Očekivano, vrlo rano su me probudili kamioni. Vozači kresnu motor da se zagrije pa to onda rompa. Nemam se šta buniti, ja sam došao u njihovo dvorište a ne oni u moje. Ove dvije spavaju kao da su cijelu noć bančile, njima ništa ne smeta. Ponekad mi se čini da bi mogle zaspati čak i kad bi bile privezane direktno na kamionski auspuh. Nešto kasnije maknuo sam kamper uz rub parkinga jer kako su se kamioni micali ostajali smo sami usred ničega.

Zemlja Čuda, tj. Disneyland se otvara tek u 10.00 pa smo imali dovoljno vremena za se spremiti, najesti i stići do tamo. Bez imalo žurbe, baš onako kako treba biti. U naselju do Disneylanda stali smo kupiti kruh i nedaleko dućana skužio sam jednu jeftinu benzinsku. Odmah sam ju markirao na GPS-u, sutra ujutro će mi to dobro doći.

Tarma je nakon dosta vremena od kad se prvi put oduševila Zemljom Čuda na tv-u, dočekala i taj dan. Dan kad će konačno uživo vidjeti princeze. Nije bilo problema sa ustajanjem ili slučajno cendranjem i mrzovoljom. Čim je otvorila okice znala je šta je danas na redu.

Taman kad sam K komentirao kako smo na naplatnim kućicama za parking u Disneylandu naletjeli baš na najružnijeg crnca na kojeg smo mogli (bez ikakve primisli na rasizam) čovjek se u samo nekoliko trenutaka nevjerojatno proljepšao. Vidio je talijansku tablicu i obratio mi se na čistom talijanskom:
– Ola prijatelju. Spavaš ovdje?
– Ola… može se ovdje prespavati? Naravno da spavamo ovdje – odvratio sam mu oduševljeno.
Stvar je u tome da se nekad s kamperom moglo prespavati na parkingu Disneylanda a onda su zadnjih godina to zabranili te počeli tjerati ekipu ća. To je bila zadnja informacija koju sam uspio naći. Sada opet dozvoljavaju spavanje ali ti daju jedan papir koji staviš ispod šoferšajbe kako bi bio vidljiv izvana. Samo… tada je parking bio 20 eura a sada je 30 eura. Imamo CS na parkingu i tople tuševe u obližnjem objektu ali zato do sutra u 09.00 moramo se dati petama vjetra. Mi smo bili presretni jer smo znali da ćemo na kraju dana biti strgani.

Parking je ogroman, čini se da bi tamo moglo stati tisuću kampera. Normalno da je parking za kampere najudaljeniji. Parking buseva je iste veličine a onaj za aute…hm, ne znam da li se i on proteže do Tokija? Ili možda i dalje?

Dobrim dijelom prema ulazu vode pokretne trake. Sada su nas samo ubrzavale, za natrag će nas nepomične i umorne nositi. Na ulazu pregledavaju sve šta se unosi ali vrlo površno. A mi smo toga imali. Sve, i hranu i piće i jakne i kišobrane. Jutro je bilo maglovito i vlažno pa nismo imali pojma kako će se vremenske prilike dalje odvijati. No, sve dok se to vozi u kolicima skupa s Tarmom to nije problem.

Cifra koju je potrebno platiti za Zemlju Čuda je dosta teška. 74 eura po osobi sa ulazom u dva parka (ova klasični i Disney Studio). No, kao radi te 20. godišnjice imali su i akciju na 59 eura za dva parka ali samo ako se kupi preko interneta. Disney Studio nas nije zanimao i znali smo da i ovako za njega nećemo imati vremena, tako da je nama bila dovoljna i karta za samo jedan park koje tada nije bilo. Tek kasnije, kad smo već bili doma vidio sam da imaju tu kartu za samo jedan park po cijeni od 61 euro. Očekivao sam da su bar cijene za djecu malo niže. Da, jesu… ali to malo je jako malo. Sa 74 ide na 66 eura a sa 59 preko interneta na 52 eura, vrijedi za djecu od 3 do 11 godina. Mlađa od tri idu mukte a starija od 11 valjda plaćaju punu cijenu. Parking auta je 20 eura. Divno. Lova, lova, lova, lova. I za kraj daj još malo love. No, samo jedan je Disney… Mi smo normalno išli s ovom od 59 a Tarmi do trećeg rođendana predstoji još koji tjedan pa je za nju sve džaba.

