Samo nekoliko kilometara nas je dijelilo od aerodroma, samo toliko malo. Dok se ovo troje bezbrižno vozilo ja sam i dalje napinjao uši ne bi li čuo još neki kompromitirajući zvuk. Zavoje, čak i križanja, lovio sam što sam šire mogao sam da ne čujem onaj nesretni ”tak, tak, tak”. AeroPark se nalazi na 10min hoda od terminala aerodroma i odlično je mjesto za ostaviti auto po boljoj cijeni nego se to može na aerodromu. Iako sam ga odavno rezervirao to nije bilo potrebno. Parking je ogroman i bilo je mjesta za još bar tisuću vozila. Bez pretjerivanja. Kofere, one hodajuće i one na kotačićima sam prije toga iskrcao pred zgradom, da ih ne bi još sve skupa vukao za sobom. Time je moj problem s autom bio privremeno riješen. Mogao sam bezbrižno na avion.
Veronski aerodrom je jedan od onih malih aerodroma gdje čovjek ne zna šta bi radio već nakon 10 minuta. Još gore, nakon prolaska kontrole ima samo jedan wc za putnike, a i taj je bio bez toalet papira. Skandalozno, definitivno najgori aerodromski wc ikad. Siguran sam da se dio ljudi dobro iznenadio netom prije je trebao završiti radnju. Posegneš za papirom a ono šipak.
Od nedavno je Ryan uveo nova pravila, sva kabinska prtljaga koja se stvarno namjerava uzeti u kabinu, plaća se. U protivnom ju se ostavi pored aviona pa ide dole u prtljažnik. Nama je odgovaralo, pored dvoje djece nije nam se dalo tegliti još i tri kofera. Samo manji ruksaci. Zanimljivo, u kabini više nije bilo one klasične gužve i borba za prazni prostor u pretincima. Iznenada su rijetki morali prtljagu uzeti u kabinu. Manje guranja, manje gnjavaže, brži ukrcaj.
Let je bio ugodan uz standardnu ”meni je dosadno” dječju priču. Ne znaju oni da je dosadan let najbolji let. Nikome ne trebaju razna iznenađenja. Niki je bio malo dosadniji pa nije dao majci da ubije oko… a ona bi tako rado spavala.
Jedina mana predaje ručne prtljage u prtljažnik je da ju treba pričekati na traci. Ok, nije nam se nigdje žurilo. Preuzimanje auta u rent-a-caru je bilo brzo, bezbolno i profesionalno.
– Želite li auto s ručnim ili automatskim mjenjačem? – upitala me teta rentalica.
– Ima li kakve doplate? – uzvratio sam pomalo zbunjeno.
– Ne, dobivate ga po istoj cijenu – odcvrkuće ona.
Pa šta pitaš onda, davaj automatiku… može i dva ako imaš. Čisto me srce poslije boljelo kada sam joj odbijao sve moguće ponuđene nadoplate, ostao sam kod osnovne cijene koju sam platio još od doma. No, taj bol je hitro splasnuo. Prostor za preuzimanje vozila izgleda odlično. Zatvoreni parking, nekakav polukrov gore, auto se hitro doveze… sve ide kao podmazano.
Seat Leon će biti naš vjerni suputnik narednih tjedan dana. I tu nije bilo niže cijene u zadnjem trenutku kao što sam znao ranije naći. Mjesecima je cijena ostala ista, nema popusta, nema last minute, ništa. Nema veze, ovaj automatski mjenjač za džabe je za mene koji ga je trebao voziti bio jako dobar bonus. Možda nikad nisam dobio besplatan upgrade u avionu iz ekonomske u biznis klasu kao neki, ali jesam kod rentanja.
Prvi dojam, onaj koji se dobije s autoceste, bio je odličan. Sve uređeno, lijepo, zeleno i fino. Čista suprotnost odlasku s aerodroma Chania od prošle godine. Autocesta je odlična, promet umjeren, vožnja ostalih normalna. Nije bio ama baš nikakav problem dokotrljati se do nekih sat vremena udaljenog Cadiza. Na prvi pogled je malo zbunjujući sustav naplate cestarine, nema ulazne i izlazne točke nego je na jednom mjestu naplata. Bez obzira gdje si ušao ili ćeš izaći, cifra fiksna za sve. U početku sam posumnjao čak da nije i ovdje na dijelu vinjeta i da sam to nekako propustio. To baš ne bi bilo zgodno.
