Ujutro smo prvi pokazali znakove života. Skockali se i prebacili na dio parkinga sa CS taman kad su došli radnici koji su morali porompati nešto asfalta odmah tamo blizu. Više nisam zavidio ostalim kamperistima koji su ostali spavati. Mi smo bar imali vrlo ugodno i tiho buđenje. ovi će skočiti iz kreveta od buke. Dok sam ja baratao sa svježom vodom i ispustom tek se još jedan kamper pojavio za istu stvar. Talijan, čudio se slavini čiji ventil moraš stalno pritiskati kako bi napunio vodu. Vjerojatno je i on tek stigao u Francusku pa nije vidio da su slavine za kampere ovdje uglavnom ovakvog tipa.

Vratio sam se u ono malo naselje između Zemlje Čuda i autoceste sa malom benzinskom postajom koja ima jeftino gorivo. To je trebalo iskoristiti pa sam se jedva nekako uvukao između nosivog stupa krova i agregata. Kad sam natočio i platio izvukao sam se u rikverc, u suprotnom smjeru bi se sigurno bio zaglavio s obzirom koliko je tijesan prolaz. 1,33 eura po litri dizela, samo nekoliko kilometara naprijed je Total benzinska sa cijenom od 1,55 eura po litri. Općenito su Total, Elan i još jedna firma čije ima počinje s ”A” najskuplje. Trgovački lanac Leclerc i mnogo drugim malih firmica imaju jeftinije gorivo. To su uglavnom male potpuno automatizirane benzinske stanice bez ljudskog osoblja. Često se nalaze na parkinzima većih megatrgovina. Ubaci se kartica, odabere vrsta goriva, izvadi se kartica, toči se, uzme se račun. I to je sve.

Giverny je udaljen od Pariza nekih 70 km a od nas oko 120 km. Malo s obzirom da ćemo autocestom ali znao sam, znao sam da nas opet čeka ronjenje kroz gužvu. Ovaj put sam bio odmoran, svjež i mogao sam se bez problema skoncentrirati na ono šta mi Nataša iz GPS-a priča.
– Skrenite lijevo. Skrenite desno. Izađite na trećem izlazu.- ma vozili smo kao uigrani tim. Još samo da nije bilo te poplave vozila oko nas.
– Tataaa, skreni desno! Čuješ tataaa! – derao se mali papagaj iza mene. Lijepo da se bar netko zabavlja u ovom kaosu. Nisam se nervirao radi prometa. A zašto bi, znao sam da će biti tako, nije bilo razloga da budem napilan i tako. ponekad je život stvarno lijep pa čak i u ovakvim uvjetima. Na zidu jednog nadvožnjaka čak sam uspio vidjeti tabelu ”PARIS” koja označava početak grada. Hm, koliko sam stajao ispred nje mogao sam ju i izmjeriti. Zbilja sam privilegiran, koliko ljudi se masakrira kako bi vidjeli tamo neki toranj, a ovaj znak, sam početak bajkovitog Pariza vide rijetki stranci. Ma da, obična jebena tabela ali čovjek mora nečime držati mozak u pogonu.

Udaljavajući se od grada i gužva je polako jenjavala. Zadnjih 7 km autoceste se naplaćuje ali meni je to bio zajeb. Zato jer se jednokratno naplaćuje za kamper neka 4 eura pa gdje izašao, izašao. A ja izlazio na prvom izlazu. Vive la France! Ostatak lokalne ceste do Givernya nije nešto posebno zanimljiv pa smo ga prošli bez klasičnih uzdaha i padanja u nesvijest pred čarobnom ljepotom francuskih krajolika.

