Tečaj u vrijeme putovanja:
1 CHF = 6,29 Kn
1 euro = 7,55 Kn

Ne znam odakle ta moja fascinacija kamperima. Da, i mene nerviraju po cesti kad su spori i nespretni i kad stvaraju gužvu. Ali oduvijek sam zavidio ljudima koji njima krstare cestama, od mjesta do mjesta, od države do države. Istu fascinaciju sa mnom dijeli i K, i dok nemam pojma odakle potječe njena ljubav prema tim dnevnim boravcima na kotačima, moja možda ima korijene još negdje u djetinjstvu. U ono vrijeme kad smo kao klinci radili kućice od kartonskih kutija i boravili u njima. Volim ja jako avione i daleke kontinente, ali kamperi su druga strana moje putničke medalje. Jedno s drugim baš nema neke veze. Dugo vremena smo nas dvoje sanjali o bar jednom pravom putovanju na taj način, tako da je napokon osvanuo i taj dan kad sam malo bolje pogledao šta, kako, kada i gdje. Moj san o putovanju kamperom obavezno ide uz Norvešku koju sam prije nekoliko godina imao prilike vidjeti, ali to su ipak preveliki troškovi na koje sada nismo bili spremni.

Najam u Hrvatskoj je vrlo brzo otpao, cijene su visoke, idu redovito preko 100 eura po danu u niskoj sezoni pa do čak 140 eura u visokoj a uz to se obavezno naplaćuje čišćenje i kemikalije u visini od bar nekih dodatnih 50 eura. Kod jednih taj trošak skače do čak 95 eura!? Dakle moraš platiti tu cifru za čišćenje, plin i kemikalije za wc (koji ipak nisu toliko skupi) a s druge strane obavezan si vratiti oprano i očišćeno vozilo!? A zbog čega onda plaćam čišćenje u startu? Deračina? Naravno, stvore si ime pa onda deru. Pored toga, niska sezona pada u neke za Europu nezgodne mjesece tako da na najniže cijene mogu zaboraviti. Ima još jedna firma koja reklamira vrlo pristupačne cijene najma kampera… ali početkom godine oni kao nemaju slobodnih termina za ostatak godine!? Ne znam koju igru igraju, uvjeren sam da ti nemaju nikakvih kampera ili je po srijedi neka muljaža. Jip, kroejšan biznis.

Rješenje sam potražio u Italiji. Našao sam web stranicu na kojoj su navedeni svi iznajmljivači kampera u Italiji i počeo tražiti. Od Trsta pa do Verone. Jednog po jednog uspoređujući cijene. Neki su imali slične cijene kao i ovi naši, ali dobar dio njih je primjetno jeftiniji. Na kraju sam našao firmu Nuova Maril u Legnagu nedaleko od Verone. Najam kampera za 3-4 osobe u niskoj sezoni po 61 euro na dan uz 100 km limita ili 78 eura na dan bez limita u kilometraži. Najbolje je šta im je dio perioda niske sezone i u petom mjesecu. Nema dodatnih troškova čišćenja i kemikalija, dužan sam samo vratiti kamper sa ispražnjenim otpadnim vodama i u pristojnom stanju. Samo to. Uz to dobio bi novi kamper koji je registriran tek koji mjesec ranije. Prelijepo da bi bilo istinito… ali stvarno je tako bilo.

Prilikom rezervacije potrebno im je poslati 30% novca unaprijed a kod preuzimanja vozila mora se ostaviti polog od teških 1100 eura. Neki imaju manji polog, čak i do ”samo” 500 eura, ali tamo su cijene najma više. Vozilo je osigurano naravno, ali ako se počini šteta svojom krivicom potrebno je sudjelovati u troškovima. Nije baš neka fora, ali to imaju ama baš svi iznajmljivači.

Rezervaciju sam napravio za tarifu s limitiranom kilometražom uz mogućnost da na dan preuzimanja pređem na onu drugu bez limita. Inicijalni plan bio je da se obiđe zapadni dio Austrije, pokoji dvorac u južnoj Bavarskoj i istočni dio Švicarske. Sve po lokalnim cestama. Tako da nisam bio baš na čisto koju tarifu odabrati.

