Gibraltar je jedno od onih mjesta koja su mi više zanimljiva radi geografskog položaja ili povijesti nego radi neke posebne ljepote samog odredišta. Biti blizu Gibraltara i ne vidjeti ga, nije bila opcija. Pred nama je bio malo naporniji dan. Odlazak iz Cadiza, dolazak u Esteponu a u međuvremenu – brdo s majmunima.

Smatramo da nije u redu vlasniku stana ostavljati smeće u kanti, ali ovdje smo ga morali ostaviti. Tražeći neku kantu ili kontejner našao sam samo natpis koji govori kako se smeće baca isključivo nakon 21.00!? A u toku dana? Ništa. Nema kanti, nema kontejnera. Na ulici pogotovo. Vlasnica je rekla da ne brinem i da će se ona pobrinuti. A šta je drugo i mogla?

Moj mali putnik i ja otišli smo skupa po auto u nedaleku podzemnu garažu. Blizu je stana ali ipak ima šta za hodati. Pristupni put do nje plus njena dubina… klinac pet minuta, kratka šetnja je izgledala beskrajna. No, to je bila vrlo nebitno gubljenje vremena u odnosu na ono što nas je čekalo na španjolsko gibraltarskoj granici. Do dole smo mogli uživati u vožnji odličnom autocestom povremeno ukrašenom vjetroelektranama. Teren oko nje je potpuno obrađen, stajališta rijetka.

Ali zato je granica užas. Stigli smo komotno, u 11.45. Bez neke žurbe, jer… vremena imamo. I proveli tako 45 minuta čekajući u dvije kolone. Dobar zajeb. Već smo godinama navikli da se granice prolaze relativno brzo osim u ljetnoj sezoni, naivno sam mislio da je i ovdje tako. Ah, nije mi bilo ni na kraj pameti provjeriti ranije protočnost granice. Postoji rješenje, ostaviti auto na jednom od velikih parkinga, preći granicu pješice bez čekanja, odšetati malo dalje i hop na gradski autobus. Da, granica se prođe brzo ali onda se gubi nešto vremena s autobusom. Procijenio sam da je bolje odčekati u redu ma koliko velika gnjavaža to bila.

Ulazak na Gibraltar je poseban radi prelaska aerodromske piste. Kada avion slijeće, promet vozila i pješaka se zaustavlja, inače je otvoreno. Gdje je još mogu voziti preko piste? Nekada se to moglo u Zadru, ali netko je jednom odlučio prekinuti zabavu pa toga više nema. Vozili smo se pored puno pješaka, srećom mnogi su se odlučili za opciju hodajućeg prelaska granice. Inače bi gužva bila još veća.

Ulice na Gibraltaru su uske, zavojite i spore. Parking, hm… noćna mora. Sve je skučeno i stisnuto. Iako pripada Velikoj Britaniji, srećom se vozi desnom stranom. S obzirom na veliku količinu vozila iz Španjolske bila bi to prevelika zbrka. Sve ostalo je britanski: tablice na vozilima, policijske uniforme… čak i telefonske govornice. Žičara za brdo je na parkingu. Zgodno, kada bi bilo mjesta na parkingu. Dio parkinga označen je bijelim a dio žutim linijama. Bijele linije su za goste i tu naći mjesto je kao dobiti na lutriji. Žute su za rezidente i tu mjesta ima. Ali parkirati ovdje znači dobiti kaznu ili u goroj soluciji klampe na kotačima. Uskoro sam dobio na parking lutriji, šta se ne bi moglo reći za Kineze koji su napravili x krugova po parkingu, bezuspješno.

Gnjavaži tu nije bio kraj, parking automat je tražio ili funte ili kreditnu karticu. Funte nisam imao a plaćanja kreditnom nije baš user friendly. Nisam bio jedini s tim problemom, borbu s automatom su imali i Indijski turisti. Dođe ti da sjedneš i da plačeš. Već smo dosta vremena izgubili i svaka minuta mi je bila važna a kad ono… mučim se s glupim parking aparatom.

No, automatska nevolja ne dolazi sama. Dolazi u paru. S automatskim javnim wc-om. Parking ima wc i to je pohvalno. Automatski je, i to je sranje. Sranje zato jer mu treba vječnost da nakon jednog klijenta unutra pusti sljedećeg. Ubaciš euro, sporo se otvaraju vrata, obaviš šta treba, dugme, vrata se opet sporo otvaraju, izađeš, vrata se zatvaraju… i onda krene čišćenje koje traje, traje i traje. Nakon cijele vječnosti, može ući sljedeći klijent. Kada se skupi nekoliko ljudi, šta je na ovakvom mjestu očekivano, eto ti problema. S normalnim wc-om svi bi se izredali u nekoliko minuta. Ovdje to traje 20. Ludilo. Kada smo mi došli na red, ušli su K i klinci. Još su morali žicati siću u eurima jer smo ostali bez. Ja sam odlučio pričekati sljedeći toilet jer vrijeme je počelo opasno bježati. Postao sam nervozan.

