Nezgodno je to sa kamperom i noćenjem na svakojakim mjestima da nikad nisi siguran gdje ćeš se probuditi. Navečer kad se negdje parkiraš sve je pusto i prazno a ujutro te probudi žamor. Kao mene to jutro. Mene, ne ”nas” jer ”nas” su naravno spavale poput topova. Bojao sam se proviriti vani da vidim o čemu se radi. Šta ja znam, možda se sada nalazimo usred nekakve tržnice ili možda sajma automobila. Možda su mi na poklopcu motora nasađene banane?
Dobra vijest je bila da se kiša nije čula. Skupio sam hrabrosti i ćirnuo vani… biciklisti. Fucking biciklisti na biciklima. Naravno da su na biciklima, pa neće valjda ovce jahati. Huh, znači li to da se nalazimo usred neke biciklističke utrke? Nisam imao hrabrosti izaći vani… možda bi zakoračio na startnu liniju? Nakon nekog vremena svi ti biciklisti su negdje odbiciklirali. Mislim… od cijeeelog velikog parkinga banda se našla sakupiti upravo pored nas!? Nešto kao kad ljudi nađu praznu plažu i onda im dođu neki idioti koji se od cijelog hektara slobodne obale odluče postaviti upravo na metar od tih ljudi. Događalo se da sam ja jedan od tih ljudi. Ovo sada nije isto, ali podsjeća.
Jutro je bilo svježe i vlažno, onako kako to obično biva nakon dobre kišurine. Nije me bilo volja čekati u kamperu da dvije uspavane ljepotice skoče na noge junačke pa sam malo prolunjao okolo. Tek koji metar od nas bio je kampiran jedan crveni Spaček cabrio!? Cabrio!? Ne znam kome je palo na pamet da auto koji je neka vrsta cabria preradi u klasičan cabrio? Vrlo zanimljivo i originalno vozilo, volio bi da sam mogao vidjeti detalje. Odmah ispod parkinga je malo veći park. Ovaj park ima nešto posebno, pogled na udaljeni Mont Saint Michel koji se poput piramide uzdiže iznad ravničarske okolice. Još uvijek je dosta daleko od tog mjesta, vide se samo obrisi. Ali ipak se nešto vidi. Hmmm, baš bi mu u ovoj izmaglici dobro pristajale dvije ili tri vještice koje bi na metlama lelujale oko vrha.
Još sam malo prolunjao okolnim ulicama, kad smo napokon krenuli već su se počeli okupljati klinci koji su trebali obaviti prvu pričest. Do Monta smo došli vrlo brzo. Prednost malo duže sinoćnje vožnje bila je da smo odmah ujutro gotovo na cilju.
Mont Saint Michel je mali otok sa srednjevjekovnim gradićem iznad kojega je oveći samostan. Čak i iz daljine vidi se kako samostan dominira prostorom i kako je potpuno zauzeo vrh brda. Točnije, u originalu Mont je otok samo za vrijeme plime dok je za vrijeme oseke poluotok. Da, u originalu jer čovjek je i ovdje kao mnogo puta ranije upleo svoje prste i promijenio puno toga. Vremenom je kanalizirao ušće obližnje rijeke i napravio nasip do ulaza na hm, nazovimo ga otok, te potpuno eliminirao utjecaj plime. Rezultat svega toga je da je Mont dostupan bez obzira na plimu i oseku ali je zato prirodni proces odvođenja mulja totalno sjeban. Bez prave prirodne izmjene plime i oseke nema prirodne cirkulacije vode i dolazi do taloženja materijala.
Tko bi rekao, ali na ovom često trulom planetu ponekad se nađe netko tko vuče dobre poteze. Tako je i ovdje netko odlučio da će Mont opet postati otok-poluotok, baš kao nekada. Razvaliti će nasip i umjesto njega napraviti most na stupovima omogućivši prirodni protok vode bez da se oduzme stalna dostupnost Montu. Radovi se već provode tako da su na terenu već građevinski strojevi koji ipak ne nagrđuju vizuru. Na nasipu i oko njega do nedavno je bio parking. E nama ga više, tj. još je tamo ali parkiranja više nema. Zanimljivost tog sad već bivšeg parkinga bio je vremenski limit na nekim dijelovima do kada se smjelo parkirati. Taj limit je postojao ne zato jer nekom smeta parkirano vozilo nego radi nadolazeće plime koja bi zaboravljeno vozilo fino potopila. Nekima se i to dogodilo. Tko zna da li radi zaborava ili ljudi jednostavno nisu vidjeli znakove, ali događalo se ponekad.
