Ujutro mi je došlo da podivljam. Komarac ispod mreže. Opet! Pa kako sad, majku mu vampirsku? Dan prije sam tražio da mi zamijene mrežu i da stave neku bez i najmanje poderotine. Naravno takva tamo ne postoji ali dali su nam u svakom slučaju bolju mrežu čije sam sitne poderotine zatvorio. Kad smo legli pod mrežu rubove sam podvukao ispod madraca, ništa nije letjelo ispod nje, bio sam siguran da se ni virus ne može ušuljati a kamoli komarac. Ujutro je mreža bila ista kao šta sam ju večer prije postavio ali s nama je unutra veselo zujao jedan glupi komarac (garant komandos ili neka druga specijalna jedinica). Sigurno nije bio tako veseo kad sam započeo pljeskanje u čast njegove brilijantne akcije ”zavlačenje pod mrežu”. To nisu komarci, to su zvijeri i za njih je potrebna sačmarica. Nabijena.

U šetnji na suprotnu stranu plaže uskoro smo dobili pratitelja. Pas, jedan ali vrijedan. Točnije veliki pas i za razliku od mnogih čitav pas. Nije imao ništa otrgnuto tako da se da zaključiti da je vjerojatno on taj koji trga ostale manje pse. I ništa… idemo mi i ide pas za nama. Na pristojnoj udaljenosti ali prati nas. Stanemo mi, stane i on. Krenemo mi, krene i on. Promijenimo pravac, promijeni i on. Skoro pa da sam postao opsjednut mišlju kako se riješiti neželjene sjene. Uzalud, lagano šetajući, fotografirajući sve oko sebe stigli smo do hrama poviše plaže. Lijepo mjesto na manjem rtu s kojeg je pogled na Unawatunu predivan, kao s razglednice.

S druge strane obala je drastično drugačija. Stjenovita i potpuno nepristupačna, o nju su se velikom silinom razbijali podivljali oceanski valovi. Međutim nad tom zanimljivom igrom mora i stijena bilo je jedna sjena. Na jednoj od visokih kamenih gromada nepomično zureći prema pučini stajao je bradonja u zrelim godinama. Zadržali smo se tamo dosta vremena, čovjek je za cijelo to vrijeme stajao na istom mjestu, nepomično, zureći uvijek u istu točku na horizontu. Prvo šta nam je palo na pamet je da je možda dvije godine ranije čovjek nekoga izgubio prilikom nesretnog ljetovanja. Vrlo realna mogućnost s obzirom da more ne bira žrtve, utapali su se svi odreda. Možda smo samo krivo procijenili ali spoznaja da se nalaziš na mjestu velike tragedije silom te tjera da neke naizgled banalne stvari povezuješ sa strašnim događajem.

Uživanje u panorami prekinuo nam je lavež psa, da, upravo onog psa koji nas je vjerno otpratio do samog hrama. Pas se našao oči u oči s velikim gušterom koji se ukipio pred njim. Odlično, dvije muhe jednim udarcem: napokon smo uspjeli vidjeti pravog velikog guštera jer se inače uvijek uspiju sakriti u grmlje, a pored toga od tog trenutka gušter je psu bio zanimljiviji. Vratili smo se na plažu prepunu ljudi a pseto je ostalo gore na vrhu neumorno lajući na zbunjenu životinju.

Bio je neki miksani dan, red kiše – red sunca i tako nekoliko puta. Ručak tog dana bio je mali zajeb, bar za mene. Greška u koracima je nastala prilikom naručivanja. K je napomenula da želi hranu manje začinjenu, a ja iz opreza da i meni ne donese tako nešto napomenuo sam da ja želim uobičajeno začinjenu hranu. Pritom sam mislio na uobičajeno začinjeno za turiste a ne za lokalce. Eh, samo šta je konobarica to shvatila onako kako nije trebalo pa mi je donijela plamteći ručak. Mislim da je unutra bilo toliko jakog začina da se tanjur topio. Iako mi jaki začini nisu strani, ovo je bilo ludo, počeo sam se znojiti – ali ne od vrućine. Usta su mi bila spaljena do te mjere da nisam više osjećao ni okus. Ma koji okus, počeo sam govoriti jezicima za koje nisam ni znao da postoje. Utješno je bilo šta smo sjedili samo na nekoliko metara od oceana pa u slučaju spontanog samozapaljenja imao sam se gdje ugasiti.

Ribari s južne obale Sri Lanke imaju vrlo specifičan način ulova ribe. U plićaku nabodu naizgled krhku konstrukciju od štapova tako da sve to skupa strši iznad površine. Popnu se na to čudo i viseći pecaju. Kažu da se pozicije tih ribarskih mjesta prenose s oca na sina. No, ajde, idemo vidjeti i to čudo – pravac Kogala, malo mjesto istočno od Unawatune. Ugrabili smo prvi tuk tuk koji se ukazao i krenuli. Vozač je nekako shvatio da tražimo ribare ali nije shvatio da jednom kad nas iskrca da je slobodan. I nije shvatio da želimo do ribara u Kogali. Na kraju nam je to njegovo namjerno ili nenamjerno neshvaćanje još išlo u prilog. Doveo nas je do ribara a da se nismo morali voziti do Kogale. Kad smo vidjeli i uslikali sve šta smo htjeli vozač je bio tamo spreman da nas vrati natrag.