Glavna ulica Zemlje Čuda proteže se nekih 100 m i izgleda namjerno vrlo američki. Svi ti prostori su dućani sa skupim stvarčicama u koje nismo niti htjeli ulaziti. To ostavljamo šeicima, kuvajtskim tankerima i onim koji se tako osjećaju. Odmah poslije u nebo se izdiže trnoružičin dvorac, glavna vizura Disneylanda. Pitam se čime li je upravo Trnoružica zaslužila da ima svoj poseban veliki dvorac a ne recimo Pepeljuga, Snjegulica ili neka treća? Da li i u ovom svijetu princeza ima onih sposobnijih koje legnu sa gazdom pa dobiju više od ostalih na račun hrvanja pod plahtama? Ili na plahtama. Ili na stolu. Zidu. U autu. Na konju. U kočiji. Na veš mašini. U prirodi. U wc-u katamarana. Ili gdje god mašta kaže. Ako je to stvarno tako onda bi Trnoružica mogla biti prava namiguša. Općenito su mi te princeze i te njihove priče sa prinčevima malo sumnjive.

U dvorac se može ući i popeti na prvi kat. Malo smo oklijevali ostaviti kolica sa svim stvarima nenadgledana, ali to svi tako rade. Dječja kolica se parkiraju negdje i ostave u društvu ostalih 10 ili 20 kolica. Na pola sata, sat ili dva. Nitko ih ne dira, eventualno ih zaposlenici premjeste koji metar dalje ako smetaju prolazu.

Na katu su vitraži sa scenama iz priče o Trnoružici, onako, zanimljivo za klince. Ne znam koliko se dvorac doista Tarmu dojmio jer je već ranije bila u nekim drugim pravim dvorcima.

Od dinamičnih atrakcija prvo smo napali karusel, nakon toga rotirajuće šalice u koje smo sve troje ušli. Mislio sam da to stvara vrtoglavicu s obzirom na svu tu silnu rotaciju nad rotacijom ali ispalo je sasvim suprotno. Nismo puno čekali za red na te dvije atrakcije kao šta nismo puno čekali ni za ulaz u labirint kod Alice, Zeca i njihove zemlje čudesa. Ovo zadnje nije bilo niš posebno a ni Tarmi baš nije bilo nešto prezanimljivo. Možda je ipak prestatično. Red čekanja, red šetnje i vrijeme ovdje vrlo brzo prolazi.

Ovdje smo došli najviše radi princeza tako da je bilo sasvim prirodno da stanemo u red kako bi upoznali pravu princezu a ne tamo neku lutku. Na ulazu je stajala tabla sa obavijesti da se čeka 120 minuta. U to smo povjerovali tek nakon pola sata čekanja. Naivčine. No, i da je trebalo čekati pet sati isto bi stali u red. Sve ostalo je manje bitno. Dobra stvar u tom silnom čekanju je da smo se brzo maknuli sa sunca i počeli sa čekanjem u klimatiziranom prostoru. Kasnije smo počeli sjediti i na podu s obzirom da je dole sve pod tepihom. Mislio sam da će Tarma svisnuti, ali nije. Bilo je tu i druge djece, temperatura je bila ugodna i bilo je dosta slobodnog prostora za šetanje iza ograde i dovoljno ograde za penjanje. Jer ona se mora popeti na apsolutno sve. sve bi me bilo nekako strah pokazati joj negdje jelena jer bi ju poslije morao skidati s njegovih rogova.