Odmah na ulazu stoji obavijest o veeelikim besplatnim parkinzima na raspolaganju. Da, parking za aute je lijevo od kružnog toka i zaštićen je rampom postavljenom na visini od 2 metra. Dakle tu ne mogu, ali zato bi mogao na ovaj parking odmah desno koji je označen kao parking za autobuse. Samo. rampa je spuštena a tip s druge strane mi maše da ne mogu tamo. Gledam, vidim 2,3 autobusa i oooogroman prazan prostor. Ma toliko prostora da bi se istovremeno mogle lansirati tri rakete za Mjesec. Ali ne, ovaj me mahnito tjera dalje. I krenuo sam dalje, vjerojatno je malo naprijed još neki parking. E nije. Baš nije. Malo naprijed je zadnje skretanje u selo i istina, ima još nešto parkinga samo šta ja u njih ne stanem. Ili je privatni od hotela ili je samo za aute i kombije koji se uspiju nekako ugurati unutra.

Opet sam se vratio do onog velikog praznog parkinga a čupavac s tamnim naočalama se opet razmahao:
– En village! En village!
Izašao sam i upitao ga gdje jer naprijed nema ničega?
– En village! En village! – opet ovaj pizdi po svome. Iza njega i dalje veliki prazan prostor. Stvarno ne znam koliko bi crnih autobusa trebalo doći da bi se sve to popunilo? Opsovao sam ga onako junački uz mahanje ruke i napilan uskočio natrag u kamper mada bi mu najradije potpalio onu kosurinu pa neka bukti za primjer ostalima. Nema parkinga? Opet diskriminacija za kamperiste? Ma nabijem vas sve skupa! Lijepo sam stvarno krenuo u village i parkirao ga u glavnoj ulici. Usred rijeka turista kroz koje sam se probio. Centralnije nisam mogao. Nešto kao da se parkiram na glavnom trgu u Zagrebu. Pa neka me kazne ali ja parkirati 10 km dalje – neću. Na tom malo proširenom mjestu vidio sam da se i njihovi ljudi kratkotrajno zaustave, nisam smetao prometu pa eto. Bonjoure. Ja stao. Evo vam ga na.

Dok sam čekao da se ove dvije polako spreme, šetkao sam vani na ulici i gledao koliko stvarno smetam prometu. Kako je promet rijedak, osim rijeka pješaka, nije bilo problema. Iza mene je stao još jedan veći kamper sa francuskim penzionerima šta je već izazvalo reakciju čovjeka iz obližnjeg dućančića. Lijepo je objasnio da se ovdje ne smije parkirati a ja sam ga lijepo upitao gdje da onda parkiram jer me svugdje odjebu.
– Da. to je problem – to je sve šta je imao reći nakon čega se mudro povukao. Ovi Francuzi su ipak nastavili dalje. Kasnije na odlasku vidio sam da su parkirali skroz na kraju duguljastog sela. Bio bi i ja da me itko uputio da na kraju mjesta postoji malčice proširena cesta bez zabrane parkiranja. Ovi su otišli samo radi straha od neke kazne, nisu inatljivi poput mene, barabe istočnjačke krvi.

Neobičan je to osjećaj ponašati se kao da si kod kuće u ulici prepunoj ljudi. Znao sam da nas dijeli jedna vrlo tanka barijera a opet tih 2, 3 centimetra dijelila su u tim trenucima dva potpuno različita svijeta: dom i ulicu.

Giverny je jedno malo selo koje svoju slavu duguje Monetu, njegovim djelima i njegovom cvjetnom vrtu. Malo znam o slikarima pa radi njegovih slika ma koliko god on slavan i dobar bio sumnjam da bi se tu zaustavljao. Ali kako K luduje za cvijećem a na putu za Normandiju se nalazi upravo taj giga vrt starog barba Moneta, naše zaustavljanje je bilo logično. Giverny je prenatrpan turistima, uglavnom ovima koji se planetom gibaju u paket aranžmanima. To se vidi odmah jer su zapljuskivali naš kamper na refule, tj. u skupinama. Čekajući svoje žene vani na ulici, vidio sam kako banda koja brije okolo ima naljepnice na majicama. E da, svaki je imao malu žutu naljepnicu lijevo od srca na kojoj je pisao broj grupe. Da se ljudi slučajno ne izgube. Strašno. S obzirom da je to u blizini Pariza i da se radi o Monetu, toliki broj turista nije ništa neobično. Samo, ovo je usred tjedna van glavne sezone. 7. i 8. mjesec i još vikendom mora da su pakleni.