Sada je parking preseljen neka tri kilometara dalje od Monta. Naravno, kamper diskriminacija je i ovdje prisutna tako da je dio parkinga za kampere na samom kraju tog velikog prostora. Već ujutro se parking dobro puni a prema gradiću se slijevaju rijeke ljudi. Dio te rijeke ide pješke cijelim putem, drugi dio ide besplatnim autobusima bar veći dio puta. Sa djetetom i dječjim kolicima nije nam padalo na pamet napraviti ni koraka viška nego je bilo potrebno jer nas je tamo još čekalo uspinjanje po stepenicama.
Dvije su vrste autobusa. Prva vrsta su veći autobusi izvana potpuno obloženi drvom. Fancy. Svaki kraj busa ima svoj kabinu tako da se ne okreću na cesti (a i nemaju gdje) nego samo voze naprijed nazad. Stanu na nekih 500 metara od ulaza u Mont. Tu je i druga vrsta buseva, mali busevi. E ti voze ekipu iz okolnih hotela i oni odvezu svoje putnike do samog ulaza. Nema ama baš nikakvog razloga da i oni prvi ne produže do samog kraja, osim da se gostima tih skupljih hotela i ovom prilikom pruži dodatna privilegija u odnosu na nas ostale bijedne kukce. Bah…
Mont Saint Michel je mali i tijesan gradić. A toliko ljudi bi istovremeno htjelo stati u njega. Omjer između raspoloživog prostora i turista je negdje kao između zamamne kurve i pola bataljona napaljenih vojnika. Svi bi uletjeli odjednom ne pitajući kako i koliko košta. Pa opet, na kraju se nekako svi utrpaju i sve se dobro svrši.
Do samostana vodi jedna jedina glavna uličica. Popločana je kamenom i dosta je uska. Mora da je po kiši ovdje opako klizavo. Znali smo da ćemo plivati u moru ljudi, i plivali smo, često samo plutali. Nije to gužva gdje ne možeš doći do zraka ali treba biti strpljiv. Pogotovo sa dječjim kolicima koja se uzbrdo po zaobljenom kamenju ne daju baš lako gurati. Tu i tamo bi zapeo radi gužve ali hej, gurkamo se u jednoj od najvećih francuskih turističkih atrakcija. To šta su ljudi kod nas vrlo slabo upoznati s time ili najčešće za Mont nisu nikad ni čuli, ne mijenja činjenicu da je ovo mjesto svjetski poznato. Sam pogled na njega govori zašto je to tako.
Pitam se da li uopće netko živi ovdje ili je sve u službi turizma. Dućani, kafići i restorani, sve se to izmjenjuje jedno za drugim. U jednom trenutku uzbrdica se pretvara u stepenice. E tu je Tarma lijepo stala na nožice junačke i krenula planinariti sa K. Ja sam poslušno sklopio kolica i nosio ih ostatak vremena. Malo sam strepio od tog uspona ali pokazalo se da to nije ništa strašno, pa čak ni kad vučeš sa sobom sklopljena dječja kolica. Tek nekoliko minuta penjanja, čovjek normalne kondicije se ne može ni ozbiljnije zapuhati. Red za ulaznice čekali smo nekih 20-ak minuta, uglavnom u natkrivenom i svježem prostoru.
Ulaznica košta 9 eura, ali to je ulaznica koja ima po meni najbolji omjer cijena-zanimljivost od svega šta smo plaćali na ovom putovanju. Prolaz između visokih zidina i samostana je baš filmski. Idealan za snimanje materijala sa srednjevjekovnom tematikom. Kao stvoren da po njemu trče čovječuljci u oklopima vitlajući mačevima i sijekući glave poput kupusa. Sve mi je do djelovalo tako nestvarno, i ranije sam bio po tko zna koliko tvrđava, dvoraca, samostana i crkva, ali mislim da ovako nešto nisam nikad vidio. Bar ne u svjesnom stanju, u onom drugom vidio sam svašta. Stvarno svašta ali možda je bolje niti ne nabrajati.
