Probudio sam se već negdje oko 06.00. Mogao sam se okrenuti na drugu stranu ili sjesti za volan i kidnuti. Krokodil u džepu se trgao od bijesa, samo šta mi zubima nije rasparao ono šta stoji između džepova. Nisam imao druge, sjeo sam za volan i sramotno kidnuo gore na cestu. Ne daleko, samo nekih 500 metara do prvog većeg slobodnog prostora. E tu sam mogao opet u krevet i okrenuti se na onu drugu stranu.
– Šta sad – pravda se krokodilčina – pa struju si pošteno platio a nisi čak ni otparkirao svih tih 14 sati koliko se naplaćuje.
Krokodil i ja smo jako dobri frendovi i znam da on uglavnom pametno zbori. Poslušao sam ga i zaspao snom pravednika. Iako ne zadugo jer svaki trenutka proveden u krevetu umjesto vani na obali je izgubljeni trenutak.

Do Saint Malo, koji je za razliku od ovih sela i gradića jedan pravi grad, ima samo nekih 17km. Ali. zašto bi išli kraćim putem kad samo malo dalje ima navodno puno ljepša cesta uz obalu. I ajmo, opet kroz periferiju Cancalea do obližnjeg Le haut Bout, malo mjesto smješteno odmah ispod sjevernog rta. Ribarice više nije bilo na onom velikom molu, nije bilo ni mora. Noćas su za vrijeme plime isplovili, sad je opet oseka. Na sam rt nisam mogao, branio mi je znak zabrane za kampere i prikolice. Ok, pomislio sam da je cesta uska i zajebana pa nisam tražio vraga. Stao sam samo 300 m dalje gdje je bilo još nekih 10 do 20 kampera. E to je pravo mjesto za besplatno noćenje, šteta šta nisam znao ranije za to. A ona cestica za rt nije uopće tako uska i ima dosta parkirnog prostora, provjerio sam kasnije na Google Earth. Da sam tada samo malo razmišljao shvatio bi da nema zabrane prometovanja kamiona i autobusa, dakle nije tijesno. Šta je tu je. I tamo gdje smo stali bilo je jako lijepo. Pokupio sam veselu Tarmu i odskakutali smo po puteljku na stijenama među bezbrojnim žutim cvijećem. Morski zrak. mmmmm.

Ostatak te obalne ceste me razočarao, malo se tu vidi mora. Očekivao sam cestu koja vodi tik uz obalu. Tu i tamo se vidi neka pješčana plaža koju banda s kamperima ne smije vidjeti, osim ako ne ostave kamper negdje na cesti. Parkinzi za aute su svi redom zaštićeni fiksnom rampom visine 2 i nešto metra. Ne trebam spominjati gdje bi ja odgovornima zabio tu rampu.

