Ujutro smo potegli do 08.00. Hm, volio bi da sam se ranije probudio. Prebacio sam se na susjedni parking kako bi razmijenio vodu. Stvarno, voda je besplatna. samo šta se to besplatno plaća živcima. Navoj na slavini je manji od onog standardnog kojeg sam imao. Ajde, skidaj priključak i nabij golu gumu na slavinu. Malo u kamper, malo pored kampera, puno po meni i nekako sam natočio približno 100 litara koliko drže tankovi vode. Gradić je ujutro živnuo. Parking se punio, ljudi su dolazili na posao. Lijepo je vidjeti malo života.

Sve nakon Calvados regije bila je više-manje otvoreno za razne opcije. Kojih je bilo daleko više nego raspoloživih dana. Povratak u Disneyland ipak nismo izveli, odlučio sam polako krenuti prema natrag kroz dolinu rijeke Loire. Cijela Francuska je načičkana dvorcima ali najbolji su upravo tamo. Odabrao sam dva, jedan je bio Villandry radi jednih od najboljih vrtova u Francuskoj. Drugi je bio Chambord za kojeg kažu da je naj naj ili Chenonceau radi njegovog smještaja iznad same rijeke šta ga čini vrlo posebnim. Ima tu još hrpetina ostalih dvoraca ali ove sam izdvojio već kad nemam bar tjedan dana za lutanje po dolini.

Do Villandrya smo išli autocestom radi brzine. Nismo baš imali vremena za bacanje iako su to samo 296 km. Da, samo, jer u ovoj ogromnoj zemlji to i nije neka udaljenost zbog koje bi vozač trebao gristi gume od muke. Vožnja kamperom po autocesti je malčice specifična. Kad bi pretjecao šlepere, kamper bi se obavezno počeo njihati u trenutku kad bi prolazili pored kabine šlepera. Zanimljivo, kad bi pretjecao cisterne njihanja nije bilo, vjerojatno zbog vrlo različitog načina strujanja zraka oko cisterne ili oko kockaste prikolice. U početku, prije nekoliko dana, to njihanje mi se nikako nije sviđalo. Sada ga gotovo nisam primjećivao. Navika je ponekad dobra stvar. Jedino sam obavezno u retrovizoru pratio kad je dobar trenutak za vraćanje u svoju traku. Ipak smo malo duži pa se nisam slijepo pouzdavao u osjećaj za dužinu kampera koji još nije baš razvijen.

Na ovom pravcu autocesta je vrlo prosječna za razliku od one svemirske kojom smo došli do Pariza. Zato mi je cestarina izgledala vrlo nadprosječna. Sve skupa preko 26 eura… nisam siguran ali mislim da sam se sam zajebao. Kad sam uzimao tickete na automatima uzimao sam te pute s gornjeg posluživača jer mi je bilo malo lakše nego uzimati s donjeg. Taj gornji je naravno namijenjen kamionima pa je lako moguće da me automat pročitao kao kamion. Vjerojatno sam trebao uzimati s donjeg pa bi cestarina bila nešto niža. Bio sam prije odlaska na put čitao lamentacije jednog Talijana kako je s kamperom plaćao prevelike cestarine radi krivog očitavanja senzora ali nisam bio shvatio na koji način je griješio. Da je barem živi čovjek tamo na naplati, ali ne – ovi Francuzi su izgleda automatizirali sve šta se automatizirati može. U Italji nema zabune, odeš kod živog čovjeka koji će naplatiti realnu tarifu kao za auto i nema problema.

Ispred dvorca parkinga na pretek. Skoro da mi je bilo žao šta nisam mogao doći sa pet kampera pa da ih sve lijepo ovdje parkiram. K je izašla vani kako bi pazila da ne opalim zadnjim krajem po kamenom zidu. Polako sam klizio unatrag između dva auta. Mjesta je bilo dovoljno. Krenuo sam malo naprijed da se izravnam i u zadnjem trenutku u lijevom retrovizoru primijetio da sam samo na centimetar od auta. Ufff, da sam nastavio odrao bi ga cijelom dužinom. Ne znam kako ga nisam vidio i u kojem trenutku sam mu se uopće toliko približio. Glupa nesmotrenost koja je mogla puno koštati. K je stajala iza i isto tako vidjela kako se krećem pa je počela uspaničeno mahati. Moguće da sam krajičkom oka nesvjesno primijetio histerični mooving u retrovizoru pa sam zato pogledao. Makar, bilo bi efektnije da je svom snagom tresnula rukom ili nogom po kamperu pa bi ju odmah čuo. I ovako je dobro prošlo.