Nekolicina je odustala odmah na početku kad su doznali da na kraju tog silnog čekanja upoznaš samo jednu princezu. Što je dobra svinjarija sa strane Disneylanda. Ustvari ne znam da li je veća svinjarija to ili ograničeno vrijeme koliko su te princeze na raspolaganju: od 13.00 do 19.00. Vikendom rade od 10.00. Ne znam, zar bi Disneyland koji zapošljava tisuće ljudi bankrotirao da postavi još koju dodatnu glumicu već kad je potražnja za ovime ovako velika? Vjerujem da im je to dodatni trošak kao kad recimo jedan Renault u tvorničkoj hali pored 10 reflektora postavi dodatna 4. I zašto na kraju bude samo jedna princeza? Ok, budu dvije ali su odvojene pa šta te zapadne. Ako već djeca toliko čekaju bilo bi lijepo da na kraju sretnu više od jedne. Ili da stave više tih glumaca pa da se manje čeka. Samo. kad bi ljudi tu gubili manje vremena, onda bi stigli vidjeti puno više pa možda ne bi bilo razloga da dođu još koji put i opet plate prepreskupu ulaznicu i parking. Sve u službi novaca, pa tako i princeze.

No, znali smo da nam je sudbina odredila da ovdje provedemo nešto vremena pa se nismo niti sekirali. Da nam digne tlak, nama i još nekim ljudima oko nas pobrinula se jedna priglupa ali i prilično bezobrazna Talijanka. Prošla je cijeli red sa izgovorom da traži sestru koja je eto tu u redu i koja joj se ne javlja na mobitel. U potrazi su sudjelovali i njen muž i dvije curice od možda 6 i 9 godina. Ispred nas su bili isto neki sasvim drugi Talijani pa su gurači stali između nas i njih i počeli s razgovorom da bi se na kraju tu fino ulogorili. Vidio sam kako se ljudi iza nas bune ali ženska se pravi da ne zna engleski i piči po svome. Ovi drugi Talijani ispred nas su započeli razgovor s njima, jer ipak zemljaci su si, jelte. Ja šutim i čekam da vidim šta će se dogoditi. Ništa. Padobranci su mrtvi ladni stajali na novoosvojenoj poziciji. Valjda uvjereni kako su se s navodnim neznanjem engleskog riješili neugodnosti. Heh, ali ja znam talijanski pa sam ih na kraju i upitao da šta oni uopće rade ovdje?
– Tražim svoju sestru, ne javlja mi se na telefon a tu bi negdje trebala biti – kaže glupača.
– Aha, pa onda odi naprijed i potraži ju do kraja ili se lijepo vrati na početak reda – odvratim.
– Da, ali ja tražim sestru. Razumiješ? Ne javlja mi se na telefon – i dalje tupi ona. Razmijenili smo još nekoliko vrlo sličnih pitanja i objašnjenja, normalno da nije imala ni pametan odgovor na to zašto cijela obitelj traži sestru a ne samo ona. Žena je tupila i dalje svoju glupu priču i nije se micala. Gledao sam njene dvije curice, šutke su stajale sa strane i gledale u pod. Kakav primjer im daju roditelji sa ovim sranjem? Kako očekivati da i one neće biti od iste takve bezobrazne sorte ljudi jednom kad odrastu.

Talijani koji su bili ispred nas su šutjeli i gledali. Znali su i oni vrlo dobro da kuja bezobrazno laže ali su gledali svoja posla. Pa da, zemljaci su si. Ovi iza nas su već bili bijesni, a kako i ne bi. Znam ja šta napraviti u tom slučaju: dignuti galamu i napraviti gužvu. Pozvati zaposleno osoblje kako bi uveli reda, dignuti dreku i ako treba nekoga raspaliti po nosu. Da, sve to može ali kad sam čekam negdje. Pregrizao sam i nisam napravio nikakvu frku. Pored nas je stajala mala Tarma, dijete kojem samo šta se nije ostvario veliki san. Trebali smo čekati još samo nekih 15-ak minuta. Pojeo bi si uši zajedno sa očnim jabučicama kad bi joj to na bilo koji način onemogućio. Kad bi došlo do gužve lako bi se moglo dogoditi da i nas izbace. Možda ne bi, možda su pravedni. ali gdje mi je garancija?