Na kraju uspona je crkva. Taman je u toku bila pjevana misa. Stvarno, koliko god volim pogledati crkve toliko mi se obično ne da stajati na misama. Eh, možda ću se jednog dana vječno cvrčiti na vatri poput prekomjerno napaprenog ražnjića ali to je tako. Uglavnom mi je tada dosadno i jedva čekam da završi.
Ali ne ovdje, ne u ovoj crkvi i ne na ovoj misi. Teško je opisati taj osjećaj. Našao sam se odjednom u jednom monumentalnom prostoru. Nema tu kičastih ukrasa koji mame dah, nema previše boja. sve to zamijenjeno je golim kamenom. U milanskom duomu mi je takva jednostavnija unutrašnjost bila pomalo dosadna. Ovdje je fenomenalna. Veliki visoki prozori po ovakvom sunčanom vremenu propuštaju svjetlo meke žućkasto zelene boje. Dugačke zrake jasno vidljivih rubova koje nevjerojatno skladno padaju na oltar, izgleda kao nestvarna pozornica.
I pored sve te vizualne perfekcije, tu je i pjesma. Nisam vidio koja je ta ženska koja je pjevala, još manje znam šta je pjevala na francuskom. ali ostao sam skamenjen. Dobro da mi fotoaparat nije ispao iz ruke. Napokon sam otkrio da misa može biti lijepa. Ma prelijepa. Ja, čovjek koji se češe svaki put kad iz bilo kojeg razloga mora odslušati misu. Hm, da li to znači da sam doživio prosvjetljenje i da neću ono. kao ražnjić. onako. cvrčati? Možda, jer sam stvarno ostao očaran prizorom. Nadam se samo da je onaj gore zabilježio bod u moju korist. Nešto kasnije tu pjesmu je zamijenila neka druga i čarolija je nestala. Probudio sam se iz hipnoze. I dalje je sve bilo jako, jako ugodno ali sada je nedostajao onaj mali detalj koji jako ugodno pretvara u bajku. Da je bilo gdje u crkvi postojalo dugme ”replay” mislim da bi ga mahnito stiskao.
Ispred crkve nalazi se jedan oveći plato. Pogled da padneš naglavačke sa zidina. S jedne strane proteže se zelena ravnica, s druge strane žuti pijesak i more. Gledanje okolice sa vrha Monta je nešto posebno, mislim da nisam nikad bio bliže osjećaju da sam na čardaku koji nije ni na nebu ni na zemlji. Od kad smo kupili ulaznice nisam se prestao oduševljavati, hodao sam okolo poput soma, široko otvorenih usta.
Polako smo krenuli dalje i izbili u jedan potpuno ograđeni mali park oko kojeg vodi natkrivena staza. S ovog mjesta se može vidjeti jedino nebo i unatoč velikom broju ljudi parkić zadržava svu svoju ljepotu. Mjesto savršeno za čitanje knjiga. ili možda čak i putopisa. Ovdje sam se napokon sudario sa paket aranžmancima. Vrlo ih je lako prepoznati – ne jebu nikoga ni 5%. Oni su Borg, svi kao jedan zauzmu jedan teritorij, zure u vodiča iako ga nitko ne čuje i ne haju za ostale. Hoćeš proći, nećeš proći – ne vide te, ne žele te vidjeti i nije ih briga. Imaš dijete, nemaš, imaš dječja kolica, nemaš. pih moj problem. Naravno. Dobra stvar je da se svi odjednom natrpaju u isti prostor pa je ostatak slobodan. Tako da čim se čovjek probije kroz njih na onoj stazi oko tog unutarnjeg parka, i čim se malo udalji od njih odmah ima priliku doći do malo zraka.