Dan je bio topao, čak mi se čini da je bio topliji nego prethodni dani. S ulazne strane dvorca veća popločana površina ne daje baš naslutiti koliko je zelenila s druge strane. Kroz staro drveno stepenište unutar dvorca popeli smo se na prvu platformu pa onda po blago skošenim stepenicama i na drugu. Ja sam se sa svim tim silnim stepenicama malo pobliže upoznao jer sam Tarmu morao odvesti u wc… koji se nalazi na samom ulazu. Dušu sam ispustio.

Sa te najgornje platforme vrtovi Villandrya se vide kao na dlanu. Oko ne zna u kojem smjeru bi prije poskočilo. Sa punim pravom uz ime Villandry obično stoji ”naj”. Gledajući od dvorca prema kraju terena, vrtovi se mogu podijeliti u četiri dijela. Odmah dole do dvorca lijevo je dio zasađen sa oblikovanom živicom. Ta živica prikazuje srca, pa malo dalje slomljena srca i slično. Vjerojatno je to osmislio neki jadni patnik koji je od svoje ljubljene, jedine i najposebnije dobio šut kartu. Ili bar netko tko je time opterećen. Nesumnjivo, tko god bio napravio je jako dobar posao. Isto uz lijevu stranu ali još naprijed smješteno je umjetno jezerce s dva labuda. Voda je okružena sa predivno održavanom travom. Tarmu smo pustili da trči bosa, uživala je k’o Bajo patak u svom trezoru. Trava je tako dobra da bi ju čovjek najradije na kruh namazao. Ovaj dio terena svojim mirom mami posjetitelja na ostanak. Mamio je i nas. S užitkom smo sjeli i malo zujali u prazno ali taman da smo sjedili cijeli dan ne bi bilo dovoljno. Voda iz jezerca odlazi kanalom kroz teren do dvorca oko kojega plivuckaju oveće ribetine.

Uz jezerce ali s desne strane terena je cvjetni dio vrta. Još jedna eksplozija proljetnih boja i mirisa. Nivo ispod ali u smjeru dvorca je travnati teniski teren. Kako smo malu pustili da se rastrči tako je počelo na zvoniku odzvanjati tri sata. I opla, špricaljke za zalijevanje terena su krenule močiti. Eh, a Tarma tek šta je stigla do mreže. Prepala se, nije imala pojma šta se događa, samo se odjednom našla u oblaku vode. No bez brige, njen tata je hrabro krenuo u izvlačenje. Poput gazele se cik cak kretao terenom izbjegavajući zločeste špricaljke. Zgrabio ju je onako uplakanu i hitro ju izvukao na suho. Bio sam tada njen heroj… bar ja to samom sebi volim tako prikazivati.

Još nešto niže, između teniskog terena i dvorca smješten je najzanimljiviji dio – vrt. I to onaj pravi, sa povrćem. U prvi mah to nisam primijetio. Vidio sam da je nešto raznobojno posađeno unutar patuljastom živicom omeđenih gredica. To nešto učinilo mi se kao salata. I da, to stvarno je salata a ima tu još i kupusa, radića, luka i ostalog povrća. Sve biljke su iste veličine svaka ima svoje strogo definirano mjesto. Ma ne bi nikad rekao da se od običnog povrća može dobiti nešto ovako prekrasno. Znao sam da su neki francuski kraljevi cijenili povrće do te mjere da su imali svoje povrtnjake ali da povrtnjak može izgledati ovako, ne. To nisam znao. Kakvo osvježenje vidjeti da teren s banalnim kupusom i salatom može izgledati isto tako oku privlačno kao i raznobojno cvijeće.

Malo niže veliki grmovi raznobojnih ruža krase sasvim obične zidove. Ni jedan dio ovog terena nije dosadan. Gdje god se moglo nešto posaditi, posadilo se.