Saint Malo je već pravi grad. Nas je, kao i većinu turista, zanimao stari dio koji je smješten na otoku. koji je danas u praksi poluotok jer je nasipima spojen s kopnom. Stari dio grada je potpuno okružen visokim zidinama i preko frenda Googla se lijepo vidi ogroman parking odmah ispod zidina. Garant ovdje ima mjesta čak i za kampere. Vozili smo se tako kroz grad dugačkim avenijama i gledali prazna mjesta gdje bi se fino mogli uparkirati. Samo. još uvijek smo bili na tri kilometra od cilja. Bah, idemo dalje. Kako smo došli ispod zidina primijetio sam parking za autobuse. ali ne. Naravno NE. Nabijem ih sve skupa. Zašto NE?? Platiti ću tarifu za autobus, mjesta ima na bacanje, nije glavna sezona, zašto opet jebeno NE? Ne, ne i ne. Odmah su mi dečki iz nekog prometnog Miki Maus odjela signalizirali da tamo ne mogu stati. Ok, izašao sam i upitao ih gdje mogu. Da ne lutam, jelte. Poslali su me malo dalje. Odmah sam vidio da ne znaju ali lakše me poslati nekom drugome. 500 m dalje je jedan njihov stariji kolega, taj je već rekao nešto pametnije.
– Ne ovdje, kod hipodroma možete – zacvrkuta on veselo.
– Aha, kod hipodroma? Dobro. Hipodrom – Odvratio sam mrtav hladan poput tisućugodišnjeg leša. Hipodrom dakle. A ja kao znam gdje je taj glupi hipodrom? Pa ne znam ali kao svaki drugi normalni konj-turist ili konj-putnik koji drži do sebe trebao sam se informirati gdje se nalaze hipodromi u svim gradovima koje namjeravam posjetiti. Nisam to napravio i tko me jebe. Nisam ga ni pitao kako se do njega stiže jer ionako ne bi imao ništa od toga. Kao prvo bio je samo jedan pravac za povratak, dakle to sam znao i sam. Kao drugo hipodrom nije kiosk pa da se smjesti bilo gdje, s obzirom na izgled zone u kojoj smo se nalazili očito je da se hipodrom nalazi dosta dalje. Nije mi ni padalo na pamet da ga idem tražiti, radije sam se sporo udaljavao tražeći neko mjesto. Skrenuo sam s glavne ulice u sporedne i napokon odahnuo. Mjesta ima, jest da je kilometar daleko ali to nije ništa. Već kad sam mogao birati ostavio sam kamper na način da nije parkiran uza zid kako bi smanjio mogućnost provale. Ova zona između starog i novog dijela grada je industrijska, dakle polupusta pa treba bar malo predostrožnosti. Zato i ima dosta mjesta. Hodajući polako prema zidinama vidjeli smo još nekoliko kampera parkiranih u istoj toj zoni.

Pored samog ulaska u stari grad stoji karusel. Veliki, predivan sa starinskim štihom. Nesumnjivo najljepši karusel koji sam ikad vidio. Nema ni traga jeftinoći i ružnoj izblijedjeloj plastici, ovo je prava stvar. Svako vozilo je ljepše od drugoga. Tu se klinci mogu ukrug voziti u autu, na motoru, u podmornici, tramvaju, kočiji, na konjima, bla, bla, bla. i u avionu. Od Malog Princa. Ehej, od Malog Princa.. pfffff. Da ne bude zabune na avionu piše čiji je. Kako doma svi skupa volimo gledati crtiće Malog Princa bilo je tako logično da Tarma uskoči u njega i ponosno se provoza. Vožnja je potrajala dosta dugo, očekivao sam disneylandskih 3 i po kruga i jedan lijepi krezubi fajront. Ovdje ipak netko vodi računa da dijete ne siđe razočarano jer vožnja traje puno duže nego je to drugdje uobičajeno.

Stari Saint Malo nije baš mali prostor kakvim sam ga zamišljao. Ulice su prostrane, uglavnom pješačke i pune dućana i restorana. Probali smo na povratku i lokalne kolače s jabukama. prije konačnog odlaska vratio sam se bio po još. Vrijeme vedro, temperatura savršena. Gore nas neki svetac ipak voli kad nam je to sve omogućeno. Nešto dalje naišli smo na dječje igralište. Tobogan, ljuljačka i slične spravice su skoro u rangu sa onim karuselom, privlačnog izgleda. Tarma se opet malo igra, K kulira na klupici a ja se šuljam okolo i tražim nešto malo neobičnije. Nešto kao što je prastari Peugeot 203. Kako se iz tih ulica zidine uglavnom ne vide, na trenutak sam izgubio orijentaciju. Nismo imali ni vremena ni volje obići baš cijele zidine, to bi radio možda kad bi bio sam. Ovako ne, radije smo prošli kroz njih do jedne od gradskih pješčanih plaža, skinuli Tarmi cipele i čarape pa ju pustili da opet jurca po pijesku. Neka se dijete veseli, preferiram da se ona naigra koliko može nego da mi vidimo još jednu crkvu više ili jedan kraj zida više. Čak i ovo chilanje na pijesku ispod zidina ima neki svoj šarm. Vjerojatno radi toliko drugačijeg ambijenta od onoga kakvog imamo doma.

