Buđenje u tišini koju remeti tek cvrkut ptica. To je jedino šta mi je to jutro trebalo. I to sam imao. Vani sunce, ugodna temperatura i divna pomisao da ćemo danas lutati po selima i potražiti onaj pravi domaći cider. Mislio sam da će selo bar ujutro biti malčice življe već kad poslije podne i navečer nema nikoga. Jok, vampiri i ostala ekipa ovdje hara i ujutro pa opet nema nikoga.

Nakon obavljene razmjene čiste i prljave vode prepustili smo se lutanju. GPS je samo pokazivao našu poziciju na mapi kako se ne bi slučajno udaljili iz ovog područja. Odmah na izlazu iz sela vidjeli smo jednog proizvođača cidera ali da sam tu stao i kupio bilo bi prelako. Donekle smo slijedili cestu cidera kao što kod nas turisti slijede vinske ceste. Navodno taj pravac pokriva 20-ak proizvođača. Svako toliko bi pred nekim imanjem vidio manju zelenu tabelu ali nisam uspijevao zaključiti da li to označava jednog od tih proizvođača ili je to sasvim nešto drugo. Dan je tek započeo pa nisam htio žuriti i uletjeti u dvorište nekome tko nema veze s time. Tko zna, možda me ljudi zamijene za vampira pa nas opkole i napadnu. Bilo bi malo nezgodno bježati kamperom po tim tijesnim puteljcima pred razjarenim farmerima s vilama i bakljama u rukama.

Provlačeći se uskim putovima došli smo do majušnog Motreuil en Auge. Mjestašce se sastoji od nekoliko porazbacanih kuća s imanjem, crkve s grobljem i mnoštvom pašnjaka i voćnjaka jabuka. Jabuke od kojih se proizvodi cider sade se dosta na rijetko kako bi svaki plod imao što više sunca. Nakon šta se uberu proizvodnja tog pravog domaćeg cidera traje i 6 mjeseci. Po okusu normalno nema previše toga zajedničkog sa onim kojeg mogu naći na policama trgovina. Ostali smo tamo možda nekih pola sata, da se Tarma istrči po travnjaku oko crkve a nas dvoje malo uživamo u ruralnosti, ljepoti i mirnoći ovog kraja.

Nastavili smo slijediti cestu cidera. Ponegdje sam bio malo frustriran zbog previsokih zelenih zidova uz cestu. Mnoga imanja su jednostavno ograđena gustom ali uredno prema cesti ošišanom vegetacijom. Ponekad je to visoka živa ograda, ponekad kombinacija gustiša i visokih stabala pa čak ni sa svog, u odnosu na aute povišenog sjedala nisam vidio ništa. Bio sam zahvalan svima onima koji te glupe zelene zidove nisu sadili jer se ponegdje protežu i po koji kilometar.

Već kad me polako počela loviti panika da neću naći ništa – pufff! Pored cesta jasni znakovi koji upućuju na jednog od proizvođača. Opet sam sa ceste više-manje normalne širine skrenuo na puteljčić i stigao do jednog seoskog imanja usred voćnjaka jabuka. Pristojan prašnjavi parking, seoski objekti, veeeliko drvo usred terena i lijepa crvena seoska kuća nedaleko od njega. Mmmmm, moram otegnuti ovu kupnju jer mi se ne ide od tuda. Mjestašce se zove Saint Aubin Lebizay a proizvođač Desvoye Gerard.

Iz kuće je ubrzo došla starija žena sa malom unučicom koja je negdje godišta naše Tarme. Baba nije znala engleski pa su bilo koja dodatna pitanja ili razgovor odmah otpali. Dobro, dakle samo ćemo probati nešto i vjerojatno kupiti. Mjesto gdje prodaju cider ima mali šank sa uredno posloženim bocama i čašama za degustaciju. Osim cider brut sa 5% alkohola i cider demi-sec sa 4% koja sam oba isprobao i kupio, imaju još nekoliko boca za degustaciju. Nisam detaljno gledao šta sve imaju jer u tom prostoru sa bačvama i raznim osvojenim peharima stvarno nisam znao gdje prije pogledati. Ali pretpostavljam da imaju i cider deux sa do 3% alkohola, žesticu calvados i pommeau koji je mix calvadosa i cidra. Vidio sam na policama i med od jabuke i još neke stvari ali prisilio sam se da ne krenem pucati puste eure iz novčanika. Boca cidra je samo 3 eura, ali malo po malo i nakupila bi se tamo cifra, bez problema.