Unutar dvorca vidi se da je to više jedna velika i prostrana vila nego dvorac u pravom smislu riječi. Nema tu onih ogromnih prostora za balove, sve je nekako po mjeri čovjeka. Ono šta me oduševilo je povjerenje u posjetitelje. Debele špage kojima se ograničava kretanje nisu česte, do većine namještaja se može doći i taknuti. Stol u blagovaonici me pogotovo ostavio bez teksta. Kompletno je postavljen, sa svim tanjurima i čašama. Ničime nije ograđen, samo je na njemu mali natpis sa upozorenjem da se ništa ne smije dirati. Da netko baš želi vući vraga za rep komotno bi mogao sjesti za stol. Slikanje isto tako nije zabranjeno, inače stvarno ne razumijem zašto se slikanje tako često brani u muzejima i dvorcima. Dovoljno je zabraniti upotrebu blica i bez pardona šutnuti van sve one koji blicaju. Ono šta je izloženo ionako nije nikakva tajna.

Bio je to topao dan, čak pomalo pretopao. To se pogotovo osjetio na parkingu za vrijeme ručka. Ljeti mora da je prava ludnica u kamperu. Ovako je još dobro.

Iako sam namjeravao vidjeti Chambord odustao sam. Ne bi stigli na vrijeme preći tih 100 km do zatvaranja u 18.00 pa sam ipak okrenuo nos kampera prema Chenonceau do kojeg ima samo 50 km a otvoren je do 19.00. Tek šta smo malo odmaknuli od Villandrya krivo sam skrenuo gore u desno, ravno u brdo. Moja greška. I tako smo dospjeli u neka glupa brda sa još glupljim i nevjerojatnijim uskim cesticama. Da je bar bilo nečega zanimljivog gore ali nije. Samo gnjavaža sa preuskim asfaltom. Na kraju ni zadnji đir nisam upio ubosti od prve nego sam se morao korigirati. Jedan od onih trenutaka kad si poželim pucati u nogu da me manje boli.

Namjeravao sam voziti obalom Loire ali kako smo prolazeći kroz periferiju Toursa opet zaglavili u gužvi, odustao sam. U gužvi smo izgubili i previše vremena pa je trebalo neke stvari skratiti. Kasnije sam još fulao i ulaz na parking dvorca ali je bar tu gubitak vremena bio nevelik.

Sa tim Chenonceau ima i malo zbunjole: kako je ispravno, sa ”x” na kraju ili bez? Ovisi o čemu je riječ, jer dvorac se zove Chenonceau a selo u kojem se dvorac nalazi zove se Chenonceaux. Kao da francuski i ovako nije dovoljno kompliciran nego su još našli zakomplicirati sa imenima dvoraca i sela. Ovu malu misteriju sam razriješio tek kad smo se vratili doma. Bolje ikad nego nikad… rekla bi dobra stara Boyleica.

Za razliku od Villandrya kojeg se vidi odmah na ulazu, dvorac Chenonceau je sakriven iza guste šume. Kad se kupi ulaznica treba protegnuti noge po 300m ravnom i širokom putu. Za to vrijeme se tek kroz zelenilo nazire nešto… i onda, pufff – dvorac u svom svojem sjaju ali s prednje strane. Za vidjeti onaj pravi sjaj iznad sjaja potrebno ga je pogledati s bočne strane. To sam ostavio za kasnije, krenuo sam ravno unutra. K je drugim tempom išla sa Tarmom… sve dok Tarmu opet nije trebalo odvesti u wc a na nju je bio red. Tu sam ih izgubio i nisam ih više vidio sve do povratka u kamper.

Unutra je ovo već pravi dvorac sa velikim raskošnim prostorijama. Najveća je ona za bal dimenzija 60×6 metara a koja se proteže preko cijele rijeke. Dole ispod prizemlja, negdje na razini rijeke, nalazi se kuhinja, skladišta i blagovaonica za poslugu. Posuđe je kompletno bakreno… ujujuj da cigo ovo vidi, eto odmah biznisa sa otpadom.

Kad sam napokon zakoračio u cvjetne parkove 19.00 je već bilo dosta blizu. Više od parkova zanimao me sam dvorac koji se rasteže sa jedne obale na drugu. Kao da je izgrađen na mostu. Prije polaska na put pogledao sam više fotki dvoraca u regiji ali ovaj je definitivno najoriginalniji i meni osobno najljepši. Nadam se da ću jednog dana još neke moći vidjeti uživo pa tek onda donijeti konačan sud o najljepšem. Jako sunce je opako ometalo fotkanje, razlika između sjene i svjetla bila je prevelika. Pogledao sam ga s jedne i sa druge strane, duboko udahnuo i napokon se nekako odvojio od dvorca. U povratku sam pogledao još i labirint skriven u šumi. Hrabro sam zakoračio u njega svjestan da me možda više nikada neće naći ako zalutam. Nekako sam uspio izvući živu glavu iako nije bilo nikoga u blizini.

