Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro = 7,41 Kn

– Ti si najbolji tata na svijetu! – uzviknula je Tarma (izmišljeno ime) i stisnula me oko struka toliko jako da me umalo prelomila. Najbolji sam jer ju vodimo u Sevillu, gradu u kojemu su jednom prilikom bili Violetta i njeni prijatelji. Likovi argentinske tv serije ekstremno infantilnog sadržaja koju obožavaju horde curica samo rane osnovno školske dobi.

– Jeee. Ćemo letjeti s rajanerom?  – normalnim tonom i sa smiješkom rekao je Niki (izmišljeno ime). Taj se opet veselio letom avionom, destinacija nebitna. I tako je počelo završno odbrojavanje za španjolski put, neka dva tjedna prije samog leta.

Jedino, trebalo se otkotrljati do Verone s obzirom da sam samo od tamo našao povoljne nepresjedajuće avio karte. A kako je nezgodno obiteljski kretati na put u gluho doba noći da bi ujutro bili na 400 km udaljenom aerodromu, lako smo odlučili da odemo dan ranije i prespavamo negdje u blizini. Dodatni bonus: jedna popodnevna šetnja Veronom.  Jer, Verone nikad dosta.

Nije ta vožnja prošla baš bezbrižno što se mene tiče. Prilikom jednog normalnog manevra autom već pred samom hrvatsko-slovenskom granicom, začulo se: tak, tak, tak! Onaj užasan zvuk iz kotača kojim ti javlja da ga nešto boli: homokinetički zglob. Ništa strašno, obično se može nastaviti i voziti još mjesecima, ali mi ipak nije bilo potpuno svejedno voziti još tih 300 km do cilja. Lupanje se čuje samo kada se volan smota skroz na jednu stranu, to je ono što na autocesti ne radiš… osim ako ne želiš spektakularno poginuti pa da svi pišu o tome. Smirivalo me to da imamo skoro 24 sata vremena do leta. Pa ako nešto i krepa, već ćemo se nekako dovući do tamo. Samo da stignemo do Verone, a poslije ćemo već razmišljati za povratak. To je još onako, dosta daleko.

Uz malo osluškivanja rada auta, uz prijetnje djeci da se smire, uz vrištanje na djecu jer se nisu smirila, uz jedno stajanje da se svi skupa ispušemo, uz brojanje rumunjskih tablica na stajalištu, i uz zaobilaženje praktički beskonačnih šlepera, stigli smo na cilj. Periferija, samo nekih sto metara od autoceste. Stan je bio još bolji nego sam mislio. Puno bolji, gotovo luksuzan. Ljudi su ga tek dali u najam pa su ga za početak lifrali s nižom cijenom. Našao sam ga sasvim slučajno, dva tjedna prije polaska provjerio sam da li ima nešto bliže aerodromu od 30km udaljenog smještaja kojeg sam našao mjesecima ranije. Ovaj put je bilo. Dvije klime, tri TV-a, kozmetika i papuče za svakoga od nas, rolete na struju, ulaz sa PIN-om i bez ključa, sve novo i svježe. Perverzija za cijenu koju smo plaćali.

Nismo se bavili umorom, čim smo se malo sredili otišli smo do Verone. Parking blizu Arene olakšava kratku šetnju. Djeci je to bila samo šetnja, očekivano. Mi smo se ipak malo prisjetili zadnjeg puta kada smo ju malo bolje istražili. U nekom davnom dobu prije djece. Lijepo je vratiti se u neki grad koji ti je ostao u dobrom sjećanju, trebao bi to češće raditi. Još samo da je ta šetnja prošla bez kraćeg posjeta usputnom trgovačkom centru. Bio je to jako kratki posjet, zna K da bi počeo gristi da je krenula s pretjerivanjem s obzirom da sam ja cijelo vrijeme vozio a ona koferirala. Tj. ponašala se poput kofera. Ručak u centru bi volio zaboraviti, najgora pizza koju sam ikada pojeo. Čekao sam konobara kao kobac da upita da li je bilo  redu. Ovaj nije pitao, znao je vrlo dobro šta poslužuju i kakav bi odgovor mogao dobiti.

Osluškujući i dalje svaki šum na autu, vratio sam nas do apartmana i napokon se opustio. Jedino loše kod tog apartmana je da smo drugi dan trebali otići, sve je izgledalo tako dobro. Ujutro se čak čuo ptičji pjev usprkos blizini autoceste. Tek izvan zgrade se čuo šum jurećih vozila iza zvučne barijere, boravak u kući je ok, ali u dvorištu bi mogao biti naporan.

_________________________________________________________________________

autocesta Trst-Verona  – 19,20 euro
pizza, centar Verone – 9 euro
ručak obiteljski, centar Verone – 45 euro
parking garaža, centar Verone – 1 euro /20 min
apartman, periferija Verone – 65 euro