Od tuda na dalje nastojao sam izbjeći te grupe i nastojao sam probiti se kroz te ljude a da ih ne sprljam sa kotačima sklopljenih dječjih kolica koja sam zahvaljujući ručki nosio poput kofera. Trebalo je proći kroz malo uže prolaze i biti strpljiv. Eh, ja pazim na njih a stado me ni tu ne benda ni tri promila. Oni se guraju i guraju. Želite se gurati, ok! Može, ‘ajmo se gurati, ‘ajmo biti seljačine. Pa da vidimo tko ima veći slamnati šešir i čija je čačkalica prožvakanija. Samo sam išao, malo sam prašnjavim kotačem staroj teti isprljao torbicu, pa nekom barbi malo isprljao košulju, pa ovome nadlakticu, ovoj hlače. Nije bilo dosta? Ma imam ja prljavih kotača za sve. Na kraju smo svi prošli, neki zamazaniji nego koji trenutak ranije. Sada su valjda svi bili sretni. Ja jesam jer se nisam morao gnjaviti ni sa kim.
Polako smo silazili prema izlazu ali izlaz je bio još daleko. Često imam osjećaj kako je razgledavanje završilo prebrzo što ovdje nije slučaj. Ostali bi u svim tim prostorima kojima smo prolazili malo duže, samo da nema svih tih velikih grupa ljudi koje tako bezobzirno okupiraju sve šta se okupirati može. Vjerojatno bi to pomislio i vojnik iz onog bataljuna.
Nikad nisam zavidio popovima niti sam pomislio da bi im ikada mogao zavidjeti. Moram priznati da sam šetnjom kroz samostan Monta ipak osjetio malo zavisti prema ljudima koji su živjeli i boravili u ovim prostorima i imali ih samo za sebe. Bez svih ovih vojnika… hm, turista.
Polako smo se uključili u rijeku ljudi. Glupo kamenje mi ni nizbrdo nije olakšavalo guranje kolica. K je na trenutak stala i otišla u jedan dućan dok sam se ja s Tarmom nekih 10 metara niže sklonio u hlad. Ulica je širine nekoliko metara pa opet smo se uspjeli mimoići. Kad sam napokon prihvatio da usprkos činjenici da je K žensko ipak ne može toliko vremena izgubiti u jednom malom dućanu, krenuo sam dole prema izlazu. Našli smo se tek ispred Monta.
One su polako krenule prema busu a ja sam otišao provjeriti kako taj otok ili neotok izgleda sa morske strane. To me živo zanimalo jer kad god bi vidio slike tog mjesta uvijek su snimljene s kopnene strane. Napokon sam mu vidio leđa. Šumovita. Od obale do samostana na vrhu sve se zeleni od drveća. Vizura nije privlačna kao s prednje strane ali sada to napokon vidim.
Bilo je još dosta ljudi koji su šetali po pijesku ali još puno dalje od mene. Sada su mogli slobodno, ali prije nekoliko sati kad smo tek dolazili policija je sa sirenom i razglasom pozivala nekolicinu šetača da se smjesta vrate na sigurno. Bilo je negdje oko 9 i nešto ujutro a kasnije sam na ulazu vidio obavijest da plima dolazi u 10. Nema zajebancije sa tim stvarima. Razlike između plime i oseke su ovdje jako velike. Bolje da ih na vrijeme upozore nego da ih poslije idu spašavati barkama i helikopterima. Vjerujem da nije baš neka fora propustiti ručak radi nekoliko stranaca koji ne čitaju znakove.
Blizu parkinga nalazi se turistički info punkt. Pitao sam gdje mogu naći internet caffe? Bilo šta. Bez rezultata, nemaju pojma. Već mi je na odlasku iz Disneylanda K bacila bubu da se opet na povratku vratimo tamo. Nećkao sam se jer to znači još dosta dodatnog troška, nešto duži povratni put, ponavljanje pariške prometne gužve i odustajanje od nekih stvari koje smo namjeravali vidjeti. Nisam znao kako postupiti, bilo je toliko toga protiv povratka u Disneyland ali sama pomisao da kćer opet uvučemo u bajku je sve to ”protiv” činila puno manjim. Postavio sam si jedan uvjet, da kupimo jeftinije karte preko interneta. A interneta nigdje, kao da ovdje ne postoji.