Ima tu još i farma magaraca i kao neko staro selo ali nije više bilo vremena. Očekivao sam da će nas nekolicinu koja je ostala na kraju izbacivati vatrogasnim šmrkovima pod punim pritiskom. Tu bojazan pojačala je činjenica da su mi portun na izlazu zatvorili pred nosom. Automatski. Hmm… malo sam se vrpoljio gledajući s koje strane će iskočiti talibani sa šmrkovima. Pokušao sam kroz zgradu ali i tamo je zatvoreno. Tek onda je neki dobri duh otvorio portun i bio sam slobodan. Opet sam preživio.

Parking je već bio prazan. Osim našeg kampera bio je tamo još jedan nizozemskih tablica. Ljudi lijepo izvukli stolove i uživali u hladu. Ne zadugo jer je ubrzo dopalio do njih jedan od zaposlenika iz dvorca. Vjerojatno da ih upozori da se do večeri imaju spakirati i nestati u vidu magle. Nas nije trebao upozoravati, mi smo to ionako znali da kampere koji se usude ovdje noćiti bacaju na lomaču. A uz to imao sam namjeru još nešto odvoziti. Sutradan slijedi veliki povratak sa puno i previše kilometara pa šta više napravim danas manje ću imati sutra. I možda uspijemo još negdje stati umjesto da se cijeli dan vozimo bez prestanka. Nisam bio umoran, žene su bile raspoložene pa zašto ne? Ali, preći ćemo dobar komad Francuske izvan autocesta, sve lokalno.

Autoceste ne idu pravocrto u smjeru Basela, dakle nakupi se više kilometra i brže se vozi šta sve skupa rezultira većom potrošnjom. Potrošnju pojačaju i ne baš jeftine cestarine. A opet, ove lokalne ceste su jako često vrlo ravne i imaju ograničenje od 90 km/h. Nije puno sporije od 110 km/h koje bi tukao na autocesti ali motor zato puno mirnije radi i manje loče.

Mala mjesta i sela kroz koja smo prolazili nisu tako lijepa kao što su bliže Atlantiku ili bliže Švicarskoj. Kuće su tako obične. Stvarno smo se razmazili. Bila je večer, vrlo svjetla večer ali ipak večer. Pa normalno da su sva ta mjesta apsolutno prazna. Ali bar smo počeli viđati vinograde, nešto šta do sada nismo primjećivali. Nismo prešli puno kilometara do trenutka kad smo počeli voziti po nenormalno ravnim i dugim putovima. Sa izuzetkom nekoliko blažih zavoja cesta je savršeno ravna. Te ravnice se doslovce protežu kilometrima i kilometrima, negdje je ta ravnica 5km, negdje i skoro 9km. Dugačke ravnice se protežu na potezu kojim smo prošli: Vierzon – Neuvy sur Barangeon – La Chapelle d’Angillon, s time da kroz ovo zadnje mjesto se naš pravac kretanja sjekao sa još dužim ravnim potezom u smjeru sjever jug. Taj ravni pravac kojeg remete jedino tri kružna toka, proteže se u dužini od oko 33km dok je najduži dio pravca između kružnih tokova skoro 14km! U ovom kraju se ljudi nikad nisu previše trudili zaobići bilo šta. Majstor dođe, ispali metak u željenom smjeru i svi strojevi rade cestu tamo gdje je metak prohujao. Drugi dio tih mega ravnica kojima smo prošli se nalazi na potezu: Bonny sur Loire – Saint Fargeau – Toucy – Auxerre.

