Stalno izlaganje suncu uzelo je svoj danak na osjetljivoj Nikijevoj koži. Trebalo je naći otvorenu apoteku na uskršnji ponedjeljak. Dućani su svi bili zatvoreni bez greške. San Pedro de Accantara je još jedan mali turistički grad na obali kojeg ne bi nikad vidjeli da nije tada imao otvorenu apoteku. Pa smo usput još jednom, zadnji put stali i na ovoj plaži. Treba klince nagraditi kada su dobri i kada ne gnjave. Međutim ova plaža je tako, nije baš neka. Ima dosta kamenja, oblih doduše, ali je ipak kamenje. A smještaji (osim izuzetaka) nisu baš blizu. Dakle ovdje ljeti za odlazak na plažu ili treba duža šetnja ili auto. Nije bilo razloga za duljim zadržavanjem, nastavili smo zavojitom cestom prema Rondi. To je jedna od onih cesta koje izgledaju kao da se penju u nedogled. Krajolik je planinski, dobra razlika nakon obalnih vidika.

GPS mape oko Ronde su mi zadavale malo glavobolje. Trebalo se snaći na starinski način, koristeći mozak i ignorirajući glas iz čarobne kutijice. Grad je mali pa sam lako našao parking u samom centru. Šljunčan, tijesan i skup, ali na odličnoj poziciji. Ako je dovoljno dobar za crnog Lamborghinija, dobar je i za Seata.

Most po kojem je Ronda nadaleko poznata je tek koju minutu hoda dalje. I da, veličanstven je. Kao iz bajke, masivan i impresivan. Nije dovoljno prošetati preko njega, treba se spustiti nedugim puteljkom u njegovo podnožje i pogledati ga iz doline. Tek tada se može pojmiti o kakvoj se građevini tu radi. Do podnožja smo odjurili samo Tarma i ja. K je ostala s Nikijem gore u parku, za njega bi šetnja dole pa onda gore ipak bila previše a sumnjam da petogodišnjaka više zanima nekakav most od igre u parku. Ali Ronda nije samo most, Ronda je i stari grad s predivnim ulicama. Mi smo se ovdje kratko zadržali na putu za Sevillu, ali bilo bi lijepo imati vremena za provesti cijeli dan u ovom gradiću.

Kako smo jučer pogodili s restoranom tako smo se ovaj put zajebali. Htio sam tapas i ušli smo u jedan talijanski restoran koji je nudio tapas. Samo što ovdje nisam dobio prave tapase nego na tanjuru uzorke od raznih jela tipa sir, salama, nekakvo povrće…. ma bezveze. Bio sam razočaran ali šta sada, pojedi, šuti i plati. I drugi put biraj bolje. Ostatak obitelji nije imao primjedbi ali oni nisu ciljali tapase, lako njima.

Ostatak ceste do Seville je manje zanimljiv. Javio sam čovjeku koji nam je trebao predati ključeve da ćemo malo kasniti, da ne čeka uzalud. Ovaj nije radio probleme, valjda zna da kada si na putu cijeli dan da je malo teže striktno držati se plana. Ili je jednostavno neki zen tip pa ga ništa ne sekira.

Iako sam ciljao da budem točan, gužva u Sevilli mi je malo poremetila plan. Uz to smo opet trebali stati u usputni Lidl kako bi se na vrijeme opskrbili, da ne bi bilo poslije ”nismo znali”. Već poznata priča, K juri po dućanu, ja vani šizim jer vrijeme prebrzo prolazi. Ali ovaj puta sam imao razonodu, gledao sam lokalnog luđaka kako parkira vozila. Točnije skakao je oko vozača koji bi započeli uparkiravanje i nepozvan bi im počeo asistirati iskačući na prometnu cestu. Ma luđak, samo je pitanje kada će ga netko provozati na šoferšajbi.

Apartman u Sevilli bio je u starom gradu, kažu da je stari dio Seville najveći od svih starih dijelova gradova u Europi. Ne znam da li je to baš tako, ali da je velik – je. Kao grad u gradu. S tim starim kvartovima problem je što su građeni u doba dok još nije bilo vozila. Kako su naravno takvi ostali i u današnje doba, danas je parking ogroman problem. Duge uske popločane uličice ne obećavaju dobro. Tu i tamo se vidi neki parkirani auto ali to je sve sitno. Uglave ih nekakva slučajna proširenja. Često je pješački dio stupićima odvojen od vozačkog djela ulice a taj pješački dio se ponegdje sužava na minimum širine.