Pobrali smo boce, pozdravili razroku babu i okrenuli nos kampera u smjeru nedalekog Atlantika i pješčanih plaža. No, htio sam provjeriti i na šta liči u LP-u spominjan Beuvron en Auge. Pretpostavljao sam da nije toliko slikovit kako ga pisac vodiča opisuje, baš kao šta nije ni Cambremer. Opet krivo, srećom opet krivo. Je, slikovito je to mjesto. Prvo sam primijetio parking sa vrlo uređenim travnjakom ali sam odlučio ne stati nego se samo provozati kroz selo i crta dalje. Heh, kad sam vidio kako to izgleda vratio sam se na parking odakle smo krenuli u šetnju. Beuvron en Auge je slikovit, i da, izgleda jako turistički. ali prekrasno turistički. Tome je u prilog išla i činjenica da je po mjestu bauljalo tek nešto malo turista. Centralni trg nije malen, ima čak nekoliko klupa za odmoriti stare kosti. Natrag do parkinga vratili smo se drugom stazom koja slijedi potok. Cvijeće, zelena trava, uređene staze, ma teško je naći nešto da ne valja. Vidi se da i ova sasvim mala mjesta koja su strancima dosta nepoznata ulažu u turizam. Jer mnogi će baš kao i mi odustati od pukog tranzita, možda stati i možda koju pinku potrošiti. To je zdravo razmišljanje.

Prije odlaska primijetio sam da i ovdje imaju CS, nalazi se odmah iza kuće sa turističkim informacijama. Dok sam ja opet baratao sa čistom i otpadnom vodom ove dvije su se zajebavale u parku prepunog cvijećem. Zašto mi se ponekad čini da one na ovom putovanju prolaze bolje od mene?

Već smo se malo odmaknuli od dijela zemlje gdje su kuće građene u njemačkom stilu tj. sa ugrađenim drvenim gredama u fasadi. Ustvari, ni ne znam da li se to i ovdje naziva njemačkim stilom jer je dobar dio ove zemlje izgrađen na taj način. Možda se od regije do regije razlikuje način ugradnje tih drvenih greda pa samim time i naziv načina gradnje? Kako god, približavajući se obali kuće postaju granitne. Po cijela sela, apsolutno svaka kuća je izgrađena od granitnog kamena. Plave škure koje se često mogu vidjeti na ovakvim kućama daju jednu veseliju i svjetliju sliku. Cvijeće na kojem se ne škrtari isto tako taj bezlični granit čini živim. Odavno nismo uživali gledajući samo obične kuće gdje ljudi žive.

U nekakvom prvom planu namjeravao sam odvoziti podosta kilometara uz samo atlantsku obalu od čega sam odustao. Ceste koje vode tik uz more su često tek uske lokalne što usporava vožnju. Ili ako su normalne širine i vode nekih 100 do 200 metara od obale, more se zbog nasipa opet ne vidi. Tako da sam ipak preskočio dio prave obale i na plažu izbio tek u Ver sur Mer. Besplatni parking je odmah uz more ali plaža tu i nije neka, tj. praktički je nema ali to nije bilo bitno. Htjeli smo za početak samo malo izbiti na more i udahnuti poznati svježi morski zrak. Idealno mjesto za odmor i ručak. Kamper do nas – ogroman. U njemu spava kit. Izvrnuo se na leđa i s trbuhom uperenim u vis, spava. Nemoguće ga je bilo ne vidjeti s obzirom da su svi prozori bili nepokriveni. Smjesta sam pokrio naš prozor koji gleda prema njima. K je taman počela kuhati pa ako je ovaj gladan i vidi klopu moglo bi biti nekog napada. Mogao bi taj skočiti na naš ručak k’o smrt na baku, kako bi rekli u jednom dobrom nogometnom filmu. Nešto kasnije kit se probudio. Vidio sam ga kao i dalje nepomično leži, samo su mu oči zvjerkale. Pogledao sam prozor našeg kampera. Još uvijek je pokriven, ne vidi se hrana na stolu. Spašeni smo.