Da, pregrizao sam a to su napravili i ovi civilizirani ljudi iza nas. Taman pred ulaz upitao sam kujetinu da li je našla sestru. Pravila se da me ne čuje i gledala ispred sebe. kao i njen muž. Bah, nisam se uzbuđivao previše, znam da im se to vratilo natrag. S jedne strane ugrabiš, s druge strane izgubiš. U suprotno ne želim vjerovati.

Od svih princeza nas je zapala upravo Trnoružica the namiguša. Stvarno, lijep komad cure odjeven u dugu plavu haljinu, sa dugom plavom kosom (sigurno lažnjak) i krunom. Sijedi dole tako da bude blizu klincima. Tarma se skoro onesvijestila od sreće, poklonila joj se i malo otplesala pred njom. Još ju je i poljubila u obraz. eh, i tata bi sine. i tata bi. Okinuo sam dvije fotke (Trnoružicu nisam) i to je bilo to. Dva sata čekanja okrunjeno sa dvije minute neizmjernog dječjeg veselja. Pozdravili smo Trnoružicu i krenuli vani na toplo sunce. Jebi ga, voljeli bi da je malo dulje potrajalo, K i ja smo se osjećali kao da smo malecku razočarali. Ma nismo, dijete je upoznalo pravu Trnoružicu i sada su one prijateljice i dan je za nju predivan. ali mi odrasli smo otišli s malo gorkog okusa u ustima.

Ako ništa drugo, dobro da je ona glupača uletjela ispred nas. Tek na izlazu mi je K rekla da je ona druga dostupna princeza bila Tijana, a između nje i Trnoružice ova druga kod Tarme ima ohoho veću važnost. Dobro je ispalo i isplatilo se to šta nisam dizao buru.

Uzeli smo besplatni Fast Pass (FP) kartu za Petra Pana i krenuli do Snjegulice. Neke atrakcije imaju tu mogućnost da se prijavi na vožnju nakon čega se dobije neki vremenski okvir kada se može doći i ući sa tek nekoliko minuta čekanja. Kad se iskoristi FP za jednu atrakciju može se uzeti za drugu, nije moguće imati više od jednog FP.

Najinteligentije je u takvim parkovima ići od jedne atrakcije do druge ili bar tamo gdje se najmanje čeka. Samo šta smo mi imali točno određena mjesta koja su bila prioritet tako da smo se parkom silom prilika kretali na onaj glupi način. Tako smo mi zapalili ravno do kuće Snjegulice. Čekanje od nekih 20-ak minuta se malo produžilo. Prvo je sve stalo, pa su onda rekli nešto na francuskom nakon čega su se ljudi počeli razilaziti i na kraju kad se pola ljudi razbježalo počeli su opet voziti dalje. Bez objašnjenja koje mi ionako ne bi razumjeli jer ne razumijemo jezik. Pa da. Vive la France!

Kroz tu atrakciju ljude voze u malim rudarskim vagonima koji malo jače trzaju kad mijenjanju smjer kretanja. Zgodno zamišljeno samo. sve se vrti oko zle vještice, tu i tamo iskoče uplašeni patuljci a Snjegulicu i njenog princa vesele na konju vidimo tek na samom izlazu, tj. iznad vrata koja se zadnja otvore kako bi opet izašli na svjetlo dana. Tu smo nas dvoje odraslih ostali malo zebezeknuti. Cijela ta vožnja je dosta mračna i uglavnom se vrti oko jebene vještice. Pa ono. nije baš da priča ide tako, ima tu i Snjegulice sa patuljcima pa dobra vila, pa. nije sve tako mračno i strašno kako ovdje izgleda. Mislim. pa tko je ovu kuću Snjegulice osmislio? Da li je taj ikad pročitao priču?? I da li baš mora biti ovako mračno? Pretpostavljam da mora, jer onda sve te hale kroz koje se vozimo ne moraju biti baš uređene do kraja – pa da, mračno je pa se ne vidi. Svašta. Kao da smo išli kod Ljatifija po burek pa usput pogledali njegovu kolekciju prijava sanitarne inspekcije a ne da smo došli u Disneyland i gledali jednu od poznatih priča.