Trebalo je proći nešto vremena da se dogegamo do udaljenog parkinga. Bilo je već krajnje vrijeme za ručak ali nije mi se dalo čamiti na bezličnom parkingu znajući da u blizini sigurno ima neko mjesto sa puno ljepšim pogledom. K baš nije bila oduševljena da se odmah maknemo ali nije imala previše izbora. Ja sam imao ključ i već sam s pjenom na ustima prijeteći turirao mašinu. Krenuo sam dalje na zapad i skrenuo na uske i ravne ceste izgrađene na nasipima koji omeđuju poldere. Dva vozila se ne mogu mimoići tako da ako se u toj pustoši slučajno nađu dva vozila, jedno mora pričekati na križanju. Ili se mogu susresti na sredini tako da se vozači mogu potući i tako odrediti pravo prolaza.
Krenuo sam tako za jednim autom dok je drugi čekao s druge strane. Starudija koja je čučala u tom drugom nervozno se razmahala kad sam i ja prošao. Valjda su očekivali da čekam s druge strane bez obzira šta je ovaj ispred mene već zauzeo pravac!? Nije me previše zanimalo jer sam našao mjesto kakvo sam tražio. Jest da je vrlo tijesno ali ipak sam taj kamper uspio nekako ugurati iako je tamo bilo još nekoliko parkiranih vozila. Radi se o križanju dva pravca na kojem prestaje asfalt. Idealno. Mir, tišina i predivan pogleda na Mont Saint Michel preko beskrajno ravne zelene površine. Na one tri neasfaltirane ceste koje se naravno protežu po nasipima bilo je nekoliko blatnih lokvica koje je Tarma ciljala. Jednom priliko sam ju u letu ulovio da ne skoči u jednu. Ali kad dijete hoće napraviti pizdariju onda to i napravi prije ili poslije. Nakon još jedne šetnje vratili smo se natrag. Ona plačući radi mokrih nogu a ja napilan jer se ova dere. Ručak na tom predivnom mjestu ekpresno je izbrisao tu sitnu gnjavažu. Ostali ljudi koji su do tamo došli uglavnom su šetali dalje, neki od njih vukući objektive veličine pretilog magarca. Bio je tu još jedan stariji par, e ti su se povukli dole u polje točno u debelu hladovinu. Otvorili svako svoju knjigu i čituckali.
Dalje od ovog mjesta ceste su skroz puste pa sam bez straha vozio po nasipima bez da ikoga sretnem. Vozili smo se dalje na zapad prema Cancaleu, malo većem ribarskom gradiću. Put do tamo vodi odmah uz obalu. Na jednom mjestu vidjeli smo nesvakidašnji prizor. Puno barkica pobacanih po stjenovitoj obali iznad malog potoka. Pa da, oseka je ali kad stigne plima sve te barkice će plivati. More je bilo toliko daleko da mu se početak teško vidio prostom okom. Ovdje na obali mogu se povremeno vidjeti i vjetrenjače, slične kao one u Nizozemskoj. Samo šta mnoge više nemaju lopatice. Po putu sam čak vidio nekoliko CS-a. Mora da ovdje ima više kampera nego u prethodnim mjestima koje smo do sada obišli.
Pokušavajući doći do interneta okušao sam sreću u jednom hotelu uz cestu.
– Internet? Da, može… koji je vaš broj sobe? …aaa, ne, internet je samo za hotelske goste…ne nebitno to što bi platili… znate, sistem ne dozvoljava… bla bla… mora se vezati uz nečiju sobu… žao mi je ne može…bla bla.
Ništa od interneta. Moram biti gost hotela da bi mi ga dali. Platio bi tada bilo koju cifru ali ne. Ne i ne. Kao da sam ružan, krezub, smrdljiv i bankrotiran išao moliti bajnu djevicu da mi pokloni svoj cvjetić. Bezveze, ne kužim ni sada zašto nisam mogao kupiti 5 minuta interneta.
Nešto malo ugodne vožnje dovelo nas je do cilja. Cancale. Prvo šta već iz daljine upadne u oči su veći ribarski brodovi vezani uz visoki mol. Svi do jednoga leže na pijesku kao i mnogobrojne male barke i plutače koje su razasute po svuda ispred gradića. Ove male kao da ih je netko posijao pa eto, kad padne kiša narasti će malo veće. More je daleko, daleko. Provozali smo se po rivi i odmah shvatili da nema teorije da kamper uguramo igdje ali smo zato vidjeli putokaz koji upućuje na parking za kampere.
