Ustali i doručkovali. Bili smo sretni šta danas napuštamo ovu štala style sobu. K me pitala da li sam nešto noćas čuo. Ma kakvi, noću sam bio u sasvim nekoj desetoj dimenziji, veselo skakućući iz REM u NREM fazu i natrag, skupljajući snagu za buduće grbave kilometre. Rekla je da se u susjednoj sobi čulo ritmično škripanje kreveta uz još neke karakteristične zvukove. Dakle, bilo je živahno… stvar je samo u tome da su osim nas u hotelu bila samo ona dva tipa. Sve jasno. Isto kao šta mi je jasno zašto se mlađem konobaru glava stalno klimata, bit će da je ovaj drugi bio malo grublji momak.

Koja god bila misterija klimavosti, od tog trenutka gledao sam ih drugim očima. Djelovali su mi kao bračni par. Bah… nek su oni nama živi, zdravi i klimatavi ali mi smo morali dalje. Krenuli smo pješke prema centru sa veselim srdašcima prepunim optimizma. Odlazili smo u Unawatunu, plažu na južnoj obali. Svijet je bio lijep, ptičurine su cvrkutale, cvjetuljci su se gušili pod zagađenim zrakom, trebali smo samo naći prijevoz do dole. Odluka kojim prijevoznim sredstvom ćemo krenuti bila je kristalno jasna: tuk tuk. Očekivali smo da će tuk tukaši masovno padati u nesvijest od sreće šta u toj nedođiji dva stranca žele koristiti njihove usluge, i to još za ohoho kilometara.

Nije trebalo dugo da popizdimo. Prvi na kojeg smo naišli nas je odkantao. Nije htio voziti, razlog nepoznat. Naše face – bedastog izraza izazavanog jakim čuđenjem. Ma dobro, pusti ljenčinu, ima ih niže u centru k’o salate u priči o salati. I stvarno bilo ih je, ali njima je bilo ljepše tamo sjediti nego mrdnuti lijeno dupe i zaraditi neku pinku. Idući je nezainteresirano gleduckao prema nebu prčkajući si prstima po vratu – na kraju je bubnuo cifru koja nije baš imala veze s mozgom. Otišli smo do idućeg, ovaj nije imao pojma šta bi rekao nego je svog kolegu kod kojeg smo upravo bili pitao o cifri koju nam je bio ponudio. Istu cifru je ponudio i on!? I tako su radili jedan za drugim. Nekima se nije ni dalo razgovarati s nama. Nije nam bilo jasno, na nama su mogli dignuti puno veću cifru nego na lokalcima a ponašali su se kao da nam rade uslugu. Kasnije smo našli jednoga koje je spustio cijenu na minimalnih 2000Rs. S obzirom na udaljenost koju smo trebali prijeći i na cijenu koju smo platili dan ranije tu cifru nismo htjeli platiti. Radije busom. Taman kad smo izgubili svaku nadu naišli smo na jednog vozača s kojim smo dogovorili cijenu od 1700Rs.

Prvo je stao na benzinskoj i zatražio pare unaprijed. Ma da, protrljao sam se po čelu i upitao K da li mi još gore piše ”tele blejavo”. Nije pisalo ništa iako se vozač ponašao kao da piše. Ipak je na kraju nekako našao pare za gorivo, frajer. Vožnja je ovaj put uglavnom išla nizbrdo vijugavom cestom. Ovaj je počeo sumanuto ubadati đire kao da vozi rame uz rame sa Rossijem. Njegova faca nikako nije odražavala veće znakove inteligencije pa mi se od takve brze vožnje dizala kosa na glavi. Potapšao sam ga po ramenima i zamolio ga da olakša malo s gasom. Poslušao je i mi više nismo strepili da ćemo se porazbacati po nekoj plantaži čaja.

Tuk tukom smo krenuli u 09.15, na cilj smo stigli oko 12.00. Po putu smo vidjeli da i tamo prometna policija zaustavlja vozače. Malo mi je to bila neobična slika. Na kraju je dečko još ispao i simpatičan pa je povrh dogovorene cijene dobio i 100Rs viška iako nije ništa tražio.

Malo smo vrludali po pješčanim uličicama Unawatune dok nismo našli traženi hotel. Cijena 1000Rs za dvokrevetnu sobu plus besplatni internet. Pozicija drugi red od obale, s obzirom na nevelike dimenzije zgrade koja je bila ispred to je doslovce značilo tek dvadesetak metara. Savršeno. K je bila presretna, jedva je dočekala skakutanje po tropskoj plaži. Jednom kad se napokon dočepala oceanskih valova više nije izlazila.

Unawatuna je mjesto s razglednice, savršeni klišej: sunce, valovi oceana, pijesak, palme, uvala, restorančići i barovi uz obalu. Divota. Šetnje obalom po valovima bi bile još ljepše da nas nisu u stopu pratili psi. Da, psi. Došao sam do zaključka kako im turisti vjerojatno bacaju hranu pa su ovi navikli slijediti ljude svjetlije boje kože. Bar sam se tješio da je samo to u pitanju jer ti isti psi nikoga od lokalaca nisu ni primjećivali. Moram priznati da su mi malo dizali nervozu jer nije ugodno kad te u šetnji prati cijeli čopor od ponekad 5-6 komada koji izgledaju kao da su upravo izašli iz neke bitke. Bilo je tu životinja bez raznih djelova tijela, od noge pa do oka, vjerojatno izgubljenih u jednom od psećih ratova. Nisu se dali otjerati, često su bili naše sjene.

Na vratima sobe stajala je obavijest da vrijedne stvari možemo ostaviti u hotelskom sefu… kojeg nema. Odnio ga je tsunami, samo dvije godine prije našeg dolaska. Međutim nije odnio papirnatu obavijest okačenu s unutrašnje strane vrata sobe, niti je netko našao za shodno da tu obavijest makne.

U ovom malom turističkom raju svaki malo aktivniji turist će se uskoro početi dosađivati. Znali smo to oboje zato smo si i ostavili svega nekoliko dana na tom mjestu. Kad sam se ja išao malo bacati po oceanu jednostavno nisam imao mira. Ni novac ni dokumente nisam mogao imati sa sobom a hotelski sef nije postojao. Jedino rješenje bilo je posakrivati novac po sobi na raznim mjestima. Ključ sam imao sa sobom a vrata naše sobe su se vidjela sa obale. K se nije previše ispilavala oko toga… znala je da se ja brinem o tim stvarima, mogla se slobodno opustiti i valjati se po pješčanom plićaku nošena valovima.

Hrana je bila odlična, porcije nisu bile onako velike i jeftine kao u npr. Embilipityi ali se stvarno dobro jelo. Za ručak škampi, piletina i pomfrit, za večeru morski pas i lignje, nismo znali koji dio menua ćemo prvo isprobati. Curry je posvuda, u svakom jelu a to mi je odgovaralo.

Kasnije navečer, na plaži smo vidjeli čovjeka koji prodaje razno voće. Nosio ga je uokolo u kutiji osrednje veličine. Taman smo se poveselili kako ćemo se opskrbiti marakujama kad je tip lupio cifru. Voće je bilo deset puta skuplje nego smo ga npr. plaćali u Elli!? Očekivao sam veću cijenu s obzirom na jači turizam ali ovakvo pretjerivanje je bilo van pameti. Samo smo se pokupili i otišli dok je tip trčkarao sa nama uporno nam nudeći voće. Ma nismo htjeli ni razgovarati s njime, neka to utopi nekim drugim naivčinama. Za manje novce možemo si naručiti voće u sobu čime smo se dosta koristili, ananasom smo se pogotovo davili.