Malo sam gledao ljude oko sebe. U kupaćim kostimima kao usred ljeta. I to ovdje, ajmo’ reći skoro pa na sjeveru. Neki su se i kupali. Većina ostalih su se sunčali. Kad se ljudi sunčaju na toplom suncu, normalno je da budu propisno odjeveni. Radi pukog komoditeta a ne radi ostalih. Recimo majica dugih rukava, jeans hlače, čarape i cipele, mislim da to baš nije normalno imati na sebi kod sunčanja. Jedan dečko je upravo to imao. Uz to majica je bila tamno plave boje a ne neke svijetle, ležao je na ručniku usred pijeska i sunčao se!? Dan je bio takav da je sav normalan svijet tražio hlad, ne i ovaj. Mislim da je imao nekih 16,17 godina. Tamne crne kovrčave kose i malo tamnije puti, lako moguće da je Arapin. Sjedio sam u hladu i promatrao ga kako se kuha na suncu. Zašto to čini? Šta je to, neka pokora, kazna? Jer mi ne ide u glavu da se netko ovako svjesno ide masakrirati suncem. Manje bi patio da je doručkovao paketić žileta. Samo kad sam ga gledao osjećao sam kako me sve živo počinje peći. Ne ide mi u glavu niti zašto se tamnoputi ljudi cvrče na suncu kad su ionako po defaultu tamni a pogotovo kad to čine odjeveni. Svijet je jedna velika ludnica, normalno da tu i tamo naletimo na nešto jačeg pacijenta.

Polako, sjevernim dijelom zidina počeli smo se polako vraćati natrag. Nakon još jednog stajanja u živopisnom karuselu mogli smo otići. Malecka se ovaj put vozila potpuno sama. Vjerojatno se puno više ljudi okupi u neko pametnije i svježije doba dana. Ne znam zbog čega se rasplakala? Ovaj put je u krug jurila na konju. možda zato jer je bila sama. tko će ga znati sa tom djecom, pogotovo sa ženskom djecom?

Put do kampera se činio dužim nego u dolasku, baš tipično. Da ne bi tek tako otišli potrudio se Grand Aquarium. Uz pomoć putokaza i zapitkivanja na ulici našli smo ga relativno jednostavno na samom kraju grada. Ulaznica od 16 eura po osobi nas je dobro ošamarila. Akvariji sa ribama su očekivano impresivni. Ulaznica košta ali mislim da nitko neće odavde izaći razočaran. Neki detalji naprosto oduševljavaju kao npr. tamniji hodnik sa rotirajućim malim akvarijima u kojima su meduze. Mrak. Imaju i neke vrste za koje nisam mogao ni zamisliti da postoje, ribe koje su dušu dale za crtić. Odmah sam rekao K da one mogu komotno nastaviti svojim tempom jer ja ću ovo razgledavati polako, polaaaako. Obožavam akvarije.

Na ulazu su nam jasno rekli da slikanje s blicem nikako nije dozvoljeno što je sasvim razumljivo. Nedugo nakon šta smo zakoračili u taj čaroban podvodni svijet tip nas je ubio divljačkim flešanjem. Slikao je jednu malu obitelj, roditelje sa sinom. Pravi foto session. Poslije sam vidio da je to službeni fotograf tog akvarija što nimalo nije umanjilo moju iziritiranost. Dakle prvo ljudima nešto brane a onda to isto rade oni sami i to kad krenu flešanju nema kraja. Zaboli ih za ribe i ostala bića. Zaboli ih i za posjetitelje koji bi na miru pogledali ono šta su platili. Čak i ljudima to strašno smeta a kamoli ne životinjama. Uskoro nam se prikačio jedan od tih službenih fotografa i ponudio to isto i nama. Odbio sam, nisam htio ni čuti. Samo šta je lažno nasmijani čupko s naočalama baždaren da prva 3,4 ”ne” ne prihvaća. Pa da mu ne bi čovjek zabio taj blic u šupak? Njemu i onome tko to dozvoljava. Vive la France! Majmunčine.