Ok, do Petra Pana još ima nešto vremena pa smo skočili u kuću Aladina. Tu nema reda, nema čekanja, samo se treba prošetati kroz kuću. Koja je samo kuća. Svi likovi iz priče su oslikani po zidovima, postavljena je tu i tamo koja figurica u manjoj veličini i. to je to. Manje od toga ne može. Da je tu neki glumac valjda bi to odvelo firmu u bankrot.

Dobro, nema veze. tu je i pravi gusarski brod i na njemu je čak i bio jedan gusar spreman na slikanje s klincima. To već izgleda pristojno ali je više zanimljivo dečkima. Došlo je vrijeme za Petra Pana. Tu ljude voze u malim brodićima na šinama. Opet mračne hale ali bar tu taj mrak ima donekle smisla. Put sa Petrom Panom je zamišljen na način da smo proletjeli kroz spavaću sobu i odletjeli noću vani nebu pod oblake. Tako smo svi skupa letjeli visoko iznad grada i gusarskog broda a privid letenja na velikoj visini daje mračni prostor sa tisuću lampica koje glume zvijezde i maketa grada ispod nas. Vidjeli smo i kako se Petar bori sa kapetanom Kukom. To je sve skupa već ostavilo bolji dojam na nas odrasle. Tarmi je super bila i Snjegulica tako da joj je ovo prividno letenje vjerujem bilo još uzbudljivije. Djeca ipak to vide sasvim drugačijim očima od nas i drugačije to pamte. Na pozitivniji i ljepši način.

Selo od Pokahontas je tek bilo pravo razočaranje. Očekivao sam nekoliko šatora i bar neke veće lutke indijanaca. To selo je obično dječje igralište sa toboganima, penjalicama i sličnim stvarima. Neke konstrukcije donekle podsjećaju na indijanske šatore ali od Pokahontas ni P. Zaboli Tarmu ona stvar za sve to, ona je napokon našla mjesto gdje se može penjati i skakati. Neka, dok se ona veseli i mi smo veseli. Pod je sav napravljen od nekog gumastog materijala pa i da dijete zvekne o pod neće biti strašno.

Od svih atrakcija koje smo još mogli obići mi smo napravili kardinalni zajeb i otišli na krivu. Obližnji ”Big Thunder mountain” vlak u stilu divljeg zapada. Ja sam istina imao neke druge ideje ali sam popustio K. Gledali smo neki vlakić koji juri po otoku usred umjetnog jezera i iako mi je bilo nešto čudno nisam skužio da se radi upravo o vlaku za koji mi čekamo red. A to nije skužila ni K. Nismo išli za tim da u stvari ni ne vidimo kamo taj vlak za koji čekamo red vozi. Nismo čak ni pogledali ime te atrakcije, jer da smo vidjeli nešto bi nam zazvonilo. Taj nesretni vlak odmah nakon polaska uz vrištanje ljudi ponire u mračni tunel ispod umjetnog jezera, izranja vani na otok, uspinje se i onda opet brzo i zavojito juriša prema dole opet kroz drugi mračni tunel natrag na polaznu točku. Ništa strašno za odrasle ali za male klince. uh, za njih je to koma. Bili smo uvjereni da je to neka mirna vožnja, uostalom bilo je tu još nekoliko roditelja sa isto tako malom djecom, samo šta ne znam da li su znali za šta čekaju ili su se zajebali kao i mi.