Međutim, jedne lijepe mirne večeri opalili su na TV-u jednu lijepu veselu reklamu za 20. godišnjicu Disneylanda. Moja sad već skoro trogodišnja kćer Tarma (izmišljeno ime) ostala je kao očarana pred tim prizorom:
– Vidiii! Zemlja Čuda! Tata, idemo u Zemlju Čuda!
Ma da. Ništa manje nego u Pariz. Nije mi padalo na pamet. Maneštru je dodatno zakuhala K, stala je sa strane i počela me pumpati da stvarno odemo do Disneylanda. Kako je to donosilo osjetno povećanje troškova, kilometraže i napora, i nju sam glatko odbio. Međutim… nisam ja tako čvrst kad se radi o putovanjima. I drugi dan je bljesnula ta nesretna reklama, i drugi dan se moja mala Tarma oduševila sa Zemljom Čuda. I treći dan isto. A ja sam se poput leda na ljetnom suncu topio sve brže, brže i brže. Znao sam vrlo dobro koliko malecka luduje za princezama. Zna ih sve, ima figurice, knjige, slagalice i sto ostalih čuda sa tim disneyevim likovima. Ima tu i drugih igračaka ali ove su joj one prave.

Nekoliko dana sam se pokušavao oduprijeti ideji o promjeni puta polako se mireći sa činjenicom da nemam nikakve šanse se oduprijeti Tarminom ”Tata, idemo u Zemlju Čuda”. Sve joj mogu bez problema odbiti, i višak crtića i igračke sa blještavih polica dućana. Ali kad moja kćer zaželi neko putovanje… kako, ali kako da joj ja koji ta putovanja toliko volim to odbijem? Kako?? Nakon nekoliko dana probavljanja te ideje probudio sam se jedno jutro i iskrivljene face zlovoljno promrmljao:
– A jebi ga… idemo u tu Zemlju Čuda.
Znao sam dobro koliko to diže cijenu puta ali sama pomisao na tarminu facu kad bude vidjela svoje omiljene princeze u živo činila mi je tu činjenicu manje važnom. Odreći ću se nečeg drugog, ali ona će posjetiti Zemlju Čuda. Namjeravali smo ju mi i onako ju odvesti u Disneyland jednog dana kad bude koju godinu starija… sad će neplanirano tamo doći ranije. Ići će na put sa kamperom, baš onako kako je i svinjica Pepa išla kamperom u Zemlju Pataka. Ostvarenje jednog velikog dječjeg sna moglo je početi.

Od kuće smo krenuli rano, bilo je nekih 05.00. Htio sam stići u Legnago što prije kako bi bar do večeri stigli do prve stanice: Vaduz. Većina stvari je bila u autu dan ranije. Morali smo nositi sve sa sobom, i posteljinu i posuđe. S obzirom da vrijeme zna biti varljivo nosili smo i ljetnu i zimsku odjeću i obuću, kao i sve šta je potrebno za kišne dane. Iako je auto dosta velik, krovna kutija je bila neophodna. Posteljina za dva kreveta zahtjeva prostora. Kombinacija krovne kutije iz niže cjenovne klase i malo boljih nosača pokazala se jako dobra. Vrlo blago zviždanje počelo bi tek iznad 125 km/h, a kako sam vozio u prosjeku nekih 120 km/h nisam imao ni osjećaj da imamo to čudo iznad glave.

Do Legnaga ima nekih 370 i nešto km, i cijelim putem nas je prala kiša. Očekivao sam da će s toliko vode na autocesti bar nešto ući u kutiju jer sam čitao testove gdje je voda ušla i u kutije koje koštaju i do tri puta više od ove. Zato sam sve šta ide gore stavljao u najlonske vreće. Ništa, ni jedna jedina kap nije ušla. Nula. Sve je bilo na svom mjestu, ništa se nije otkačilo, ništa nije popustilo i puklo. Rezultati crash testova krovnih kutija me ne zanimaju. Kod eventualnog sudara imao bi daleko veće glavobolje od tamo neke kutije i stvari u njoj. Tko god kupuje krovne kutije trebao bi dobro razmisliti da li mu je zaista potrebna skupa kutija poznatog proizvođača… osim ako nema namjeru voziti puno brže od ograničenja na autocesti.

Svega dva dana prije polaska došlo je do jakog potresa u toj talijanskoj regiji tako da sam bio malo zabrinut da li ta firma uopće radi i da li i oni imaju kakvu štetu. Međutim kako se to dogodilo preko vikenda nisam mogao provjeriti nego nam je samo preostalo da krenemo na put taj ponedjeljak rano ujutro.

