Trst, Charleroi, Edinburgh, 17.09.2014.

Tečaj u vrijeme putovanja:
1 GBP = 9,52 Kn
1 euro = 7,61 Kn

Trudio sam se uklopiti dostupne letove u svoje planove o Norveškoj. Stvarno jesam. Kriteriji su bili jednostavni i određeni danima putovanja i cijenom koju sam bio spreman platiti. Sve uzalud. Kada bi sve zbrojio, oduzeo, podijelio, pomnožio, derivirao i integrirao. ili bi cijena letova bila prevelika ili bi letovi bili posloženi tako da mi nikako nije odgovaralo. Srećom, svijet je velik pa se da naći neka alternativa. Škotska. Mnogi sanjaju o njoj a ja, priznajem, malo manje. To nipošto ne znači da me nije zanimala, samo, nekako sam radije htio vidjeti nešto drugo.

Šta je tu je, jeftini letovi su se jednog dana posložili sami od sebe što sam shvatio kao znak da je to put kojim trebam ići. Umjesto što na silu želim opet u Norvešku. To je ono kad se zvijezde poslože na takav način, da kad bi ih htio odsložiti morao bi izokrenuti cijeli svemir. Što meni ovako nejakom nije padalo na pamet.

Svemir je rekao Škotska, i Škotska će da bude. Nema problema. Čak je svemir podesio da je onaj dan kad sam trebao ići u Trst na aerodrom, do Trsta išao još netko tko me mogao prebaciti. Pa neka se sada netko usudi reći nešto kontra svemira? Trst ima pristojan broj jeftinih Ryanovih avio linija. Do belgijskog Charleroia ne lete svaki dan ali je cijena obično niska, tako je bilo i ovaj put. Iz Charleroia nema kamo ne lete, pravo čvorište.

Ne znam zašto, ali tršćanski aerodrom sam uvijek nekako zamišljao kao dosadan aerodrom. Možda zato jer ni sam Trst ne volim. Ni išta šta ima veze s Trstom. Ispada da se nisam prevario, beskrajno sivilo me davilo. Pravo tršćansko sivilo prelilo se i na aerodromsku zgradu. Sve je uredno i čisto, sve je čitavo i nepotrgano. I sve je sivo. I službenici su bili do te mjere sivi da sam ih jedva primjećivao. Nisu bili neljubazni, nisu bili ni bezobrazni, sve normalno. Ali bili su nekako osivi. Ne možeš biti drugačije boje ako si uronjen u sivilo, to je svemirski zakon. Još jedan. Jedva sam čekao odletjeti u neku drugu boju. Bilo koju samo da nije siva.

Broj putnika me iznenadio, sve je bilo puno. S obzirom da relativno nisku cijenu karte do zadnjeg dana mislio sam da im se let ne puni dobro. Kad ono šipak. Bilo je tu dosta mladih ljudi ali skupina naših dečki u dvadesetim, eventualno ranim tridesetim se isticala. Po buci. I po odjevenim trenerkama što mi nije baš uobičajen prizor na aerodromima. Koliko sam bio shvatio išli su na neku utakmicu… nečega, ne znam. Ono malo razgovora što sam čuo bilo je o tučnjavama, Marokancima u Liegu, potezanju noževa, frci. Vrlo, vrlo zanimljive teme. Nadao sam se samo da neću sjediti negdje blizu njih i morati slušati te spike heroja. Nisam, sjedio sam pored jedne cure i njenog violončela. Moram primijetiti da je violončelo idealni suputnik: ne zauzima ti rukohvat, ne diže te sa sjedala zato jer mu se piški pa mora do wc-a, ne dosađuje ti pričama, ne hrče, kad spava glava mu se ne otkotrlja na tvoje rame. Bilo bi lijepo letjeti u avionu punom violončela. Tri put hura za violončelo!

Usprkos jakoj buri let je bio miran, bez drmanja kod polijetanja. Poletjeli smo u 10:10 i stigli nakon sat i po. Dok sam šiban vjetrom među zadnjima čekao pred ulazom u avion bio bi se kladio da će biti poskakivanja. Pogriješio sam, isto kao što sam pogriješio u ruti leta. Koliko sam vidio koji dan ranije, ta linija ide preko Venecije!? Valjda je takav koridor, međutim ovaj put je krenuo prečicom i zapalio ravno na sjever. Možda se pilotu žurilo… a možda nas je sve skupa poštedio vjetra?