Ispali smo pravi roditelji idioti. Polako smo krenuli ni ne znajući šta nas čeka. Budale. Tarma je baš bila vesela. samo šta je to veselje brzo završilo. Odmah nakon polaska uslijedilo je poniranje u mrak. Mogu samo misliti koji je to šok bio za to jadno dijete. Kako je sjedila bliže meni, stisnuo sam ju sa obje ruke i nisam ju puštao do kraja. Vlakić je jurio, ljudi vrištali a ona plakala i plakala sva prestravljena. Ona plače, ja malo psujem a malo ju tješim. Bila je to najduža vožnja na kojoj sam bio i najgora. Iako nije ni malo strašna, tj. meni nije. Mala je plakala još neko vrijeme. Da, stvarno smo bili idioti, napravimo sav taj put do ovdje i onda iz nesmotrenosti isprepadamo kćer. Koliko mi je bilo teško šta ova plače našom krivicom toliko me bilo sram pred ostalim ljudima. Nisam se usudio pogledati ni u koga kako ne se ne bi sreo s nekim osuđujućim pogledom. Jer znam šta ja mislim o ljudima koji vode klince na nešto šta nije primjereno njihovom uzrastu. Tarma, oprosti svojim bedastim roditeljima.

Mala se ubrzo smirila i zaboravila na neugodno iskustvo. Ipak je ona sada u Zemlji Čuda pa je red da nastavi sa veseljem. ”It’s a small world” je atrakcija gdje se s malim barkicama sporo plovi kroz svijet pun rasplesanih 80 cm visokih lutki. Lutke su dosta jednostavne ali su odjevene u nošnje velikog broja svjetskih naroda i postavljene u odgovarajućem ambijentu. Kina, Venecija, Irska, Peru. ma nema čega nema. Cijelim putem ide ista melodija ali kako se prolaze različiti ”dijelovi svijeta” mijenjaju se instrumenti s kojih se izvodi. Pa kako smo to do sada uspjeli izbjeći?? K je bila oduševljena, Tarma je stajala na nogama i gledala na sve strane. Bila je očarana tim rasplesanim svijetom mašte. Nije znala gdje prvo pogledati. Nisam znao ni ja. Kasnije smo otišli još jedanput a kad smo taj drugi put stigli do kraja nismo ni izlazili iz barkice. Nije bilo dovoljno ljudi da sve napune pa smo išli još i treći đir. Istina, mala je svaki put pitala ako to ide brzo. Jedna luđa vožnja je bila i više nego dovoljna pa se osiguravala da joj opet ne priredimo nešto takvo.

Kasnije poslijepodne bude manje ljudi i svugdje se manje čeka. Tako da smo opet u toku večeri išli u kuću Snjegulice i na let s Petrom Panom. Stigli smo čak uživo upoznati i Mickey Mousea gdje su se Tarma i K s njime slikale. Slikao ih je i službeni fotograf i malčice nagovarao da kupimo njihovu sliku. Ma da evo, kupiti ću nešto šta mogu napraviti sam. Mickeya smo dočekali brzo, za samo 15 minuta. U sali za čekanje je postavljeno kino platno gdje se vrte crtići, odlično, taman da se klinci ne dosađuju. Vjerujem da je inače tokom dana tu isto kaos od gužve. Htjeli smo ići opet do princeze ali čekanje nije padalo ispod sat vremena a rade samo do 19.00.

Najveće sranje sa tim Disneylandom je šta radi do 23.00 ali velika većina atrakcija se u 19.00 zatvara. Osim nekoliko drugih i naravno osim dućana koji se valjda nikada ne zatvaraju. Tako da smo nakon parade u 19.00 bili prilično razočarani sa svim tim vožnjicama koje smo propustili. Ima tu još jaaako puno stvari koje jednostavno nismo stigli obići a htjeli smo.