Kamper Rimor Europeo 91 na fiatovoj platformi preuzeo sam na vrlo jednostavan način. Ugovor je prepravljen na tarifu s nelimitiranom kilometražom, potpis stavljen na jedan dokument i polog ostavljen. Nisu čak ni tražili vozačku dozvolu a kopiju putovnice i moje podatke su već ranije dobili mailom. Sve je prošlo puno jednostavnije nego sam si zamišljao. Preostalo je samo da mi simpatična cura s naočalama pokaže sve ono šta trebam znati.

Frižider može raditi na 12V od vozila, na 220V kad se prikopčam na struju ili na plin. Podešavanje ručno ili automatika. Iznad vrata nastambe je kontrolna ploča gdje se može vidjeti napunjenost akumulatora vozila i akumulatora nastambe, stanje pitke vode i napunjenost tanka sivih voda (vode iz umivaonika, sudopera i tuša). Može se grijati samo nastamba, samo voda ili oboje istovremeno, sve na plin. Pokazala mi je kako se koristi wc, kako se prazni wc kazeta, kako se prazne sive vode, gdje se nalaze dvije plinske boce i gdje se toči 100 litara pitke vode. Posebno se zaključava kabina a posebno sve ostalo. Sada sam znao sve, trebalo je samo ubaciti one svoje dvije indijanke sa svim stvarima i krenuti. Jedino šta mi se nije svidjelo je da sam dobio prazan kamper te da sam ga morao natočiti gorivom i pitkom vodom. Uffff.

Lijevalo je kao iz kabla. Nebo se otvorilo, samo sam čekao da Noa projuri sa svojom arkom. To šta je kamper bio pod strehom i šta sam pod tom istom strehom parkirao auto nije baš previše pomagalo. Ulaz u kamper je bio upravo na mjestu gdje se dvije strehe spajaju i gdje voda dobro curi. Normalno da sam ja bio taj koji je tisuće kofera, torbi i torbica prenosio iz auta. Ja sam bio taj koji se dobro smočio. Htio sam krenuti što prije pa smo kofere i torbe samo pobacali unutra. Auto sam ostavio kod njih ispod strehe u krugu firme. Da, i parking je kod njih besplatan.

Prošlo je dosta godina od kako sam zadnji put vozio ovako nešto veliko. Dužina mu je nešto preko 6,70 metara a bio je tako glupo parkiran da sam morao izvesti dobar manevar kako bi se iskoprcao na ulicu. Valjda im je to test da vide da li čovjek uopće zna voziti, parkiraju mu ga na zajebanom mjestu pa uz smijuljenje i opklade gledaju kako će se kit izvući.

Najbliža i ujedno najeftinija benzinska postaja je u sklopu obližnjeg trgovačkog centra. Cijena nafte je samo 1,55 e/lit za razliku od 1,8 e/lit na autocesti i glavnim pravcima. Jedino šta automat prima samo keš a živog prodavača nije bilo. Nije bilo ni mrtvog. Ama baš nikoga. Dobro smo počeli. Zveknuo sam 50 eura nafte i pomaknuo se malo naprijed do slavine uz rub parkinga. Izvukao sam cijev za vodu koju sam dobio uz kamper i popizdio. Frajeri nisu gore stavili onaj navojni priključak pomoću kojeg bi cijev mogao pričvrstiti na slavinu. Šta ću sad? Skočili smo u obližnji trgovački centar jer su nam ionako trebale još neke stvari, nadao sam se da ću tamo naći taj priključak ali džaba mi nada. Morao sam vodu točiti ovako, kao zadnji jadnik pritiščući gumu na otvorenu slavinu dok sve okolo šprica. Špricalo ili ne, isto mi je bilo jer me ionako prao pljusak. Umjesto da kao sav normalan svijet pustim da se voda toči i čekam na suhom, ja poput idiota slavinu silujem sa cijevi i psujem na sve četiri strane svijeta. Moči me špricanje iz cijevi, moči me oblak… još je samo falilo neko pseto da mi se popiša na nogu. Mogao sam se vratiti do firme i zatražiti priključak ali htio sam pošto poto samo ići dalje… a i nije me bilo volja sa tim velikim čudom opet petljati oko firme dok se malo ne priviknem na njegove dimenzije.