Puno stvari me se dojmilo. Tu je veliki akvarij sa ogromnom kirnjom ili još veći okrugli sa puno vrsta raznih velikih i malih riba. Taj okrugli je specifičan jer posjetitelj stoji u centru dok ribe kružno plivaju oko njega a na ulazu u taj kružni prostor plivaju i iznad njega. Ima i jedan dio uređen kao dio starog drvenog broda sa topovima kroz čije bokove se gledaju ogromne ribe. Tu su još i veliki otvoreni akvariji gdje se ribe i rakove može gledati kroz bočno staklo ili od gore direkt kroz vodu. Iznad vode uzdižu se razne biljke koje pripadaju tom specifičnom ekosustavu. Rakovi, hobotnice, raže, morski konjici. teško bi bilo nabrojati čega sve ovdje ima. I koliko god da sam se zadržavao činilo se da bi mogao još malo ostati.

Na kraju svega toga imaju i jednu posebnu atrakcija, podmornicu. Nalazi se u jednoj dodatnoj hali napunjenom vodom. Te takozvane podmornice su male kapsule koje kružno briju po toj hali, naravno pod vodom. Kapsule se konstantno polako kreću, tako da se u njih ulazi i izlazi u hodu uz pomoć osoblja.

Dok smo čekali da se nekih tisuću milijardi školaraca ispred nas izreda upitao sam jednu od zaposlenica na šta liči taj obilazak. Zanimalo me da li ima nekih jakih zvukova ili naglih kretnji u mraku a šta bi mogli prestraviti Tarmu. Ma pretpostavljao sam da nema ali nakon one lude vožnje u Zemlji Čuda sada sam puhao na hladno, ma puhao bi i na tekući dušik.

U kapsulu smo ušli tijesnim stepenicama, jedva sam se uvukao s malom u naručju. Unutra je mala klupica i prozor zatvoren sa vanjske strane. Dosta je mračno ali malu smo već pripremili na to da je malo mračno i da idemo vidjeti gdje žive ribe i sirena Arjel. Nakon kraće vožnje vanjski poklopac se podigao omogućivši nam pogled vani. Ispred prozora konstantno izlaze zračni mjehurići pojačavajući dojam da smo duboko ispod morske površine. Na svom putu kapsula rotira čas u lijevo, čas u desno. Svako toliko bi vidjeli druge stanovnike morskih dubina. Te ribe su u nekakvim podvodnim akvarijima, normalno od vode kojom se kreću kapsule odvojeni su staklom.

Zanimljivo je bilo to iskustvo, i iako sam sebi zvučim seratorski moram reći da mi to nije bilo baš nešto šta me se jako dojmilo. Mislim, ideja je za svaku pohvalu ali izvedba mi je nekako šepava. Ne mogu si čak ni objasniti zašto, nešto mi nije klapalo. Možda zato jer sam to gledao odraslim očima, djeci je to sigurno mrak svih mrakova. Tarma je vrlo oprezno ušla u kapsulu i vidio sam da se ne može načuditi svemu onome šta se događa oko nje. Poslije je bila sva ponosna na sebe kako je bila u podmornici i kako je bila hrabra. Ah, i ja bi opet volio biti dijete.