Na kraju smo čak otišli pogledati atrakciju ”Pirati s Kariba” jer nismo imali više kamo. Čekanja nije bilo, ulaz je bio ekspresan. I opet se uglavnom sve odvijalo u mraku. Vožnja brodićem po vodi traje dosta i zanimljivo je prikazan taj svijet gusara, Tarma je tu već bila profić pa se nije bojala. Pripremili smo ju na priču o gusarima pa je sa zanimanjem promatrala svu tu predstavu oko sebe. Lako je to kad znaš šta bi moglo biti unutra, složiš priču djetetu i kreneš. Malo sam pretrnuo kad smo u mračnom tunelu počeli ići prema gore, znao sam da nas čeka spust u vodu. Bar smo sada na vrijeme rekli maloj da ćemo odletjeti u vodu i da će se svi smijati. Spust, ustvari dva, bili su blagi i primjereni čak i maloj djeci. Kratak osjećaj ubrzanja koji završava sa lijepim splashom u vodu. Siguran sam da se u tom trenutku malo trznula ali poslije je bila sva ponosna na sebe kako je bila hrabra i kako nije suzu pustila. Hm, postavili smo si pitanje da li bi ju odveli da smo znali kako ta atrakcija stvarno izgleda, ovako mračna i sa tim spustovima? Ne, ne bi. Ne zato jer je to nešto strašno, jer nije, nego samo radi toga da ju opet ne zajebemo. Ispalo je na kraju ok.

Disneyland se nas odrasle nije previše dojmio i imamo podosta kritika na to zgrtanje novaca dok su dječje želje u drugom planu. Npr. nekad davno mislio sam da Disneylandom paradiraju bar neki od likova.nismo vidjeli ni jednog osim kad smo bili u redu za princeze pa su dvije došle na smjenu a dvije otišle na brzinu. Nadali smo se da ćemo vidjeti neki show gdje bi npr. Snjegulica pjevala sa patuljcima. Nismo, toga niti nije bilo u programu za taj dan pa je pozornica zjapila prazna. Možda toga bude vikendima ili praznicima kad ima više ljudi… ali tada se opet više čeka na sve atrakcije.

Neke stvari su nam se svidjele, neke su nas totalno razočarale. Ali, jedna stvar je apsolutno fantastična: parada u 19.00. Jedan veliki muzikom praćen defile gdje prošetaju skoro svi disneyevi likovi. Zauzeli smo dobru poziciju i pričekali nekih 15 minuta. Fotoaparat sam prepustio K, neka ona slika, ja jedino želim doživjeti to skupa s Tarmom u naručju. Uskoro su vile na skrivenim rolama počele predvoditi povorku. Za njima princeze s prinčevima u kočijama. Pa onda likovi kao šta su Arijel, Zlatokosa, Petar Pan, face iz Toy Story. i tako sve do Mickeya i njegove bande.

Prelijepo i impresivno. Tek tada, u tim trenucima kad je Tarma oduševljeno i neprekidno mahala svima koji su prolazili, tek tada sam imao onaj dobar osjećaj da smo joj ispunili očekivanja. Napokon je vidjela sve te svoje princeze, sve te priče iz njenih mnogobrojnih knjižica pretvorile su se u stvarnost. Oživjele su i provozale se pred nama. Petar Pan i Kuka mahali su sa svog broda a Pinokio je smiješno koračao putem. Minie se popela na kola i plesala sa Pajom i Šiljom.
– Hello! – pozdravio je odjednom Tarmu jedan od plešućih gusara, dao joj je ruku krezubo se smiješeći. Mala još uvijek veselo spominje kako ju je pravi gusar pozdravio. Jedna tako mala glumčeva gesta ima ogroman utjecaj na doživljaje jednog djeteta. Ogroman. I danas sam zahvalan tom anonimnom gusaru šta se upravo mojoj kćeri obratio i šta joj je poklonio još jedno ludo i lijepo sjećanje.

Ne znam tko je bio sretniji, Tarma ili nas dvoje koji smo joj bili u prilici ostvariti taj njen veliki dječji san. Ta parada u Disneylandu je paradoksalno jedan od naj naj naj trenutaka koje sam ikad doživio na putovanjima. ma mogu čak reći da je naj trenutak. Svaka čast Taj Mahalu, Huashanu, Lagunama i Amazoni, ali mislim da se ništa ne može mjeriti sa trenutkom kad smo kćer doveli usred jedne lijepe bajke.