Prvo smo iz neznanja banuli na ulaz za grupe dole uz glavnu cestu a kad su nas pristojno otprdili shvatili smo da je ulaz za nas ostalu bagru gore u glavnoj seoskoj ulici gdje smo se parkirali. Red je bio dugačak, pola sata čekanja nam nije ginulo. a možda i više. Zid kuće i vrta pored kojeg se protezala kolona čekača je ipak radio finu hladovinu. a i odmorna Tarma je zabavljala okolnu ekipu na način kako zajebava roditelje. U zadnji trenutak sam ju uspio spriječiti da si haljinicom ne obriše lice musavo od sladoleda, vjerujem da je ovima iza nas to bilo zabavno gledati. Isto kao šta im je bilo zabavno gledati kako ju povlačim natrag na pločnik, skidam ju sa noge ili stišavam kad bi se počela kreveljiti. Nesumnjivo, čekanje reda sa raspoloženim djetetom nikome nije dosadno. Jedino šta je mene izluđivalo je kad mala poželi sladoled pa ga nakon dva, tri liza više neće. Najradije joj ga više ne bi kupovali ali kako je bila jako dobra na putu morali smo ju nečim nagraditi. A opet, nije da nam je teško padalo dokrajčivanje njenog sladoleda. Zanimljivo, žena koja prodaje sladolede ne smije dijeliti salvete, bar je ona tako rekla. Valjda da se ne radi smeće!? A kante za otpatke?

Red smo dočekali relativno brzo. Tek sam poslije kod kuće vidio da se ulaznice mogu kupiti preko interneta, skuplje su pola eura ali zato ne treba čekati red. Monetovi vrtovi su stvarno nešto posebno. Proljeće je i većina cvijeća je u punom cvatu, svi ti silni mirisi konstantno opsjedaju nosnice. Jest da K luduje za cvijećem ali i ja se odlično osjećam na ovakvim mjestima zato uvijek i nastojim nešto cvjetno uključiti u putovanje. Kuća koju se isto može razgledati ali bez slikanja proteže se uz sam rub parcele. Malo je neobična jer radi svoje male širine nema hodnika nego se iz jedne prostorije ulazi u drugu. Ne djeluje raskošno, samo jedna obična, malo veća seoska kuća.

Vrta se zato ne bi posramili ni dvorci, pogotovo onog japanskog dijela vrta s druge strane glavne ceste do kojeg se dođe pothodnikom. Heh, i ja bi u takvom okruženju krenuo slikati, mora da te takvo mjesto samo potiče na slikanje. Tim drugim djelom prevladava veliko umjetno jezero sa mostićem preko njega. Bezbrojne vrste raznih biljaka popunjavaju ostali prostor. Ima čak i jedan manji dio prekriven pravim bambusom, pored njega staza i potok, na stazi klupe. Mislim da bi samo u ovom drugom dijelu vrta mogao provesti par dana ne radeći ništa nego samo uživajući u okolišu. Pod uvjetom da oko mene nema sve ove sile turista. Mali ali izrazito fotogeničan dio Francuske. No, tarmino ”meni se piški” je povukao K prema izlazu malo prije nego je mislila ići, a samim time i mene.

Očekivao sam kaznu za parking na kamperu. Ništa ni ovaj put. Mogli smo dalje prema ruralnoj regiji Calvados u Normandiji. Nakon dva dana napokon smo se mogli odmaknuti od autocesta i uživati u pravoj Francuskoj. Obična magistralna cesta je i dalje odlična a mala mjesta kroz koja smo prolazili postajala su sve ljepša i ljepša. Međutim ima nešto šta nam se nikako nije svidjelo, gdje god smo prolazili vladala je opća pustoš. Ok, tu su lijepe kuće, lijepe okućnice, lijepo cvijeće. ljudi nigdje!? Da želiš ili trebaš nekoga upitati za smjer ili neku informaciju, ne bi imao koga. Nema pješaka, nema starih nonica koje po ulici ogovaraju, nema djece, nema mladih. Nema čak ni pasa, stvarno, nema ni jednog jedinog psa a bogami ni mačke.

