Možda nemamo vremena ići u Granadu i pogledati Alhambru ali hej, u Sevilli ja Alcazar. Nije poznat kao Alhambra ali je fantastičan. Kako smo se jučer pošteno nahodali, do Alcazara smo odlučili otići autom, točnije do najbližeg parkinga. Bez vazelina uspio sam se iskobeljati is tijesne garaže, dočepati se ulica normalnih širina i na kraju parkinga… koji je bio popunjen. Pred rampom su već čekala dva auta.

– Stanimo i mi u red – predložila je K. Prijedlog koji sam s prijezirom odbacio.
– Kakav red, vidiš da je ovdje prometno… Ima i drugih parkinga u blizini – to je bio moj pametan odgovor.

I stvarno, krenuo sam u potrazi za drugim parkingom. Koji je tu negdje, samo ga treba naći. U ovako velikom gradu s ovoliko prostora, parkinga mora biti. Ako ne baš ovdje, onda možda samo malo dalje. Prvi parking koji sam našao je s limitiranim vremenom i nejasnim pravilima. Idealno da nam pauk odnese auto. Sljedeći parking je bio pun. Ništa, idemo dalje. Dalje, uskim i beskonačnim uličicama. Na momente nisam bio siguran da li je s autom uopće dozvoljeno tu voziti. Je, tu i tamo, na vrlo rijetkim proširenjima bili su parkirani drugi auti. Te uske ulice nalik labirintu kao da nemaju kraja. Visoke zgrade među kojima migolje čine ih još užima.

U jednom trenutku naišao sam na znak koji nisam još nikada vidio u svojoj vozačkoj karijeri, a vidio sam ih. Znak koji dozvoljava maksimalnu širinu vozila. Pisalo je 1,70.  Skrenuo sam u drugu ulicu, 1,70m se čini stvarno pretijesno. Bio sam u pravu jer kada sam naknadno provjerio, naš Seat Leon je širok 1,81m… i to sa sklopljenim retrovizorima. Vozio sam dalje, natrag nisam mogao. Ispred nas je bio prošao manji kombi, pa ako je prošao on možemo i mi. Morao je proći istim putem jer je to bio jedini put. I onda, gran finale, ulica Calle Cespedes. Divota od ulice. Prekrasna. Predivna. Dušu dala da se vozilo propisno odere. Za početak, toliko je uska da smo morali preklopiti retrovizore. Kada sam vidio tragove boja automobila na lijevom zidu došlo mi je da preklopim i unutarnji retrovizor… za svaki slučaj. Dalje, ulica nije ravna nego blago zavija u desno. U podnožju lijevog zida nalaze se manji kameni odstojnici koji sprječavaju vozače da se previše kotačima približe zidu. Ali ni to nije sve jer je pametan vlasnik zgrade od koje je desni zid sastavni dio, odlučio postaviti metalne rešetke na prozore. Bilo bi to u redu, ali te nesretne rešetke vire bar 10cm od zida, sužavajući dodatno prostor. Majku mu sadističku…

I tako, mic po mic, strategijom stani – kreni, nekako smo došli do kraja bez da ostavim gram boje na zidu. Izlazak u drugu normalno usku ulicu činilo se kao ulazak na autocestu. Pitam se šta bi se bilo dogodilo da nam je u susret došao neki pješak. Nemoguće bi se bilo mimoići čak ni s mačkom, kamoli s čovjekom.

Na kraju te stresne i frustrirajuće potrage za parkingom… vratio sam se na onaj prvi parking i – stao u red. Nešto šta sam mogao napraviti odmah da sam bio imalo pametan, kao šta nisam. Njih troje su izašli i krenuli pješke prema Alcazaru, ja ću ih već lako stići jednom kada dočekam svoj red. I jednom kada se uglavim na još jedno super tijesno mjesto u još jednoj super tijesnoj garaži. Čini se da ovdje u Sevilli ne znaju za širi prostor. Čudo kako mi nitko nije oderao auto. Čudo.

Pred Alcazarom red. Ljubomorno sam gledao ekipu koja je bila u redu s unaprijed kupljenom ulaznicom. Ja to nisam mogao, radi glupih zaštita banke koja mi nije dozvoljavala korištenje kreditne bez tokena. I likovao sam svako put kada bi se taj njihov red usporio. Mi smo odčekali svojih 45 minuta. Ok, upola manje nego na Gibraltaru, ali nije neka utjeha.