Volio bi da imamo malo više vremena za lutanje po Bretanji, stvarno bi volio. Ali vremena nema a Bretanja je prokleto velika. Kad bi otišao u smjeru Bresta i natrag natukao bi puno i previše kilometara. I ovako će ih biti jako puno. Odlučio sam od Bretanje vidjeti malo obale što smo upravo napravili i bar malo one prave unutrašnjosti. Josselin, malo mjesto upravo u unutrašnjosti, to je iduća destinacija. Odabrao sam ga na temelju pisanja LP-ija. Dakle, put vodi dalje na jug.

Prije svega trebalo je izaći van grada za što sam mislio da je već riješeno s obzirom da se Grand Aquarium nalazi odmah na izlazu. Tada još nisam znao da moramo preći preko pokretnog mosta a pogotovo da će most biti zatvoren. Heh, čarobna kugla je opet bila na servisu. Nije bilo druge nego ugasiti motor i čekati u gomili. Mi smo bar čekali u našoj kućici, ostali su bili u autima. Volio bi da je mladi Arapin ispred nas ugasio ili barem smanjio radio. On nije mislio tako nego je napravio upravo suprotno. Dirin-dirin hitovi su se orili preko pola mosta. Bio je tako ponosan. Svi slušaju njegovu omiljenu istočnjačku pjevačicu. Koja garant ima velike cice, jer zašto bi ju inače uopće slušao? Svi. Ni ne zna jadnik da bi mu vjerojatno pola ljudi s mosta nabilo taj dirin-dirin CD posred guzice.

Pokretanje prometa spasilo je taj dan mnogo života, CD i jednu guzicu. Vožnja lokalnim cestama putnika vodi kroz mnoga više ili manje zanimljiva mjesta. Yvignac la Tour je jedno od onih više zanimljivih mjesta. Čak i samo u prolazu nisam mogao a ne primijetiti neobičan zvonik crkve. Baza mu je pravkoutna, postepeno se sužava da bi kasnije taj kvadratni presjek prešao u cilindrični oblik. Na vrhu se nalazi terasa. Ne znam da li je to zvonik, kula ili nečija terasa? Jako zanimljiva građevina. Tu sam mogao stati čak i posred ceste. Niti je bilo pasa na ulici niti je bilo auta oko nas. Opet smo bili sami.

Uslijedilo je još sela i zanimljivih zvonika, nisam niti stajao da bi baš sve vidjeli jer bi još i sada bili na putu. Ako je selo malo to ne znači da ne može imati veliku crkvu, toga su se ovdje graditelji izgleda držali k’o pijan plota.

Nešto kasnije opet smo se vozili užim putovima, GPS je tako vodio a mi nismo imali ama baš ništa protiv. Tako nas je put odveo i do samog podnožja vjetroelektrana. Nekome su one super, nekome nagrđuju okoliš… čini se da svatko ima neko svoje mišljenje o njima. Ja ih baš volim. Radi izgleda. Onako iznad šuma i nepreglednih polja djeluju mi kao uspješan spoj futurizma i klasičnog ruralnog krajolika. Možda mi ne bi izgledale toliko futurističke da mi rotiraju iznad čela… ali ne rotiraju. Doživljavam ih kao dobroćudne divove koji uživaju u svom ovom Bogom danom miru i tišini. Na žalost, ponekad sam tako odvratno izpoetiziran pa se čak divim nekakvom rotirajućem metalu.

One druge lokalne ceste normalne širine ponekad znaju oduševiti. Ravni pravci znaju ovdje biti dugi i do 3,5 km sa duugačkim uzbrdicama i isto tako dugim nizbrdicama, kao divovski valovi. Gore, dole, gore, dole… nema mostova, nema usjeka. Sve kako teren pita.