Bio je radni dan, poslijepodne, prekrasno vedro vrijeme, ali opet da ni u jednom od tih mjesta nema nikoga? Zar su svi u zatvoreni u kućama? Možda smo mi ti kreteni koji se bezbrižno vozikaju uokolo ne znajući da tim krajem haraju vukodlaci i vampiri? Kad sam malo odvrtio film unatrag sjetio sam se da isto tako nije bilo nikoga ni u Vendeuvre sur Barse gdje smo prvi put stali radi CS-a. Tek pažljivijim gledanjem mogli smo vidjeti nešto ljudi po kafićima, ali kafići su rijetki i u većini malih mjesta ih uopće nema. Promet po lokalnim cestama isto je dosta rijedak. Ako sam ikad želio doznati kako se osjećao Pale kad je ostao sam na svijetu trebao sam samo doći ovdje.

Za ručak smo stali na jednom velikom praznom i neasfaltiranom parkingu. U jednom od tih malih i pustih mjesta. Stao sam na kraj parkinga u hladu i junački krenuo u potragu za nekom flaširanom vodom. Tek kad sam se malo odmaknuo od kampera, vjetar me je podmuklo zasuo prašinom, bilo je uzalud da se vratim jer sam i onako pobrao dosta toga. Na povratku ista priča. Grrrr, neasfaltirane površine po vjetru znaju stvarno čovjeku zatrpati oči sa svakojakim smećem. Dobro da netko nije bacio staru automobilsku gumu u blizini jer stvarno ne znam kako bi nju izvadio iz oka.

Današnji konačni cilj bio je Cambremer. Selo koje se u ovoj regiji spominje kao jedno od ljepših. Očekivao sam isti turistički kaos kao u Givernyu ali prevario sam se. Ovo selo je ipak predaleko od Pariza da bi se aranžmanci masovno prevozili do ovdje autobusima na izlete. I dobro da je tako. I ovo selo je bilo pusto, ista priča kao sa prethodnim mjestima.

Kad sam vidio parking skoro sam zaplakao od sreće, baš kao šta balerina plače nad poderanom bijelom haljinicom. Na parkingu je CS na Eurorelais žetone, parkirano je još nekoliko kampera i vozila od pošte. Mjesta koliko hoćeš i to besplatno a žetoni se mogu kupiti u kafiću u obližnjem centru. Nakon sve one gnjavaže u Parizu i Givernyu ovo je bio trenutak kad je od veselja trebalo skočiti metar u zrak i pucnuti petom o petu. I ne samo to, u Cambremeru vladaju mir i tišina. Cestom uz parking vrlo rijetko bi prošlo poneko vozilo a čak i to vozilo išlo bi vrlo polako.

Cambremer je ljepuškasto malo mjesto ali ne toliko da bi izmamilo jedno iskreno ”Wooow”. Čak nisam ni siguran zašto ga LP navodi kao jedno od ljepših sela ali dobro, to je ipak LP i nije baš da se treba pouzdati u sve ono šta tamo piše. Centar je vrlo malen i jedino šta je tamo živo je lokalni kafić s terasom. Galerija je velika i taman smo došli na sam kraj neke fešte. Crkva i zvonik dominiraju centrom ali su zatvoreni. Brzo je taj obilazak završio.