Na prvom kružnom toku smo se okrenuli i probili natrag kroz zakrčenu obalu. Parking je očekivano zabačen. Gore na brdu, među divokozama, prvi susjed mu je Jeti. Uredno zatvoren s rampom i opremljen parking automatom. Ima čak i CS. Krivo smo protumačili znak ”Complete”, kako je sunce tuklo ravno na njega ispalo je kao da svijetli pa smo skoro kamper ostavili pred ulazom poput pravih škrtih brđana. Nema znaka za zabranu parkiranja, mjesta ima dosta a parking pun. Tek kad sam vidio da drugi nesmetano ulaze pogledao sam znak malo bolje da bi na kraju i ja ušao unutra.
Tarma je spavala kao omamljena. K ju je polako i nježno pokušavala probuditi, znao sam vrlo dobro da će to potrajati do Božića. Skratio sam postupak i probudio ju na puno brži način, ali i za nju iritantiji. I eto dreke nervoznog čeljadeta. Plakala je u kamperu, plakala je dok smo odlazili i još dok smo klipsali do centra nekih kilometar dalje. Ježuš Marija koliko to dijete može cendrati kad se zainati. Ne bi ništa rekao da nije spavala, ali je, odspavala je i više nego inače. možda je u tome bila greška. Na kraju sam se stisnuta čela mudro udaljio od njih dvije, kao idem nešto slikati. K me vrlo brzo vratila natrag, kao da joj nešto pomognem. Tarma je prestala tarmastiti prije nego smo stigli dole do rive. Ajd’ nek’ joj bude, ionako je do sada bila dobra.
Riva u Cancaleu je vrlo živa, načičkana je restoranima i barovima. Taj dan je bio zadnji dan nekog festivala pa su se još mogli vidjeti ostaci zabave: štand sa hranom bez većine hrane s menua i mala bina sa mladim bendom i tek nešto sitno publike. Javni wc nedaleko od mola je pravi zločinački. Prljav preko svake mjere a slavine za oprati ruke nema. Ne da je strgana nego ju uopće nikad tu nije bilo. Nije ni predviđena. Pa sada ti vodi dijete na ovakvo mjesto da obavi svoje potrebe.
Došetali smo do tog velikog mola kojeg smo vidjelo još iz daleka. Lijeva strana ima ogradu, desna nema ničega osim ribarskih brodova koju su ležali nekoliko metara ispod. Uspavani, čekajući more. Stojeći na toj desnoj strani stječe se dojam kao da se stoji na krovu kuće. Ovako na prvu loptu, kao da je brodove netko ovdje greškom iskrcao jer more je prilično daleko. No, ne zadugo. Dok smo malo prošetali po molu, dok smo malo odmorili i razgledali, situacija s morem se počela mijenjati. Primijetio sam da je nekoliko barkica i plutača koje su do prije nekih pola sata ležale na pijesku, sada potpuno okruženi morem!? Da, more je nadiralo. Pristojnom brzinom. Pogledao sam ispod najisturenijeg dijela mola – golim okom sam promatrao nadiranje vode. Centimetar po centimetar osvajala je obalu. Centimetar na sekundu, možda i brže.
Istočno od mola, za sada još suho, morsko dno je prekriveno farmama oštriga. Oko Cancalea ima nekih 7,3 km kvadratna pod oštrigama i godišnje ih proizvedu 25.000 tona što je respektabilna količina. Za vrijeme oseke do oštriga se spuste vozilima i obave posao koji trebaju. Tako je i sada dole bio parkiran jedan auto kojeg su uskoro trebali pomaknuti radi nadolazeće plime. Maksimalna zabilježena razlika između plime i oseke bila je 13,9m. Inače je sasvim normalna razlika od 6 do 12 metara. Kako koji dan. Npr. u 4.40 nastupa oseka i more je na 1m, u 9.55 je već plima pa se more digne na 12.2m, u 17.00 se spusti na 1,5m pa se opet 22.15 digne na 12.4m. Nema šta, more je ovdje vrlo erektivno, diže se i spušta konstantno. Sad ga se ne vidi ni na horizontu a za nekoliko sati već je ovdje pod grlom. Zato ovdje mogu vrlo dobro funkcionirati elektrane na plimu, jedna je postavljena između Mont Saint Michela i parkinga. Zato se ovdje uz obalu može vidjeti i parkiran brod dizalica. ali s kotačima!?