Naš apartman je imao osiguran privatni parking, inače ga nikada ne bi bukirao ovdje. Bilo bi to suludo. Ali tu ima jedno lijepo ”ali”. Dakle, ALI… ulaz u garažu je vrlo tijesan. Tunel koji vodi do podruma je još kako tako ok. Ali su zaokret u tunel s ulice i kasnije zaokret iz tunela u garažu bolesno tijesni. I da…. garaža je vrlo tijesna. Nemam ja problema ni s vožnjom ni s parkiranjem. Nisam nikad ni imao. Ovaj put je ipak K izašla vani i gledala da nešto negdje ne zakačim. Kada sam se napokon uparkirao skužio sam da sam parkirao pored jednog VW Tuarega, ovećeg SUV-a. Siguran sam da vlasnik nikada s tim autom ovdje nije ulazio, garaža i cijela zgrada su sazidani oko auta. A ako i je nekako uz pomoć kvintala vazelina uvdje uspio ući naknadno, sada više ne može vani pa zato auto stoji ovdje.

Zgrada podsjeća na onu iz Cadiza, stara zgrada s natkrivenim unutarnjim dvorištem koje je u stilu marokanskih rijada.  Jedan dio stanova u zgradi ima prave prozore koji gledaju na ulicu. Drugi dio stanova ima prozor ili dva koji gledaju na unutarnje dvorište i prolaze. A to znači da je danjeg svjetla samo u tragovima, praktički ga nema. Jedva da se da razaznati da li je vani dan, a za vidjeti kakvo je vrijeme treba na ulicu, baš kao u apartmanu u Cadizu. Dobra stvar je da je stan prostraniji nego bi se dalo zaključiti po slikama iz oglasa.

Čovjek koji nas je dočekao bio je iskreno prijateljski raspoložen. Nakon nekoliko riječi brzo nas je ostavio same. Na malom trgu ispred zgrade je dječje igralište, tapas bar i običan kafić. Na svakom koraku nalaze se mali dućani. Hrana, piće, odjeća, obuća, sve se da naći na nekoliko koraka.

Metropol Parasol, najveća drvena konstrukcija na svijetu je nešto jako, ali jako posebno. Monumentalna moderna konstrukcija usred starog grada na prvu zvuči kao jako loša ideja. Međutim kada se iz jedne sasvim obične ulice bane na taj trg nemoguće je ostati ravnodušan pred tim prizorom. Metropol Parasol izgleda još veći nego na slikama, rekao bi čak da ga slike teško mogu dočarati u pravom svjetlu. Nismo se zadovoljili samo šetnjom u njegovom podnožju, popeli smo se liftom do vrha. To je značilo provesti nekih pola sata u redu, ali šta je to za nas mladiće. Na vrhu se nalazi panoramska staza a osjećaj nije kao s drugih vidikovaca. Ovdje sam imao dojam kao da sam svemirskim brodom sletio usred starog grada, i sada ga razgledavam s krova svoje letjelice. Svakako vrijedi prošetati Parasolom, to je jedna od onih šetnji koja se ne zaboravlja. Na neki način mogla bi se mjeriti sa šetnjom na krovu Duoma di Milano.

Kinezi na neki način imaju dućane sa svojim đinđama na najboljim pozicijama. Klasično neljubazni i drveni, ne volim imati previše posla s njima jer prečesto imam dojam da sve oko sebe iz nekog samo njima poznatog razloga, gledaju s visoka. Kinezi unutar Kine su super, ali ovdje u Europi nisu baš simpa. Nemam pojma zašto je to tako i volio bi jednom imati razloga da promijenim mišljenje, ali do daljnjega ostaje tako. U kineski dućan smo ušli samo zato jer je Niki htio zvono. Kako sada zvono? Neko vrijeme su centar njegovih interesa zvonici, pa sam shvatio da bi htio da mu kupimo nekakav zvonik. Više puta je pitao gdje se rade zvona. K je bila malo bistrija pa se sjetila da osim crkvenih zvona na planetu postoje i manja zvona. A gdje drugdje nego kod Kineza.

Cin, Cin, Cin… veselo je Niki mahao svojim novim zvonom. Dobio je zvono na čijem vrhu je zakačena ručica, nešto čime se zove posluga. Gdje god smo išli zvonio je s time. Kao da vodimo stado ovaca a ne djecu. Cin, cin, cin…..cin, cin, cin… Hmpf… zar nije mogao tražiti običnu narukvicu kao njegova sestra. Ukazala mi se budućnost: narednih dana gdje god budem išao, pratit će me zvonjava. Biti će to štih planinskih pašnjaka.

_________________________________________________________________________

restoran La vita e bella (obiteljski) – 50 euro
apartman, stari dio Seville, s parkingom – 47 euro / noć