Da sam barem sjedio do prozora let bi brže prošao. Vrijeme leti kada ga tražiš u oblacima, suprotno se događa kada buljiš u stjuardese koje dilaju svakojake nepotrebne stvarčice i koje te redovito kolicima opale po koljenu svaki put kad prođu. Ae, mogao sam jogu vježbati pa ne bi imao potrebu krakove stavljati tamo gdje smetaju radnim ljudima.

Charleroi je očajno nezanimljiv grad u kojeg nikad vjerojatno ne bi kročio da nema to važno avionsko čvorište, to pogotovo postaje jasno kada se pogleda nebo išarano avionskim tragovima. Aerodrom je prikladan takvom gradu, malen i ne ostavlja tranzitnom putniku prostora za kraćenje vremena. Provesti nekoliko sati ovdje do idućeg leta je kao zatvaranje u malu kutiju sa knjigom o betonu u rukama. A sam grad, možda ipak nudi neku zabavu, uličnog svirača možda? Prije toga se trebalo riješiti putne torbe. Najradije bi ju zavitlao preko ograde ali nešto mi je govorilo da ju tamo ne bi našao pri povratku. Postupio sam razumno, krenuo sam prema skladištu za prtljagu…. u potpuno krivom smjeru. To sam skužio tek kad sam došao do kraja zgrade. Ok, krenuo sam natrag, na drugi kraj. Rrrr-rrrr-rrrr-rrrr, pratili su me kotačići migoljeći za mnom kroz malo more ljudi. Jer prtljaga se može ostaviti samo na kraju svih krajeva, na suprotnom kraju od javnog prijevoza. Našao sam to… skladište…. koje je ipak samo jedna hrpa automatskih ormarića. Nešto što jede puno novca i ne poznaje vrijeme kraće od 24 sata. To govno od ormarića prima isključivo kovanice i naravno ne vraća ostatak. Bila je to mržnja na prvi pogled.

Rrrr-rrrr-rrrr-rrrr, jurio sam sada kroz kafiće tražeći milostivu dušu koja bi mi razmijenila manju euro novčanicu u kovanice. Ali neće pizde, nitko ”nema” siće. Ništa, ni jednog jedinog novčića. U zadnjem dućanu koji mi je preostao igrao sam na sigurno, kupio sam žvakaće. Tamo su imali more kovanica za povrat. To more bi bila pustinja da sam samo htio mijenjati.

Rrrr-rrrr-rrrr-rrrr, jurio sam opet u kontra smjeru sada već strepeći da mi netko ne otme zadnje ormariće. Oni od 5 eura koji su mi trebali su bili ili zauzeti ili neispravni. Ostali su oni od 7 eura u kojima bi mogao čak i živjeti neko vrijeme. No dobro, dao sam im tih jebenih 7 eura za tri sata čuvanja i napokon kidnuo slobodan od prtljage. Osjećaj kao kad se oslobodiš dosadnog gosta koji nikako da digne dupe sa stolice i ode doma.

Preostalo mi je kupiti kartu busa i krenuti u grad. Kartu prodaje još jedan automat, kompanjon od onog koji čuva prtljagu. I ovaj je bio djelomično u kvaru, ne daje karte do grada nego sam kombinaciju karta do grada pa onda vlakom do Bruxellesa. Ok, valjda se mogu karte kupiti kod šofera. Kako je izgledalo većina ljudi je išla dalje vlakom. Normalno, šta da rade u ovom ušljivom Charleroiu? Nakon dugih 20 minuta bus je stigao, vjerojatno sam propustio prethodni radi trčanja oko ormarića. Da, šofer prodaje karte… ali ne prima novčanice veće od 10 eura, čak ima i malu naljepnicu gdje to piše. Na mojoj novčanici je pisalo 20. Prvi put u životu sam žalio što u rukama imam duplo više novaca. Preostalo mi je samo jedno: da se okrenem na petama, odem tražiti opet sitniji novac i naravno da pričekam novi bus. Psovanje je bila opcija. Koju sam iskoristio, nema bez psovanja ozbiljnijeg posla a još manje rješenja problema.

