Nezgodno je pokušati se probuditi u stanu s malo prirodnog svjetla. Buđenju ne pomaže ni to šta u ovo doba na ovom mjestu sunce izlazi tek nešto prije 08.00. Uvjeti stvoreni za ljenčarenje, ali nama je ipak bilo do obilaska. Imali smo sreće, kiša je taman prestala padati. Bilo je još mokro i oblačno ali sasvim ok za šetnju. Za provjeriti kakvo je doista vrijeme vani, potrebno je izaći na ulicu. Kroz prozor se ne vidi naravno skoro ništa, iznad malog unutarnjeg dvorišta zgrade je proziran krov koji omogućava svjetlo ali ne i kišu. Dakle dok se ne promoli nos na ulicu ne može se sa sigurnošću vidjeti pravo stanje.

Ulice starog dijela Cadiza su privlačno uske, praktički bez stajaćih automobila, dugačke i među visokim zgradama. Parkiranje na ulici ne postoji, nema mjesta jer su pločnici isto uski. Kamo parkiraju svi ti ljudi? Stari dio Cadiza nije baš malen, točnije, dosta je velik. Moguće da se svi koriste većom podzemnom garažom gdje je bio i naš auto ali u tom slučaju većina stanovnika ima finu šetnju od parkinga do kuće.

Prvo smo se uputili u velebnu katedralu, jednog od svjedoka nekadašnje španjolske moći. U pripadajući zvonik se može popeti tako da smo tu mogućnost iskoristili. Bili bi ludi da nismo. Netko pametan se nekad davno sjetio izostaviti stepenice i umjesto njih napraviti ravan uspinjući pod koji se proteže oko centralnog zvonikovog stupa. Genijalna ideja, daleko lakše je doći do 78m visokog vrha nego bi to bilo stepenicama.

Od gore puca predivan pogled na grad. Vrijeme se dodatno proljepšalo što je doprinosilo vidiku.

DONG!!!!  – iznenada je opalilo jedno od zvona iznad naših glava. I mi odrasli smo se stresli a Niki se rasplakao od straha. Mali je umalo doživio šok, ali brzo se oporavio. I onda je počeo gnjaviti da želi vidjeti kako će opet zvono opaliti. Nije bio problem čekati, na tom mjestu bi lako mogao provesti cijeli dan. Kupole, krovovi, more. Sve savršeno uklopljenu u lijepu sliku.

Kiše smo se riješili ali vjetra nismo. Smetao je dok smo sjedili ispod katedrale da klinci progutaju sladoled za jednim stolom. Smetao je tijekom šetnje od katedrale pa sve uzduž obale do plaže. Smetao je i na plaži. Ok, ako baš nešto mora gnjaviti neka gnjavi vjetar. S njime se lakše boriti.

Nedaleko katedrale je garaža s nosiljkama. Nije baš garaža u pravom smislu riječi ali lakše je taj prostor zvati na taj način. Ipak, svrha mu je skoro kao kod garaže. Onih nekoliko nosiljki bilo je opsjedano posjetiteljima. Mi smo brzo pogledali kako to izgleda, nije bilo potrebe za duljim zadržavanjem. Bilo je ugodnije to vrijeme provesti na vjetrovitoj šetnici.

Tarma je ovaj puta ponijela vijaču. I kao što je godinu ranije posvuda radila zvijezde, tako je ove godine posvuda preskakala vijaču. Čak ju ni pad nije u tome omeo. Digla se, pogledala da li je sve na mjestu i nastavila. Grijeh je bilo trošiti ove dragocjene trenutke na kuknjavu. Plaža izgleda beskonačno, šteta šta prohladno  vrijeme nije dozvoljavalo kupanje. Ali je zato dozvoljavalo šetnju bosih nogu. Tako je Nikin autić dobio novu cestu a Tarma je napravila pješčani vulkan. I K se uključila u pješčano ludilo naravno, ponekad jednostavno zaboravi na to koliko ima godina. Bilo je tu u jednom trenutku I svađe oko jedinog štapa na svijetu, jer drugih štapova nema pa se treba poklati oko ovog. Sasvim razumljivo.  Korak po korak i do restorana gdje smo napokon stali nešto pojesti napravili smo dobrih 4,2km. Lako za nas velike, ali Niki je to pošteno propješačio bez da se ijednom požali. Bez da nas ubije zanovijetanjem. Kroz igru i lagano, mogli bi tako i do Himalaja s njime a da ne bi ni primijetio.