U jednoj pustoj trgovačkoj zoni odmah uz glavnu cestu naišli smo na jednu od onih automatskih benzinskih stanica sa jeftinijim gorivom. Ujutro ovdje valjda ima nešto života, sada je sve bilo prazno. Osim… jedne nebične cure… ili žene od nekih 30-ak godina. Stajala je pored svog bijelog auta nedaleko agregata sa gorivom. Lice oštrijih crta i istetovirane ruke eliminirali su svu senzualnost vitkog tijela upakiranog u izazovnu kratku bijelu haljinu. Čak joj ni otvorene porno sandale i duga kosa vezana u rep tu senzualnost nisu vraćale. Ženska je izgledala onako, malo opako. Kladim se da većini muškaraca koja ju vidi prije padne na pamet pomisao ”nemoj me izbosti” nego ”ma bi te…” Točio sam gorivo i tu i tamo bacao pogled na nju. Nervozno je pušila cigaretu, kao da je nekoga čekala. Hm… neobično mjesto da ovako upakirana žena nekoga čeka, ali tko sam ja da o tome sudim?

Osim nas u početku nije bilo nikoga. Tek kad sam trebao otići vidio sam jednu ženu srednjih godina koja je sama došla natočiti kombi. Kad sam krenuo dalje morao sam se malo iskoprcati da dođem do obližnje glavne ceste. U tom trenutku sam se okrenuo prema benzinskoj i vidio novopridošlu ženu pored agregata i ovu opaku kako joj kao nešto pomaže oko kartice i točenja. Prvo šta mi je palo na pamet je da ju ova na neki način mulja. Normalno, ne mora biti tako i nastojim ne biti paranoičan i vidjeti nešto čega nema. Ali sva ona atmosfera u onoj pustoši izgledala mi je tako čudno. Da je protrčao francuski predsjednik odjeven u baletnu haljinicu djelovalo bi manje čudno.

Uskoro smo stigli u uspavani Josselin. Nisam očekivao puno ljudi ali ni ovdje nije bilo nikoga na ulicama. Brzo sam našao glavni parking koji je besplatan i vidio tamo još nekoliko kampera. Dobro, ipak ima tračka života. Tada nisam imao pojma šta ovdje očekivati. Oko parkinga su sasvim regularne kuće a pored njega je neka ne baš impresivna povijesna građevina. Uplašio sam se da sam gadno pogriješio što smo se spustili čak do ovdje.

Krenuli smo nizbrdo do centra i vrlo brzo se oduševili. Josselin je u LP-u opisan kao mjesto iz bajke, ali su zaboravili napisati da je takav samo centar. No, ovdje je i to dovoljno jer smo viđenim bili zadovoljni. Kuće ovdje više nisu od granita nego su građene opet u onom stilu sa drvenim gredama u fasadi. Te grede su ovdje raznih boja a neke kuće imaju predivne drvene reljefe iznad prozora ili vrata. Ima i onih naherenih koje djeluju kao da su stoljećima stare. možda i jesu. Nešto niže uz rijeku nalazi se bajkoviti dvorac. Na toj njegovoj riječnoj strani dominiraju tri šiljata tornja. Dvorac izgleda stvarno jako dobro ali svejedno i Josselin je u ovo doba pust. Bili smo jedini koji su šetali oko dvorca, iz kuća bi tek vrlo rijetko neki lokalac promolio nos. Da valjda provjeri da li mu još češnjak visi na vratima. Radno vrijeme kada se dvorac može pogledati je 14.30-17.00. Kraće nisu valjda mogli jer bi marenda bila duža od tog perioda. Pa sad ti ciljaj kad ćeš ući. Za nas je nažalost bilo prekasno, 17.00 je već prošlo. Od svih ugostiteljskih objekata u centru i oko njega samo jedan restoran radi. Po sezoni koja je i ovdje kratka kao i kod nas, je valjda sve otvoreno i ima puno više ljudi. Sada ovo nalikuje na grad duhova. Buuhuhu.auhuhuu. da, baš duhova.

