Salzburg, Edt, Hallstatt, 21.12.2011.

Apartman smo trebali napustiti do 10.00. ali smo ipak krenuli nekih sat vremena ranije. Vlasnicu apartmana nisam nikad vidio a ni čuo. Sve je išlo isključivo mailom a avans je poslan PayPalom. Preostalih 131 eura sam po dogovoru ostavio na stolu u kuhinji. Samo tako. Na puno povjerenje. Žena se uopće ne brine da bi ju netko mogao zajebati i otići bez plaćanja. Jer bi mogao, vrlo lako. A ona bi mu mogla samo staviti soli na rep.

Doći u Salzburg a ne vidjeti bar jedan mozartov muzej bilo bi loše za putničku karmu. Nitko od nas nije zblesan sa Mozartom, njegovom ostavštinom ili općenito muzejima. Pa opet, sasvim normalno je bilo da vidimo šta je to šta idu gledati milijuni turista. Tarma je u muzej išla bez problema, rečeno joj je da idemo kod nekog barba Mozarta koji je znao jako ali jaaako lijepo svirati. Odabrali smo mozartovu rodnu kuću. Kuću u kojoj je živio pogledati ćemo sasvim sigurno u nekom drugom životu. S obzirom koliko ulaznice u Austriji mogu koštati ova je još jeftina. Muzej doista vrijedi posjetiti, između sve sile izložaka nekako najupečatljivija mi je bila malena dječja violina okačena na sajle. U svakoj prostoriji sjedi čuvar. Ljudi čame po kutovima i gledaju svoja posla. Prčkaju po smartfonima, čitaju novine. sve dok netko ne izvuče fotoaparat i krene slikati. E to ne može, čak ni bez blica. Tako da sam se morao skrivati poput lopova i škljocati. U muzeju ima i jedna duguljasta prostorija gdje se mogu poslušati mozartova dijela, samo šta su im neki od kompjutera strgani pa ne služe ničemu. Izlaz iz muzeja nije čak ni čuvan tako da bi se vrlo lako unutra dalo prošvercati.

Htio sam svisnuti od muke kad je K usnimila još dva dućana tik uz muzej. U jedan me odvukla. U drugi nije smjela ući jer sam već opako škrgutao zubima na izlasku iz prvoga. Nezgodna je ta stalna borba žene koja voli obijati dućane i muškarca kome živčani sustav kolabira nakon tri minute boravka u istima. Koji bi šizio čak i da su mlađahne prodavačice gole. ma dobro, u tom slučaju možda i ne bi.

S nastavkom vožnje tempirali smo taman u ono doba kad bi Tarma trebala spavati. Već na autocesti je bilo jasno da će vožnja do Edta gdje nas je čekao idući apartman biti spora, dole na običnoj cesti bilo je još jasnije. Krošnje su se savijale pod teretom svježeg snijega a po potpuno bijeloj cesti vozilo se polako. Ja kao pravi morski čovjek nenaviknut na takve uvjete vozio sam još sporije. Nisam se baš taljigao po cesti ali bio sam ipak među sporijima. Pogotovo je banda s 4×4 terencima brijala kao da snijega nema. Kako je rasla nadmorska visina tako je snijega vilo više. Negdje je cesta bila više očišćena negdje manje, ali vozilo se. Nakon neduge vožnje stigli smo nadomak cilja. Cestuljak koji od glavne ceste pored njiva vodi unutar malog naselja bio je potpuno bijel, nisu se nazirali čak ni obrisi ceste. Dobro da sam još ranije na google earthu pogledao gdje je ta kuća pa sam bar otprilike znao pravac pored njive.