Dobrim djelom te ceste prolaze kroz nepreglednu i gustu šumu Striborovu gdje su sva stabla visine osrednje zgrade. Tu je već vladao mrak iako je bilo još nešto danjeg svjetla. Vjerujem da je tu mrak i usred podneva za ekstra sunčanog dana. Vozili smo se kilometrima i kilometrima kroz to čudo od šumetine. Nigdje nikoga, naselja su rijetka i jednom kad se u njih dođe djeluju mrtva. Promet je sukladno tome izuzetno rijedak. Kao da se vozimo pustinjom, prošao bi dobar komad vremena a da ne bi vidjeli živu dušu. K je rekla ono šta se ja nisam usuđivao prevaliti preko usana:
– Zamisli da ti se ovdje nešto pokvari na kamperu – prevalila je ona preko svojih usana i izazvala u meni napad budalaštine. Na trenutak sam ugasio svjetla i zlokobno zahukao.
– Ma daaaaj!!! – dobio sam povratno škvičanje, dobro da me nije šakom među oči. Hi, hi, puko bi da to nisam napravio. Ok, napravio sam dva puta, ipak dvaput je dvaput. Nepisano je pravilo da ženu treba izluditi bar jednom dnevno jer je to dobro za cirkulaciju. Njenu i muževu. Ali stvarno, zamislio sam šta bi bilo da nekome tu rikne auto ili čime god se nesretnik vozi. Ne trebaju tu ni divlje životinje ni razbojnici ni utvare… sama stabla bi ga pojela i njega i pokvareno vozilo. Jer ova stabla su garant živa. I strašna kao u najcrnijim bajkama. Siguran sam da Entovi potječu upravo odavde.

Iako sam vozio savršeno ravnim pravcem, iako je bilo više ružičastih nosoroga nego ostalih vozila, iako tu policija s radarom vjerojatno nikad ne zalazi jer se i oni boje živih stabala – nisam vozio preko ograničenja. Ponekad čak i nešto sitno ispod. Na ulazu u šumu stoji jedan vrlo lijepi znak. Govori slikom i pismom da postoji velika opasnost da preko ceste prozuje jeleni, srne i divlje svinje. To je jedan lijepi i efektni dodatni znak postavljen uz onaj regularni znak ”divljač na putu” kojeg rijetko tko uopće primijeti. Pored tolike šume i pored toliko znakova mora da divljač ovdje iskače k’o blesava. Nešto kasnije na prostoru između dvije šume kad sam se ipak malo opustio misleći da pretjerujem u oprezu, s lijeve strane sam vidio srnu kako bježi u gustiš. Prije toga sam vidio i zeca. Shvatio sam to kao upozorenje i nastavio dalje bez nepotrebne jurnjave. Nisam želio vratiti natrag kamper sa rogovima u šoferšajbi i izgubiti polog ili dio pologa.

Nastavio sam voziti i kad je pao puni mrak. Planirao sam stati u Auxerre, pisalo je da ima parking i CS na parkingu uz rijeku. Da, samo šta je parking trenutno kompletno razvaljen nekakvim radovima. Ništa od CS-a, samo parking uz cestu. I to je dobro… ali nije dobro zavijanje koje je dopiralo sa neke terase kafića. Stao sam i osluškivao. Čak sam si već i krevet spremio. Dvoumio sam se da li nastaviti dalje ili ostati ovdje i riskirati da me ovi maltretiraju do sitnih sati. Ove dvije su ionako spavale poput topova, njima ništa nije smetalo. Odlučio sam na kraju nastaviti dalje, pa ne mogu se zajebati. Do izlaza iz grada sigurno moram naletjeti na još neki parking… ne, nisam. Ništa. Vozio sam dalje jer sam bio sto posto siguran da već u idućem selu postoji neko fino i tiho mjesto. Hmmm…ne, ni ovdje nema. Samo uz cestu, da sam baš htio stao bi bilo gdje i bilo bi ok ali ja sam tvrdoglavo derao dalje. Bio sam već zapravo umoran. Na svim onim silnim stajalištima izvan naselja nije mi padalo na pamet da stanem. Ne toliko izvan naselja i još u mrklom mraku usred ničega.

Vozio sam i primijetio u retrovizoru kako mi se približava šleper. Vozi sam svojih 90km/h a cesta je bila blago zavojita. Kad me napokon sustigao zablendao mi je, kao ono, makni se ili ubrzaj. Ma da ne bi, taman sam pomislio ”ma k’o te jebe” kad se preda mnom otvorila isto tako blaga nizbrdica. Ja sam nastavio dalje sličnom brzinom a veseli kamiondžija je bio prisiljen naglo usporiti. Sa šleperom ne možeš nizbrdo kao s autom jer, kako ćeš usporiti tamo gdje treba jednom kad se zalaufaš? Kako ćeš stati? Kako mi se prije približavao sada mi se još brže odbližavao.