Jedna druga stvar nas je razočarala. 220V možemo imati samo ako se negdje prikopčamo na struju. Kamper nema ugrađeni pretvarač sa 12V na 220V. Nisam se sjetio to ranije pitati inače bi ga bio nabavio i uzeo sa sobom. I kako ćemo sada gledati crtane i filmove na laptopu kad iscuri baterija? Mislio sam da ga samo ne znamo uključiti pa sam nazvao iznajmljivača da bi doznao da ga stvarno nema. E jebi ga. Pokisao, napilan i sad bez 220V. Dobro je počelo, baš dobro. Na parkingu sam uspio zadnjim kotačima zajašiti niski ivičnjak. Ok, to sam shvatio kao lekciju. Još jedna lekcija. Divota. Sada sam znao i to, treba ga normalno motati malo na široko a ne kao auto.

Kad smo napokon krenuli na pravu cestu malo sam se iskulirao. Bilo je već podne . Ne znam ni sam kako smo izgubili dva sata. Točenje ovoga, točenje onoga, dodatna kupovina, slaganje stvari po policama i ormarima, marenda… i frc, ode vrijeme a da se ni ne okreneš.

Prvi dojam je bio vrlo, vrlo neobičan. Kao da vozim neki mali stan a ne vozilo. Pogledam u retrovizor i umjesto zadnjeg stakla i vozila iza sebe, vidim sudoper, krevet, stol i vrata od wc-a. Na prvoj benzinskoj prije odlaska na autocestu dotočio sam naftu do čepa. Tu su imali onaj sistem gdje se prvo plati pa se toči. Tako da je trebalo prvo otići do bucmaste tete iza šaltera i reći joj da bi ja punio do vrha i da nemam blage veze koliko će toga ići.

Bila je opcija da do Lihtenštajna idemo lokalnim cestama i prijevojima. Kiša i nedostatak vremena su tu opciju zamijenili sa onom da se do tamo dođe autocestom. I bila je ispravna jer bi po lokalnim cestama izgubili previše vremena i sve skupa bilo bi to prenaporno. Jedino sam u strahu od gužve oko Milana sa autoceste izašao kod Bergama i lokalnim cestama preko Coma stigao do švicarske granice. Ispalo je da sam se i tu pimplao po malim lokalnim gužvicama. Stali smo samo jednom poslije Bergama radi odmora.

Prilikom prelaska talijansko švicarske granice očekivao sam da ću negdje vidjeti mjesto gdje se prodaju vinjete za švicarske autoceste. Gledao ja gledao, ali vidio nisam ništa. Nalijetao sam na neke male benzinske ali nije mi se dalo petljati po tim malim prostorima. Sve sam si mislio kako ću negdje naići na nešto, i tako misleći uletio na autocestu. Bez vinjete. U Švicarskoj. Zemlji gdje očekujem da će me netko tužiti policiji ako prdnem bez potrebne dozvole na mjestu gdje je to izričito zabranjeno.

Progutao sam knedlu i očajnički tražio prvi izlaz. Samo sam gledao kad će mi se neki specijalci s helikopterom spustiti na šoferšajbu i pod brisač prikačiti kaznu od 9 milijuna franaka radi vožnje bez vinjete. Odmah na izlasku bila je benzinska i trgovački centar sa pristojnim parkingom. Taman za jedan dobar odmor i protezanje nogu. Indijanke su otišle u potrazi za igračim spravama a ja po vinjetu i pretvarač na 220V. Vinjetu sam lako kupio ali radi pretvarača sam morao obići nekoliko dućana. Na kraju to sranje koje sam preskupo platio nije bilo dovoljno jako da pogoni laptop. Samo je mogao puniti mobitele i baterije za fotoaparat. Najradije bi ga bio pojeo od muke.

Smrknuta čela krenuo sam dalje, sve u nadi da će mi nešto popraviti raspoloženje. Cesta kroz Alpe čini svoje pa sam se uskoro smirio. Četiri trake na pravcu A13 (koji je dio europskog pravca E43) se sužavaju na dvije već negdje kod mjesta Mesocco, nekih 20-ak km od Bellinzone. Iz autobahna prelazi u autostrasse, valjda sinonim za cestu rezerviranu za promet motornih vozila. Ne samo da autocesta gubi dvije trake nego postaje prilično zavojita. Najluđe od svega je šta ograničenja unatoč zavojima i dvije trake ostaju neočekivano visoka. Tako je na pravcima ili vrlo blagim zavojima 110 km/h sasvim normalno ograničenje!? Jest da je cesta dobra i ograđena… ali prvi put da na dvotračnoj cesti možeš legalno derati stotku. I to ovdje? Čak je na istarskom ipsilonu ograničenje 110 a tamo su opet četiri vrlo pristojne trake. Ovi Švicarci su stvarno čudan narod. Ograničenja po 180° zavojima su isto dosta visoka, nema teorije da ih sa kamperom dostignem. Osim ako ne se ne želim zarolati niz neku padinu ili se zabiti u neku stijenu.