Tada je naš jedini pravi problem bio šta nemamo kruha za sljedeći dan, a pred nama su bila samo mala mjesta i vikend. U nedjelju sumnjam da ćemo ga negdje naći. U obližnjoj apoteci uputili su me da se vratim natrag u Graye sur Mer, prvi pravi grad. Bah, mrzim kad se moram vraćati ali sami smo si krivi, mogli smo prije misliti na to. Ulazak u bilo šta a da ima više od 1000 stanovnika bila mi je tlaka. Još sam bio u onom ruralnom filmu kojeg nikako nisam htio prekinuti. Graye je tek koji kilometar daleko pa ajde, ali gdje sad naći kruh? Gdje god stanem, smetam. Pa naravno. Krenuo sam prema centru gdje je K ugledala nekakvu pekaru. Iskočila je vani a ja poput super selje stao nekako na pola malog križanja. Promet nije bio gust, onih nekoliko trenutaka prošlo je nešto malo vozila ali uvjeren sam da mi je obitelj kod kuće štucala. Majka koja u psovkama obično ima glavnu ulogu se vjerojatno zagrcnula od silnog štucanja. Baš me briga, K je natrag u kamperu a s njom i kruh. Uostalom svi su psovali glupog Talijana a ne Hrvata, tako da nisam osramotio svoje ljude nego Talijane. Time sam zaslužio jedno od državnih odlikovanja.

Sada se samo trebalo iskoprcati iz tih uličica. Skrenuo sam u jednu na početku koje jasno stoji znak zabrane za kamione. Pih, pa ja ne vozim kamion. ma sigurno se mogu pomalo provući. E ne mogu! Tukac! Provukao bi se ja kroz ulicu da nema parkiranih auta. Ma provukao bi se ja i s tim parkiranim autima. ali onda se tu ponavlja priča sa bijegom pred razjarenim vlasnicima svježe oštećenih vozila sa vilama i bakljama. A ni debelu kauciju koju sam ostavio u Legnagu mi baš nije drago gubiti, pa čak ni dio kaucije. Stop, mjenjač u rikverc i mic po mic tih sitnih 50 m natrag. A izlaz na širu cestu je bio tako blizu, gotovo da sam ga mogao namirisati. Još sam se malo koprcao i s velikim očima ulazio u sporedne ulice strahujući od iznenadnih suženja. Nedavno sam u svom gradu jednog Poljaka na vrijeme upozorio da tamo kamo je naumio s kamperom nema šanse da prođe pa sam baš onako prigodno pomislio kako je ovo pravi trenutak da mi se to dobro djelo vrati. Vratilo se, iskoprcali smo se i nastavili prema nekoj pravoj plaži.

Ne znam koju sam glupu cestu ulovio ali sasvim neprimjetno smo se u kratkom roku poprilično udaljili od obale. Odjednom sam ju vidio udaljenu nekih 5,6 kilometara. Hmpfff! Približio sam se nekako obali i slijedio znakove koji su jasno navodili na Omaha beach. Ako nemamo previše vremena, a nemamo, onda idemo na onu naj naj najpoznatiju plažu. Mjesto gdje su se prije ulala godina saveznici iskrcali i natamburali zločeste naciste. Dobro, nisu ih odmah natamburali, ali bio je to početak tamburanja. Sama povijest načina iskrcaja, problema koje su pritom imali i daljneg tijeka događaja je meni osobno vrlo zanimljiva. Tako da ako sam već u blizini morao sam doći i vidjeti to mjesto. Zbog toga, ali i zbog kilometarskih pješčanih plaža koje sam htio pokazati mojoj maloj nasljednici. Neka dijete vidi ako već ima prilike da postoje i drugačije plaže od onih kakve ima doma.