Tonnerre, gradić dalje od kojeg nisam htio ići. Ovaj put sam pretjerao, bilo je već 01.00. Ni sam ne znam kako je vrijeme tako brzo prošlo. Ovdje ima jedan pristojan parking, samo treba doći do njega. GPS me fino vodio kroz tihu periferiju sve do jednog čudnovatog dijela puta u gradu. Preko ceste prolazi nadvožnjak sa željeznicom. Problem je šta se oslanja pozamašnim potpornim stupom po sredini dok su uz rub ceste isto takvi potpornji. Ograničenje visine na 2,9m šta je u redu i ograničenje širine na 2,4m šta mi je izgledalo poprilično tijesno. Stao sam. Nigdje nikoga. Samo ja tj. mi, glupi nadvožnjak s mišjim prolazima i parking negdje s druge strane. Nisam imao muda provlačiti se tamo s kamperom, radije idem alternativnim putem. Samo gdje je taj put? Pokušao sam i lijevo i desno i natrag ali sve neke slijepe ulice a GPS me stalno navodi samo na te prolaze. Fuck. Postoji opcija da isključim neke ulice pa GPS nađe prvu sljedeću… ali hej, to je posao za odmoran mozak. Svakako nije za moj koji je sada već dobro umoran nerazumno vrištao ” ‘oću parking, ‘oću parking”. Ulice u Tonnerreu su brutalno grbave, K se povremeno budila i zvocala. Lako njoj, nije imala ni pojma s čime se ja zajebavam a meni nije padalo na pamet da išta objašnjavam.

Vratio sam se pred nadvožnjak i stao. U nekom filmu bi možda turirao ali nisam bio baš oskarovski raspoložen. Da, izgleda prokleto tijesno ali ako ne probam neću nikad znati. Događaj: dvoboj tvrdoglavog čovjeka i bahatog nadvožnjaka. Mjesto: Tonnerre. Vrijeme: 01.00 … gluho doba noći. Približio sam se polako, polako. Korakom. Kamo sreće pa da mogu poput kameleona svako oko vrtjeti u svoju stranu pa da istovremeno gledam oba retrovizora. Provlačio sam se jedva, samo su me centimetri dijelili od zidova. U jednom trenutku sam zagrebao desnim retrovizorom. Malo, ništa strašno ali nadvožnjak me upozorio. Sjedio sam za volanom i stisnutog šupka lagano držao nogu na gas. Ma sav sam se stisnuo u sjedalu. Prošao sam. Jedva, ali sam se provukao. Kasnije sam u podacima za kamper vidio da je širok 2,37m.

Malo dalje u centru grupica tinejdžera. Nisam mogao doći sebi, netko je na ulicama? Wooow. Znači. možda bi po tim selima trebali prolaziti usred noći? Ili su ovo bili samo vampiri? Ovi me pozdravljaju, njima je do zajebancije, meni samo do parkinga. Opet sam se malo pogubio, cesta kojom sam trebao proći je zatvorena. Aaaaaa! Ima li ovome kraja? Još mi je samo trebalo da nagazim na neku tijesnu uličicu. Već samo počeo razmišljati da stanem gdje god, samo da stanem. Ne toliko od umora koliko zbog toga jer mi je bilo dosta svega. Ubrzo zatim stigao sam na traženi parking, izvrnuo se poput kukca na krevet i zaspao ipak sretan. Jest da sam taj dan potegao malo previše, ali zato ćemo sutra sigurno imati nešto vremena da nešto pogledamo, npr. Luzern koji nam je točno usput.

_________________________________________________________________________

autocesta Ploërmel-Ancenis (između Nantes i Angers) – 12,90 euro
autocesta Corze (blizu Angers) -Restigne (blizu Villandry) – 13,60 euro
ulaznica dvorac Villandry – 9,50 euro
ulaznica dvorac Chenonceau – 11 euro
diesel na automatiziranoj benziskoj – 1,36 euro/lit

47°20’30,65” S 0°30’55,18” I – Villandry, parking
47°19’48,69” S 1°04’08,08” I – Chenonceau, parking
47°51’28,96” S 3°58’24,10” I – Tonnerre, parking