I na kraju desert: red za žičaru. Beskonačan. Sat i po čekanja. Došlo mi je da zaplačem. Do vrha stijene može se i pješke što bi i napravio da sam bio sam, ali gdje da djecu vučem gore? Bilo bi lakše nositi ih  u zubima do vrha nego slušati cviljenje nakon 10 minuta uspona. Neizvedivo. Do gore voze i taksiji, ali traže 35 eura po glavi. Nebitno odrasli ili djeca, cijena je ista za sve. Cijenu drže čak i kada su prazni, znaju da će prije ili poslije netko s više para izgubiti živce u redu i ići s njima. Lešinarski oblijeću oko reda za karte i nude sve i svašta, rajski put na vrh. Sve je super s njima, sve je moguće. I cijena je upravo sada baš suuuper… ali jednom kada konkretno dođeš do njih i pitaš za cijenu, ona je ista. Kruta i nepromjenjiva.

Ono što je frustriralo je da za ulaz na žičaru postoji i ulaz za one koji su ulaznicu platili preko interneta. Za one pametnije koji su izbjegli čekanje. Mi gluplji smo čekali u redu. Eto, ne samo da sam zajebo s granicom nego se nisam sjetio pogledati niti mogućnost plaćanja ulaznice preko neta. Pokušao sam čekajući u redu ali nisam uspijevao. Ništa, stoji i čekaj. Šta li tek bude ljeti po sezoni? Mora da je red do Francuske. Ako ništa drugo barem sam Nikija uspio prošvercati, lagao sam da ima nekoliko mjeseci manje nego šta stvarno ima. Sve za besplatnu dječju ulaznicu. Bar mala satisfakcija nakon sve one gnjavaže. Žena na šalteru je sumnjičavo odmjerila maloga ali nije ništa rekla. Imao sam već pripremljenu priču ali bolje je tako.

Napokon, krenuli smo žičarom da iskoristimo od dana ono što se dalo iskoristiti. Brzo smo zaboravili sve prethodne nevolje. Pogled na okolicu je odličan. Gledali smo brodove na sidrištu, slijetanje aviona na aerodrom ispod nas, Afriku s jedne strane, Španjolsku s druge. I naravno, majmune. Jedine prave europske majmune. Strogo ih je zabranjeno hraniti. Vidljivo su istaknuti znakovi zabrane, kazna za hranjenje majmuna je dobrih 600 eura. Postoji dobar razlog zašto je to tako, životinje trebaju što je više moguće živjeti na način kako žive u prirodi i da se hrane njima uobičajenom hranom a ne prerađenim ljudskim budalaštinama. Naviknute na ljudsku hranu početi će se spuštati dole u naselje šta se želi izbjeći. Nebitno, uvijek se nađe neki idiot koji ih baš mora hraniti. To je valjda frajerski i cool. Dobar primjer je bio muškarac u valjda ranim tridesetima koji je davao životinji ostatke pizze. Je, trebao je nečim impresionirati ženskicu koja je bila s njime. Sve će napraviti samo da tu večer opet ne apstinira. Bio je i on frajer, hej, on je bio zaslužan šta je majmun cirkuski smiješan. Na glas sam K rekao da je tip kreten. Na kraju je ispalo da je tip s naših prostora. Otkrio sam to na neugodan način: kasnije smo htjeli jednu obiteljsku fotku a svemir je odlučio da u okolici bude samo taj bezveznjak sa svojom ženskicom. Dakle ili ću pitati njega da nas slika ili neće biti slike. Imao sam jaki predosjećaj da to nije dobra ideja ali nisam samog sebe poslušao. Kada mi je veselo i sa sarkazmom na hrvatskom odgovorio ”Naravno da može”… došlo mi je da skočim sa stijene. Fuck. Nisam se snašao u tom trenutku, stvarno nisam, ali trebao sam iskoristiti priliku i reći mu da je to što radi s divljim životinjama budalaština. Odvratio sam samo ”Hvala”. Najbolje misli uvijek sjednu koji minut prekasno. Obično sam puno diskretniji kod komentiranja drugih ljudi upravo iz razloga šta nikada ne znaš da li te ovaj razumije ili ne. Ovaj put sam kiksnuo. Šteta šta i on nije kiksnuo, sa 600 eura kazne koju je zaslužio.

Gibraltarska stijena je nešto šta se ne propušta. To je stvarno posebno mjesto koje smo samo djelomično pogledali. Osim glavnih vidikovaca ima tu još i tunela i nekadašnjih vojnih pozicija koje nismo imali vremena posjetiti. Ono što smo uspjeli vidjeti je staklena terasa koja se proteže iznad praznine gledajući prema istoku. Mnogi se neće usuditi hodati prozirnim podom i gledati podnožje stijene daleko ispod sebe. K se baš nije osjećala ugodno ali nas troje nismo imali problema s time.

