06.30 je bilo vrijeme predviđeno za ustajanje. Držali smo se plana, spakirali se, platili račun i krenuli tražiti nekakav prijevoz. Nije baš bilo lako naći ikakav tuk tuk tako rano ujutro. Dan je dobro započeo, konačni račun u hotelu je bio 300Rs niži nego je trebao. Bit će da je ovaj nešto zaboravio uračunati, ili je uračunao popust koji nam je možda trebao dati a nije ga spomenuo. Nije da smo se bunili. Tuk tuk do željezničke stanice u Galleu platili smo 100Rs iako je šole u početku tražio 200Rs. Pokušao je, s nama nije išlo.

Kad smo oko 08.30 napokon došli do željezničke vidjeli smo da idući vlak za Hikkaduwu ide tek u 11.00. Nije nam se dalo čekati, ama baš nikako. Rješenje se nametalo samo po sebi – tuk tuk… opet. E, ali ovaj nije tako jeftin kao ovi u brdima. Vozači s obale znaju da se strancima može izbiti puno veća lova. 400Rs, ali smo zato stigli ekspresno bez imalo gnjavaže. Vožnja obalnom cestom je dosadna. Uvijek isti krajolik, jedino šta se mijenja je razina zapuštenosti kuća načičkanih uz rub ceste i oronulost raznoraznih prometala s kojima smo dijelili asfalt.

Hikkaduwa se razlikuje od Unawatune, više nismo bili u naselju smještenom u širokoj uvali nego u naselju koje se protezalo uzduž ravnog dijela obale. Hoteli i kuće poslagani između oceana i ceste – to je Hikkaduwa. Međutim sama obala izgleda zanimljivo jer se proteže kilometrima daleko, skoro bez vidljivog kraja. Lucky Dolphin je za 1000Rs nudio možda čak i najbolju i najčišću sobu koju smo imali na ovom otoku. Ogroman krevet s baldahinom nas je oduševio. Da smo htjeli mogli smo kampirati na njemu. U kupaonici se nalazio pravi pravcati električni bojler, uobičajena stvarčica kod kuće koju ovdje nismo još imali prilike vidjeti.

Čim smo se smjestili Lauren i Ben su nas ulovili u razgovor. Novozelanđani su bili jedni od one sasvim opuštene vrste ljudi s kojima pričaš 5 minuta a imaš dojam da ih poznaš 5 godina. Nismo baš ni skontali na koji su način stigli do ovdje, najviše radi Benovog zajebanog dijalekta kojim se služio. Ali mislim da su neko vrijeme živjeli u UK. Dok je Lauren izgledala uobičajeno poput drugih cura, Ben je zbog našaranosti tetovažama neka vrsta hodajućeg stripa.

E tek nakon malo odmora smo napokon zakoračili na plažu. Hotelske ležaljke su zjapile prazne svjedočeći da se nalazimo u predsezoni. Za koji tjedan ovdje će vjerojatno biti prepuno turista a cijene smještaja će biti osjetno više. Dugačka pješčana obala vukla je na šetnju, pogotovo kad smo vidjeli nekoliko morskih kornjača koje su se hranile algama na nedalekim podvodnim stijenama. Bile su to prave kornjačetine. Šetnja u smjeru sjevera prema centru naselja (ako se to uopće centrom može zvati), nije baš previše potrajala radi kriminalnog načina građenja. Malo skuplji hoteli imaju površinu do samog ruba oceana, točnije okolni ograđeni i povišeni teren (bazen i travnjak) je navučen preko pješčane plaže tako da valovi udaraju u potporni zid. Ako neko želi nastaviti šetnju plažom mora zaobići posjed ili gaženjem preko vode ili okolo po cesti pa negdje dalje se opet vratiti na plažu. Kretenarija. Odabrali smo cestu… obilazak s morske strane preko oštrih kamenja pobacanih ispod zida bilo bi blesavo.

Kako smo trebali promijeniti nešto valute krenuli smo na recepciju upravo tog hotela koji nam se ispriječio na putu. Nudili su nam 122Rs za euro. Nije dolazilo u obzir da mijenjam po tom lihvarskom tečaju. Odmah preko ceste kod jednog zlatara za isti euro dobio sam 131Rs. Eto, bio je dovoljan samo prelazak ceste, iako znam da većina hotelskih gostiju biva odrana od istog hotela na lopovskom tečaju. Neki zbog neinformiranosti, nekima se jednostavno neda pogledati na drugom mjestu a neki se vjerojatno boje izaći čak i na ulicu bez pratnje. Šta god bilo, nije moj problem.