I ovo sam nekako uspio zamijeniti ali još jedan bus za centar sam izgubio. Ovaj Charleroi mi je počeo ići na živce, nisam se makao s aerodroma a već lagano šizim. Opet dvajset minuta čekanja. Ovaj put je bila šoferica čiji sam prodorni glas imao prilike čuti kad je zavikala prema onim herojima s tršćanskog aerodroma. Nemam pojma gdje su oni bili od slijetanja do sada (možda tražili izlaz iz zgrade?) ali ušli su u bus kao da su ga oslobodili i krenuli ravno na kraj. Bez da ikome išta kažu, zato je ova vikala za njima. Eto ti ga na, još mi samo fali da se nađem između navijača i Ksenije ratnice. Ovi su ipak imali karte, samo što nisu smatrali za shodnim da ih ikome pokažu.

Charleroi je bivše industrijsko središte, grad gdje je nekada puno ljudi radilo u mnogobrojnim firmama i tako zarađivalo za život. Vremenom je većina tih firmi legla. Vozeći se busom mogu se vidjeti poneke napuštene tvornice ali toga u okolici ima još više. Industrija propala, turistima ne nudi ništa… kažem, jednom riječju dosada. Dojam se nije popravio ni kada sam izašao iz busa u neposrednoj blizini autobusne stanice. Parkić, cesta, rijeka… i početak centra. Ali kakav početak, zgrade ako se ne ruše kompletno, onda se nešto renovira. Svako malo nekakvo gradilište, hrpa zatvorenih izloga… podsjeća na moj tužni grad. Ipak htio sam tom gradu dati šansu… uglavnom radi toga jer sam negdje morao ubiti nekoliko sati. Šansu je dobio ali nije ju iskoristio. Jedina, neću reći svjetla nego nemračna točka, je trg Place Charles II ispred katedrale. U katedrali najobičnije drvene stolice, nema klupa. Bah… ispred katedrale terase kafića s gostima zatupljenog pogleda. Jedan od njih mi je opušak bacio ravno pred noge, kao da me nema. Ne znam da li je upravo mene gađao ili je njegov živčani sustav (jer mozga nema) odlučio upravo u tom trenutku baciti opušak upravo u tom smjeru. Nije me pogodio pa ga nisam morao tući… ili dobivati batina, ovisno o tome tko bi bio jači u tom sukobu.

Okolne ulice su donekle zanimljive jedino iz razloga što su neke zgrade rađene od crvenih opeka. Pokušavao sam si nešto nezanimljivo prikazati zanimljivim pa sam se eto, divio i opekama. Prolazeći u povratku opet pored katedrale, ovaj put s bočne strane, pažnju mi je zaokupio ”Le Bahamas”. Nema izloga, vrata su puna i to još s natpisom da je zabranjen ulaz mlađima od 18 godina. I to baš preko puta katedrale, zanimljivo mjesto. Tada sam bio uvjeren da je to nekakav striptiz bar, ili možda čak javna kuća. Kasnije, od kuće sam izguglao da je to gay bar, najstariji takav u tom gradu. I opet, zar baš pored bogomolje?

Nešto niže, između katedrale i autobusne stanice za aerodrom, nalazi se trgovačka pješačka ulica Rue de Dampremy. To već izgleda malo ljudskije. Restorani i barovi se izmjenjuju, tražio sam neko neskupo mjesto gdje bi mogao nešto pojesti. Na kraju sam našo jedan talijanski restoran na mjestu gdje se ta ulica otvara u široki prazan prostor. Restoran…ili fast food, je bio gotovo prazan tako da je jedna konobarica bila sasvim dovoljna. Mlada, plava, nemršava s onim glupim velikim naočalama. Na prvu loptu djelovala je simpatično. Ne’š ti, konobarica k’o i svaka druga. Nešto kasnije došao joj je jedan mladi ljepuškasti prijatelj, ukrašen tetovažama preko svake mjere. Tu se ona transformirala, hihoćući se topila sve više i više. Svijet za nju više nije postojao pa je tako odlučila da ni neke čaše ne bi trebale postojati. Pa ih je fino porazbijala. Pitam se šta radi s čašama kad ima gužvu i kad je pressing? Ma nema veze, krhotine su prvo stajale neko vrijeme a onda se njen super pristojan prijatelj ponudio da joj pomogne čistiti. Bojao sam se da ću si utackati cipele u nju onako rastopljenu. Nisam mogao skontati da li se ovo dvoje inače jašu ili tek to trebaju obaviti. Nevjerojatno do kakvih razmišljanja dosada natjera poštenog putnika.