Nedugo nakon što su nas sveprisutne vjetroturbine pozdravljale stigli smo do ciljanog grada. Ulaz sa sjevera preko La Pepa mosta je spektakularan. Četverotračna mostčina visine 69m iznad mora čiji su nosivi stupovi visoki preko 180m. Nitko ne ostane ravnodušan vožnjom preko njega. Osim ako nije izdrogiran do kraja.
Cadiz ima jednu veliku manu za automobiliste – parking. Stari dio grada je užas za parkiranje. Duge uske ulice onemogućavaju parking čak i na pločniku jer bi kompletno zakrčili promet. Ulice jednosmjerne jer je mimoilaženje nemoguće. Manja vozila mnoga skretanja u starom gradu moraju proći s dva manevra naprijed-natrag. Veća vozila? Hmm… sretno s time.
I upravo zato sam tražio i našao smještaj s parkiranjem. Rijetki su takvi, vlasnik ovoga je nudio parking u obližnjoj velikoj podzemnoj garaži na obali. Malo šetnje za nas, ali brige nema. Dočekala nas je mlada žena u zimskoj jakni, valjda radi toga šta jaše skuter. Mi u proljetnoj odjeći, ugodno proljetno vrijeme nije zahtijevalo ništa jače. Kaže da imamo sreće jer je samo tjedan ranije bilo užasno vrijeme. Pokazala mi je stan, ostavila ključ i nestala.
Vidjelo se da je stan svježe opran, ni cijeli pod se još nije osušio. Jedini prozor koji se nalazi u dnevnom boravku gleda na ekstremno malo unutarnje dvorište, bolje reći prostor među zidovima. U nekoliko riječi, stan je mračan, fali danjeg svjetla što bi mogla biti prednost u vrućim ljetnim danima. Inače je u redu i taj nedostatak prozora nam nije smetao, ionako nam nije bio plan visjeti u apartmanu. Unutarnje dvorište zgrade, atrij, natkriven je staklenim krovom. Velik, ugodan i svijetao. Neodoljivo podsjeća na marokanske rijade, pretpostavljam da su Arapi još u doba kada su stoljećima držali ovaj dio Španjolske uveli ovakav način gradnje. Arhitektura u Andaluziji i je pod jakim utjecajem islamske arhitekture pa se taj utjecaj odnosi valjda i na obične stambene građevine.
Umirali smo od gladi, jedino šta nam je bilo na pameti je nešto pojesti. Bilo šta, bilo gdje, bilo kako. Kuhano ili sirovo, živo ili plastično… samo da se jede. Srećom, iza ugla je jedan mali trg s nekoliko restorana i barova. Odabrali smo jedan, nisam imao ni živaca ni volje više guslati po tripadvisoru u pokušaju da nađem nešto pristojno.
Izraubani metalni klimavi stol postavljen na samom trgu je bio minijaturan, a kao četiri stolice su oko njega. Da, za četiri kave ili pive bio bi u redu. Za četiri ručka je smiješno tijesan. Konobar je znao više-manje četiri ili pet riječi na engleskom pa ni nismo baš bili sigurni šta smo točno naručili. Hrana osrednja, piva donesena u čaši. Ali opet, u onoj gladi nema mjesta izbirljivosti. Jeli smo halapljivo poput galebova na ribarici dok je po nama padalo lišće. Zanimljiv proljetno jesenski štih. I tu je nastao jaki prvi dojam andaluzijskog ugostiteljstva: ležerno i opušteno u stilu ”sve će biti dobro pa i onda kada ne bude”.