Ribari do kojih nas je dečko doveo čekali su na uskom obalnom pojasu između oceana i ceste. Boravili su u nekom primitivno primitivnom kućerku zajedno sa nekom dječicom. Čim su vidjeli da se zaustavlja tuk tuk sa strancima krenuli su pregovori: oni će početi ribariti kako bi nam pozirali ali za 1000Rs!? Dakle tako, čini se da i ti ribari više ne žive od klasičnog ribolova nego od poziranja turistima. Očekivao sam da ćemo nešto morati platiti ali sam isto tako očekivao da ćemo vidjeti ribare koji stvarno love ribu. Ovo pred nama je bila samo sirova demonstracija za turiste. Mogli smo krenuti još dalje u potragu za nekim drugim ribarima ali s obzirom da je cijela obala pod turizmom sumnjali smo da ćemo naići na drugačiju sliku. Cifru koju su tražili nisam imao namjeru platiti pa je u vrlo kratkom roku pao dogovor za 300Rs.

Dečki su se zaletjeli u plićak, popeli se na svoje štapove i ubrzo počeli vaditi ribe. Jednu za drugom. Definitivno neobičan prizor koji je vrijedilo vidjeti. Nisu čak ni bili bezobrazni nego su ribarili dovoljno dugo da mi okinemo poveći broj fotki. Sve ribe koje su ulovili bacili su natrag u ocean, a i šta će im. U odnosu na zaradu od fotografiranja zarada od ribarenja je sića.

Pri povratku zatražili smo od vozača da nam stane nešto prije Unawatune. Naišli smo na jednu prekrasnu plažu… kao iz filmova, samo šta na toj divljoj plaži nije bilo žive duše. Nikoga. Ničega. Samo nas dvoje naoružano fotoaparatima dok je vozač čekao gore na cesti. Bilo mi je strašno krivo da nismo ranije znali za to mjesto jer bi tamo odlazili na kupanje. Nestabilno vrijeme je tog dana povremeno stvaralo predivan ugođaj. Kiša, sunce i vjetar su se izmjenjivali tokom dana dok bi najljepši trenutci bili kad bi se iza suncem obasjanog pijeska i palmi proširili tamni i teški oblaci. Ta igra kontrasta je potrajala.

Dobar dio kasnog poslijepodneva ubili smo kupujući suvenire. Lako ih je odabrati, lako kupiti ali vući ih za sobom to je već gnjavaža. Još ako su pored toga krhki gnjavaža se utrostručuje. A opet, vratiti se doma praznih ruku nam nije padalo na pamet. Jedna od dražih prčkarija nam je drveni tuk tuk kojeg smo umjesto traženih 800Rs iskamčili za 450Rs. Bila je to cijena za dva komada. Kupiti suvenir na Sri Lanki a da to ne bude slon je nemoguće. Šta je veća količina to je cijena naravno povoljnija. Tri komada za 500, dva komada za 350… vrlo brzo mi se zavrtilo u glavi od svih tih kombinacija, suvenira i dosadnih prodavača. Gledao sam K kako vodi bitku sa prodavačima nastojeći izbiti sve te prčkarije za što manje para… gledao sam je i pitao se gdje je nestala ona naivna K koja se prilikom prvog susreta s ovim gulikožama nije znala kako postaviti… gledao sam je i dalje da bi na kraju priznao sam sebi – ova je postala gora od mene, he, he.

Navečer smo vani na terasi započeli razgovor s dečkom koji živi baš u Unawatuni. Bilo mi je malčice neugodno kad se poveo neizbježan razgovor o tsunamiju jer sam pretpostavljao da ti ljudi iz dana u dan pričaju uvijek iste priče svim tim dosadnim i znatiželjnim turistima. Suprotno mojem mišljenju ispalo je da je ovaj pričao bez problema nastojeći nam zorno dočarati sav cirkus koji je izazvao plimni val. Dio uvale gdje smo se nalazili bio je izbrisan s lica zemlje, nakon povlačenja vode ničega tamo nije ostalo jer se nalazi baš na glavnom pravcu udara. Drugi, udaljeniji dio uvale bio je poplavljen ali je pretrpio osjetno manja razaranja. Danas cijela uvala izgleda kao da se nije ništa dogodilo, Unawatuna je inače mjesto koje je jako brzo obnovljeno, razumljivo s obzirom da je tu turizam jak i da je puno stranaca slalo novac za obnovu. S druge strane malo dalje od obale neka mjesta nisu vidjela gotovo ništa od te obnove, tamo nema turista, stranci tamo ne zalaze i previše kuća je još uvijek u ruševnom stanju.