Dosadilo mi je to gledati, nisam mogao više. Jedva sam čekao da izađem vani na zdravi zrak daleko do hihota i skrivenih pogleda. Plavuša otkuca račun i naplati, a ja bezobraznik zatražio račun koji je ona upravo bacila u smeće. Tako sam u zadnje vrijeme naučio doma, da uvijek treba tražiti račun… i ja ga zatražio. Tu se gospođica transformirala po drugi put, suzdržala se od kolutanja očima, sagnula se i izvadila račun iz kante pune papirića. Jednom na ulici primijetio sam da mi je pizzu zaračunala jedan euro više. Radi jednog eura ne vrijedi se niti vraćati… ali onaj ružan osjećaj da pravi magarca od mene nisam mogao zanemariti. Proradio je inat, nije mi trebao taj euro natrag, trebalo mi je samo da joj vidim facu kad se vratim i upitam je za objašnjenje. I vidio sam joj facu, transformiranu po treći put. Bahata glupačica, kad je već vidjela da joj prijevara nije uspjela mogla se barem ispričati ali ona se pravila bedasta:

”Blou blou blou… ”- trkeljala je nešto na francuskom. Mrzim kad ti ljudi nešto pričaju na nekom jeziku znajući da ga ne razumiješ. Upitao sam ju ironično da li je greška na meniju, dobio sam nadrkani potvrdi odgovor uz još red ”blou blou blou” praćen pogledom prepunog prijezira. Kako li se samo usuđujem, vratiti se zanovijetati za jedan oteti euro dok ona tamo leprša oko svog malog dečkića. Kažu stari ljudi da kad se sretneš sa nepatvorenom glupošću da je bolje kidnuti što prije kako ne bi prešla na tebe. Dobro… ne kažu, ali brijem da je tako. Kako god, otišao sam. Kasnije ću na njihovu turističku zajednicu poslati jedan prigovor. Možda će završiti pod ”delete” a možda će ih netko nešto upitati.

Grad mi se nije svidio od samog početka a vremenom mi se sviđao sve manje i manje. Pa da će me netko na ovako jadan način potkradati za jedan jebeni euro u zapadnoj Europi, tome se nisam nadao. Vrijeme je sporo prolazilo. Zatvoreni poslovni prostori i išarani zidovi. Prostori koji su na prodaju, ruševine, oronula pročelja starih zgrada. Ima toga posvuda, gdje god se čovjek okrene. Depresija se ovdje osjeća i zatvorenih očiju. Između bulevara Joseph Tirou i rijeke se to pogotovo dobro osjeća. To je ujedno i kvart gdje prijateljice noći uredno ordiniraju i danju. Vucarajući se prema rijeci primijetio sam pustu ulicu na koju su iz kućnih ulaza izvirivale samo ženske noge. Zašto bi ovdje neka žena sjedila na pragu kuće? Ili još bolje, zašto bi tri žene sjedile na pragovima kuća? Heh, zašto? Zašto? Jer vode vlastiti biznis, dnevna smjena.

Morao sam skrenuti upravo u tu ulicu iako mi je to malo mijenjalo smjer kretanja, morao sam vidjeti što ovdje ulica nudi. Na meniju je tog dana za početak bila jedna postarija ocvala dama. Imala je priliku samo mi se jednom osmjehnuti i mahnuti, dok je udahnula već sam bio nekoliko koraka dalje. Ostale dvije bile su crnkinje. Ona malo korpulentnija se samo smješkala, dok je njena kolegica koja je sjedila preko puta nje bila poduzetnija. U smislu da me je namigivanjem, pućenjem usnica i trzajima glave mamila u svoje odaje. Možda neki drugi put, kad mi vrana bude iskopala oba oka. Nisam joj rekao ni riječi, nastavio sam šetnju pustim ulicama gledajući svoja posla.

