malo pričekali… čekali… čekali i čekali. Prokleti bus se napokon pokrenuo nakon sat vremena stajanja. Za to vrijeme se sunce diglo već dovoljno visoko da pripeče nervozne putnike. Van busa se za vrijeme čekanja naravno nije moglo, tek nakon nekog vremena se netko sjetio da nam otvori vrata kako se ne bi svi skupa pogušili. Većina ljudi je bila prisiljena stajati jer ti busevi nisu predviđeni da budu čekaonice nego da u nekoliko minuta prebace putnike s kraja na kraj aerodroma. U avionu su se ispričavali tvrdeći da je došlo do nesporazuma. Nabijem ih na nesporazum, mogli su nas ostaviti da čekamo barem gore u čekaonici.

Sat vremena kašnjenja mi se nije sviđalo niti malo, ne zato jer nam se strašno žurilo nego zato jer nam se dvosatni razmak između dva leta prepolovio. Postojala je velika vjerojatnost da nam ne stignu prtljagu prebaciti s jednog aviona na drugi, pogotovo ako slijećemo i polijećemo s različitih terminala šta je bio naš slučaj. Iako je to bio međunarodni linijski let trajanja nekih dva sata, besplatne hrane i pića nije bilo. Samo uz plaćanje po principu low cost kompanija iako Iberia ne spada među takve. Osoblje u avionu je bilo bezvezno, sticao se dojam kao da su tamo po kazni. Sve u svemu, bezvezan let, bar nas je vrijeme poslužilo. Na Barajasu, madridskom aerodromu, morali smo se dobro trgnuti jer nam je avion za Casablancu očekivano polijetao sa drugog terminala. U praksi to znači sa sasvim drugog kraja. Natpisi na kojima piše da je procijenjeno vrijeme potrebno za dolazak na taj terminal nekih pola sata dovoljno su govorili. Samo šta frajeri nisu u tih pola sata uračunali nepredvidljivu duljinu čekanja na pasoškoj kontroli kao ni mogućnost da se radi većeg broja putnika treba čekati idući podzemni vlak koji povezuje terminale. Ovaj put srećom, većeg reda nije bilo.

Ni na idućem letu hrana i piće nisu bili uračunati u cijenu leta, ni na tom letu osoblje nije mijenjalo kamene face. Krajolik ispod nas se drastično mijenjao od savršeno urednih poljoprivrednih površina južne Španjolske do žuto-smeđe pustoši sjeverne Afrike.

Strah da će se naša prtljaga putem zagubiti pokazao se opravdanim. Zagubilo se sve šta se zagubiti moglo. Prije nego smo se pomirili s činjenicom da moramo stati u pomalo kaotični red pred šalterom za pritužbe još smo dosta visili pored pokretnih traka nadajući se da ćemo ipak ugledati naša dva ruksaka. U početku nismo ni znali koju pokretnu traku gledati jer su displayi bili svi krepani. Raspored slaganja prtljage kredom ispisan na maloj ploči nismo odmah vidjeli. Kako i bi?

Čekali smo dobrih sat vremena, oko nas vladao je kaos. Hrpa putnih torbi se vrtjela pokretnim trakama bez da ih itko preuzme, hrpa ljudi je uporno stajala pored istih pokretnih traka čekajući svoje putne torbe koje nikako nisu stizale. Pored svega toga svaki kutak slobodnog prostora bio je zauzet sa hrpom prtljage koja je tko zna od kada tamo stajala. ”JFK” – pisalo je na odredišnim etiketama desetak putnih torbi… tko zna da li je sve to ikada isporučeno u New York? Nakon svega viđenog zaključili smo da su oni koji su svoje stvari odmah dobili pravi sretnici. Red za šalter čekalo je i dvoje Španjolaca, dok je on svoje stvari dobio, ona nije. Kod nas je izgovor bio prekratak razmak između dva leta šta je donekle razumljivo. Kod Španjolke je objašnjene bilo da njen ruksak jednostavno nije stao u prepun teretni prostor!? Rekli su joj da će uz malo sreće stići idućim letom. Nama su rekli da će nam stvari isporučiti na aerodrom u Fesu kamo smo se uputili. U Fesu sam već unaprijed preko neta platio prva dva noćenja tako da nismo mogli ostati u Casablanci jer bi popušili novac. Radi visoke sezone i velikog broja turista nisam želio riskirati da prvu noć imamo problema sa smještajem.