Po stijeni vodi uzak asfaltirani put kojim se koriste isključivo vozila gibraltarske tablice. Jasno je i zašto, nema mjesta, ne znam ni kako se ovih nekoliko taksija koji voze gore dole uspiju mimoići i okrenuti. Gledao sam kako taksisti požuruju svoje putnike i daju im 5 minuta tu, 5minuta tamo. Dobro da nismo išli s njima do gore, poludio bi da mi netko na ovoj staklenoj terasi limitira vrijeme na 5 minuta.

Krenuli smo u silazak žičarom sretni i zadovoljni. Klincima je bio doživljaj gledati majmune slobodne u prirodi, nešto što će vjerujem pamtiti. Za dole nije bilo reda, kako smo došli tako smo ušli u kabinu. Restoran na parkingu ima pristojnu hranu, više cijene i ne baš ljubazno osoblje. Ono što nismo znali je da su lopine. Igrom slučaja nismo upali u njihovu zamku koju sam vidio tek kod kuće pregledavajući račune. Na računu istaknu dvije cijene, u funtama i u eurima. Caka je u tome da ako se plaća u eurima cijena je 20% veća. Ja sam platio kreditnom karticom pa me kačila cijena u funtama. Vjerujem da jako puno ljudi padne na ovu smicalicu. I ja bi da sam plaćao u kešu. Ipak je ovdje većina gostiju jednodnevna i rijetki kupuju funte za kratki boravak. A ovi to obilato koriste.

Preostalo nam je još malo vremena i iako sam htio vidjeti i sam grad Gibraltar, mada nije ništa posebno, od toga sam teška srca morao odustati. Krenuli smo cestom prema samom jugu tog malog teritorija. Stali kako bi se klinci na kratko iskakali u parku, malo prošetali oko svjetionika i glomaznog starog topa i… vrijeme nam je napokon iscurilo. Kroz uzak tunel i pored plaže ispod stijene s istočne strane, stigli smo do granice. Prošli smo ju u nekoliko minuta. Za razliku od velikog broja ljudi koji je pješačio od zadnje autobusne stanice preko piste. Dobro je, sada sam bio siguran i da je ulazak autom u Gibraltar bio bolja odluka nego da smo išli pješke i busom.

Žurili smo u Esteponu, naš sljedeći cilj. Prvo sam najavio ljudima da stižemo u 17.00, pa sam produžio na 18.00 pa na 19.30. E tu sam dobio packu da je to krajnji rok kada bi trebali napokon stići jer oni nemaju cijeli dan vremena za nas. Pomalo kiselo, jer i sami se u manjoj mjeri bavimo turizmom i tako nešto nismo nikada rekli svojim gostima. Pogotovo ako su toliko korektni da na vrijeme jave kašnjenje. Ovi su malo drugačiji i to mi nije baš sjelo, pogotovo šta piše jasno da je check in do 21.00 pa s time smatram da do tada imam pravo doći.

Na španjolskoj strani stali smo u Lidl kako bi K na brzinu kupila stvari koje su nam trebale. Znam da je radila sve kako bi bila što brža, ali meni u autu se to činilo beskonačno dugo. Znao sam da moram biti u Esteponi u određeno vrijeme i jako me žuljalo da ne zakasnim. Bilo bi tako lijepo biti jebivjetar i reći ”ma baš me briga”.

Stigli smo pred zgradom točno u minut, ljudi koji su nas dočekali nisu bili vlasnici nego valjda opet neki posrednici. Imao sam dobar dojam da su usiljeno pristojni jer moraju biti. Dojam da im je strašno smetalo što smo stigli kasnije nego je prvotno bilo planirano. Sve je to postalo nevažno u trenutku kada su otišli i kada smo se mogli opustiti u apartmanu. 6.kat, pogleda na Gibraltar i Afriku preko mora. Odličan izbor sam napravio. Parkinga nemaju ali u ovo doba mjesta u susjednoj ulici oko manje arene za koridu ima dovoljno. U sezoni kada su zgrade pune vjerujem da je parkiranje noćna mora. Zahvaljujući pogledu i komforu, ovo je jedan od najboljih smještaja koje sam imao zadnjih godina.

_________________________________________________________________________

parking kod žičare, Gibraltar – 1,20 GBP / sat
automatski wc – 1 euro
žičara, dvoje odraslih i jedno dijete – 35 euro
restoran Mamma mia (obiteljski) – 55,18 euro
autocesta Gibraltar-Estepona – 3,30 euro
apartman, neboder uz plažu – 68 euro / noć