Buljenje u rijeku isto tako nije ubrzavalo kazaljke na satu pa sam skočio opet preko mosta, prema željezničkoj stanici da provjerim ima li kojim slučajem s te strane nešto što bi moglo biti zanimljivo. Barem da se mogu praviti da je zanimljivo. Osim nikakvog parka i bezvezne zalogajnice napokon sam samog sebe uspio uvjeriti da je možda ipak bar malo bolje na aerodromu. Ponekad je ipak bolja kutija i knjiga o betonu. Ovo stvarno više nije imalo smisla, počeo sam raspoznavati čak i dežurne gradske budale. Jedan kojeg sam dva, tri puta sreo me se posebno dojmio, izgledao je kao pit bull reinkarniran u čovjeka. Velike tetovaže koje su iskakale iz ovratnika i kratkih rukava imale su poruku kao šare kod otrovnih zmija – ”sikter, ubijam”.

Dojam o gradu je sad već bio poput dionica 2008. – u slobodnom padu. Zaključak se nameće sam po sebi, čovjek može na izlet u ovaj grad s aerodroma doći iz tri razloga: da nešto pojede, da dobije nekakvu spolnu bolest, ili da se potuče s nekim.

Nije da nemam iskustva s aerodromima, redovima, checkiranjem i procjenom vremena ali… napravio sam grešku. Trebao sam se vratiti bar pola sata ranije umjesto šta sam bauljao između kurvi i napuštenih zgrada. Gužve i redovi. Trebao sam znati da bi moglo biti gusto. Torbu sam iz automata zgrabio puno brže nego sam ju ostavljao ali jednom kada sam stao u red mogao sam samo živčaniti. Sve je to išlo beskrajno sporo, metar po metar, 17:20 se brzo približavalo. Te stvari i inače ne idu brzo ali kad se onaj zadnji trenutak prijave na let ubrzano približava, red se uvijek dodatno uspori. To bi bio beskrajno idiotski potez, popušiti let za Škotsku radi nekakvog Charleroia. Ajd’ da je neko pametno mjesto ali ovo…

I ovaj ryanov let Charleroi-Edinburgh bio je pun. Ovdje su mi čak oteli ručnu prtljagu prilikom ulaska i stavili je u donji bunker jer gore nije bilo mjesta za sve. I kao šlag na ovoj belgijskoj torti, tip mi se komotno uvalio na moje mjesto do prozora. Izbacio sam ga bez pardona, na letu mi ne treba ništa osim prozora pa taman dole bio ocean oblaka što je na kraju uglavnom i bilo.

Nakon sat i po vremena zurenja uglavnom u oblake, mogao sam vidjeti Škotsku, isprva naravno iz zraka. Pokušavao sam shvatiti da li je dole sve mokro i koliko je mokro. Moj najveći strah u ovom području je vrijeme. Imao sam tri dana na raspolaganju i ako upravo tada bude pljuštala kiša, nisam napravio ama baš ništa.

Nakon kraćeg čekanja prtljage krenuo sam prema rent a carovima budnim okom prateći znakove… koji su me vodili izvan aerodromske zgrade…. kroz nekakav pješački tunel… sve dalje i još dalje… sve do jedne manje zgrade koja kao da je nekako ekskomunicirana iz društva ostalih zgrada pa sada stoji tamo daleko, sama za sebe.

Rentanje auta u Velikoj Britaniji nije skupo, čak bi se usudio reći da je dosta povoljno. Toliko da nisam morao uzimati onaj baš najmanji auto nego sam se odvažio uzeti klasu više. Nekoliko sati ću prespavati u njemu pa da se ne lomim baš kao prošle godine u norveškom polu. Ovaj put je Avis imao najpovoljniju cijenu, klasa Hyundai i30 ili slično.