Omaha beach je obilježena sa dva velika spomenika, jedan stari gore na obali i drugi noviji dole na pijesku koji za vrijeme plime strši iz mora. Plaža je bila puna ljudi, mnogi su se sunčali a djeca su bosa trčala po pijesku. Neki su opet poput nas samo šetali. Toplo je, ali ne dovoljno da bi osjetili zov mora… u koje koliko sam primijetio nitko nije ulazio dublje od koljena. Tarmu smo pustili da bosa trči uokolo kao i ostali klinci. Iznenadila me njena reakcija, čim se navikla na novu podlogu počela je smijući se sama sa sobom trčati po svuda. Znao sam da će joj se svidjeti, i vidio sam da je i do tada bila jako dobro raspoložena, ali da će to izazvati takvu eksploziju sreće i energije, e tome se nisam nadao. Trčala bi, pa bi stala i gledala si noge na čvrstom pijesku, pa opet trčanje… i tako stalno i stalno. Odmah za njom sam i zakoračio bos a tome se nije mogla oduprijeti ni K. Eh, da dođeš na pješčanu plažu a da niti noge ne točaš u vodu – pa šta si uopće dolazio? Nešto kao doći u Pariz a ne vidjeti čuveni toranj.

Šetajući zastali smo neko vrijeme na dijelu preko kojeg je prolazila nekakva voda, izgledalo je kao morska voda u povlačenju. Samo šta je to povlačenje nekako dugo trajalo. Kad sam malo pogledom potražio izvor vidio sam da je to voda od nekog ispusta. Naravno nije kanalizacija ali neki ispust je. Možda neki potok ili nešto slično… a i jedini smo tu stajali. Blesavi stranci. Hitro smo se premjestili i za svaki slučaj isprali nožice u čistoj vodi. Ipak smo kasnije malo više vodili računa o tome po čemu gazimo.

Omaha beach je još jedno od mjesta u nizu odakle smo se teška srca odvojili. Ah to vrijeme, nikad ga nema dovoljno kad ga trebaš. Ovaj dio obale je pun starih tenkova. Svako toliko se uz cestu može vidjeti neki konzervirati ratni stroj tako da nema potrebe stati odmah kod prvog. Tako su izloženi i tenk i i top nekih 500 metara prije plaže, odmah ispred muzeja. Stigli smo prekasno za razgledavanje, muzej je još radio ali nisu više puštali ljude unutra. Iako je prošlo samo 10 minuta od kad prestaju puštati goste i ostalo još 50 minuta do zatvaranja, teta je bila neumoljiva. Da se to dogodilo u Švicarskoj ajde… ali ovdje…

Šta drugo, mogli smo komotno ići dalje do Point du Hoc. To je ono u filmovima tematike II svjetskog rata poznato mjesto sa okomitim liticama i bunkerima koje su jednom davno saveznici osvojili. Uz ogromnu količinu prolivene krvi. Stajao sam ispred tog glavnog bunkera i u glavi si vrtio zamišljenu bitku. I bez vatre iz svih raspoloživih oružja penjanje ovdje izgleda skoro nemoguće. A opet… saveznici su tada napravili nevjerojatan pothvat.

Osim bunkera tu su još i mnogobrojni krateri dubine bar tri metra. Onaj koji je tada preživio ovaj pakao, s pravom se mogao smatrati velikim sretnikom. Tu se ulaz ne naplaćuje. Čak ni parking, bar ne sada izvan glavne sezone. Tko bi rekao da postoji turistička atrakcija ovakvog kalibra i to potpuno besplatna.

GPS sam podesio da nas vodi u smjeru Mont Saint Michela po lokalnim cestama, pa dokle stignemo – stignemo. Na moje iznenađenje put nas je vodio kilometrima i kilometrima po uskim seoskim cestama. Baš dobro, vožnja po neturističkim mjestima. Promet skoro nepostojeći pa sam se imao prilike nekako mimoići možda sa samo jednim autom. Bolje tako. Sela su i dalje bila savršeno pusta, pusta polja, ma sve je ovdje pusto. Potrajalo je neko vrijeme dok nismo izbili na cestu normalne širine.