Kako obično jedemo u kamperu iz jednostavnog razloga šta je tamo pozicionirana najbolja kuharica u galaksiji, tek smo taj dan odlučili da bi probali malo žvaknuti nešto vani. Da probamo. Pa kol’ko kuošta da kuošta, ako treba trošiti ćemo kao pijani Rusi. No dobro, u razumnim granicama jer ipak džepni krokodil je jednim okom uvijek budan. Sjeli smo vani na terasu i naručili. Ambijent je za si izbosti oči od mahnite sreće. Sada se pitam. jesam li ja to sklon samoozljeđivanju a da toga nisam svjestan? Restorančić je bio pun pa su malo konobari morali trčkarati. Normalno da je pun kad jedino on i radi a kako sam uspio shvatiti tamo je sjedilo više lokalaca nego stranaca. Mladi simpatični konobar se brzo nacrtao pored nas sa menuom. Čim ga je vidjela izbliza K je bljesnuo onaj Barbie osmjeh na licu, pa da, dečko očito ima dobru prođu kod cura. Nisam joj vilama iskopao oči i lopatom izravnao osmjeh. Neka gleda žena, gledanje izloga je još uvijek besplatno. Gledam i ja neke svoje druge izloge pa se nitko ni najmanje ne uzbuđuje. Niti mi se prijeti vilama niti lopatom. Još uvijek ne.

Ona je uz jelo naručila nekakvu salatu sa pečenim kozjim sirom koji joj baš nije išao. al’ je zato meni bio jaaako fin. Ja sam lako naručio, čim sam vidio menu gdje su u predjelu uključeni puževi znao sam šta želim. Puževe. Što deblje to bolje. Prvo sam dobio neku čudnu spravu, djeluje kao one čudne spravice koje koriste razni doktori, za koje nitko drugi nema pojma čemu služe a koje redovito kod pacijenata izazivaju jezu. Spravica i jedna mala dvozuba vilica. Samo sam se bojao da se ne spetljam pa da mi još puževi odlete na pod ili možda na drugi stol. Nije mi se baš dalo sramotiti ovdje pred ljudima. Ubrzo je došla mala tacna sa šest udubljenja. U svakome po jedan puž. Mmm, predivno je mirisalo. Baratanje spravicom je jednostavno, s njome se ulovi puževa kućica i sa vilicom se iščeprka puž. Samo meso puža ima neki neutralni okus ali je umak sa česnom, peršinom i štajaznamčimejoš kojim je bio zaliven bio genijalan. Vrlo brzo sam prožvakao i šestog puža s time da mi je K otela pola jednoga. Eh, da ih je samo malo više u porciji.

Večera nije baš bila jeftina ali ajde, jednom možemo i mi k’o ljudi jesti vani. Krokodil je nešto progunđao na krokodilskom ali nije se previše uzbuđivao. Okrenuo se na drugu stranu džepa i nastavio spavati. Znao je da je i ostatak večere bio jako dobar kao i lokalno tamno Lancelot pivo za kojeg mi nije bilo žao šta sam platio 4 eura.

Gore na parkingu francuski penzioneri su se družili. Izvadili stolove i stolice i uživali. Zaboli njih ona stvar. Nisu baš društvo s kojim bi volio provesti večer ali je ohrabrujuće vidjeti da se bar ovdje kamperisti druže. Do sada sam stekao dojam da su to sve neki asocijalni vukovi samotnjaci. Svi osim mene koji bi vrlo rado popričao s nekim.

Međutim ti vukovi samotnjaci se po putu pozdravljaju. Nešto kao motoristi, kad se dva kampera mimoiđu vozači se pozdrave. Svašta!? U početku sam gledao koji klinac mi ljudi mašu. vrlo brzo sam se sjetio da je to vjerojatno neki kodeks ponašanja kamperista na cesti. Nisam nikad prvi dignuo ruku ali sam počeo redovito otpozdravljati. Nije da ću si ruku strgati ako ju ponekad lagano podignem. Nisu svi pozdravljali ali veći dio njih je. Hura, sada sam kompić sa nekoliko stotina francuskih penzića. Mlađe ljude smo malo viđali, valjda ih ima više kad krenu godišnji odmori. A opet, na cesti se svi pozdravljaju a kad se stane svi se zabiju u svoj brlog. Ne bi li bilo bolje da je obrnuto? Tko je uopće izmislio ta pravila?