Na šalteru me dočekao super ljubazan bradonja, čovjek bi se lako mogao zajebati i pomisliti da je ovaj stvarno sretan što sam upravo ja izabrao upravo njihovu firmu za najam auta. U stvari to je samo jako dobar trening oko ophođenja s mušterijama. To je ok, ali to se i vidi, ne može čovjek za šalterom biti baš toliko sretan kad ima mušterije. Osim ako nije na nečemu ilegalnom. Ovdje sam morao dati vozačku dozvolu na uvid, za razliku od godinu dana ranije na Lofotima gdje čovjeka ništa nije zanimalo… osim da mi tutne ključ u ruke i da me se riješi.

Polog je 1000 GBP, zakačenih preko kreditne kartice. Što znači ako ja napravim neku štetu ili mi ga maznu, prvih 1000 GBP je mojih. Bradonja me lijepo upitao da li želim dodatno osiguranje čime ta cifra od 1000 pada na nulu. Odbijao sam kao pravi Škot. Kad si u Škotskoj ponašaj se kao Škot…. rekli su jednom davno Rimljani. Iako, nije to baš inteligentna odluka moram priznati. Ono, dođeš negdje gdje se vozi lijevom stranom, nemaš ama baš nikakvih iskustva s lijevom stranom i trebaš napraviti barem tisuću kilometara po kojekakvim putovima, od autoceste do jednotračne cestice. Kad bolje razmislim to je jako glupa odluka…. ali štedi novce, osim u slučaju kad dođe do sranja pa onda novce izbija bez milosti.

Rrrr-rrrr-rrrr-rrrr, pratila me buka kotačića do kontejnera gdje sam napokon trebao dobiti ključeve auta. Vidio sam na dokumentima onako na brzinu da mi daju nekakvu Škodu, ne znam zbog čega sam si zabrijao da je to Fabia. Čovjek u kućici mi je dao ključ i rekao da je moj auto na mjestu A46. Ključevi su stvarno škodini… bah. Rrrrrkao sam pored uglancanih novih automobila i tražio A46. Našao sam ga ali… na A46 nije bila bezvezna Fabia, bila je Škoda Rapid. Ok, nije to ne znam kakvo auto ali za 25 eura na dan je to jedno jako, jako pristojno vozilo. Osim toga, auto je bio nov, nije imao ni 20.000km. I mirisao je po novome, bez i jedne ogrebotine, bez ijednog oštećenja… i s neizbježnim volanom na desnoj strani auta. Od opreme je tu bio i start-stop, sistem automatskog gašenja i paljenja prilikom zaustavljanja i ponovnog kretanja u prometu.

Svaki iskusan vozač sa bar dva i pol grama mozga u glavi kada prvi put sjeda u auto sa volanom na krivoj strani, prvo će se malo upoznati s vozilom. Pogotovo ako auto nije 100% osiguran. Je, počeo sam se ja upoznavati ali vrag mi nije dao mira da što prije krenem prema sjeveru. Pogledao sam gdje su osnovne komande ali npr. nisam si putno računalo i kilometražu prebacio na kontinentalne jedinice pa je taj prvi dan prijeđeni put prikazivan u miljama. Njih još i razumijem, dok je potrošnja bila u miljama po galonu što mi je bila jedna potpuno beskorisna informacija. Trebalo je samo potrošiti nekoliko minuta gledanja u uredno priložena uputstva vozila ali kao što rekoh… nije dao vrag mira.

Imam jako puno kilometara iza sebe, vozim bez pauze od svoje punoljetnosti, vozio sam čak i vojne kamione, imao sam priliku voziti na mjestima gdje je vozačka kultura na jako niskim razinama ili je uopće nema i preživio…. ali sada, krenuo sam vrlo oprezno. Kao da vozim prvi put bez instruktora. Osjećaj širine vozila mi je bio skroz poremećen, stalno sam imao potrebu gledanja na lijevu stranu kako ne bi bio preblizu parkiranim autima. I stalno sam imao onaj prokleti osjećaj da sam u nekom prekršaju jer vozim krivom stranom ceste. Mjenjač pod lijevom rukom (sa uobičajenim rasporedom brzina) mi je ipak bio najgori detalj u svemu ovome. Ja, jedan okorjeli dešnjak kojemu lijeva ruka služi samo kao balans i simetrija na tijelu, morao sam se fino skoncentrirati kod promjene brzina. Poput štrebera koji prvi puta uči plesne korake, dva-dva-dva- tri-dva-jedan. Moje prvo malo križanje – preživljeno. Tek koji kilometar tj. milju kasnije, već sam bio na autocesti A90 i prelazio Forth Bridge.