U restoranu blizu našeg hotela jeli smo također jako dobro… ali ovaj put i osjetno skuplje. Nije bio dovoljan menu sa nešto nestašnijim ciframa nego sam se još morao boriti sa suncem. Sva najbolja mjesta u debelom hladu su bila zauzeta dok je hladovina na ovim drugima ovisila o brzini kojom se sunce gibalo na zapad. Svjedočili smo utrci u brzini između sunca i posluge. Sunce je uvjerljivo dobilo utrku, privremena sjena se pomakla i mi smo se opet djelomično pržili.

Tamo smo sreli Novozelanđane, ali one druge koje smo sreli još u Elli. Nisam znao da li da se tome čudim ili ne jer Sri Lanka nije veliki otok ali isto tako ima dosta mjesta na obali gdje turist može spustiti sidro a svako mjesto ima još i podosta restorana. Prodavači suvenira, maseri, iznajmljivači brodova… ma svi oni su davili čak i za vrijeme ručka. Ovi koji bi sjedili na rubnim stolovima su bili stalno na udaru.

Poslije ručka ostavili smo sve stvari u sobi i jurnuli na plažu. Ključ sobe sam smotao nekako oko dlana i čvrsto sam ga držao. Valovi su bili jaki, pijesak mekan i bilo je dosta ljudi koji su poput nas totalno podjetinjili. Kao sumanuti smo se bacali u valove, umor nije postojao. Par puta se desilo da sam nespretno procijenio brzinu nadolazećeg vala – posljedica je bila bol u laktu. Voda zna biti opaki štemer ako se zajebeš. Na trenutak sam se propisno isprepadao, K je poklopio oveći val… kad se val ispuhao u plićaku je ostala samo zapjenjena voda dok nje nije bilo nigdje na vidiku. Trenuci koji su mi izgledali kao sati… frajerica se uskoro iskoprcala iznad pjene smijući se ko luđakinja. Ok, ona je odličan plivač i more joj je sve samo ne nepoznanica, ali dovoljna je jedna greška i eto frke. S tako jakim morem nema previše šale. Da smo se zabavili k’o zmajevi, to stoji. Samo nas je goli umor natjerao da se napokon udaljimo u pravcu sobe. Nešto kasnije me moja suputnica opet natjerala na brigu. Nije ju bilu u sobi, ni u kupaonici, ni na recepciji, nije mi se javila, nije ju bilo u blizini – nigdje. Već sam počeo propisno šiziti kad sam je našao kako se potpuno spokojno izležava u ležaljci na plaži. Ako je onda nisam prodao u bijelo roblje vjerojatno neću nikad.

Iako su nas Ben i Lauren pozvali da im se kasnije pridružimo na roštilju, otišli smo u jedan restoran u tkz. centru. Osoblje je bilo presretno da nas vidi s obzirom na oskudan broj turista. Vlasnik je veselo skakutao oko nas, radio je 6 godina u Italiji pa je vladao odličnim talijanskim. Pizza i riba Seer (ma koja god to riba bila) su bili odlični, kao i obično klopa na tom otoku nije ni ovaj put razočarala. Kad smo se kasnije vratili u hotel vidio sam da smo napravili potpuno krivi odabir. Tamo se skupila solidna ekipa i kupili su hrpu jastoga. Točnije, spremili su si pravu feštu na šta mi nismo računali. Kad smo rekli da smo se upravo vratili s večere ovo dvoje nisu reagirali na bilo kakav neuobičajen način, samo su rekli ”ok”.

K se ubrzo povukla u sobu radi umora a ja sam još malo ostao s ekipom. Budući da nisam sudjelovao u troškovima za jastoge normalno da mi nije padalo na pamet jesti (a nisam ni bio gladan), bilo bi to izuzetno ružno. Platio sam si pivu (iako mi ju je veselo osoblje hotela nudilo besplatno) i sjeo malo s njima. Ubrzo mi je prisjelo. Lauren mi se obratila tek tako reda radi dok me Ben apsolutno ignorirao. Do tog trenutka nisam uopće bio svjestan da se ovo dvoje uvrijedilo. E jebi ga sad, da sam znao ne bi ni dolazio. Sad kad sam već bio tamo bilo je kasno. Našao sam se u glupoj situaciji i nisam znao da li je gluplje ostati ili se pokupiti. Možda srećom, lokalci su se ponašali bitno drugačije pa sam čavrljajući s nekima ostao još neko vrijeme. Gledajući sve one fine jastoge proklinjao sam trenutak kad smo odlučili otići vani na večeru. Kad sam si lagano ispio pivu povukao sam se u sobu i nekako se izvukao iz meni nezgodne situacije. Bah… ništa strašno, samo rezultat glupe procjene.

Ekipa se kasnije opako ponapijala pa radi buke nisam mogao spavati do dugo u noć iako nam je soba bila na pristojnoj udaljenosti od njih.