Čekajući tako u redu, nismo mogli ne primijetiti mlade bogate Marokance koji su očito imali isti problem kao i svi ostali. Ta ekipica je izgledala tako nestvarno, isijavali su snobizmom i bahatošću. U odnosu na ostale držali su se kao da su upravo sišli s oblaka na kojima inače žive. Skupi nakit, skupi satovi, skupi mobiteli, skupa odjeća… ne, nikako nisu pripadali u ono kaotično okruženje. Kad su napokon stigli na red cura se čak uspjela rasplakati kad je vjerojatno doznala da su njene krpice same i napuštene tko zna u kojem mračnom prostoru tko zna kojeg aerodroma… Bila je neutješna, ridala je kao da joj je pukao savršeno lakirani nokat, strašno. Istina, gubitak prtljage je stvarno gadna stvar, ali tolika drama je ipak suvišna. Dobili smo nekakve brojeve, ostavili broj našeg hotela s obećanjem službenice da će se javiti čim nešto doznaju.

Vlak s aerodroma do Casablance vozi nekih ugodnih pola sata. Uz žalopojke kolegama turistima s kojima smo dijelili kupe brzo je prošlo. Na stanici smo kupili sitnice za osobnu higijenu bez kojih smo trenutno ostali i ukrcali se na vlak za Fes. E tu je već bila druga priča, prvih sat vremena smo morali odstajati radi gužve. Nije nam to trebalo nakon sve te pilane toga dana. U Fesu su me taksisti malo zatekli, koliko god mi čudno to izgledalo ali morao sam ih tražiti. Očekivao sam da će na izlazu biti uobičajena navala po uzoru na slične zemlje koje sam ranije posjećivao – ništa. Tamošnjim taksistima izgleda nije potrebno juriti za svaki turistom koji kroči na njihove ulice. Već sam bio lud od svega ovoga… potrajalo je dok smo našli slobodan petit-taxi (gradski taksi). Inače s njim nema nekih problema, u Fesu su crvene boje i lako se prepoznaju a plaća se uvijek po taksimetru. Ako ga vozač i ”zaboravi” uključiti dovoljno ga je podsjetiti. Vožnja do hotela došla nas je 8,80Dh. Pustio sam mu 10, možda više zbog nekog glupog praznovjerja nego zato jer sam dobar čovjek…

Napokon…umorni, gladni, bez ruksaka ali barem smo u hotelu…
– Dobra večer, imamo rezervaciju… – i pružim isprintane papire idiotu na recepciji.
– Rezervacije? Ali to je neka greška, hotel je pun – ispali ovaj mrtav hladan. Već sam se vidio kako palim cijeli hotel i kako ljudi vrišteći iskaču iz njega kad je ovaj rekao da se samo zajebava. Ok, zajebavao se, samo šta ja nisam apsolutno nikako bio u modu za zajebanciju. Po mom bijesnom pogledu je u roku od milisekunde procijenio da mu u tom trenutku šale i pošalice nisu baš najpametnije.

S obzirom na cijenu, soba i nije bila baš nešto, točnije bila je precijenjena. Jedino šta je donekle opravdavalo cijenu bila je dobra pozicija blizu samog ulaza u medinu, stari dio grada. Vijesti s aerodroma nije bilo. Znao sam da ako ja njih ne zovem da oni sigurno neće zvati recepciju. Nadali smo se samo da ćemo naše stvari dobiti što prije.