Ok, vozim po lijevoj strani… legalno. Nema neke gužve, trudim se ne mijenjati brzine previše. Idem 50 milja na sat…. ček’ malo… koliko je ono 50 milja na sat? Koliko je uopće dozvoljeno? Lako je s miljama baratati doma na fotelji, ali ovako kad sam ih se sjetio usred autoceste bio sam blackoutiran. Kako su me svi pretjecali mudro sam zaključio da neće nitko pucati za mnom radi prekoračenja brzine.

Uletio sam na prvi kružni tok i izašao na pravom izlazu. ali sasvim slučajno. GPS, putokazi, zdrav razum… uzalud to sve kada sam vozio po krivoj, britanski lijevoj strani prometnice na tri trake sa dosta vozila u pokretu oko sebe. Sljedeći kružni tok sam već zajebo, ali tu sam za razliku od prvoga pokušao slijediti upute. Hm, možda je bilo bolje da slijedim instinkt kao ranije? GPS me upućivao da se polukružno okrenem… na autocesti!? Snebivao sam se, ali ispalo je da je u pravu. Na toj autocesti se stvarno može polukružno okrenuti, postoje čak i posebna mjesta za okret i dosta su česta. Treba lijepo usporiti na onoj bržoj vanjskoj traci (!?) i čim se pojavi to mjesto odmah se prestrojiti na taj kratki namjenski komadić ceste koji služi upravo za promjenu smjera. Onda pažljivo izbjeći sve one koji iz kontra smjera nalijeću po svojoj vanjskoj traci i krenuti. Po meni potpuno suludo, ali britanska prometna pravila su takva. Moj sljedeći problem je bio što je pao mrak pa je to sve skupa bilo još pet puta teže, jer autocesta nije osvijetljena.

Ograničenje na autocesti i dalje nisam znao. Pizdio sam što nigdje nema znakova ograničenja na autocesti zaboravljajući da ni u normalnom djelu Europe se ne postavljaju znakovi ograničenja na najbržim putovima. Ako ih i ima, rijetki su. Morao sam se jedino pouzdati u ono što mi je GPS pokazivao već kad nisam bio dovoljno pametan da sam pogledam kad je bilo vrijeme za to. 70 mph (112 km/h), to je maksimum i toga sam se držao. Speed kamere su posvuda ali opet ekipa iz nekog razloga vozi brže od ograničenja. Nisam znao u čemu je kvaka. Ponekad ograničenje padne na 60 mph. I toga sam se držao. Znakovi ograničenja su veličine tanjura, činilo se da su upola manji od naših. Ok, ajde, nema znakova ograničenja brzine. ali zato znakova zabrane parkiranja i zaustavljanja ima po svuda!? Zar ovdje stvarno nekome padne na pamet parkirati se na autocesti a da nije u nekoj gabuli?

Odmorišta i benzinske nisu odmah na autocesti nego treba uloviti odgovarajući odvojak i odvesti se nekoliko stotina metara dalje. Ni to nisam znao, stvarno, baš sam se super pripremio za ovu vožnju. Slušao sam u dućanu konverzaciju lokalaca… nisam razumio ni riječi. Nakon što su me propisno odrali za bocu vode nastavio sam dalje prema Isle of Skye. Dizela sam imao dosta, kazaljka još uvijek nije počela propisno padati.

Nekoliko radijskih emisija kasnije put me maknuo s autoceste na običnu cestu. Što mi se nije svidjelo jer vanjski rub kolnika nije označen ni na koji način a slabo vidljiva crta po sredini je tanja nego sam navikao. Dok je cesta bila normalne širine pa ajde, ali kad se kilometrima sužavala postajalo je po toj mrakači nezgodno voziti.

