K i ja smo ustali u 4.00. Legli kasno, ustali rano kako bi sve spakirali. Tek poslije smo iz kreveta izbacili indijance i krenuli na aerodrom. Već sam se pomalo privikao na uske ulice starog grada, vožnja u pekarsko doba je bila jedna nova dimenzija tog iskustva. Tek se tu i tamo mogao vidjeti neki ranoranilac kako žuri na posao. Volio bi da smo mogli ostati još malo u Andaluziji, predivno mjesto za ”odmor” s obitelji.

Čekanje na ugodnom seviljskom aerodromu nije nam teško palo, ali promjena s toplog i vedrog na kišovito i vjetrovito vrijeme kakvo nas je dočekalo u Veroni, je. Dođe to kao dobar šamar za buđenje iz španjolskog sna. Drugi šamar je natpis ”vraćam se odmah” na lokalnoj benzinskoj stanici nedaleko aerodroma. Frajer zatvorio vrata i kidnuo. Pa ga ti budalo čekaj. Da nakon kraćeg čekanja nisam krenuo dalje, možda bi još bili tamo.

I dok su moji hodajući kuferi bezbrižno polijegali po sicevima, za mene je krenula nova briga. Ono škrcanje homokinetičkog zgloba na autu koje je počelo još na slovenskoj granici… nije se zaliječilo samo od sebe. Naravno da nije. Krenuo sam svako toliko gledajući u preostalu kilometražu. Ok, još 400km…. ok još 398km… ok, još saaamo 395km… i tako dalje, razmišljajući kako će me u slučaju nevolje svakim kilometrom šlep služba koštati nešto jeftinije. Nekom drugom bi mrtav hladan rekao da se ne treba brinuti oko ovakve vrste kvara, jer stvarno ne treba. Ovako, kada sam ja u kolu, stvar izgleda malo drugačije.

Nisam imao samo taj problem, umor i pospanost se već jako osjećala. Nije pomagalo ni to što su svi u autu dobro spavali. Šta bi bio dao za jednu dobru dječju svađu koja me iznervira do te mjere da si grizem uši, bar bi me dobro razbudila. U jednom trenutku imao sam neke glupe misli. Potrajalo je samo trenutak, i znam, uvjeren sam da sam na trenutak zaspao. Ta užasna pomisao osvijestila me strahovito brzo. Pogledao sam si obitelj u autu. Spavali su. Bezbrižno. Tata ih vozi i tata sve može, sa tatom nema problema. Normalno da bezuvjetno vjeruju tati. A taj tata je na trenutak, samo jedan majušni trenutak, vjerojatno kiksnuo. I potezanje obarača na pištolju je isto samo majušni trenutak. U nekim slučajevima taj mali trenutak donosi kraj priče. Sto ružnih misli mi je prošlo kroz glavu. Stao sam i malo prošetao iako više nije bilo potrebno. Znam da je taj umor varljiv i da ga se ne može kontrolirati. Nije prvi puta da me hvata za volanom, nisam jednom stao da se malo razbudim… ali je to definitivno prvi puta da sam možda na trenutak zaspao. Shvatio sam to kao jedno jako upozorenje, da budem još pažljiviji. Neki nisu nikada imali sreće dobiti to upozorenje.

Ušli smo u naš stan, mislim da je prošlo samo nekoliko minuta. Niki dođe do mene i kaže:
– Tata…. ja bi da se vratimo u Španjolsku – i brizne u dugi neutješni plač. Nije mogao stati.
– Znam sine, i ja bi – ovaj razgovor možda podsjeća na onu antologijsku konverzaciju ”i tata bi sine” iz svima poznatog filma sa starim autobusom, ali bio je stvaran. Skoro, skoro pa sam i ja zaplakao s njime. Nešto kasnije, poslijepodne, i Tarma je pustila poneku suzu za Španjolskom. Nema sumnje, to su moja djeca. Da sam ikada, ikada imalo sumnjao da su moji, s ovime bi me potpuno uvjerili. To su moja djeca. 100% moja.

_________________________________________________________________________

autocesta Verona-Trst – 19,10 euro