Aparman u Edtu našao sam preko booking.com. 90 kvadrata, na samo 10 km od Hallstatta zbog kojeg smo došli ovdje. Za rezervaciju nisu tražili nikakvu karticu, ništa. Cijena nevjerojatna – 75 eura na noć. Isto kao i puno manji apartmani u Salzburgu. Samo šta ovdje nema iritantog ”završnog čiščenja”. Bili smo jedini gosti, imali su malo veću rupu pa su ljudi mudro odlučili da je bolje dati stan i u pola cijene nego da zjapi prazan. Gledao sam kasnije termine za isti stan, minimalna cijena je 110 eura pa sve do 150.

Ovdje sam opet najebao sa prtljagom jer se apartman nalazi u ovećoj kući na drugom katu. Ubio sam se od tegljenja prtljage. Nisam znao šta je bolje, da li okolica ili sam smještaj. Edt je jedno malo i mirno selo u naseljenoj dolini. Kuća se nalazi na privatnoj cesti a park ispred je kao stvoren za djecu. ali u nekom toplijem godišnjem dobu. Stan u potkrovlju koji smo unajmili je ogroman, ne zna čovjek šta da radi s toliko prostora. Osim pogleda i topline prostora, dvije stvari su nas onak za pravo oduševile. Prva je da je sve bilo prigodno i ukusno okićeno. Kao da su uređivali za sebe a ne za tamo neke turiste. Imali smo i sasvim pristojan bor. Druga stvar je dječji kutak tj. soba sa raznim igračkama među kojima je i drvena kućica za lutke. Tarma nije znala šta će prije dograbiti. Vlasnici kažu da je njihova kuća orijentirana prema djeci i dječjim potrebama i to se vidi.

Ljudi koji su nam to iznajmili su vrlo ljubazni. U kasnim 30-ima su, imaju troje djece i prije koju godinu su doselili iz Nizozemske. Valjda je vlasnikov otac u mladosti otišao u tuđinu i tamo započeo novi život. Njegov sin je uvijek dolazio ovdje da bi se na kraju i trajno nastanio. Ipak, vidi se da imaju dosta novaca. Ne može bilo tko kupiti kućerinu u Austriji za sebe i turiste pa još jednu u susjednom selu samo za turiste.

Pola dana je još bilo pred nama tako da smo imali dovoljno vremena za obilazak Hallstatta. Snijeg je i dalje lagano padao ali po cesti je bilo samo malo više bljuzge. I bolje jer je dio puta uz jezero malo vijugav. Za Hallstatt smo doznali sasvim slučajno, pregledavajući iz puke radoznalosti ponudu nekakvih agencija koje vode turiste u ovo područje. Htjeli smo vidjeti jedno malo, lijepo mjesto sa jasno vidljivom crkvom, na obali jezera i ispod planina. Hallstatt savršeno odgovara opisu. Ne može biti savršenije. Jedina mu je mana šta za njega znaju i ostali turisti pa je dosta posjećen. Međutim, po zimi tamo skoro da nema nikoga. Promet kroz samo mjesto je ljeti zabranjen za sve osim za mještane. Po zimi se može proći ali je ipak bolje parkirati auto na ulazu i prošetati. U stijeni iza Hallstatta iskopana su dva jednosmjerna tunela a kroz onaj bliži mjestu se može doći na jedan vrlo zgodan parking odakle se stepenicama može spustiti odmah u sami centar. Osim ovog parkinga ima ih još niže na obali na samom ulazu u mjesto. Po zimi ima mjesta na bacanje ali mislim da je u jeku sezone ovdje kaos sa parkiranjem.