Sve kuće su i ovdje izgrađene od granita, mnoge su i ovdje ukrašene cvijećem. Osim žive obale sve ostalo je relativno pusto. Gore na brdu je centar, lijepo za vidjeti ali stekao sam dojam da nije baš posjećen. Ljudi se ipak drže obale. Čvaknuli smo si nekakvu finu kobasicu zarolanu u tijesto od palačinke. Tj. netko si je čvaknuo jednu, netko dvije. Fino.
Već je prošlo 21.00 pa smo se odlučili na povratak u kamper. Sad je trebalo brijati uzbrdo do one nedođije od parkinga. Za 2 sata i 10 minuta platio sam kao za tri sata. Lopovčine, dobro je dok su male cifre u igri.
Nismo ovdje prespavali jer mi je bilo malo glupo plaćati parking pored toliko besplatnih slobodnih mjesta s CS-om nekoliko kilometara unatrag. I krenuo ja prema tim slobodnim prenoćištima. La Quesmarie, malo mjestašce na samoj obali sa velikim i ugodnim travnatim parkingom. Noćenje 6 eura? Ne, neću. Idem do onog 2,5 km dalje u Vivier sur Mer. Hm, i ovdje se plaća 5 eura na noć. Nerazumni krokodil u džepu se ipak urazumio. Nema smisla juriti okolo, ovdje ćemo lijepo stati, kad netko dođe naplatiti platiti ćemo a dotle ću strujni kabel prikopčati na CS agregat. hm, koji ne radi!? E da, pisalo je gore da ne radi. Nema vode, nema struje.
– Vive la France!!! – vrištim u sebi iz sveg grla. Bilo je tu još nekoliko kampera ali svi su zakukuljeni u svojim malim svjetovima. Kuhaju si večericu na svojim malim špaherima, gledaju svoje male televizije, leže na svojim malim krevetima, piške u svoje male wc-je i ne pada im na pamet otvoriti svoja mala vrata. Lijepo vrijeme, još nije mrkli mrak ali nigdje nikoga. Osim starijeg Nijemca koji je do tamo stigao Steyr kamionom prenamijenjenog u terenski kamper. Coooool! Valjda je iz dosade skočio vani na parking čim me vidio kako si češem zbunjeno čelo. Da, potvrdio je i on, stvarno piše da agregat ne radi.
Kapitulirao sam, vratio sam se opet 2,5 km natrag na onaj veliki travnati parking. Bar tu ima svega i sve savršeno funkcionira. Čak presavršeno pa mi je struja iskopčana nekih sat vremena nakon šta sam ubacio uobičajena 2 eura. Ma dobro, taman da spržimo nekoliko tosteva i da se baterija laptopa malo napuni. Nisam se bunio jer za ta 2 eura sam imao i struju i vodu iako bi za svaku uslugu valjda trebalo plaćati posebno. Što se tiče struje uvijek sam ja bio jedini koji ju koristi, ostali vjerojatno imaju pretvarače pa koriste struju akumuliranu tokom vožnje. Parking kao ni onaj malo niže nema rampu. Piše da se plaća parking od 19.00 do 09.00 tih 6 eura i da će netko doći pokupiti novce. Ne piše ni kada ni šta ni tko. Bah. Vidjeti ćemo još da li će pobijediti taj sistem ili moj krokodil u džepu.
_________________________________________________________________________
parking za kamper, Mont Saint Michel – 12,50 euro/dan
ulaznica u samostan, Mont Saint Michel – 9 euro
pomfrit porcija, Mont Saint Michel – 3,50 euro
razglednica, Mont Saint Michel – 0,60 euro
100 lit vode za kamper i 1h 220V – 2 euro
kobasica u palačinki, Cancale – 2,50 euro
parking za kamper, Cancale – 0,60 euro/h
48°37’36,84” S 1°32’04,66” Z – Mont S.Michel, ručak
48°36’16,14” S 1°46’54,13” Z – Vivier sur Mer, parking i CS
48°36’19,34” S 1°47’15,78” Z – Vivier sur Mer, parking
48°36’30,44” S 1°49’12,48” Z – La Quesmarie, parking i CS
48°40’10,89” S 1°51’57,11” Z – Cancale, parking i CS