Nismo baš otprve našli mjesto u restoranu, morali smo malo potražiti. Ili je bilo sve puno ili nije izgledalo obećavajuće. Na kraju ušli smo u jedan od onih restorana koji su tvornica novca. Protezao se u prizemlju i na katu, nisam mogao vidjeti koliko je točno velik. Opet smo naručili više nego smo mogli pojesti. Čovjek na ovakvim mjestima jede očima, htio ne htio. Štoviše, nismo ni znali što smo naručili jer kada je došla servirka s nekakvom malom konstrukcijom s koje je visio oveći ražnjić rekao sam da to nije naše. Tek sigurno kimanje glavom glavnog konobara koji je stajao iza nje, dalo je do znanja i njoj i nama da sam u krivu. Da, bilo me malčice sram… ali tko bi očekivao ovako nešto, malo kulinarsko umjetničko djelo.

Za povratak u naš dio grada ovaj puta smo koristili gradski autobus. Hodanje za natrag bi nas nepotrebno do kraja potrošilo. Kada sam jednu gospođu pitao na španjolskom kada dolazi bus, Tarma je iskolačila oči:

-Tata, pa ti znaš španjolski !?

-Naravno da znam, zna tata svašta – odgovorio sam kćeri koja je upravo otkrila njoj nepoznatu tatinu vještinu. Bar je tako mislila. Prava istina je da sam postavio jednostavnu rečenicu koju nije problem složiti ako čovjek zna talijanski i ako je nekad u životu pogledao dvije, tri epizode neke od španjolskih sapunica.

Iako umorni, nije bilo ni govora da idemo doma. Kasno poslijepodne trebale su proći procesije u centru. Ne jedna, već dvije, tri ili tko zna koliko. Trebalo je samo malo pričekati. Cijeli trg je bio ograđen kako bi se osigurao prostor za nesmetani prolaz povorki. Mnogi gledatelji su došli s malim preklopnim stolicama, znali su da će se tu dosta čekati a ako želiš biti u prvom redu onda moraš doći ranije. I čekati. Mi smo sjedili svugdje, odakle nam preklopne stolice? Jedva smo dočekali početak. Bezbroj šiljatoglavih i jaki udarci bubnjeva orkestra. BAM BAM BAM… BAM BAM BAM… BAM BAM BAM… Fenomenalno. Vjernik ili ne, ali teško da nekoga ovakav događaj neće impresionirati. U jednoj povorci su bile i žene s ”antenama”, tj. malim konstrukcijama koje se nose na glavi. Moguće da je samo ukras bez neke konkretne namjene, ne vjerujem da služe za TV prijem. Nosači, popovi, svirači… stotine ljudi je činilo procesije, kao da je cijeli grad aktivno sudjelovao. Pitam se kako se uopće našao netko tko će biti gledatelj budući da je izgledalo da više ljudi povorkuje nego što gleda. Mislim da su za vrijeme procesije stanovi prazni. Ljudi su ili u povorci ili u gledalištu. Treća opcija ovdje kao da ne postoji.

Umor nas je dobro prao ali djeca su bila fantastična. Ni traga davljenju i cendranju. I oni su bili umorni naravno, ali biti tamo, u to vrijeme, na taj način, ležerno i bezbrižno, svjedočiti nečemu tako originalnom… i njih se to malo dojmilo. Uspjeli smo cijeli dan biti vani, do stana smo se praktički dovukli. Tri odgledane procesije su bile i više nego dovoljne, a došli smo kao vidjeti jednu. Vrijeme za padanje u nesvijest na krevetu… ili podu za one koji se do kreveta ne dovuku.

_________________________________________________________________________

zvonik, ulaznica – 3 euro
gradski bus – 1,10 euro
restoran Arte Serrano (obiteljski) – 67,10 euro