Alcazar je prilično veliki kompleks. I predivan. Mi smo ga relativno brzo pogledali, djelomično je i neizbježna gužva tome kumovala jer nikada nije ugodno koprcati se s još sto tisuća ljudi na tri kvadrata. Arhitektura ostavlja bez daha, unutarnjim prostorima mogao bi se vući satima, a vanjskim vrtovima i cijeli dan. Alcazar je bez sumnje ostao u sjećanju kao jedno od ljepših mjesta koje smo vidjeli. Na pola sata sam se odvojio od svojih indijanaca kako bi mogao bar po koju fotku okinuti na miru. Lako ih nađem poslije u toj gužvi, dovoljno da osluhujem gdje iz kojeg pravca dolazi cin cin cin. Djecu su već bila umorna. Nekoliko dana konstantnog kretanja ostavlja traga na njima.

Poslijepodne je bilo namijenjeno Carmoni, malom gradu na pola sata vožnje od Seville. Malom prelijepom gradu koji je silom prilika u debeloj sjeni nadaleko poznate Seville. Autoputom se do njega stigne ekspresno. Osvojio me već pri prvim koracima njegovim totalno pustim ulicama. Pustim, osim nas nije bilo apsolutno nikoga. Tu i tamo neki lokalac. Nevjerojatno da nije bilo nikoga, zar nitko ne zna za Carmonu? Nikoga ne zanima? Stvarno? Ovo mjesto je minijaturna Sevilla. Definitivno zaslužuje i cjelodnevni posjet. Naći se u takvom gradu bez tragova ostalih turista i imati ga samo za sebe… nevjerojatno da je to moguće. Naš je posjet, istina, započeo pomalo glupo –  upali smo u hotel misleći da je neka povijesna građevina. I je povijesna građevina, ali pretvorena u hotel. Ali nastavak posjeta je potpuno izbrisao početnu smotanost.

Carmona se nalazi na brdu iznad nepreglednih ravnica, i pogled od gore je jednako impresivan kao i sa Giralde na grad. Samo ponešto drugačiji. Najbolji pogled je s gradske utvrde u koju sam opet prošvercao maloga lažući za godine. Čini se da me krenulo s tim laganjem, sada sam već profi. Već druge godine neću to moći. S jedne strane se mogu gledati krovovi kuća i nekoliko crkvi. S druge strane ravnica koja se gubi daleko na horizontu. Ravnica koja nije ispresijecana ni putovima ni naseljima.  Zanimljivo kako su čak i mali gradovi načičkani crkvama, jasan pokazatelj nekadašnje španjolske moći i bogatstva.

Restoran na glavnom trgu nas je dobro iznenadio, ručak dobar a jeftin. U Sevilli bi ga platili bar duplo. Nije hrana po čemu najviše pamtim ovaj restoran, nego račun ispisan rukom na listiću papira malog bloka. Mislim da tako nešto nisam viđao do djetinjstva. Na trenutak me taj papirić sa žvrljotinom podsjetio na neka druga davno minula vremena i izvukao mi osmjeh na lice. Vjerujem da u sezoni i Carmona dobije svoj dio posjetitelja, ali van sezone, za putnika u bijegu od turističke gužve, ovaj gradić je odlično rješenje.

Ostalo je taman toliko vremena da obavimo završnu kupovinu nekih sitnica. Postala nam je loša praksa sve to obavljati u posljednji trenutak. Razglednice koje sam ubacio u poštanski sandučić pred zgradom, nikada nisu stigle. Osim jedne jedine, a i ta je stigla nakon dva mjeseca. Taj danas več pomalo starinski način javljanja, slao sam sa svih strana svijeta a ovo je prvi puta da nisu stigle. Osim onog jednog puta u Indiji, ali tada sam ih naivno dao u nekakvu prevarantsku agenciju gdje su zadržali novac a poštu zavitlali u kontejner. Ali kada sam god predavao poštanskoj službi, uvijek bi stizale.

_________________________________________________________________________

Alcazar, ulaznica – 11,50 euro
parking garaža, blizu Alcazara – 3 euro / sat
dvorac u Carmoni, ulaznica – 2 euro odrasli, 1 euro djeca
restoran Bar plaza Carmona (obiteljski) – 31,50 euro