Poučen iskustvom s Gibraltara, krenuo sam ulaznice za katedralu kupiti preko neta. Ne bi to trebao biti neki problem, kupovao sam svašta preko neta bezbroj puta. Uzmeš karticu, upišeš podatke i…. otvori se neka stranica gdje traži verifikaciju kartice. Za to je potreban token, koji mi je doma. Ni u snu nisam mislio da će mi token trebati na putu u ovih tjedan dana. Zvao sam banku da vidim postoji li neka druga mogućnost, bilo kakva. Ne, ne postoji, treba mi token. Za moju zaštitu. Nemojte me više štititi, molim vas.

I tako sam se morao pomiriti s još jednim čekanjem u redu. Pred ulazom u katedralu se stvori duži red i prije nego se vrata otvore. Imali smo dvije opcije, ili stati pristojno na kraj reda i čekati kao šta obično napravimo… ili iskoristiti gužvu u trenutku otvaranja vrata kada unutra nahrupi veća količina ljudi odjednom. I kada je praktički nemoguće vidjeti tko se šverca preko reda a tko ne. Slučaj je htio da se nađemo pored vrata taman u trenutku otvaranja. Ma niti da smo tempirali ne bi stigli u boljem trenutku. Nije nam trebalo dva puta reći, K i ja razmišljali smo kao jedno (što je rijetkost) i vješto se utopili u masu vukući klince koji pojma nisu imali da im roditelji riskiraju linč. Nitko ništa nije rekao, nitko nije bio siguran gdje je tko stajao koji minut prije i da li je uopće stajao. A nismo ni bili jedini šverceri tamo, vjerujem da je bilo i onih koji ciljano ulete u trenutku otvaranja.  Na ovom putovanju su svi tabui pali, laganje da je dijete mlađe radi besplatne ulaznice a sada još i švercanje preko dužeg reda. Sve se više udaljavamo od švicarskog mentaliteta.

Ulazak u sevillsku katedralu je izvrsno osmišljen. Da li slučajno ili namjerno ali izvrstan je. Karte se kupuju na sasvim običnom šalteru, prolazi se kroz sasvim obične prostorije, dalje kroz manja vrata i…. BAM! Odjednom se uđe u ogroman prostor. Da me nije bilo sram izrekao bi glasno: Wooooow! Možda se isto tako osjeća miš Jerry kada iz male rupe u zidu uleti u veliki dnevni boravak. Katedrala je impresivna, ogromna. Poznata je i po tome jer Španjolci tvrde da je u njoj pokopan Columbo. Problem je u tome što i s druge strane Atlantika tvrde da je Columbo pokopan upravo kod njih. Čitajući naknadno priču o tome nekako sam skloniji vjerovanju da je moreplovac ipak u Španjolskoj, u najgorem slučaju jedan dio je tu a drugi preko oceana.

Giralda je pripadajući zvonik s usponom na vrh na istom principu kao i onaj u Cadizu. Uspon je dovoljno širok da se ljudi komotno mimoilaze. Pogled od gore je vjerojatno jedan od boljih u gradu. I ovdje je zvono opalilo dok smo stajali ispod. Ovaj puta nije bilo plača, ali su se djeca dobro stresla.Nikina fiksacija sa zvonima se nastavljala. Stresao se od udarca zvona ali ipak je htio čuti i vidjeti kada će ponovo tresnuti, ovaj put pripremljen. Skoro da mi je bilo žao da u Sevilli ima još puno toga za vidjeti jer smo morali krenuti dalje.

Do akvarijuma smo ipak nastavili busom. Mogu djeca hodati dosta, ali ne treba isprobavati njihove granice bez potrebe. Gradske udaljenosti su varljive, čini se da je nešto blizu, otvoreni prostori pojačavaju taj dojam, ali malo pomalo i umor se počinje pojavljivati. A ”blizu” se lako pretvori u ”nikad kraja”. Te dvije stanice busom nisu bile baš na kratkoj udaljenosti, a kada smo izašli još smo trebali malčice hodati. Reda na ulazu nije bilo, naišli smo upravo u vrijeme slabe posjećenosti. Malo neobično da se akvarijum ovakve veličine nalazi u gradu koji nije na moru. Vrijedilo ga je pogledati, ulaznice nisu jeftine ali isplatilo se. Zanimljiv je ogroman bazen s više vrsta, morskim psima između ostalog, a kojeg se može pogledati iz različitih kuteva i iz različitih prostorija. Tako da se u nekoliko navrata gleda isti megatank a osjećaj je kao da se svaki puta gleda drugi. Glasam za pogled odozdo, iz staklenog tunela ispod tanka dok ti morksi pas pliva iznad čela. Dobra ideja, mora se priznati.