Dan je bio dug i kao i obično nisam bio svjestan koliko sam kilometara natukao do tada. No, kako sam počeo voziti na jug počeo sam osjećati umor pa sam odlučio na spisku potražiti najbliži CS. Prolazeći kroz Saint Samson de Bonfosse, još jedno ljepuškasto selo bez žive duše na cesti, primijetio sam znak za CS. I stvarno bio je tamo, samo šta kad bi koristio struju blokirao bi cijeli CS nekom drugome šta baš i nije ok. To se sve nalazi na jednoj maloj parceli gdje stane samo jedan kamper. Još kad sam vidio da CS radi na žetone neke druge firme krenuo sam ipak dalje. Gdje ću sada u ovoj pustoši tražiti jebene žetone? Ovdje čak ni crne vrane ne lete.

Vozio sam dalje, tukao sam ravnicu za ravnicom, uzbrdicu za nizbrdicom, nizbrdicu za uzbrdicom. Zanimljiv kraj, ali mene je umor već nagrizao. Umjesto da skrećem s pravca za nekih 10 ili 15 kilometara odlučio sam potegnuti još samo malo do prvog većeg grada, Avranches. Od tamo je Mont Saint Michel vrlo blizu omogućavajući nam sutra jedan vrlo odmoran start. U Avranches smo stigli kad je već bio mrak i uz pomoć GPS-a sam bez problema našao lokalni CS… ali nije bilo mjesta. Ma najveći problem je da je ovdje parking za kampere na nekom glupom terenu. Prvo se treba po kratkoj ali divlje zavojitoj i oštroj nizbrdici spustiti do njega. Da ima mjesta još bi bilo u redu, ali bilo je puno apsolutno sve. Prvo sam parkirao okomito na sve ostale kampere ali smo nakon 5 minuta krenuli dalje. Tako parkiran kamper je opako visio na bok, bio je to tako ružan osjećaj da nam se činilo kao da ćemo se svaki trenutak prevrnuti. Jednostavno nismo mogli tako bez veze visjeti. Probao sam leći, nekako sam visio blago naglavačke. Kao Batman u svojoj špilji. Nenenene, idemo dalje.

Za izlazak sam odlučio krenuti drugim putem jednom relativno užom ulicom. Na kraju koje je s desne strane bio visoki potporni zid a s lijeve rasvjetni stup. Oblio me hladan znoj kad sam vidio kroz šta se moram provući. Da sam u rikverc morao natrag bilo bi sranja. Jeeeedva sam se provukao kroz to. Čak sam i ja nastojao sjediti nekako po boku kako bi što više pridonio sužavanju kampera. I nakon toga opet divljačka uzbrdica. Tek nešto malo naprijed preda mnom se otvorio ogroman slobodan parking ispred katedrale. Nema CS-a ali prostora je bilo toliko da nisam znao gdje stati.

Dok sam pokrivao prozore vidio sam da u daljini debelo sijeva. Kad smo napokon legli to nevrijeme je stiglo i do nas. Ludo je padalo cijelu noć glasno bubnjajući po krovu. Pretpostavljao sam da je gotovo s lijepim vremenom i da ćemo od sada morati izvući kišnu opremu. Nisam žalio ni malo, jedino od vremena šta sam želio je da bude lijepo na dan posjeta Disneylandu. I bilo je, sada je moglo padati bilo šta. Pa i alkoholizirana Mary Poppins sa slomljenim kišobranom i masnicom pod okom.

_________________________________________________________________________

cider domaći 0,75lit – 3 euro
kruh veliki – 1,95 euro

49°12’29,17” S 0°00’31,88” I – Saint Aubin Lebizay, cider
49°11’16,19” S 0°02’49,37” Z – Bev. en Auge, parking i CS
49°20’41,22” S 0°30’54,64” Z – Ver sur Mer, parking
49°22’11,83” S 0°52’46,60” Z – Omaha beach, parking
49°23’35,02” S 0°59’17,41” Z – Point du Hoc, parking
48°41’11,51” S 1°22’04,91” Z – Avranches, parking i CS
48°41’03,84” S 1°21’54,54” Z – Avranches, parking katedrala