Utrpali smo Tarmu u kolica i polako krenuli prema centru. Nigdje nikoga, tek tu i tamo netko proviri na ulicu. Vrijeme tmurno i da nema snijega sve bi ovo izgledalo depresivno. Ovako, snijeg je sve to skupa dizao na neku bajkovitu razinu. Oboje smo zaključili kako bi ovdje bilo jako lijepo unajmiti neki stan na bar tjedan dana i coolirati. Eh da, puno toga bi bilo lijepo. Tu su dvije crkve, ona niže na obali je malo neobičnog oblika, šira nego duža. Pretpostavljam da je tako napravljena zbog raspoloživog prostora. Ona gore na brdu bila je zatvorena, okružuje ju maleno groblje i od gore puca pristojan vidik na niže krovove. Sve je nekako kompaktno i ponekad djeluje tijesno, ali nikako klaustrofobično. Centar Hallstatta je isto tako vrlo malen ali zato i vrlo živopisan zahvaljujući fasadama kuća koje ga okružuju. Tamo je čak i jedan otvoreni bar gdje su se jedino mogli vidjeti tragovi života. Veliki bor i jaslice su neizostavne. Volio bi vidjeti i taj njihov mikro božićni sajam sa brošura ali mislim da se on održava samo nekoliko puta, ako i toliko. Bio bi to pravi jack pot da smo ga pogodili. Htio sam sjesti u jednu od lokalnih gostionica ali odustao sam radi menua u izlogu koji je napisan isključivo na njemačkom. Jebo ih njemački, zar je tako teško staviti još jedan na engleski pogotovo šta tamo sve vrvi od stranih turista. u sezoni. Ista priča je sa vodičem za regiju i uputstvima za razne uređaje u našem apartmanu: sve su vlasnici fino napisali, isprintali i uvezli, ali samo na njemačkom i holandskom!? Engleski ne. Ne razumijem.

Kako se počelo mračiti tako su se počela paliti svijetla pojačavajući još više bajkovito zimski ugođaj. No, što radi snijega koji je sve više padao, što radi sindroma ”Ledene nogice”, polako smo krenuli natrag. Taman negdje prije auta začuli smo ono šta u tom trenutku nismo željeli čuti. Jedno sasvim tiho i nevino: – Meni se piški. Divota. Hladno, nalazimo se usred periferne ulice malog pustog mjesta, 10 km snijegom pokrivene ceste od našeg apartmana. Hoće li uspjeti izdržati ili joj je panika? E tu informaciju od 2,5 godišnjeg djeteta ćeš teško izvući. Ona samo zna da joj se piški. Spas smo pronašli u jednoj otvorenoj suvenirnici, bar smo mislili da jesmo. Ali žena koja je tamo radila nije baš imala sluha za dijete i nije K dozvolila da malu odvede u wc. Rekla je da ima u centru javni wc i da odemo tamo. A centar je skroz iza nas, već smo se dosta udaljili i bili na minut, dva do auta. Odvratna baba, razumio bi da nama nije to dozvolila ali bar za dijete se neke stvari mogu napraviti. Šta je glupača očekivala, da malu razgolitimo vani na vjetru na minus nešto? Da li bi ona i svoju djecu tako nemilice odjebala? K je prije nego ju je pitala još i kupila neki jeftini suvenirčić. sada bi joj ga najradije bio vratio kroz prozor. Uz veseo zvuk slomljenog prozorskog stakla.

Odlučili smo požuriti do auta i natrag. Dobro, mala može malo otrpjeti ali cesta je sada već bila potpuno bijela tako da nisam mogao voziti brzinom kakvom smo stigli. Na kraju smo ipak stigli natrag bez incidenta ali ostao je prilično gorak okus zbog nerazumijevanja prodavačice, možda i vlasnice one suvenirnice.

Nakon povratka iz samoposluge odlučio sam se sam vratiti u Hallstatt. One će se doma igrati sa kućicom za lutke a ja idem vidjeti kako to mjesto izgleda po mraku. Do tamo sam vozio još sporije jer je i cesta bila osjetno klizavija. Do pola puta je ok, ali nakon križanja ima još nekoliko kilometara malo većih zavoja. Znao sam da sam u takvim uvjetima sporiji od lokalne bande pa sam propustio nekoliko vozila koja su bila iza mene. Jedan je ipak malo zakasnio pa je vozio za mnom. Nervirali su me njegovi farovi na retrovizoru, sasvim jasno sam ih čuo kako viču: – Brže, brže malo, ti spori i nesposobni jadranski stranče, brže!