Dva puta sam čak dobrano zagrabio s lijevim kotačima izvan ruba ceste, u jednom trenutku sam pomislio da sam nešto dobro sjebo kako je tresnulo. Prvi put sam si oprostio grešku, drugi put sam se onako propisno izderao. Na samog sebe. Trebao sam se još i išamarati ali ne mogu uloviti onoliki zamah kakvog sam zaslužio. Od tada sam dobro usporavao svaki put kada sam se mimoilazio s nekime, baš me briga, iza mene nije vozio nitko. Bolje i to nego da sebe tučem u autu, bila bi to vrlo zanimljiva scena. Prokleti manjak osjećaja, nadao sam se da će nestati nakon stotinjak kilometara. međutim još je bio tu i nije pokazivao namjeru da nestane. Da sam vozio po danu vjerujem da mi tada bilo lakše, ovako po mraku činilo mi se kao da služim kaznu za nešto. Bilo bi najlakše da sam auto mogao rentati u sjevernijem Invernessu, međutim nisam nikako mogao posložiti bar donekle pristojnu cijenu leta sa mogućim datumima dolaska i odlaska.

Osim same vožnje, peklo me to što naravno nisam mogao vidjeti okoliš znajući da se vozim po prekrasnim predjelima. Ma da, ok, to je sve bilo planirano i znao sam da će to sve biti kompenzirano u naredna tri dana, ali bilo bi lijepo kada ovdje mraka nikada ne bilo. Neka se to zakonski u redi u turističke svrhe. A tko baš hoće spavati u mraku neka se zatvori u sanduk, poput vampira.

U jednom trenutku sam zbog zova prirodnih potreba morao stati. Ugasio sam auto i izašao u potpuno crnilo. S jedne stane šuma a s druge jezero. Nisam ga vidio ali dalo ga se osjetiti, tu veliku praznu površinu je nemoguće ne primijetiti bar jednim čulom. Čak i po mrklom mraku. Ono što me doista oduševilo tokom kratke pauze su zvukovi raznih noćnih šumskih bića, toliko da me vratilo na trenutak u neka druga puno toplija područja gdje sam mogao uživati u sličnoj muzici. Ptičurine su ovdje prednjačile u glasanju, ali bilo je tu još nevidljivih pjevača. Za to vrijeme ni jedno vozilo nije prošlo. Promet je ovdje navečer izgleda jako rijedak.

Loš dojam britanskih cesta uzrokovan malim znakovima i lošim crtama na asfaltu donekle popravljaju odmorišta uz cestu kojih stvarno ima dosta. Kad se ukaže potreba za odmorom treba samo biti strpljiv nekoliko kilometara i nekakvo odmorište će prije ili poslije iskočiti. Najčešće su obliku zaustavne trake dužine kojih stotinjak metara ili manje.

Vozio sam do negdje iza ponoći, cilj je bio dovući se što bliže početnoj točki obilaska Isle of Skye kako bi što manje vremena na vožnju trošio po danu. Uspio sam, umor me nije nagrizao kako sam se bojao pa sam stigao čak do Kyle of Lochalsh a što je točno ispred mosta za otok. Nekih 13 km ranije stao sam pored predivnog Eilean Donan, prepoznatljivog dvorca na otočiću koji se mostom drži za kopno. Divota, nakon 300 mračnih kilometara dočekao me okupan pristojnom rasvjetom, poput srednjevjekovnog krčmara sa fenjerom u ruci kad otvara vrata umornom jahaču. Nikad, ali nikad ne možeš biti dovoljno umoran a da ovakav prizor ne ovjekovječiš fotoaparatom. Iz jednog kuta, pa iz drugog. pa malo više ekspozicije. ma malo.. mda, pretjerao sam, ali nisam si mogao pomoći. Dozvolio sam da me ponese veselje pa sam skakutao po obali poput zeca na dopingu.

_________________________________________________________________________

avion Ryanair, Trst-Charleroi – 19,99 euro
avion Ryanair, Charleroi-Edinburgh – 48,95 euro
ormarić, Charleroi aerodrom – 7 euro
bus Charlerori, aerodrom-centar – 5 euro
pizza, Charleroi – 6,95 euro
pivo Douval, Charleroi – 3,20 euro
voda 0,5 lit – 1,50 euro
voda 1,5 lit, autocesta, 2,25 GBP
rent-a-car Škoda Rapid, neograničeni km (Avis) – 26 euro/dan