Ovaj parking ima kompletni CS ali agregat je smještan malo glupo. Dobar je ako treba napuniti vodu i isprazniti otpadne vode ali za struju je prava kretenarija. Do njega vodi poseban prolaz i ako se želim prikopčati na struju, a želio sam, onda svima drugima blokiram pristup agregatu. Je, pa da me linčuje banda bijesnih penzionera. Dovoljno da me jedan svojim zubalom pogodi u čelo i ja sam gotov. Da sam stao negdje sa strane trebalo bi mi 50m kabla šta nisam imao. Možda da očerupam koji dalekovod ali već sam bio pomalo umoran i nije me bilo volja penjati se po elektro stupovima.

Uz gunđanje moje drage K ipak sam nastavio dalje ali ne i predaleko. Samo do obližnjeg Ploërmela, nekih 13km daleko. Da, bilo je oko 21.00 ali tu je u ovo doba još pristojno svjetlo.

Ploërmel nije baš neka turistička destinacija pa opet i on ima CS. Na prvom parkingu gdje sam stao, odmah do pošte, vidio sam priključke za struju i odmah malo dalje i prostor za ispust i vodu koji je bio zauzet. Trenutno ga je koristio jedan Francuz sa velikim kamperom. Taj unutra ima trosobni stan. vrlo vjerojatno sa saunom, terasom i garažom za dva auta. Rekao mi je da je voda za džabe ali nije baš bio siguran za ove strujne priključke. No, rekao mi je da je samo nekih 200 m dalje drugi parking sa strujom. I ne samo to, nego me čovjek odveo do tamo. Vozio je ispred mene i pokazao to mjesto. Svaka čast, evo jedan malo komunikativniji primjerak.

Vodu sam ostavio za ujutro, sada sam samo parkirao, ukopčao 220V i Tarmi priuštio malo crtanih. Pored nas bio je još jedan kamper i začudo, vozač je bio mlađi. Čim je vidio da s kabelom napadam agregat iskočio je i podsjetio me da agregat radi na žetone koje sam već imao. Vjerojatno je vidio stranu tablicu pa da me upozori za svaki slučaj. Tek šta sam mu zahvalio na informaciji čovjek se povukao u brlog. Ni riječi viška da razmijeni. Ako zna samo francuski kao šta sam pretpostavljao onda je u biti svejedno da li je ostao ili kidnuo jer ja francuski ne znam. A razgovor rukama i nogama a da to nije tučnjava, nema baš neke svrhe.

Dok su žene trošile oči na crtiće ja sam malo prošetao po mjestu. Ima jedan zanimljiv park uz bočnu stranu crkve ali to je sve šta je tu zanimljivo ovako na prvu loptu. Druge lopte neće ni biti jer sam se polako krenuo vraćati u kamper. Gradić je pust, zadnji kafići i restorani već peru podove i zatvaraju. Samo je jedan restoran još imao goste. Ostalo sve prazno. Kao usputno prenoćište je odličan, ali samo to.

_________________________________________________________________________

diesel na automatiziranoj benzinskoj – 1,36 euro/lit
ulaznica Grand Aquarium – 16 euro
pristojna večera za dvoje i po, Josselin – 45 euro

48°42’18,11” S 1°51’13,18” Z – Cancale, pogled i parking
48°38’49,28” S 2°00’32,81” Z – Saint Malo, parking
48°37’12,61” S 1°59’37,26” Z – Saint Malo, akvarijum
47°57’22,45” S 2°33’00,42” Z – Josselin, parking i CS
47°55’59,47” S 2°23’44,15” Z – Ploërmel, parking i struja
47°56’01,72” S 2°23’51,68” Z – Ploërmel, CS bez struje