Predio je predivan, alpski. Planine još pod snijegom, stare kuće sa kamenim prizemljem i drvenom nadgradnjom. Taj put daje dašak onoga šta očekuje vozače ako odu malo dalje na lokalne ceste i malo više prijevoje. Popeli smo se kroz gustu maglu skroz do nekih 1600 m n.v. Dobro bi se bio zajebao da sam išao lokalnim cestama i prijevojima. Promet je bio vrlo rijedak, imao sam često osjećaj da smo jedini na cesti.

Tek tamo negdje oko Taminsa cesta opet postaje uredno četverotračna. Nakon nekih 70-ak km. Do ovdje se povremeno naleti na neka proširenja ali uglavnom se vozi po dvije trake.

Približavajući se Lihtenštajnu već sam malo osjećao umor. Kako i ne bi kad sam od pet ujutro za volanom. Ciljao sam parking odmah iza stadiona. Koristio sam se informacijama za korisnike kampera sa talijanske web stranice Magellano. Ima još raznih stranica sa sličnim informacijama ali ova ima osjetno puno više informacija, pregledna je i lagana za korištenje… za onoga tko zna bar nešto talijanskog. Puna je informacija o tome gdje se pože prespavati izvan kampova i gdje se može obaviti kamper servis. Većina tih pozicija je označena GPS koordinatama šta uvelike olakšava cijelu stvar.

Tako sam znao za ovaj parking gdje ima i CS (kamper servis). Samo… nešto se tu očito promijenilo u zadnje vrijeme. Parking je i dalje ovdje, ali sada sa rampama i na plaćanje. A CS-a nema apsolutno nigdje. Samo obična slavina za vodu. Izgleda da je ovo nešto novo jer se čak ni na Google Earthu ne vidi. Malo sam se smucao tražeći alternativu, ali alternative nije bilo. Vaduz je navečer apsolutno pust. Ničega nema, nikoga vani. Tek tu i tamo neko auto prođe. Ušao sam u parking iza stadiona, ionako je parkiranje relativno jeftino sa svojih 0,5 CHF i još se tokom noći ne naplaćuje.

Još jednom sam prošetao tražeći CS ali bez rezultata. Nema pa nema. Mislio sam pitati neke ljude koji su u autu nekoga čekali ali odustao sam. To je neka starija ekipa, muškarac grubih crta lica i žena sa maramom na glavi. Tablica oznaka FL ne može sakriti njihovo porijeklo. Nemaju ti pojma o CS-u, vjerojatno sam im i ja izgledao kao svemirac.

Zatvorili smo se u kamper i navukli zavjese. Nevjerojatno kako se lako izolirati od vanjskog svijeta. Nismo ni imali osjećaj da smo na nekom parkingu. Vrata nastambe su se sigurno zaključavala ali su jako loše brtvila, klapala su previše i nisam nalazio načina da to riješim. Praktički uvijek su bila nekoliko milimetara odškrinuta. Žene su spavale na zadnjem krevetu a ja sam svoj slagao od stola i klupa. U početku nisam znao kako spustiti stol. Cura u Legnagu mi nije pokazala a ja nisam pitao, kao, znam ja. Tajna je da nakon šta se nogom stisne dugme pored poda treba stol jače stisnuti prema dole. I onda kurvin sin ide. A toliko sam se nagnjavio pazeći da nešto ne skršim. Možda bi brže složio krevet da sam lupao glavom o njega? Već do 23.00 ostali smo sami na velikom parkingu.

_________________________________________________________________________

kamper najam, sve uključeno – 78 euro/dan
autocesta Trst-Legnago (izlaz Rovigo sud) – 14,90 euro
dizel u Legnagu – 1,55 euro/lit
dizel na autocesti – 1,78 euro/lit
autocesta Legnago (ulaz Verona sud)-Bergamo – 7,10 euro
švicarska vinjeta (vrijedi godinu dana) – 40 CHF

45°11’12,03” S 11°16’09,53” I – Legnago, CS i benzinska
47°08’21,62” S 9°30’38,25” I – Vaduz, parking