Do trenutka kada smo i s akvarijumom završili sve je išlo više manje prema planu. Ali onda se umiješala ženska logika. Do nadaleko poznate Plaza de Espane trebalo je prehodati veći park. Samo to, izgledalo je kao duža šetnja iako i nije baš tako. K je počela gnjaviti da klinci moraju jesti i da trebamo naći neko mjesto gdje ćemo jesti. Pozicija gdje smo bili nema ništa gdje bi se moglo nešto pojesti. Malo dalje nečega ima… ali kako će to žena dočekati? Ničim izazvana krenula je daviti da bi trebali ići busom.

– Kamo? – nema veze, trebamo busom.
– Kojim sada busom? – nema veze, trebamo busom.

Došlo je do onog trenutka kada te žena ugnjavi do te mjere kada joj prepustiš da radi šta god hoće, znajući da će napraviti sranje. A ti lijepo sjedneš u prvi red i čekaš da predstava počne.

I krenulo je. Koji bus? Bilo koji? Ok…. U kojem smjeru? Ovom? Znaš kamo ide? Prema gore? Ok… Naivno je mislila da ću u jednom trenutku  preuzeti, pogledati mapu i da ćemo izaći… negdje. Ali tvrdoglavo magare poput mene nije popuštalo ni pedlja. Sjeo sam i vozio se. Kada K kaže da izađemo, izaći ćemo. Samo šta ona nije znala gdje treba izaći, gdje idemo… kako je i mogla? A mene nije bilo briga. Ne žurimo nikamo, klinci uživaju u beskonačnoj vožnji autobusom, i bliži se trenutak kada ću svojoj dragoj ženici reći ono što najviše volim reći: ”Jesam ti rek’o?” Nisam popuštao niti kada je priznala da je napravila glupost, mapu nisam htio ni taknuti, kao da je gubava. Lijepo sam čekao sam da se ukopa do kraja. Na kraju, ispalo je da je to kružna linija. Vratili smo se na početnu stanicu. I napokon prehodali onaj park koji smo mogli prehodati sat vremena ranije. Ok, bar smo malo odmorili noge i vidjeli širi centar Seville. A ja sam uz to dobio i bonus: nešto čime ću je narednih tjedana bockati u svakoj prigodnoj prilici.

Plaza de Espana je čini se uvijek prepuna ljudi. Toliko je trg lijep da izgleda kao dio Disneylanda, tome pridonosi i vodeni kanal po kojem se može veslati unajmljenim čamcima. Ima dosta kočija koje turiste vozaju okolo, ali trg je toliko veliki da su malo primjetne u svom onom prostoru. Taman toliko da ukrase po koju fotku. Tarmi je posjet ovom mjestu bio poseban doživljaj. Naći se na istom mjestu kao i Violeta, nije to mala stvar.

Tražeći pogodno mjesto za ručak našli smo najgore mjesto. Vjetrovita terasa u pješačkoj zoni, jeftini mali stolovi, navijači nekakvog nogometnog kluba svuda oko nas, osrednja hrana. Jedva sam čekao da se maknemo do tamo. Ciljao sam neke druge restorane ali ne pripremaju hranu cijeli dan, samo u doba ručka i večere. A mi smo naišli negdje između. Uf, iritantne li prakse. Zato smo na kraju i sjeli u onu rupu.

Sada smo već imali dobar osjećaj koliko smo udaljeni od apartmana pa smo komotno mogli nastaviti pješke. Cin cin cin od Nikijevog zvona nas je pratio cijelim putem. Kao da sam na pašnjaku a ne na ulici. Ali ok, ako dijete to veseli, neka ga veseli. I on je na godišnjem kao i mi. Od zvonca se nije odvajao niti kada smo nas dvojica šetali po krovnoj terasi naše zgrade, niti kada smo sišli dole u onaj mali dječji parkić. Malo zvono i Niki postali su nerazdvojni. Postao je neslužbeni prvi seviljski zvonar.

_________________________________________________________________________

katedrala, ulaz – 9 euro
akvarijum – 15 euro odrasli i 10 euro djeca
restoran (Gran cafe S.L.) obiteljski – 51 euro
kugla sladoleda – 2,50 euro
gradski bus – 1,15 euro