Nismo imali u planu neki veći obilazak nego smo se vrzmali po kvartu sve do trenutka kad smo naišli na limenu glazbu. Limeni orkestar se okupljao u jednoj od ulica i pomalo raspuhivao instrumente bukom tjerajući golubove. Ja bi bio nastavio međutim K je bila malo pametnija: ‘ajmo za njima, tu se nešto zanimljivo događa. I poslušao sam ju. Nešto kasnije stajali smo u jednoj od uskih ulica uz čije krajeve se natiskalo mnoštvo ljudi. Čekali su nešto, da nešto prođe. Pa smo počeli čekati i mi, iako nismo imali pojma šta. Pretpostavljali smo da je nešto u vezi crkve s obzirom da smo se ni krivi ni dužni u Andaluziji našli usred Semane Sante, oliti svetog tjedna.
Malo niže pored jednih velikih vrata se nešto događalo, spustili smo se dole i pokušali utopiti u mnoštvo. U prvom pokušaju smo nenamjerno zaklonili vidik jednoj sjedećoj starici na šta su nas upozorile dežurne lokalne alapače. U drugom pokušaju smo se već bolje snašli. I onda je počelo. Ta velika vrata su se otvorila i počeli su izlaziti šiljatoglavi, jedan za drugim u veeelikom broju. Ti šiljatoglavi, tj. nazarenos (ili penitentes) kako se lokalno nazivaju, su u toj priči o vjerskom tjednu – pokajnici. Svi su odjeveni u iste kostime i nose visoki šiljati tuljak na glavi. Imaju jedino otvore za oči. Neodoljivo podsjećaju na KKK. Neki hodaju bosih stopala kako bi pokajanje imalo jači efekt. U prijevodu, oni koji hodaju bosi imaju malo veće grijehe na leđima. Neki nose križeve, većina svijeće. Činilo se da im nema kraja, pa gdje su svi stali?
Za njima izlazi ostatak povorke procesije. I onda, kada se sva ta svjetina malo pomakla, krenulo je s izvlačenjem nosiljke koja se naziva paso. Ogromno postolje s kipovima likova kršćanske vjere. Ove ”manje” nosiljke tegli bar 40 nosača. Zavuku se ispod nosiljke, uz jedan huk je dignu i polagano krenu. Lijeva noga lijevo naprijed, desna odmah uz nju. Pa onda desna noga desno naprijed, lijeva uz nju. Vrlo polako, lagano se gegajući. Nosiljka se tijekom nošenja lagano ljulja lijevo desno u skladu sa 100% ujednačenim koracima povorke, daje dojam da lebdi nad ljudima. Nosači se ne vide jer je iznad njih nosiljka a bokovi su prekriveni dugom zavjesom. Vide im se samo stopala, i to ovima s krajeva. Nakon 50m stanka. Povorka stane, nosači nosiljku spuste na drvene noge i odmore. Nekoliko minuta kasnije, novih 50m. I tako dalje, sve dok se ne napravi cijeli zamišljeni krug.
Za nosiljkom kreće limena glazba. Trube, trubice, trubetine i – bubnjevi. E oni su najjači: BAM BAM BAM… BAM BAM BAM… BAM BAM BAM. Svima su nam bubrezi veselo poskakivali od silnih vibracija uzrokovanih simultanim urlanjem desetaka velikih bubnjeva. Nismo mogli vjerovati koji smo timing imali, naišli smo taman na sam početak procesije i gledali izbliza kako tu čudovišnu nosiljku vade iz ”garaže” na tijesnu ulicu manevrirajući. Uglavnom, vidjeli smo cijelu priču. Dovoljno za taj dan, i više nego dovoljno.
Navečer nakon što smo pobacali djecu u krevet, vidjeli smo se na TV-u. Imaju jedan kanal koji prikazuje isključivo procesije diljem zemlje. Tako su prikazivali i ovu na kojoj smo bili a snimali su odozgo upravo izvlačenje nosiljke i naravno nas, koji smo stajali u neposrednoj blizini. Eto ga sada, nismo ni došli a već smo glumci.
_________________________________________________________________________
parking Aeropark Verona – 5 euro / dan
avio karta, povratna, Verona-Sevilla (Ryanair) – 4×77 euro
cestarina Sevilla-Cadiz – 7,30 euro
restoran El Serallo (obiteljski ručak) – 38,20 euro
apartman, sjever Cadiza s parkingom – 84 euro / noć