Iznad parkinga je livada sa konjima dok je odmah do parking mala vodena površina sa patkama i vidrama. To je jedino mjesto osim kafića gdje sam vidio lokalne ljude ali i to ih je bilo samo nekoliko grla. Preko ceste među vrtovima prolazi potok, iznad njega je montiran nekakav mehanizam koji zazvoni svaki put kad se napuni posuda sa vodom. Ting. ting. ting. ting..ting. baš lijepo, i baš ruralno. Zanimljivo je to tinganje ali znam da to pored moje kuće ne bi tingalo. Jer bi me izludilo sasvim sigurno. Pa bi ga razvalio, iščupao i slomio oko onoga tko ga je montirao… ali samo ako je fizički slabiji od mene. U protivnom bi ga samo zakopao vrlo daleko da se nikada više ne nađe.

Iako je bilo još nekih 10 do 15 kampera pobacanih po parkingu, druženja tu nema. Baš kao šta se stanovnici sela drže svojih kuća tako se i kamperisti drže svojih kampera. Eventualno netko izađe vani nešto napraviti ali na kratko. I uglavnom su to penzioneri. Možeš nekoga pitati nešto ali osim odgovora neće sad tu biti nekog dužeg razgovora. Ne, svatko svojoj pokretnoj kućici. Nema tu neke ekipe s kojom bi mogao neobavezno popričati o bilo čemu. Ta slučajna druženja i poznanstva su mi malo falila tokom cijelog putovanja.

Kad je pao puni mrak, dakle tamo negdje oko 22.30 krenuo sam opet do centra, kao, možda napravim koju finu noćnu fotku. Izvadim stativ, postavim fotoaparat i… puffff! Nema više svjetla. Sve se pogasilo osim nekoliko osnovnih svjetala koja omogućuju slučajnom pješaku poput mene da ne prilijepi znatiželjni nos o neku prepreku. Da, mora da ovdje haraju vampiri. I vukodlaci. I ostale zvijeri. Zato nema nikoga vani i zato gase svjetla tako rano. Iako sam stekao osjećaj kao da je netko pratio šta radim i namjerno mi ugasio svjetlo. Tko zna, možda mi se tako vraća sve ono šta sam zajebavao ljude jednom prilikom kad sam kao vojnik ostao preko vikenda sam u sobi u vojarni u Požegi. Kroz ključanicu sam vidio cijeli hodnik, i javni telefon. Kad bi netko bio u blizini mobitelom bi nazvao tu govornicu i taman kad bi ovaj digao slušalicu ja bi poklopio. Valjao sam se od smijeha samo gledajući jadnike kako se čude telefonu misleći da su potpuno sami u tom prostoru. I misleći da ih nekoliko kila metala i plastike vuče za nos. Da, garant mi se to vojničko zajebavanje vratilo. Ako je tome koji gasi svjetla dosadno kao šta je meni tada bilo dosadno – potpuno ga razumijem.

Šta sad, opalio sam tu i tamo neku fotku tek tako da nisam uzalud prevalio tih 200 metara i vratio se u kamper. Da sam vidio na nekim vratima češnjak bio bi ga iz dišpeta strgao i bacio. Pa neka ih pojedu vampiri… oni će meni gasiti svjetla…pih.

Ranije sam se bio priključio na struju koju smo umjesto samo sat vremena imali cijelo vrijeme. Baš fino, napokon smo s veseljem iskoristili toster (da, i to smo uzeli sa sobom), K je iskoristila fen, Tarma napokon pogledala koji crtić a kad je zaspala ja sam bacio pogled na neki film. Svaka čast pokvarenim automatima. Ovo je bio prvi put da smo imali onih pravih 220V. Rasvjeta u kamperu, pumpe za vodu i ostale sitnice rade na dodatnu bateriju koja nema nikakvu vezu s motorom kampera.

_________________________________________________________________________

dizel pored Disneylanda – 1,33 euro/lit
autocesta paušalno, Paris-Giverny – 4 euro
ulaznica Monetovi vrtovi – 9 euro
žeton Eurorelais – 2 euro

48°51’03,57” S 2°49’12,64” I – Disneyland, benzinska
49°04’31,86” S 1°31’57,51” I – Giverny, parking
49°08’57,85” S 0°02’47,55” I – Cambremer, parking i CS
49°09’03,95” S 0°02’53,91” I – Cambremer, žetoni CS