Izašli smo vani tek negdje oko 22.15. Dakle punih 12 sati smo proveli u parku. Disney Studio koji je također uključen u cijenu karte nismo stigli obići i ne vidim kako bi to uopće mogli izvesti unutar 24 sata, a kamoli u 12. Oko 23.00 je bio još neki program sa vatrometom ali nismo ga dočekali. Mala je cijeli dan na nogama, iako je bila umorna k’o pas nije se predavala umoru. Spavanje nije bila opcija, osim nakon one blesave vožnje nije ni suzu pustila. Nije zacendrala, nije zagnjavila ni trenutka. Nevjerojatno kako je sav taj napor podnijela. Heh, bez lažne skromnosti, ali vidi se tko joj je tata. Nije čak ni tražila da joj se išta kupi pa ju je na kraju K odvela u jedan od dućana gdje si je Tarma izabrala igračku. Princeze, naravno.

Ostale izvanredne troškove kao šta su hrana i piće smo uglavnom izbjegli jer smo sve vozili sa sobom. Osim kugle sladoleda od 3 eura kad ju je Tarma zatražila i isto tako skupe 0,33 boce vode kad smo potrošili svoju. Puno curica briju okolo odjevene poput princeza, treba im samo kupiti haljinu po cijeni od 40 do 60 i nešto eura, ovisno o dužini. I tome smo doskočili, imamo mi već od ranije jednu od Snjegulice koju je Tarma taj dan ponosno nosila dok nije postalo malo pretoplo.

Kamper se činio puno daljim nego je bio ujutro, nas su noge boljele a malecka je zaspala u kolicima šta inače nikada ne čini. K je pičila ispred mene malo bržim korakom pa sam ju odlučio nadmudriti tako da opalim jednu dijagonalu preko parkinga. I jesam, opalio sam ja dijagonalu i stigao do ograde motreći cijelo vrijeme K na pokretnim stazama. Pih, šta je to metar i sitno visoka ograda za mene, znam ja kako se jednostavno prevaliti preko toga. Samo me čudo spasilo da se ne prolijem k’o litra vode s druge strane. Šeprtljavije to nisam mogao izvesti. Neka, bar sam prije nje stigao do kampera, nesumnjivo ”vrlo bitna” pobjeda u mom životu. Ali ajde se ti bori protiv glupih ideja jednom kad navale na umorom uništen mozak.

Prava je sreća šta smo tamo mogli prespavati bez da se smucam uokolo ovako strgan. Izvukli smo stolice, sjeli pored kampera i pogledali nešto od vatrometa. Malecka je već čvrsto spavala, ne bi ju probudilo ni da smo sam kamper privezali na raketu i lansirali ga gore pod oblake.

Poslije sam iskoristio priliku i otišao iskoristiti tuševe o obližnjem objektu. Pa da se bar jednom u ovih 10 dana komotno istuširam sa malo više prostora i sa neograničenom količinom vode. Čudan je to neki objekt, podsjeća pomalo na vojni. Tuševa kao u priči a nigdje nikoga. Nigdje slavine, nikakvog prekidača, ispred mene je samo tuš sa nečim. kao neko metalno dugme. Stisnuo sam to dugme i oslobodio svu raspoloživu vodenu silu, vrlo sitne kapljice suknule su pod ogromnim tlakom kroz glavu tuša. Vrata za mnom zatvorena a ja potpuno odjeven.umpfff. Vjerojatno mi od silne šetnje vijuge nisu radile na 100%. Ok, rijetko rade na 100%, sada nisu radile ni na 10%. Sada sam se uvjerio da tuš radi kako treba. Nije baš na najinteligentiji način ali sada sam siguran da radi. Unutar kabine nema vješalice, nema ničega pa sam uza sav umor još morao izvoditi akrobacije kako ne bi do kraja smočio sve šta sam imao na sebi. Bar sam tople vode imao u izobilju. i koristio sam ju maksimalno.

_________________________________________________________________________

ulaznica Disneyland sa 20% popusta – 59 euro
parking Disneyland 24h – 30 euro
kuglica sladoleda – 3 euro
voda 0,33 – 2,99 euro