I malo sam ubrzao. Jer, Bože moj, zimske gume su tu, auto je ok. i ako mogu oni mogu i ja. Dva đira prije tunela cijeli auto mi je skliznuo u desno. Ne samo prednji ili zadnji kraj nego cijeli onako bočno. Nije to bilo dugo klizanje jer sam ostao na cesti, više trenutak bez kontrole, ali to je i jedan od onih trenutaka kad ti srce klizne u pete i nije mu dosta nego hoće van. Hoće da iskoči i pobjegne u šumu među smrznute zečeve i usnule međede. Kako ga nisam pustio da kidne van pete, srce je počelo divlje tući. Otkucaji kolibrija bili su sitnica u odnosu na moje. Nabijem ti snijeg, nabijem ti zimski ugođaj, nabijem ti i Hallstatt i glupu želju da ga vidim po mraku. E da, nabijem ti i vozače navikle na snijeg i ružan osjećaj inferiornosti u odnosu na njih. Digao sam nogu s gasa. sve do ulaza u tunel gdje sam si napokon dao oduška. U tom trenutku vozio sam F1 kroz onaj tunel u Monte Carlu. Dole na izlazu sam opet usporio na brzinu stogodišnje bakice pa opet suprotnom cijevi natrag do onog parkinga iznad mjesta. Osim dva tri auta tamo je bio parkiran i jedan kamper. Svaka čast kamperima, ali naći ga ovdje i u ovim uvjetima bilo mi je malo neobično.

Krenuo ja sa noćnim obilaskom i sa slikanjem. Sada sam već imao vremena koliko sam htio. Jedino je trebalo čuvati fotoaparat od snijega koji je nemilice padao. Prvi prizor odmah uz parking – stara kuća u snijegu sa osvijetljenim prozorčićem i pod slabom uličnom rasvjetom. Taman kad sam sve namjestio – klik. Netko u kući je ugasio prokleto svjetlo. Hm, jel to mene netko sada zajebava? Kadar je bez tog prozora bio totalno bezvezan. Ne kažem da bi okinuo fotku zbog koju bi mase rezale vene ali htio sam slikati baš to. Kako je čekanje da se svjetlo upali glupa ideja, a zvonjava na vrata i zamolba ukućanima da upale svjetlo još gluplja. mogao sam samo krenuti dalje po klizavim stepenicama.

Hallstatt očekivano izgleda još bolje po mraku nego u poslijepodnevnim satima. Razlog tomu je rasvjeta. Nisam znao gdje bi se prije okrenuo i kamo bi prije otišao. Kamo bi prije uperio fotoaparat i gdje se prije poskliznuo. Prsti su mi bili blizu smrzavanja ali to mi baš nije bilo previše bitno. Snijeg, decentno svjetlo, apsolutna tišina remećena samo mojim koracima. Nigdje nikoga. Tek tu i tamo netko požuri svojoj kući. Zatrebao i meni wc, ali ovaj put bio sam u centru i odmah našao ona javni na koji nas je ranije uputila antipatična baba. Bio je zatvoren. Brava. Ključ. I eto ga sada, lako za mene ali da smo se ranije krenuli vraćati s maleckom do centra šta bi postigli? Ništa, poljubili bi smrdljiva vrata. Samo šta bi to bio isključivo naš problem.

Za natrag sam vozio još sporije, ono klizanje od ranije još nisam bio do kraja progutao. Još mi to fali da se otkliznem u neku snježnu rupu, da me zatrpa snijeg pa da me tek na proljeće nađu fosiliziranog. Kad sam stigao u Au znao sam da je Edt vrlo blizu. Sudeći po nazivima sela, mora da su ovdašnji ljudi vrlo škrti na riječima.

_________________________________________________________________________

apartman Hinterer – 75 euro/noć